Kad smo se uoči ljeta spremali u posjet Matuljima i tamošnjem Rodoslovnom centru Kastavštine i Liburnije, logično je bilo pogledati što članovi te vrlo aktivne udruge objavljuju na svojim internetskim stranicama. Uz ostale zanimljivosti moju je pozornost, s obzirom na to da se već godinama bavim temama povezanim sa životom i radom Marije Jurić Zagorke, privukla objava da je ona 20. rujna 1906. odsjela u opatijskoj Vili Zvonimir te da je na toj adresi bio upisan i njezin brat Leonardo Ivan Jurić, koji se istoga dana u Opatiji oženio s Rosom Herminom Večerom, kćerkom Mathiasa Večere i Catharine Šuls, pa je Zagorka bez ikakve sumnje bila gošća na bratovu vjenčanju.
Iako nije potpisana, nema dvojbe da je taj podatak o Zagorkinu boravku u Opatiji tijekom istraživanja povijesti „Kurorta Opatija“ pronašla gđa Marija Puharić-Harašlić, koja je sa sestrom i skupinom entuzijasta zainteresiranih za rodoslovlje i lokalnu povijest i osnovala Centar. To ju je ponukalo da na web-stranicama „Geni.com“ potraži neke dodatne informacije o Mariji Jurić Zagorki i njenoj obitelji i da otkrije da je netko tamo prvoj hrvatskoj novinarki i najpopularnijoj spisateljici pripisao čak tri sina – Nina Smolčića, Lea Cara i Miroslava Kratkovića!
Svakome tko nešto zna o zadnjim godinama života Marije Jurić Zagorke jasno je da je to potpuno netočno, jer su prva dvojica navedenih – Smolčić i Car – bili osobe koje koje je ona silom prilika u prvim godinama nakon II. svjetskog rata primila na stan da bi si osigurala nekakav prihod jer nije imala mirovinu, a prije toga su joj zbog nesuradnje ustaše rekvirirali svu imovinu. Osim toga su i poratne„narodne vlasti“ zaključile da je stan na Dolcu u kojem je živjela prevelik za samo jednu osobu, pa vjerojatno i nije imala izbora, pogotovo zato što su je neki aparatčici držali i ideološki sumnjivom.
No, ta su dvojica Zagorku s vremenom praktički zatočili u stanu, onemogućivši joj čak da prima posjete, a na kraju su na nejasan način postali i njeni univerzalni nasljednici dok je iz sefa Hrvatskog novinarskog društva u Perkovčevoj netragom nestala oporuka kojom je sve to, uključivši i autorska prava, trebalo pripasti toj profesionalnoj udruzi kojoj je Zagorka 1910. godine bila suosnivačica…
Smolčić je tvrdio da je Zagorkin „posinak“ i to je vjerojatno bio i motiv onima koji su kreirali te stranice (jedan zapisa potpisan je s Ivanka, a drugi s Branko) da ga upišu kao njenog „usvojena sina“. No, čak da je u nekom trenutku Zagorka i popustila pritisku te svjesno ili nesvjesno potpisala neki dokument o usvajanju Smolčića , to se ni u jednom trenutku ne spominje u vezi s Carom…
Nije bilo moguće utvrditi koje je godine snimljena ova fotografija mlade Marije Jurić, ali neizreciva tuga u njenom pogledu potvrđuje da je to razdoblje njena života bilo ispunjeno tragičnim i dramatičnim zbivanjima…
Istražujući što se zapravo događalo sa Zagorkinim nasljedstvom poznati novinar Josip Grbelja je utvrdio cijeli niz u najmanju ruku sumnjivih događaja: iz sudskih arhiva nestali su svi spisi koji se odnose na Zagorkinu ostavštinu, pa je bilo nemoguće ustanoviti na temelju čega je ona dodijeljena spomenutoj dvojici. Oni koji su nešto o tome znali, uključivši i glasovitog odvjetnika Politea koji je tu oporuku sročio, šutjeli su u uvjerenju da ti „podstanari“ imaju jake „političke, udbaške i policijske veze“.
Treća osoba koja se kao Zagorkin sin spominje na webu „Geni“ je Miroslav Kratković, koji s njom čak nije imao nikakve izravne veze, nego je uz Cara naslijedio Smolčića, koji je umro razmjerno brzo nakon što se domogao dijela Zagorkine ostavštine.
Uz pomoć još nekih rodoslovaca i ja sam na „Genima“ potražio spomenute zapise o Mariji Jurić i evo što sam utvrdio.
Ona je tu spomenuta na dva mjesta: jednom kao supruga Andrije Mattraya, a drugi put kao majka Marije Matraj, kćeri Andrije Matraja i Marije Jurić, rođene u Krapini 1891. godine, ali koja je živjela samo jedan dan. U tom drugom zapisu prije spomenuta trojica upisana su kao polubraća male Marije.
S obzirom na to da se ni u jednoj Zagorkinoj biografiji ne spominje podatak da je u njenom nesretnom braku s dvostruko starijim zadrtim mađaronom i šefom željezničke postaje u Zaboku Andrijom Matrajem rođeno neko dijete, a ni ona to ne spominje u nekom od svojih autobiografskih zapisa, odlučio sam i to provjeriti.
Ispostavilo se da je taj navod točan: u knjizi rođenih župe Krapina pod brojem 119, a uz datum 22. kolovoza 1891. upisano je rođenje djevojčice Marije Matraj kojoj su roditelji Andro Matraj, glavar željezničke postaje i Marija Jurić. Istoga dana je u knjizi umrlih, pod brojem 96 upisana i njena smrt od „životne nemoći“.
Budući da se i ovdje uz ime oca navodi da je „glavar željezničke postaje“, nema ni najmanje dvojbe da je zaista riječ o još jednom od tragičnih događaja iz Zagorkine mladosti, a koji bi možda mogao biti i jedno od objašnjenja njenog nervnog sloma radi kojeg je neko vrijeme provela i u sanatoriju što je njen muž kasnije koristio kao dokaz da je ona zapravo umobolna pa njemu treba pripasti njen miraz.
Preslike zapisa o rođenju i smrti jedinog Zagorkina djeteta – djevojčice Marije 22. kolovoza 1891. godine
Dodatni povod tom nervnom slomu moglo je biti i preseljenje u Mađarsku koje je uslijedilo ubrzo nakon toga. Naime, Matraju se njegovo mađaronstvo isplatilo: dobio je mjesto šefa kolodvora u Szombathelyju, važnoj željezničkoj raskrsnici na jugozapadu Ugarske, gdje se nastavila životna drama njegove mlade supruge.
Kao što je poznato, taj je brak praktički završen Marijinim bijegom od kuće 1895. godine, a pravno nešto kasnije, kad je ona stekla punoljetnost pa je mogla zatražiti i formalno razvrgnuće… Uslijedilo je njeno mukotrpno probijanje u novinarsku profesiju, tijekom koje je ušla i u književne vode, ali u tom dijelu njena života nema nepoznanica koje bi rodoslovno istraživanje moglo razjasniti, pa se njime ovdje nećemo ni baviti. Okolnosti u kojima su u njen život ušli u „Genima“ navedeni sinovi Smolčić, Car i Kratković, već su objašnjene pa ću stoga zaključiti ovaj napis ponavljajući da njih trojica ni po kojem rodoslovnom kriteriju ne mogu biti potomci Marije Jurić Zagorke.
