Popis iz 2001. godine zatekao je u Hrvatskoj prezime Šešelj u 14 naselja sa 43 obitelji i 123 duše.

Više od tri četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj nastanjeno je na području Neretve: u sedam naselja 31 Šešeljeva obitelj s 94 duše, i to u Opuzenu (11 obitelji, 31 duša), Buk Vlaki pokraj Opuzena (6, 22), Podgradini pokraj Slivnog Neretvanskog (7, 18), Vlaki pokraj Slivna (4, 15), Komarni i Pločama po (1, 3), Metkoviću (1, 2).

U Neretvu su, utvrdio je J. Bebić, doselili polovicom 18. stoljeća, a prema predaji stigli su iz Popova.[1]

Pod Popovim se u užem smislu riječi podrazumijeva prostor uz južni rub Popova polja, kojim je nekoć prolazila uskotračna željeznica Dubrovnik-Mostar: naselja Poljice, Sedlari, Grmljani, Mareva Ljut, Zavala i Čvaljina.. Kad je riječ o prezimenu Šešelj, onda su to dva naselja: Mareva Ljut i selo Orahov Do, koje je danas u sastavu općine Trebinje, entitet Republika Srpska, a nalazi se između Slanog i Trebinja.

Mareva Ljut je do devedesetih godina prošlog stoljeća bila selo s osam domaćinstava (tri obitelji s prezimenom Šešelj i pet obitelji s prezimenom Dreč). Nakon raspada Jugoslavije dio sela s tročlanom obitelji Šešalj pripao je Federaciji Bosne i Hercegovine, a ostatak Mareve Ljuti s prezimenom Dreč sastavni je dio općine Trebinje u entitetu Republika Srpska.

U Popovu pak Šešelji nisu starenici, a o njihovu doseljenju postoje dvije pretpostavke.

Prema prvoj stigli su iz sela Lagha Shesheli pokraj Skadra (Republika Albanija), a pri tom su u novo prebivalište donijeli i katoličku vjeru.

U Albaniji pak i danas postoji prezime Shesheli (čita se Šešelji), koje je s jezičnog motrišta nastalo od albanske riječi sheshe sa značenjem ožiljak primjerice od boginja, ospica, kozica, krasta. Ta je riječ prema P. Skoku potvrđena upravo na dubrovačkom području[2], gdje su Šešelji nekoć doselili iz okolice Skadra.

Prema drugoj pretpostavci, novijoj tvorevini s kojom je pokušava izbjeći doticaj s katolicizmom, Šešelji su podrijetlom iz Rovaca, područja u srednjem toku rijeke Morače između Nikšića i Kolašina, naseljenim istoimenim, jednim od sedam crnogorskih brdskih plemena. Riječ je o selu Riđanima pokraj Nikšića, a to je nekadašnja Stara Hercegovina.

Nakon preseljenja na područje Popova polja prema Risti Milićeviću [3] “najprije su Šešelji stanovali u Veličanima (i danas jedno zemljište zove Šešeljevina) , zatim u Kotezima (oba sela su općini Ravno). Iz Koteza su prešli u Zavalu (općina Trebinje) i nastanili se u zaseoku Mareva Ljut. U Orahovi Do došli su iz Mareve Ljuti 1925. godine, na manastirsko imanje (manastir Zavala u istoimenom mjestu na južnoj strani Popova polja). U selu Do (pripada općini Trebinje) su „odavna“. Slave Lučindan.“ R. Miličević zabilježio je i priču „da je neki Jovo Šešelj oko 1800. godine prodavao vino o derneku (vašaru) na Petrovdan u Zavali. Među svijetom je bio i „musliman crni Omer sa svojim slugom. Kad se Omer napio počeo je razbijati čuture za vino oko sebe. Jovo tada ubije Omera i slugu. Poslije ovog događaja trojica braće Šešelja odsele iz Zavale: jedan je preselio u Do, drugi u Nevesinje, a treći (Joko) pobjegne u neko mjesto kod Metkovića i pređe na katoličku vjeru, Tamo ih kao katolika i „sada ima dosta“.

Ova predaja nije u skladu s povijesnim ispravama, jer su Šešelji katolici u Neretvi stariji za najmanje stotinjak godina od opisanog događaja

Da su Šešelji živjeli i na bilećkom području (selo Čepelica) svjedoči i V. Dedijer u predgovoru reprint izdanju knjige „Hercegovina-antropogeografske studije“ njegova oca Jevte Dedijera. „Kada je je Jevto otišao u Beograd, u selo Čepelicu su došli austrijski žandari, kundacima su premlatili Jevtinog oca Stevana i zahtevali od njega da se odrekne sina. U tome je starog Stevana sprečio njegov sused Šešelj koji je čak udario jednog žandara zbog čega je dobio dve godine tamnice, koje je odležao u Zenici.“[4]

Katolička obitelj s prezimenom Šešelj u Orahovu Dolu, koja je obrađivala zemlje najbližeg pravoslavnog manastira Zavala da joj se produži taj posao prešla je na pravoslavlje i ona je rodonačelnik pravoslavnih Šešelja koji se i osjećaju pripadnicima srpske narodnosti. Dakle svi Šešelji u istočnoj Hercegovini su Srbi pravoslavci, kao i oni koji su se odatle raselili po primjerice Sarajevu ili Beogradu.

Dio Šešelja katolika iz Orahova Dola zbog poteškoća u većinskoj pravoslavnoj sredini, preseljavaju u Neretvu, kojom je gospodarila Mletačka Republika i nastanjuju se u Opuzenu. S vremenom će se proširiti na području dviju današnjih općina Opuzena i Slivna Neretvanskog i dvaju neretvanskih gradova (Metković i Ploče).

U ostalim naseljima u Hrvatskoj, osim Zagreba (šest obitelji, 18 duša) živi po jedna obitelji ili pojedinac s tim prezimenom. Svi Šešelji u Hrvatskoj su hrvatske nacionalnosti i katoličke vjeroispovijesti.

Od neretvanskih Šešelja su i dva istaknuta hrvatska kulturna djelatnika.

Stjepan Šešelj (rođen 1947. godine u Podgradini pokraj Opuzena), hrvatski pjesnik (zbirke Škrapa, Očina, Dulo), prozaist i dramski pisac; glavni urednik časopisa Hrvatsko slovo; ravnatelj Hrvatske kulturne zaklade; urednik u Galeriji Stećak u Kleku (knjižnica Liber) te u Sekciji DHK za proučavanje književnosti u hrvatskom iseljeništvu (prinosi za povijest književnosti u Hrvata, časopis Korabljica) i HKZ Hrvatskom slovu (knjižnice Hrvatsko slovo, Djela hrvatskih književnika, Oratio pro Croatia).[5]

Zlatko Šešelj (rođen u Zagrebu 1952. godine) hrvatski klasični filolog, pedagog i prevoditelj s klasičnih jezika, jedan je od osnivača i glavni urednik časopisa Latina et Graeca. Utemeljitelj je i prve privatne klasične gimnazije u Hrvatskoj (Zagreb).[6]

U Hrvata postoji i veoma slično prezime Šešelja (sedam naselja, 33 obitelji, 92 duše). Popis iz 2001. godine najviše ih je zabilježio u Zadru i na Dugom otoku: u Zadru (15 obitelji, 41 duša), Salima na Dugom otoku (10, 33).

Prema spomenutoj predaji o bijegu trojice braće Šešelja nakon dvostrukog ubojstva na derneku u Zavali, jedan od njih se zaustavio u Brataču, na istočnom dijelu Nevesinjskog polja, a njegovi potomci su preoblikovali prezime u Šešlija. Istog su podrijetla i Šešlije u Donjoj Poplati pokraj Stoca.

U Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine danas žive tri osobe s prezimenom Šešlija (Kaštel Štafilić, Pula, Rovinj).

Literatura

1. J. Bebić, Župa Opuzen, Opuzen 1083., str. 49.
2. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, Zagreb 1973., str. 389.
3. R. Milićević, Hercegovačka prezimena, Beograd 2005., , str.
4. J Dedijer, Hercegovina –antropogeografske studije, Sarajevo 1990. godine; u predgovoru knjizi koji je napisao V. Dedijer, str. 6-7
5. Hrvatska književna enciklopedija , LZ Miroslav Krleža, Zagreb 2021, knjiga IV. (S-Ž), str- 211-212
6. Isto, str. 212.

Prema popisu iz 2001. godine u 41 naselju Republike Hrvatske živi 225 obitelji i 673 duše s prezimenom Gotovac.

Jezično postanje prezimena različito tumače hrvatski onomastičari.

Gotovac je za P. Šimunovića „muško dijete koje žena dovede mužu,“ „pastorak,“ negdje i domazet, koji se priženio na gotovo i ne mora skrbiti stvarajući imetak od početka. Pripada velikoj seriji prezimena motiviranih rodbinskim i svojbinskim nazivima.“[1]

P. Skok pak navodi natuknicu gotovac sa značenjem „ono što je gotovo za jelo,“ zabilježenu u Srbiji.[2].

Najnoviji Hrvatski enciklopedijski rječnik za pojam Gotovac dopisuje značenje „cicvara od sira.“[3]

Na tom tragu je i motrište M. Nosića, koji kaže da je Gotovac = zgotovljeno jelo, dovodeći to u vezu s albanskim gote = vrč, čaša, pehar.[4]

Na starini tog roda u Dalmatinskoj zagori, u Gornjem Vinovu (općina Unešić) sačuvano je najjednostavnije i najuvjerljivije rješenje postanja prezimena Gotovac.

Kad je početkom 19. stoljeća jedna od gornjovinovskih obitelji iz roda Ivić (2001. godine dvije obitelji s 10 duša) ostala bez muških potomaka, domaćin obitelji je doveo svojoj kćeri (zaboravljeno joj ime) iz Kljaka u općini Ružić mladoženju Matu Čulu (sada u Kljacima živi 10 Čulinih obitelji s 22 duše). Svježi ženik kao domazet nastanio na imanju osjetno bogatije od njegove obitelji, pa se nije morao brinuti o onome što muči mlade bračne parove te pa se govorilo da je zatekao sve već gotovo, da je postao Gotovac. Potomstvo bračnog para Ivić-Čule prihvatilo je obiteljski nadimak za svoje novo prezime Gotovac.

Sasvim je razumljivo da su Gornjem Vinovu u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježeni samo Ivići (domaćini četiriju njihovih obitelji bili su: Ante, Jerolim, Mate, Petar).[5]

Sinovi pak Mate Čule i njegove supruge Ivićke s novim prezimenom Gotovac pojavljuju se 1835. godine u austrijskom zemljišniku za katastarsku općinu Vinovo: Petar, Stipan i Toma Gotovci. Tada u Vinovu živi i 10 obitelji s prezimenom Ivić: po dvojica domaćina s imenom Ivan i Marko te Ante, Grgo, Jakov Jure, Martin i Mijo.[6]

Stotinjak godina kasnije u popisu iz 1948. godine omjer Ivića i Gotovaca u Vinovu je posve suprotan: tri Ivića naspram 10 Gotovčevih obitelji sa 71 dušom.[7]

Gotovac je inače većinsko dalmatinsko prezime, jer je popis iz 2001. godine u 15 naselja tog dijela naše zemlje zatekao 148 Gotovčevih obitelji sa 444 duše, što su gotovo dvije trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Gotovci, pogotovo nakon II. svjetskog rata, napuštaju svoj siromaštvom bogati zavičaj i zapošljavaju se u splitsko-solinsko-kaštelanskom industrijskom bazenu. Prema popisu iz 2001. godine najviše ih je: u Kaštelima (43 obitelji, 131 duša), Splitu (42, 124), Solinu (27, 117), Vinovu Gornjem (18, 22), Okrugu Gornjem (3, 10).

Manji ih se dio odlučuje preseliti u Zagreb (30 obitelji, 77 duša) te Slavoniju i Baranju: Otok pokraj Vinkovaca (10 obitelji, 35 duša), Uglješ pokraj Darde (4, 17) itd.:

Rijetko je koji hrvatski rod poput Gotovaca iznjedrio u novije vrijeme toliko velikana hrvatske kulture.

Iz vinovske grane Gotovaca je i znameniti hrvatski skladatelj Jakov Gotovac (1895-1982), koji je rođen u Splitu nakon što mu je otac Petar preselio iz Vinova. Predstavnik je tzv. glavne struje nacionalnog glazbenog smjera, osobito aktualnog između dvaju svjetskih ratova. Oslanjanje na folklor u okvirima kasnoromantične i neoklasicističke estetike najuspjelije došlo do izražaja u njegovim najboljim ostvarenjima (zborskoj Koledi, orkestralnom Simfonijskom kolu i operi Ero s onoga svijeta, koja mu je pribavila priznanja i popularnost i izvan granica vlastite zemlje). Napisao je i operu Morana.

Njegov sin Pero (1927) krenuo očevim stopama i postigao uspješnu karijeru skladatelja i dirigenta. Sklada pretežito zabavnu glazbu (šlageri, šansone) dječje i masovne pjesme te scensku i glazbu za televizijske serije (Naše malo misto).

Mani Gotovac (1939), Perina prva supruga, poznata hrvatska teatrologinja. Svoje kazališne kritike i zapise o teatru ukoričila je u knjigama: Tako prolazi Glorija i Dubrovačke mišolovke. Zastupajući ideju tzv. novog kazališta, ostavila je iza sebe prepoznatljivi trag kao ravnateljica Kazališta ITD, intendantica Splitskog HNK i Splitskog ljeta te intendantica riječkog Kazališta Ivana plemenitog Zajca.

Frano Gotovac (1928-1990), poznati hrvatski arhitekt, koji je djelovao u Splitu, gdje su roditelji doselili sa starine Gotovaca u Dalmatinskoj zagori. Projektirao više stambeno-poslovnih zgrada u Splitu, obiteljske kuće u nizu u Omišu, javne zgrade (školska poliklinika i ekonomska škola u Splitu te crkvu Svete Obitelji i samostan Svetog Josipa).

I Vlado Gotovac (1930-2001) je iz ove rodovske grane, iako je rođen u Imotskom, gdje mu je otac Martin službovao kao žandar. Bio je pjesnik, filozof, esejist i političar, dugogodišnji disident, dvaput osuđivan na višegodišnju robiju (1972. i 1983); suosnivač Hrvatske socijalno-liberalne stranke (1989), te osnivač i prvi predsjednik Liberalne stranke. Gotovčeva refleksivno-intimistička lirika i eseji protkani su filozofskom problematikom (Pjesme oduvijek, Opasni prostor, I biti opravdan, Osjećanje mjesta, Princip djela; Filozofski eseji, Autsajderski fragmenti).

Prva Vladina supruga Vlasta Gotovac (1921-1991) poznata je radijska redateljica i prevoditeljica niza francuskih dramskih tekstova za radio i kazalište.

Također pripadnik tog roda podrijetlom iz Gornjeg Vinova je i Tomislav Tom Gotovac (1937- 2010), hrvatski filmski redatelj, glumac, a najviše je dao kao performer, multimedijalni i konceptualni umjetnik. Predstavio se i brojnim izložbama u Hrvatskoj, Europi i SAD-u.

Literatura

1. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., str. 298.
2. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, knjiga I., Zagreb 1971., str. 596
3. Hrvatski enciklopedijski rječnik, knjiga III (Doh-Gra), Zagreb 2002-2004., str. 372.
4. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998., str. 195.
5. Državni arhiv Zadar, Venecijanski zemljišnik iz 1711. godine za naselje Vinovo
6. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1835. godine za katastarsku općinu Vinovo
7. Leksik prezimena SR Hrvatske, Zagreb 1976. godine

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 20 naselja Republike Hrvatske živi 61 obitelj i 204 duše s prezimenom Šuker.

U popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je živjelo samo sedam stanovnika s prezimenom Šuker: u Vinkovačkom Novom Selu četiri i u Petrinji tri duše.

Šuker je stari rod livanjskog područja sa prastarinom na području Jajca, odakle su doselili oko 1720. godine s prezimenom Kujundžija, s kojim su upisani i 1741/1742. godine u kapitalnom popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Pave Dragićevića u selu Zastinju pokraj Livna: tročlana obitelj Lovre Kujundžije (u izvorniku Laurentius Cuiungia). Prastarina Šukera nekadašnjih Kujundžija odnosno Kujundžića vjerojatno je bilo selo Bistrica pokraj Jajca, u kojem je u Dragićevićevu popisu zabilježena 13- člana obitelj Luke Kujundžića (u izvorniku Lucas Cuiungich).

Danas Šukeri na livanjskom području žive u Lištanima, Donjim i Gornjim Rujanima, selima na istočnom rubu Livanjskog polja, u podnožju planine Dinare. Odatle su se u posljednjih šezdesetak godina Šukeri raselili diljem Hrvatske, a najviše: u Slavoniju ( četiri naselja, 23 obitelji, 77 duša); na zagrebačko područje (7, 22, 72); u Dalmaciju (6, 11, 40).

Ivan i Davor Šuker. Izvor: Wikipedia

Iz Lištana je u Osijek početkom šezdesetih godina 20. stoljeća stigao i Tomislav Šuker na glasu kao najbolji u bacanju kamena s ramena, kojeg će zamijeniti s kuglom pod nadzorom osječkih trenera i uz pomoć skromne športske stipendije. Već godine 1966. godine s hicem od 18 metara i 40 centimetara postaje prvak Balkana a malo kasnije i Mediterana s napomenom da je bio i standardni višegodišnji reprezentativac Jugoslavije u atletici.

U obitelji Tomislava Šukera, koja i danas jedina s tim prezimenom u Osijeku, rodio se prvog siječnja 1968. godine sin Davor, aktualni predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, bivši hrvatski nogometni reprezentativac (68 nastupa i rekordnih 45 golova), najbolji strijelac hrvatske nogometne reprezentacije svih vremena, prvi golgeter Europskog nogometnog prvenstva, održanog 1968. godine u Francuskoj, koji je upravo izabran za člana Izvršnog odbora UEFE kao prvi Hrvat, i to s 34 od moguća 54 glasa.

Što se tiče Slavonije Šukeri su prezime vinkovačkog kraja: u Vinkovcima (14 obitelji, 47 duša), Ivankovu (5, 15), Nuštru (3, 12).

Na zagrebačkom području žive 22 obitelji i 72 duše s prezimenom Šuker, a najviše ih je: u Zagrebu (devet obitelji, 23 duše), Zaprešiću (5, 19), Velikoj Gorici (2, 10), Dugom Selu (2, 9), Sesvetama (2, 8) itd.

U Dalmaciji Šukeri najradije žive: u Splitu (tri obitelji, 11 duša) i četirima Kaštelima (7, 27).

Zanimljivo je spomenuti da se još nitko od hrvatskih onomastičara nije bavio etimologijom prezimena Šuker, pa ni najveći hrvatski stručnjak u toj oblasti akademik Petar Šimunović. To je i još zagonetnije kad se zna da postoji 19 hrvatskih prezimena s osnovom šuk-, kao što su: Šuk, Šuka, Šukaj, Šukalić, Šukalo, Šukalj, Šukan, Šukara, Šuke, Šikec, Šukelj, Šuker, Šukić, Šuklje, Šukman, Šuknović, Šuko, Šukovez i Šuković.

Iako na prvi pogled prezime Šuker ima germanski prizvuk, ipak njegovo jezično podrijetlo nalazi se u onome što je na dinarskom području ostalo iza srednjovjekovnih albanskih stočara, koji su sa svojim stadima dopirali i do Istre.

S posve udomaćenom u hrvatskom jeziku riječju šuša (u Anićevu rječniku brav ili govedo bez rogova) u uporabi su, posebice lokalnoj, pridjevi šuk i šut sa značenjem bezrog, bez rogova, s primjenom na nazive domaćih životinja: šukalj, šukan, šukaš, šukalo (jarac ili ovan), šukava (krava), šukonja (vol) itd. U govorima Dalmatinske zagore, Like i zapadne Hercegovine sve što se (jezično) odnosi na životinje može se primijeniti i na ljude, pa su primjerice česti nadimci Šuka, Šuko, Šuke, od kojih nije bilo teško izvesti i prezime Šuker.

U zemlji Hrvatskoj u istočnom dijelu Slavonije, nazivan i Šokadija, u oskudno sačuvanim danas digitaliziranim matičnim knjigama (1) često se od 1790. u naselju Prkovci nahode i mnoge osobe prezimena Debelić iz kuće Malozini, kako ih po selu zovu. Crkva sv. Martina iz 1850. u Prkovcima (2) koja pripada župi u Retkovcima izgrađena je na ruševinama stare kapele na Opkopu, uzvišenju danas zvanom Gradina, koju oplakuje rječica Biđ. U njenom podnožju nasuprot gradini sličnoj djeliću amfiteatra nalazi se zavjetna špilja Majke Božje Lurdske stara više od sto godina.

Uz neke prijepore o postanku ‘Ilirske heraldike’ od Vergila Solisa iz 1555. do ‘Korenić – Neorićeva grbovnika’ iz 1595. (3) pronađen je grb na kojem piše Debeljić/Debeglich (4) te se možda može pretpostaviti da bi to mogao biti najstariji trag prezimena Debelić iskonom s mostarskog brda Huma, navodno, iz grada Blagaja ili šire okolice dvorca hrvatske kraljevske obitelji Kosača čija gradina i danas dominira u tom prostoru.

Međutim zabilježba u grafiji Debeljić više upućuje na područje Lazarišta u Raškoj, gdje se u XVI. stoljeću spominje junak Novak Debeljić, što po svemu ukazuje da su Debeljići i Debelići najvjerojatnije ipak dva različita roda i dva različita prezimena. Osim toga u širim područjima Sarajeva, Mostara i Dubrovnika ne nahodi se na prezime Debelić, ali se naziru neki tragovi u području Tivta i Siska. (5)

Prezime Debelić moglo je doteći u hrvatske slavonske prostore i bijegom iz po Turcima zaposjednute Bosne s time da se je veći broj obitelji primorskim putom izdvojio prema otoku Rabu, a manji broj nastavio je pak kroz Liku i Slavoniju do svog šokačko-vinkovačkog zavičaja u kojem im je ime prvi puta zapisano 1724. u Starim Mikanovcima, dakle, poslije 1699. i mira potpisanog s Osmanlijama u Srijemskim Karlovcima.

Postanje prezimena Debelić svakako je prema izgledu neke rodočelne osobe, i to od debeli Debelić, kao što je od tanki Tenšek i tome slično, a moglo je nastati višestruko bilo gdje, pa bi mogli reći da rod Debelića iz Prkovaca pripada autohtonoj šokačkoj grani, iako su u ovom štivu zabilježene i druge mogućnosti?!

Rasprostranjenost prezimena Debelić po naseljima i podacima iz 2001. (6):

U Slavoniji u šokačkoj grani Debelića (označeno plavo ) po tome popisu se nahodi 71 duša u 22 kućanstva. Posljednji službeni podatci kažu da u državi Hrvatskoj prezime Debelić prema popisu iz 2011. ukupno broji 482 osobe. (7)

Rodoslov Šimuna Debelića iz Prkovaca nedaleko Vinkovaca

U šumama okruženom kraju kojim protječe čas mirna čas naplavna rječica Biđ prema svom smiraju u Bosut kod nedaleke Cerne, prenoseći šokačke vijesti i Savom, Dunavom i morima u cijeli svijet, pa tako i zapis da se u selu Prkovcima iznjedrio 21. siječnja 1902. godine i temeljni lik ovoga rodoslovlja Šimun Debelić, koji je svojim ljudskim, domoljubnim i znanstvenim životom premostio mnoge putove po Europi, osobito u Njemačkoj, ali i mnoge takve u Americi, (8) gdje je bio na poslije diplomskom studiju od 1930. do 1932. U svom kratkom životu sva stečena znanja uspio je pretočiti na prosvjetarsku i znanstvenu sveučilišnu razinu svoje domovine Hrvatske pa je tako na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu 1932. oživotvorio rad Zavoda za higijenu i tehnologiju namirnica životinjskog podrijetla na kojem je bio predstojnik te prvi predavač do 1945. U 1933. odlazi na višemjesečnu specijalizaciju u Državni zavod za veterinarsko-sanitarni nadzor namirnica u Berlinu, velebni Institut za zdravstvenu zaštitu potrošača i veterinarsku medicinu “Robert von Ostertag”. Sveučilišni profesor Šimun Debelić prvi je naš znanstveno educirani nastavnik iz “Higijene i tehnologije namirnica animalnog podrijetla”. (9)

Prof. dr. sc. Šimun Debelić (1902.-1945.), veterinar i sveučilišni profesor te Vlasta Debelić rođ. Lorković (1904.-1980.), pijanistica i pedagoginja na glazbenoj akademiji, sa sinovima, i to dr. sc. Mladenom Debelić, specijalistom pulmologom i alergologom te sveučilišnim profesorom Nikolom Debelićem, dr. dr. h. c. i hrvatskim veleposlanikom.

U Vinkovcima danas postoji ulica Šimuna Debelića, a nedaleko rodnih Prkovaca u Retkovcima i Veterinarska ambulanta čiji je on utemeljitelj.

Obitelj Šimuna Debelića je u kraju svoga iskona bila uvelike povezana prijateljstvom i rodbinstvom s poznatim obiteljima toga kraja Ambrinac i Šišić iz Retkovaca te obitelji Čajkovac iz Prkovaca, a donekle i s obitelji Ručević iz Starih Mikanovaca.

Od 1940. do 1943. Šima Debelić predsjednik je ‘Šokadije’ iz Zagreba – društva za promicanje hrvatske kulture i baštine. Komunističke vlasti odvode ga 17. svibnja 1945. na put bez povratka. (10)

U izradi rodoslovnog stabla Debelića nahodimo na još puno pitanja! Je li Prkovčanina Matije otac, onaj koji je 1724. zapisan u Starim Mikanovcima, te istovremeno bio i prvi Debelić u Šokadiji i je li je u tom mjestu i nastalo prezime slavonskih Debelića ili je odnekle doselilo, pa odatle preselilo u Prkovce ili je možda tamo negdje oko Cerne (11) već postojalo te se iz te točke raširilo Slavonijom? Dakle, predstoji još puno rodoslovnih istraga o vrelima slavonskih Debelića?

U župi Retkovci-Prkovci prvi put je u prkovačkoj Matičnoj knjizi rođenih 1790.-1857. zapisano prezime Debelić u osobi Matije Debelića, i to 21. listopada 1790. kao kuma na krštenju Colethe Nediljković zakonite kćeri oca Marka Nediljkovića i majke Katarine r. Carević. Taj Matija Debelić (r. oko 1750.) i supruga ? imali su sinove: Josipa, Marijana, Marka i Andriju.

↓

Josip Debelić (1770.) i Marta (prva žena) i njihov sin Mihael (1791.) te Barbara r. Filakovac (druga žena) i njihovi sinovi Martin (1792.), Jakob (1794.) i Antonio (1796.)

i

Marijan Debelić (iza 1770.) i Matea r. Vučevac i sin Kuzma (1795.)

i

još dva sina sa ženskom djecom, i to: Marko i Petronila r. Filakovac s kćerima: Klara (1799.) i Agneza (1801.) te Andrija i Magda r. Filakovac s blizankama: Eva i Margarita (1801.)

↓

Antonio (Antun) Debelić (r. 1796.) i Cecilija r. Čajkovac i sinovi Mato r. 1819. i Franjo r. 1823.

↓

Mato Debelić (r. 1819.) i Manda r. Božić i sin

↓

Ivan Debelić (r. 1855.) i supruga (?) te sin

↓

Mato Debelić (r. oko 1880.) i Ana r. Šišić i sin

↓

Šimun Debelić (26. siječnja 1902. – 17. svibnja 1945.) i Vlasta r. Lorković (1904.-1980.) i njihovi sinovi:

↓

Mladen Debelić (1933.-1998.) i Jutte r. i njihova djeca: Markus (1967.) i Prisca r. i njihov sin Nikolas te kći Helena; Thomas (1970.) i Leoni r. Wedel (1975.-2005.) i njihova kći Luisa (2003.)

i

Nikola Debelić (1934.) i Katarina r. Smoje (1946.) i njihova djeca: Berislav Debelić (1973.) i Morana r. Gobac (1970.) i njihova kći Mirna (1993.); Ivan Debelić (1974.) i Ivana r. Landeka (1976.) i njihove kćeri Ivna (2004.) i Livia (2007.)

Šokadijo dok ti ime traje, pamtit ćemo tvoje rodove i običaje, pa tako u njima i obitelj Debelić iz Prkovaca u zemlji Hrvatskoj!

Literatura

1. Family Search Croatia, Church Books, 1516-1994 Roman Catholic (Rimokatolička crkva) Retkovci-Prkovci Births (Rođeni) 1790-1857 Deaths (Umrli) 1790-1819 Deaths (Umrli) 1790-1848
2. Spomenica župe Retkovci-Prkovci
3. Aleksandar Vasiljevič Solovjev (1890.-1971.), ‘Postanak ilirske heraldike i porodica Ohmučević’, Glasnik Skopskog naučnog društva, 1932.: 97.
4. Grb iz 1595. prema: Almanah Gotha – grbovnice i rodoslovlja (1866.) Je li tekst srpska ćirilica ili hrvatska bosančica treba jezikoslovno istražiti?
5. Podaci prema sveučilišnom profesoru Nikoli Debeliću.
6. Franjo Maletić i Petar Šimunović. Hrvatski prezimenik 1., Zagreb:Golden marketing-Tehnička knjiga, 2008.: 375.
7. Popis stanovništva 2011. Hrvatski državni statistički zavod u Zagrebu.
8. U SAD-u 1930.-1932. Kao stipendist Rockefellerove zaklade.
9. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za higijenu i tehnologiju animalnih namirnica utemeljen je davne 1922., unatoč mnogim pokušajima proradio je tek 1932., i to pod sveučilišnim profesorom Šimunom Debelićem, dakle: … 1932.-1945. prof. dr. sc. Š. Debelić; 1945.-1972. prof. dr. sc. M. Francetić … i dr.
10. Sudbina mnogih Hrvata toga doba bila je da su odvođeni na putove bez povratka i iz nerazumljivih razloga, i to što su bili ili vrhunski znanstvenici ili domoljubi ili im je netko namjeravao sjesti na radno mjesto ili se nekome sviđao nečiji stan…
11. Cerna je veće naselje nedaleko Prkovaca kod kojeg Biđ utječe u Bosut.

Prema kazivanju mog djeda Bariše Mateka (1885.- 1984.) njihovu su obitelj – dok je on bio dijete – ostali stanovnici Jasenica zvali Kranjcima. Navodno su njegovi preci govorili da su se prvo naselili negdje „iza Senja“, a onda su ih od tamo sve do Rovanjske, jaseničkog zaseoka u samom dnu Podvelebitskoga kanala, „prognali uskoci“… No, u obitelji se nitko više nije sjećao gdje je to putovanje započelo.

Prezime Matek u Hrvatskoj još postoji širom Slavonije, u Zagrebu, te duž obale od Rovinja sve do Trogira. Korijeni velike većine tih njegovih nositelja pouzdano su u Rovanjskoj. Osim toga javlja se još i u Hrvatskom zagorju, te među pripadnicima češke manjine u okolici Pakraca, a – iako nije tako brojno kao u Hrvatskoj – postoji i na više mjesta u Sloveniji i u Češkoj.

Da i nema za priobalje sasvim neuobičajenog kajkavskog završetka prezimena na „-ek“, već bi i to bilo dovoljan povod za istraživanje obiteljskog porijekla. No, bilo je još nekoliko razloga za to: rod se s vremenom podijelio u više ogranaka, njihovo se potomstvo raselilo širom Hrvatske, ali i do SAD i Australije, pa je bilo sve više upita tko je s kim i u kakvom srodstvu. Trebalo je, dakle, rekonstruirati obiteljsko stablo Mateka u Jasenicama ne bi li se utvrdilo kada i otkud su se doselili, a potom tko se i kamo opet odselio.

Ubrzo se ispostavilo da priča o uskocima „ne drži vodu“. Naime, najstariji poznati popis obitelji u Jasenicama odnosi se na godinu 1730. i u njemu prezimena Matek nema. Kako u to doba ni uskoka više nema, jasno je da su Mateke u samo dno Podvelebitskog kanala nagnali neki drugi razlozi i to između te 1730. i 1826. godine od kada datiraju najstarije sačuvane matične knjige župe Jasenice (rođeni, vjenčani i umrli).

Dio tih knjiga, koji pokriva razdoblje do 1850. se može vidjeti i na Internetu. U njima sam našao ukupno 49 zapisa o Matecima, prvi iz 1831. godine. No, u nekima se oni samo navode kao krsni ili vjenčani kumovi drugim obiteljima, pa osim činjenice da su postojali drugih podataka nije bilo. U knjigama umrlih pak u rubrikama predviđenim za datum rođenja pokojnika i imena njegovih roditelja, često piše „ovom svećeniku nepoznati“.

Objašnjenje se može naći u povijesnim izvorima: budući da su Jasenice dugo bile pod turskom vlašću, za vjerski život tamošnjih žitelja su se sve do 1830. brinuli fratri franjevačke Bosanske provincije, putujući prvo s Visovca, a potom iz Karina. Kada selo napokon i dobije stalnog župnika, on rijetko ostaje duže, pa i ne čudi ako svoju pastvu baš i ne poznaje.

Nešto su preciznije bile matične knjige koje se čuvaju u Arhivu Zadarske nadbiskupije, a pokrivaju razdoblje od 1844. na ovamo. U njima sam za narednih stoljeće i pol pronašao još tri stotine zapisa. Bilo bi ih zacijelo i više da ne nedostaju knjige od 1910. do 1932/3. godine.

No, samo uz neka od prikupljenih imena stajali su i datumi, odnosno, poveznice s prethodnom ili sljedećom generacijom, a ni u imena se nije moglo uvijek pouzdati. Neki su put upisana u talijanskoj varijanti, neki put u različitim hrvatskim inačicama, pa je tako npr. jedan isti čovjek zapisan kao Andrea, Andrija, Jadrij ili Jadre. Obitelji su brojne, a svaka nekom svom djetetu daje ime po djedu ili babi, pa sam tako imao npr. na desetke Ivana, Josipa, Antuna, Petara, Ana, Ika, Mandi i Lucija itd, redovito i u različitim transkripcijama. K tome, mnogi su bili kršteni jednim imenom, a obitelj ih je zvala drukčije, pa su kao takvi upisivani u knjige umrlih. Kako su se zbog cijelog niza okolnosti spomenici s natpisima na lokalnom groblju počeli postavljati tek posljednjih desetljeća, ni nadgrobni natpisi nisu mogli pomoći.

Jedina je mogućnost dakle bila sva ta imena prenijeti na kartice i slagati svojevrsni „pasijans“, povezujući imena, datume i ostale zapise, kako bi se prije svega utvrdilo koje se od kartica odnose na iste osobe, a onda njihovo srodstvo s ostalima. Uz pomoć pripadnika pojedinih obiteljskih grana koji još žive u Rovanjskoj, dio se obiteljskoga stabla posložio dosta brzo.

Drugi je bio puno kompliciraniji zbog već navedenih razloga, zbog već spomenutih brojnih iseljavanja, kao i zbog činjenice da su mnoge mlade žene umirale pri porodu ili brzo nakon njega, a udovci se ponovno ženili, poneki i po dva-tri puta, pa se isti muškarac (opet u različitim transkripcijama) kao otac sljedeće djece pojavljivao uz ime druge ili čak treće žene.

Tada sam nakon duže potrage uspio doći i do jedne presnimke „Stanja duša Župe Jasenice“ od 1924. godine na dalje. Taj je dokument popunio neke praznine i ispravio neke poveznice: „Stanje duša“ (ako se uspije doći do njega) nedvojbeno je najkorisniji izvor podataka u ovakvim istraživanjima, iako se i u njima može naći dosta pogrešaka: autorovi roditelji vjenčali su se 1947. u Sloveniji, tamošnji je župnik poslao o tome dopis svom kolegi u Jasenice, a ovaj je – vjerojatno zbog dvostrukog imena ženika (Pavao-Mile) – tu činjenicu u stanju duša upisao kod jednog drugog Mile Mateka. Tako je autorov otac ostao ledičan, a drugi je Mile oženjen i to post mortem jer je već neko vrijeme bio mrtav.

Unatoč svih tih teškoća kod svojih sam izravnih predaka uspio dokumentirano doći do Petra koji je umro 1864. u dobi od 86 godina. Za divno čudo, uz njegovo su ime bila zapisana imena roditelja – Mate Matek i Anizza Matkovich. O njima drugih podataka nema jer su zacijelo umrli prije 1826. od kada datiraju prve sačuvane knjige. Uspio sam rekonstruirati i jedan paralelni ogranak, dospjevši do Antona koji je umro 1840. u dobi od 56 godina. Kao roditelji i kod njega su bili upisani spomenuti Mate i Anica, iz čega slijedi da su Petar i Ante bili braća, što je u međuvremenu već bilo palo u zaborav.

Kod trećeg usporednog ogranka uspio sam doći čak i nešto dalje u prošlost, jer je u knjizi umrlih iz 1849. bilo uredno zapisano da je 4. travnja te godine pokopan Šimun Matek, koji je živio 113 godina (što bi značilo da je rođen 1736.), a bio je oženjen Lucijom. I njegovi su roditelji bili upisani: Ante i Ivanizza. S obzirom na tradiciju da jedan od sinova redovito dobiva djedovo ime, nije nemoguće da je Ante bio i Matin otac, ali dok se to ne uspije dokumentirati, to je tek jedna od mogućih pretpostavki.

Razlozi zbog kojih nema starijih zapisa koji bi nam otkrili tko je bio prvi Matek u Jasenicama su višestruki. Jedan je Napoleonova okupacija naših područja i pokušaj da se umjesto crkvenih uvedu civilne matice (état civil), koje bi vodili općinski načelnici. No, već 1809. providur Vicko Dandolo cara izvješćuje da je to u „ovdašnjim primitivnim uvjetima nemoguće provesti“ – većina je seoskih poglavara nepismena, a svećenici kojima je ta zadaća na kraju vraćena su je vjerojatno pomalo i sabotirali ne želeći pomagati regrutacije… Malo zatim, godine 1828. ukinuta je papinskim dekretom a u dogovoru s Bečkim dvorom Ninska biskupija koja je dotad makar formalno bila nadležna za Jasenice, iako su na terenu bili franjevci. No, ona je u Zadarsku nadbiskupiju zaista uklopljena tek 1830. godine, a u međuvremenu je bila donijeta odluka da se matične knjige moraju vratiti župama. U tom se seljakanju arhiva – kažu stručnjaci – dosta toga i zagubilo.

Potragu je, dakle, trebalo usmjeriti drugim pravcem, onim kojim je mogla ići migracija Mateka do Rovanjske. U nekoliko desetaka knjiga o kretanju stanovništva na području Like može se naći mnoga prezimena identična jaseničkima iz 1730., pa i nekim današnjima, ali ni jednog Mateka.

Jedan mi je znanac tada kazao da je tragajući za svojim korijenima vidio prezime Matek u Burićevoj „Povijesnoj antroponimiji Gorskog Kotara“. Zaista, tu stoji da je u mjestu Merzla vodica (nedaleko od Lokvi) 1833. zabilježen stanoviti Antonius Matek. Navodno je i u Vrboskom ili u Vrhovinama (to još nisam uspio dokumentirati) otprilike u isto vrijeme bio zabilježen neki Ambroz Matek, po zvanju kovač, ali to još nisam uspio dokumentirati. No, budući da matične knjige pokazuju da Mateka tada već ima u Jasenicama, da štoviše već i kumuju „starosjediocima“, znači da su tu već neko vrijeme pa je upitno koliko to može biti pouzdan trag, iako se ne može isključiti da su ipak bili u srodstvu s ovim goranskima. Lingvistika također ne pomaže: kroz generacije Matekov je rod preuzeo od okoline novoštokavsku ikavicu pa čak i vlastito prezime u prvom licu množine sklanjaju kao Mateci, a ne Mateki kako bi to zahtijevala kajkavska gramatika i eventualno goransko porijeklo.

Postoji, naravno, i mogućnost da je Austrougarska na opustjela područja oko Tromeđe (udaljene samo nekoliko kilometara) nakon povlačenja Turaka te slabljenja Venecije i u Jasenice, a ne samo u Liku, naselila neke obitelji iz Vojne krajine ili i udaljenijih dijelova dijelova carstva.

Prva su pomisao bili Česi iz Prekopakre, ali i ta je mogućnost ubrzo otpala: inž. Njegovan-Starek nepobitno je dokazao da je tamošnja obitelj Matek doselila izravno iz Kostelca nad Labom u češkom okrugu Melnik, gdje Mateka ima i danas, tek 1864. godine. Ne može ipak isključiti da je neki njihov predak već ranije – s vojskom ili poslom – krenuo put juga.

Nekolicina zagorskih Mateka kontaktirana je telefonom. Osim jednog, čiji je otac rođen u Zagrebu, ali mu je bio rođen u Jasenicama, drugi ne znaju ni za kakvog rođaka na moru. U obiteljsko sam stablo uspješno smjestio i gotovo sve Mateke rasute po Slavoniji: jedino još nisam uspio precizirati od kojega od davnijih iseljenih predaka potječu oni iz Špišić Bukovice i Virovitice.

Što se Slovenije tiče, upit na Slovenskom rodoslovnom forumu pogledalo je stotinjak osoba, ali zasad nema ni jedne povratne informacije.

Postoje, osim toga, još dvije mogućnosti koje će – ne bude li izravnih dokumenata o tome kada i otkud Mateki na moru – vjerojatno trebati uzeti u obzir:

U spomenutom popisu obitelji iz 1730. zapisan je kao stanovnik Jasenica stanoviti Jure Kranjac, koji ima ženu i četvero djece. Sjetimo li se djedove priče o tome da su ih zvali „Kranjcima“ ne bi se smjelo odbaciti ni mogućnost da je neki od Jurinih potomaka zbog nečega promijenio prezime, iako je to carskim dekretom već neko vrijeme bilo zabranjeno…

S druge strane, u podvelebitskom području, vrlo blizu Jasenicama, na potezu od Karlobaga preko Ražanca do Starigrada, postoji i prezime Matak. Čini se dosta neobičnim da na udaljenosti od svega dvadesetak kilometara budu dva tako slična prezimena pa će vjerojatno u budućnosti i tome trebati posvetiti određenu pozornost.

Literatura:

(navode se samo izvori u kojima se spominje prezime Matek)

1. Matične knjige (rođenih, vjenčanih, umrlih) Župe Jasenice – na internetu i u Arhivu zadarske nadbiskupije
2. BERTOŠA, Slaven: „Mrzla vodica: zapisi o postanku i sudbini naselja“, Društvo za očuvanje i razvoj naselja Mrzla Voda, Rijeka-Mrzla Voda, u „Problemi Sjevernog Jadrana „ br. 9(2008)
3. BAČIĆ, fra Stanko: „Franjevci u zadarskoj nadbiskupiji i Ninskoj biskupiji“, Lisičić 1996.
4. BURIĆ, Antun: „Povijesna antroponimija Gorskog Kotara u Hrvatskoj : goranska prezimena kroz povijest“, Rijeka, 1979.
5. “ENCIKLOPEDIJA hrvatskih prezimena“, Nacionalni rodoslovni centar, Zagreb 2008.
6. NJEGOVAN-STAREK, Siniša: Česi u Pakracu, Prekopakri i Lipiku, Pakrac/Daruvar 2008.
7. NOSIĆ, Milan: Goranska prezimena, 2013
8. ŠIMUNOVIĆ, Petar: Hrvatska prezimena : podrijetlo, značenje, rasprostranjenost, Zagreb, 1995.
9. ŠIMUNOVIĆ Petar, MALETIĆ Franjo: „HRVATSKI prezimenik : pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća“ , Zagreb, Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2008. 2. i 3. svezak
10. Začasni slovar slovenskih priimkov, SAZU, Ljubljana 1974.

Crkva Sv. Jurja (X. st.) u Rovanjskoj uz koju se nalazi groblje za cijelo područje Jasenica, od sjedišta župe do Maslenice, ali i velebitskih zaselaka. Pojedinačni su grobovi u to vrijeme još vrlo rijetki: u kamenu ih je bilo gotovo nemoguće iskapati, pa se sahranjuje u zidane rodovske grobnice (svjetla mrlja u zelenilu s lijeve strane crkve pokazuje takvu grobnicu Matekovih….) iz kojih se nakon nekoliko godina njihovi ostaci prenose u kosturnicu kako bi se napravilo mjesta za novoumrle. I to je jedan od razloga zašto ovo groblje ne može pomoći u izradi rodoslova…. (autorova snimka iz 1964. godine)

Crkva Svetog Jeronima u Jasenicama, sagrađena potkraj 19. stoljeća na temeljima stare župne crkve, bila je srušena za vrijeme srpske okupacije 1991. godine, jednako kao i župni dvor koji se pored nje nalazio. Već dio dokumenata na vrijeme je prebačen na sigurno, ali dio je ipak stradao. Budući da to nije bilo jedino stradanje toga mjesta u povijesti, nije čudo ako nema matičnih knjiga i drugih dokumenata starijih od 1827. godine, a nedostaju i neke iz kasnijih razdoblja (npr. od 1910. do 1932.)

Osim obronaka Velebita koji se vide u pozadini, danas je gotovo cijelo područje koje obuhvaća ova fotografija Rovanjske snimljena 1964. godine postalo jedinstveno turističko naselje. Skup kuća koje se vide u sredini je tzv. „varoš Mateka“: još od turskih od vremena su ovdje dijelovi sela bili nazivani „varoši“, pa je tako u Rovanjskoj uz postojali varoš Mateka postojala i ona Rončevića, čije se kuće vide desno od škole, te varoš Basa (još desnije, nije obuhvaćeno fotografijom). Danas je – što zbog ratnih razaranja, što zbog kompliciranih nasljedničkih odnosa najveći dio kuća i pojata u tom dijelu mjesta napušten, a izraza „varoš“ sjećaju se samo još najstariji. No, ni iz njega se ne mogu se izvlačiti nikakvi zaključci o porijeklu onih koji su se tu nastanili: iako naši lingvisti riječ „varoš“ proglašavaju hungarizmom, ona je iranskog porijekla, a i koriste je i Turci koji su je ovamo najvjerojatnije i donijeli.

Autor (lijevo) i jedan mali Nijemac, čija je obitelj bila među prvim turistima koji su dolazili u Rovanjsku, igraju na buće među kućama u „varošu Mateka“ godine 1965. Ovaj dio naselja teško je oštećen u posljednjem ratu, a zbog nedefiniranih vlasničkih odnosa tek je manjim dijelom obnovljen.

O Bariši Mateku, s kojim i počinje ova priča, i njegovoj supruzi Mandi pisale su 1994. godine, kao o vjerojatno najstarijem bračnom paru u Jugoslaviji, razne novine. Bariši je tada bilo već 99 godina. Ovdje su faksimili iz zadarskog „Novog lista“ i sarajevskog lista „As“.

Prije nekoliko dana objavili smo tekst “Odakle Mateki na moru?” autora g. Vladimira Mateka. Danas objavljujemo i svojevrsni nastavak tog teksta…

U međuvremenu sam (od pisanja prvog članka, op. ur.)– kontaktirajući razne prezimenjake za koje nisam znao spadaju li u jaseničku granu Mateka – doznao još nekoliko zanimljivih pojedinosti o prezimenu Matek u Hrvatskom Zagorju:

Gđa Snježana Matek-Sačer čija je obitelj u Zagreb doselila iz područja Krapinice gdje i danas postoji prezime Matek, otkrila je nakon mog upita da je u tamošnjoj župi Zajezda prezime Matek zabilježeno već u veljači 1760. godine: prema mikrofilmiranim knjigama dostupnim preko Interneta, u veljači te godine udaje se tamo Helena, kojoj je otac Joanni Matek. Dvije godine kasnije, 1762. udaje se i jedna Anna, koja je – čini se (zapis je u tom dijelu dosta teško čitljiv) – udova pok. Martina Mateka. Prezime Matek održalo se u Zajezdi, Krapinici i obližnjoj Budinšćini sve do danas. Prema navodima gđe Matek-Sačer, u njihovoj se obiteljskoj predaji prenosila informacija da su u Zagorje došli iz Poljske (Poljska je po međunarodnim statistikama o učestalosti prezimena druga po broju Mateka, odmah nakon Hrvatske, op. a.) i da su ih još ne tako davno pisali Matyek pa Matijek. Sudeći po datumima gore spomenutih zapisa i po razmjerno velikom broju prezimena Matek i u današnjoj Poljskoj, do tog je skraćenja prezimena – reklo bi se – došlo ipak mnogo ranije nego su mislili…

Inače, kod traganja za prezimenom Matek u tim starim zagorskim župnim knjigama treba – pokazalo se – biti krajnje oprezan: u Hrvatskom zagorju, posebno u 18. i 19. stoljeću, Matek je nerijetko i osobno ime (deminutiv od milja za Matu/Matiju) koje dolazi uz sasvim druga prezimena pa se zabilješke u kojima se spominje neki Matek moraju radi toga i te kako pomno iščitavati…

Sve to – budući da se u knjige rođenih, vjenčanih i umrlih nisu unosili i podaci o tome je li se netko iselio iz određene župe (to se eventualno može pronaći samo u „Stanjima duša“ ) – ipak ne daje odgovor na pitanje iz prvoga teksta na ovu temu – tj. „Otkud Mateki na moru?“.

I na kraju, želio bih posebno istaknuti dragocjeni doprinos g. Petra i Igora Mateka koji su mi pomogli da gotovo kompletiramo one grane Mateka čiji su preci iz Rovanjske odselili u Slavoniju.

U početku smo mislili da će to biti jedno malo veće stablo, a sada već imamo cijelu šumu jer smo i bez čeških i ovdje spomenutih zagorskih Mateka došli već do oko 1100 natuknica, a ta će se brojka zacijelo još povećati jer nam sada u kompletiranju pojedinih ogranaka pomažu i dvojica Tomislava, jedan iz Orahovice, a drugi porijeklom iz Špišić Bukovice, te i njima, kao i svima ostalima koji su dosad pomagali ili koji će – potaknuti možda i ovim napisom to ubuduće učiniti – najtoplije zahvaljujem.

U subrežju Strugače od Sv. Vida preko Komora između Vojnić brega i Martinca Orehovičkog na vidljivom polubrijegu smjestila se živopisna kapela Sv. Martina uključena u župu Orehovica, koja je raširila svoja krila nad obitelji Belošević, kao i nad sve ostale žitelje smještene uz cestu koja se u Brestovcu Orehovičkom grana k svome smiraju prema Orehovici ili Bedekovčini u pitoresknom kraju zvanom i Srce Zagorja.

Martinec Orehovečki. Izvor: WorldMapz (2)

Ime kapele se prvi put spominje u kanonskoj vizitaciji iz 1379., dok samo selo Martinec tek 1639. Ruševna kapela je kroz minula stoljeća više puta obnavljana, a cjelovito je iznova prošireno sagrađena 2004.

U ovoj rodoslovnoj crtici plemenite Zagorce iz srca Hrvatskoga zagorja pratimo kroz rod gospodina Ivana pl. Beloševića iz Martinca Orehovičkog danas kbr. 76. (stari broj 15), a nabrojali smo i druge nobiles-rodove, koje su kroz minula stoljeća u Matične knjige uredno upisivali vrijedni župnici župe Orehovica.

Prvi pronađeni zapis nobiles=plemeniti za Beloševiće je iz 1635., za Kunoviće iz 1735., za Kudeliće iz 1738., za Končiće iz 1739., za Sente iz 1741., (vjerojatno ima i više takvih rodova), a upisane godine istovremeno ne znače da je to i točno doba dodjeljivanja plemstva te na tom putu postoji prostor za mnoge daljnje istrage (3). Za rod plemenitih Beloševića godina oplemićivanja 1635. provjereno je točna. Zanimljivo je bilo zapaziti u maticama da se krug plemenitih obitelji skoro u pravilu ženio među sobom, i to još do oko sredine XX. stoljeća kada su već sve te obitelji bile dobrano prevedene u vinogradarsko-ratarsku ili građansku zbilju. Stoga neka ovaj rodoslov obitelji g. Ivana Beloševića posluži i drugim potomcima plemenitaša ovoga kraja kao predložak za vlastita genealoška istraživanja.

O plemstvu i grbu obitelji Belošević

Grb i nadnevak njegova izdavanja zabilježen je u knjizi ‘Plemstvo Hrvatske i Slavonije’ (4), gdje se pod prezimenom ‘Belošević’ navodi da je plemstvo i grb gospodinu Stjepanu Beloševiću kralj Ferdinand Habsburški dodijelio 30. siječnja 1635., a opis grba glasi: “Štit s grbom te na plavoj podlozi zlatan lav s mačem, a na mjestu kacige sablja u ruci odjevenoj u crveno”.

Elementi grba ukazuju da plemstvo dodijeljeno Stjepanu Beloševiću ide u red takozvanog armalnog plemstva, temeljenog na ratnim zaslugama (sablja nad štitom) i za osvjedočenu hrabrost (lik lava).
Dodjela plemstva Stjepanu Beloševiću 1635. pada u vrijeme kad su velike turske provale u Hrvatsku bile okončane, i to nakon mira sklopljenog s Austrijom na rijeci Žitvi 1606. Od manjih turskih upada (četovanja) Austrija se sljedećih desetljeća branila u Hrvatskoj snagama Vojne krajine – varaždinskog i karlovačkog te brodskog generalata (5). U isto vrijeme Austrija se uplela u iscrpljujući Tridesetogodišnji rat (1618. – 1648.) širom Europe i to kao predvodnik Katoličke lige protiv zemalja Protestantske unije. Taj je rat, između ostalog, prepolovio stanovništvo Njemačke, a cijelu Europu unazadio za stoljeće. U tom je ratu habsburški vojskovođa Wallenstein u svojoj armiji imao čak 19 pukovnija hrvatske lake konjice ukupno s oko 30.000 konjanika (6).

U ratu protiv Šveđana, 1630. – 1635., te su snage, upravo uoči dodjele plemstva Beloševiću, zauzele Prag i Leipzig. Vremensko podudaranje upućuje na vjerojatnost da je Stjepan Belošević odlikovan plemstvom za zasluge baš u tim bitkama (7). Hrvatski sabor potvrdio je plemstvo Beloševića tek 1827., čime ono dobiva još značajniju vrijednost. Tada taj indigenat (potvrđivanje plemićke titule) dobili su vjerojatni Stjepanovi potomci, i to podbilježnik Varaždinske županije Josip i njegova braća Tomo i Ivan Belošević. Bilo bi zanimljivo istražiti matice od Stjepana iz 1635. ili Josipa, Tome i Ivana iz oko 1827. da se i na taj način potvrdi sveza u rodu do današnjeg g. Ivana Beloševića iz Martinca Orehovičkog. Taj težak i dugotrajan posao bi se mogao obaviti pretragom matica u svim župama u zapadnom Zagorju u kojima su Beloševići najbrojnije zastupljeni, i to: Đurmanec, Krapina, Petrovsko i Pregrada. To i jesu naselja od kojih bi u jednom od njih moglo biti vrelo svih Beloševića (8).

Podrijetlo prezimena Belošević

Beloševići su Hrvati najvećim dijelom podrijetlom iz šire okolice Krapine. Najviše Beloševića u proteklih sto godina rođeno je u Podbrezovici kraj Đurmanca gdje se svaki drugi stanovnik prezivao Belošević (9).

U zbirci dokumenata obitelji grofova Sermage (10), prezime Belošević je prvi put pronađeno 1607. kao zapis u poglavlju “Kostelski dio posjeda, spisak inkvilina”, i to Juraj Belošević, želir=inkvilin=slobodnjak sa skupnom obvezom plaćanja oko 9 – 10 krajcara koliko su, na primjer, plaćali gospodaru grada Krapine i srednje imućni građani krapinskog trgovišta, što znači da su i prije dobivanja plemstva Beloševići bili slobodnjaci, a ne kmetovi.

Raširenost prezimena Belošević

U Hrvatskoj danas živi 1163 Beloševića u preko 400 domova. Beloševići su prisutni u većini hrvatskih županija, i to u ukupno 72 općine i 129 naselja, najviše u Zagrebu 233/98, Podbrezovica (Đurmanec) 184/48, Đurmanec 84/96, Krapina 43/15, Slatina Svedruška (Petrovsko) 40/15, Pregrada 12/3, Gornja Plemešćina (Pregrada) 9/3 i Žutnica (Krapina) 9/3 (11).

Danas u Martincu Orehovičkom nalazimo tri obitelji Beloševića u domovima čiji su čelnici imena Ivan, Josip i Rudolf. Dolazak njihovih predaka na područje župe Orehovica vjerojatno se može poistovjetiti sa završetkom Tridesetgodišnjeg rata 1648. ili nakon mira s Osmanlijama sklopljenog u Srijemskim Karlovcima 1699. kada se raspušta hrvatska laka konjica te počinje seoba Beloševića u mnoge strane Lijepe naše – ali i diljem Europe kao privatnih bojovnika nekih grofovskih vojski – pa tako i iz zapadnih dijelova Hrvatskog zagorja u širi prostor župe Orehovica. Zasigurno poslije takvih teških ratova proces povratka stanovništva na stara ili nova ognjišta trajao je oko sto godina. U prostoru doseljenja, na brijegu Kolemnici naziru se ruševine neke utvrde ili kurije (12) možebitnog prvoga ili usporednoga utočišta plemenitih Beloševića u orehovičkom kraju u čijim su župnim maticama rođenih (13) upisivani od 1858., pa se pretpostavljeno doseljenje i udomljenje na sadašnjim okućnicama, vjerojatno, zbilo tek iza 1800.

Rodoslov obitelji Ivana i Anice Belošević r. Galic iz Martinca Orehovičkog 76.

Kako je već rečeno, prvi zapisani nositelj prezimena Belošević je nađen na popisu inkvilina grofa Sermagea iz kostelskog kraja na početku XVII. stoljeća, i to:

Ivan Belošević i Anica Galic
↓
Juraj Belošević, 1607. kao inkvilin te vjerojatno njegov sin ili brat
↓
Stjepan nobiles Belošević, kojem je 1635. dodijeljeno plemstvo.
↓
Iza poratne stogodišnje seobe nakon mira 1699. nailazi pojava Josipa, Tome i Ivana koji se ranije u ovom štivu spominju prilikom indigenata u Hrvatskom saboru 1827. od kojih je jedan od sinova, možda, Antun pl. Belošević već u to doba bio vlastelin u Maloj Erpenji, čiji je brat ili bratić najvjerojatniji prvi doseljenik od plemenitih Beloševića na područje župe Orehovica, i to negdje oko 1820. godine. Prema svemu sudeći, taj plemenitaš doseljenik u Martinec bio je Josip pl. Belošević, istovremeno i prapradjed gospodina Ivana pl. Beloševića, danas živućeg gospodara na kućnom broju 76.
↓
Josip pl. Belošević i supruga Katarina pl. Kunović iznjedrili su petoricu sinova, i to imena: Franjo (1858), Juraj (1862.), Frederik (1864.), Alojzije (1865.) i Josip (1870.) /Braća Belošević i njihove žene: Franjo i Antonija pl. Kudelić, Juraj i Ana Kolarić, Frederik i Mara Tretinjak, za Alojzija nema podataka, te Josip i Franca pl. Končić./

↓
Franjo pl. Belošević (1858.) i supruga Antonija pl. Kudelić (1869.) i njihova djeca: Barica (1891.), Kata (1896.), blizanke Amalija i Franca (1899.) i Blaž (1910.)

Dakle prvi zapisani u matice rođenih u župi Orehovica je sin Josipa pl. Beloševića i Katarine pl. Kunović, kršten imenom Franjo, a kum je bio Mauricije pl. Končić, i to 14. siječnja 1858.

↓
Blaž pl. Belošević (1910.) i supruga Josipa r. Lončarić te djeca Štefica i Dragutin
↓

Na slici s izleta u Mariju Bistricu Ivanovi roditelji te djedovi i bake Beloševići i Fijačko: ‘Dolje u sredini Blaž Belošević i Josipa r. Lončarić te Janko i Katica Fijačko, a gore desno Dragutin Belošević i Štefica r. Fijačko, kao i ostala rodbina.’

↓
Dragutin pl. Belošević (1938. – 1992.) i supruga Štefica r. Fijačko (1943.) i djeca Ivan (1963.) i Brankica (1968.) udana za Željka Kovačića (1967.)
↓
Ivan pl. Belošević (1963.) i supruga Anica r. Galic (1966.) i njihove nasljednice: Maja i Martina
↓
Maja Kralj r. Belošević (1988.) udana za Denisa Kralja (1988.)
i
Martina Belošević (1990.)

Završna riječ

U XVI. i XVII. stoljeću uz puno ratova i bijede u Europi otvorilo je velike mogućnosti i za slavu brojnim hrvatskim obiteljima pa tako u srcu Hrvatskog zagorja i mnogim Zagorcima. U ovom štivu pokušao sam prikazati jedan takav put od ‘inkvilina do nobilesa’ kroz obitelj Ivana plemenitog Beloševića iz Martinca Orehovičkog u župi Orehovica. O njihovu plemstvu nema dilema, jer je trostruko potvrđeno, i to: 1635. konjaniku Stjepanu poveljom i grbom od kralja Ferdinanda Habsburškog te 1827. u ratnim smirajima indigenatom u Hrvatskom saboru Josipu, Tomi i Ivanu, a kroz minula stoljeća također je podupirano marom svećenika, koji su uredno zapisivali plemenite u matičnim knjigama. Vrli plemići prezimena Belošević dosizali su najviše državničke funkcije ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe, a mnogi su kao vlastelini stasali u širim područjima Donje Erpenje, nekolicina njih i u orehovičkom kraju – da bi s vremenom svi prešli u vinogradarsko-ratarsku ili građansku zbilju.

Zato ne zaboravimo na značajno i zanimljivo prezime Belošević, niti na njegove nositelje u srcu Hrvatskog zagorja!

Literatura

1. Moto ‘Hrvatskog plemićkog zbora’. Potječe od Johanna Wolfganga von Goethea (1749.-1832.)
2. Skinuto s ‘WorldMapz’, svibanj 2015.
3. Sve potrebne podatke može se potražiti od: ”Hrvatski Plemićki Zbor” – Collegium Nobilium Croaticum.
4. Dr. Ivan Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg, 1899.: 13.
5. Još jedna osmanlijska velika vojna pokrenuta je sve do Beča, koja 1683. po Turke neslavno završila te polako dovela do trajnog mira 1699.
6. Hrvatska laka konjica u XVII. stoljeću prema: Tomislav Aralica i Višeslav Aralica, Hrvatski ratnici kroz stoljeća, Zagreb: Znanje, 2006.: naslovnica preko interneta, pristupljeno 10. ožujka 2015.
7. Citati i polucitati s tekstova o tom prezimenu na Wikipediji, zapisani pod licencijom Creative Commons korišteni su višestruko. Pristupljeno 6., 7. i 9. ožujka 2015.
8. Digitalizirane matice su dostupne preko portala: Hrvatski državni arhiv i/ili Mormonske crkve – oba iz Zagreba.
9. Siniša Grgić (ur.), Enciklopedija hrvatskih prezimena, Zagreb: Nacionalni rodoslovni centar, 2008.: 86.
10. Hrvatski državni arhiv – Zagreb, Marulićev trg 21, Ostavština grofova Sermage.
11. Podatci prema Uredu za statistiku i Popisima 2001. i 2011. te knjizi: F. Maletić i P. Šimunović, Hrvatski prezimenik 3, Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga, 2008.: 113.
12. Prema podatcima g. Ivana Beloševića.
13. Osnutak današnje župe Svetoga Leopolda Mandića teče od 1789.

Prezime Prgomet imaju 1123 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 485. hrvatsko prezime.

Prgometa je najviše: u Zagrebu (58 obitelji, 159 duša), Splitu (44, 143), Slavonskom Brodu (34, 98), Makarskoj (30, 91), Donjem Prološcu pokraj Imotskog (13, 46), Osijeku (16, 36), Sesvetama (12, 34), Podvinju pokraj Slavonskog Broda (6, 26), Županji (9, 24), Stobreču pokraj Splita (6, 24).

U Kaštelanskoj zagori je selo Prgomet sa 132 stanovnika 2001. godine, dok se dva naselja s nazivom Prgomelje nalaze pokraj Bjelovara (727 stanovnika) i pokraj Pakraca (četiri stanovnika). Ta tri naselja, kao i zaselak Prgometi sela Prološca u Imotskoj krajini, nazvani su prema njihovim stanovnicima s prezimenom Prgomet odnosno Prgomelj.

Bez obzira što se u sadašnjem hrvatskom jeziku Prgometi i Prgomelje mogu na prvi pogled dovesti u vezu s pridjevom prgav sa značenjem: svadljiv, naprasit, koji se lako upušta u svađe i prepirke ili pak s imenicom prgavac = svađalica, namćor, prezime Prgomet je ipak drukčijih značenjskih korijena.

Imenica prga, koja je izvedena od glagola pržiti (nekoć prgiti), naziv je: a) jela od pržena si(je)rka, što se spravljalo u obliku pure ili pak kaše; b) samljevena zrna prethodno prženog ječma, što su nekoć siromašnijem pučanstvu služila kao nadomjestak za kavu.

Od imenice prga izvedena su i prezimena: Prgomet (postalo od “prgu metati,” primjerice u kotao, na vatru i slično) te Prgomelja (nastalo od “prgu mljeti”); a P. Šimunović dodaje i Prgonju, onaj koji prgu jede ili pak pije.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Prga, Prgeša, Prgić, Prgin, Prgjan, Prgjun, Prgomelja, Prgonjić, Prguda.

Prgometi pripadaju hrvatskim rodovima, kojih se broj pripadnika u posljednjih šezdesetak godina gotovo učetverostručio: u popisu iz godine 1948. oko tri stotine, a u popisu iz 2001. godine gotovo 1200 duša s prezimenom Prgomet u Hrvatskoj. Tolikom povećanju je dijelom pridonijelo i doseljavanje Prgometa iz Bosne i Hercegovine u drugoj polovici 20. stoljeća, posebno s područja Dervente u sjevernoj Bosni, u Hrvatsku.

Prgometi su ponajprije dalmatinsko prezime s vjerojatnom prastarinom u selu Prgometu poviše Trogira ali su stari rod i u Imotskoj krajini (Slivno). Prema popisu iz 2001. godine u 24 naselja u Dalmaciji žive 134 obitelji i 425 duša s prezimenom Prgomet, što je podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj..

Jedan od starijih spomena prezimena potječe iz 1654. godine, kada su Turci u Kotišini pokraj Makarske, nakon što su ga uhvatili u bijegu, odsjekli glavu fra Stipanu Prgometu, rodom iz Slivna pokraj Imotskog.[1]

Ni svi Prgometi iz Imotske krajine nisu istog krvnog podrijetla.

Prgometi iz Rašćana, Župe Biokovske, Slivna i Zmijavaca nastali su od roda Vodanovića, od kojeg su također postali i Selaci.

U venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine je upisano da su mletačke vlasti u Zmijavcima dodijelile zemlju obiteljima Cvitana i Jure Prgometa.[2]

U Stanju duša župe Slivno iz 1744. godine zabilježene su dvije Prgometove obitelji: Jurina s 20 i Ivanova sa sedam duša.

Te 1744. godine u Stanju duša susjedne Župe Biokovske upisana je osmočlana obitelj Jure Prgometa.

U javnoj pučkoj školi u Imotskom godine 1798. imenovan je učiteljem fra Petar Prgomet s plaćom od 18 cekina godišnje, što je i početak organiziranog školstva u Imotskoj krajini.[3]

Na suđenju, koje su u Šibeniku od 22. veljače do 1. ožujka 1810. godine obavile francuske okupacijske vlasti, suđen je i svećenik „fra Petar Prgomet, župnik od Imotskoga, sin pokojnog Jakova i Ivanice Brstilo, od 47 godina, rođen u Slivnu, okućen u Imotskom, visok pet noga i tri palca, s kosom i obrvama crnim, s očima riđim, s nosom ratastim, s ustima sridnjim, s podbratkom oštrim, licem oblim“. Kao i još neki optuženici terećen je zbog suradnje s neprijateljima, čiji su bili agenti, rečeno je tada u sudnici. Fratar Prgomet je ipak oslobođen optužbi i pušten.[4] Inače fra Petar Prgomet rođen je 1764. godine u Slivnu, a preminuo je u Imotskom 1841. godine.

Fra Paško Prgomet (zna mu se godina smrti-1828), također iz Slivna, istaknuo kao imotski župnik u nemirnim vremenima raspada Mletačke Republike i početka francuske okupacije Dalmacije (1797-1806) na smirivanju straha i nespokojstva u ispaćenom od velikih nedaća narodu. Bio je i provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja sa sjedištem u Splitu od 1797. do 1800. godine.[5]

U Župu Biokovsku, u zaselak Luetiće u 19. stoljeću doselila je jedna Prgometova obitelj.[6]

U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Rašćanima je upisano pet Prgometovih obitelji: Bartulova na kućnom broju 13 naselja Rašćani, Jurina (14), Jakovljeva (15), Markova (16) i Antina (17).[7]

Popis iz 1948. godine zatekao je Prgomete: u Rašćanima (dvije obitelji, 10 duša), Župi Donjoj (1, 4). Slivnu (32, 106) i Prološcu (7, 41).

Prgometi pak iz Prološca nastali su od roda Brkića. Devetočlana obitelj Ivana Brkića, inače zabilježena u Stanju duša župe Proložac iz 1744. godine, spustila se iz zaseoka Bušanje u Proložac i naselila se na imanju Jure Protrke, koji je malo prije odselio u Vir pokraj Posušja. Upravo Jure je Protrka upisan u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine kao domaćin devetočlane obitelji, kojoj su mletačke vlasti dodijelile 17 kanapa zemlje.[8]

Dakle Brkići su u Prološcu obiteljski nadimak Prgomet uzeli za svoje novo prezime.

U Imotskoj krajini Prgometi su u popisu iz 2001. godine zabilježeni u pet naselja s 30 obitelji i 78 duša, a najviše ih je: u Donjem Prološcu (13 obitelji, 46 duša), Slivnu (11, 19) itd. Usporedbe radi: godine 1948. u Slivnu je živjelo 106 stanovnika s prezimenom Prgomet.

I Prgometi splitsko-makarskog područja su imotskih korijena: u16 mjesta 110 obitelji s 324 duše, a najviše ih je: u Splitu (44, 143), Makarskoj (30, 91), Stobreču (6, 24), Podstrani (5, 16), Kaštel Sućurcu (2, 11).

U drugoj polovici 18. stoljeća Prgometi iz Imotske krajine sele i u sjevernu Bosnu, pa je primjerice 1782. godine u Trstencima pokraj Dervente zabilježeno doseljenje obitelji Bože Prgometa i njegove supruge Cvite rođene Mrkonjić, oboje iz Slivna.[9] Istodobno su dogodila i doseljenja u Bišnju, također pokraj Dervente.

S vremenom su Prgometi na derventskom području izrasli u brojan i snažan rod, a u drugoj polovici 20. stoljeća dio pripadnika tog roda preselio je u Hrvatsku, ponajviše u Zagreb i Slavoniju (Slavonski Brod, Osijek i Županju). Dakako među doseljenicima nije zanemariv ni broj Prgometa iz Imotske krajine.

Od derventskih pripadnika tog roda je i dr. prof. Drago Prgomet, rođen 1965. godine u Žeravcu pokraj Dervente. On je ovih dana nakon napuštanja HDZ-a i dužnosti zamjenika predsjednika te stranke osnovao novu političku stranku, koja se službeno zove Udruga HRID (Hrvatska inicijativa za dijalog).

Popis iz 2001. godine zatekao je u 31 slavonskom naselju 108 Prgometovih obitelji s 326 duša. Najviše ih je: u Slavonskom Brodu (34 obitelji, 98 duša), Osijeku (16, 36), Podvinju (6, 26), Županji (9, 24), Vinkovcima (4, 21), Višnjevcu (6, 16), Đakovu (5, 15), Slavonskom Šamcu (4, 11) itd.

U 15 mjesta zagrebačkog područja popis iz 2001. godine zatekao je 92 Prgometove obitelji s 298 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (58 obitelji, 195 duša), Sesvetama (12, 34), Dugom Selu (4, 17), Velikoj Gorici (4, 10) itd.

Spominjemo još i skupinu Prgometa primorsko-istarskog kraja: u 11 naselja 21 Prgometova obitelj s 58 duša, a najviše ih je: u Červar-Portu (tri obitelji, 12 duša), Rovinju (3, 11), Puli (5, 9), Rijeci (3, 8) itd.

U Poriječanima pokraj Kraljeve Sutjeske (danas općina Visoko) od 1796. do 1900. godine u maticama župe Kraljeva Sutjeska može se pratiti i prezime Prgomet.[10] Sudeći prema ostalim prezimenima (Pripuzović, Puljić, Pušić, Radat, Pipunić, Pirić, Rojnica itd.) vjerojatno je riječ o doseljenicima iz Imotske krajine.

Literatura

1. Lj. Šimunović, Svećenička i redovnička zvanja iz župe Presvetog Trojstva Slivno Imotsko, str. 172; Slivno, Zbornik radova u prigodi 250. obljetnice crkve Presvetog Trojstva, Slivno 2004.
2. Državni arhiv u Zadru, venecijanski zemljišnik iz 1725. godine za naselje Zmijavci
3. J. A. Soldo, Pregled geološko-geografske i historiografske bibliografije Imotske krajine, str 61., Zbornik Čuvari baštine Franjevački samostan Imotski 1738-1988., Imotski 1989.
4. A. Ujević, op. cit., str. 190.
5. J. A. Soldo, Djelovanje franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja kroz 250 godine, str. 315: Zbornik Kačić Split, godina XVII., Split 1985.
6. V. Vrčić, op cit., str. 228., 237., 275. i 348.
7. Državni arhiv u Splitu,, Venecijanski zemljišnik iz 1835. godine, katastraska općina Rašćane
8. V. Vrčić, op., cit, str. 228.
9. A. Zirdum, Prezimena katoličkog življa plehanskog kraja od 1760. do 1810. godine, str. 111; Monografija Plehana, Plehan 1987.
10. S. Duvnjak, op. cit., str. 269.

Naslovna fotografija: 24sata.hr

Popis stanovništva 1948. godine zabilježio je u Hrvatskoj 111 osoba koje su nosile prezime Husar.

Povijesni nastanak tog prezimena vezan je za mađarsku riječ “husz” (dvadeset). U Mađarskoj su od 1445. g. dvadesetorica seljaka morala za rat opremiti jednog konjanika. Po toj dvadesetorici mađ. “huszári”) proširio se naziv husar za vojnika lake konjice u mnogim zemljama. Zanimanje se ponegdje pretvorilo u nadimak, a od nadimka će se kasnije stvoriti i prezime.

Najstariji pisani trag prezimena Husar u Hrvatskoj otkriva se još davne 1507. g. u dokumentu Varaždinske županije – u kojem su popisane osobe oslobođene od poreza. Takvu su povlasticu uživale starješine ondašnjih seoskih sučija i općinski dužnosnici, ali i siromašni mještani bez imetka većeg od tri florena. Navedeni dokument čuva se u Mađarskom državnom arhivu, u zbirci “Diplomatikai leveltar”, kao spis br. 104.179.

Na tom popisu za vlastelinstvo Vinicu zapisan je bio i “Petrus Hwzar” (Petar Husar). O tom našem najstarijem Husaru ostaje, međutim, nedoumica da li mu je “Husar” bio samo nadimak ili već i zametak trajnog prezimena za generacije njegovih potomaka. Uz Husara tu susrećemo nazive Pek, Mlinar, Švec… – očito nadimke po njihovim zanimanjima. Trajna i nasljedna prezimena u ovom dijelu Hrvatske pojavit će se tek sto-dvjesto godina kasnije.

Iz tog kasnijeg vremena potječe drugi dokument – priložen našem izvještaju – u kojem se naziv Husar već pojavljuje u ulozi pravog prezimena.

Dokument je nastao pod vrlo dramatičnim okolnostima. U to su doba prilike na hrvatskom ratištu protiv Turaka stigle na rub katastrofe. Turci su praktički osvojili cijelu Ugarsku, u sastavu koje je bila Hrvatska sa Slavonijom. Nedaleko Čakovca podigli su moćnu tvrđavu Kanižu, u Podravini im se još opirao Đurđevac, ali su cijelo područje između Križevca i Ivanića pretvorili u pustoš. Razorili su utvrde Vrbovec i Božjakovinu na prilazima Zagrebu, a iz osvojenog Siska (1593. g.) turskim akindžijama, jurišnoj konjici, otvorila se ravnica sve do zidina Okića i Samobora.

Sa zagrebačkog Griča moglo se noćima pratiti kako na drugoj obali Save u plamenu nestaju sela, iz kojih su Turci tjerali povorke s robljem i plijenom. Zagreb se suočio sa smrtnom opasnošću. Upravo se u tom vremenu pojavila isprava u kojoj će biti opet zabilježen Husar kao prezime.

Pritisnut oskudicom novca, za rat potrebnijeg nego ikada, Sabor je 1598. g. prvi puta prihvatio zaključak da se – radi ratnih poreza – mora popisati svaki dom u preostaloj Hrvatskoj.

Dokument koji je nastao iz tog popisa, čuva se danas najvećim dijelom u Hrvatskom državnom arhivu. No, onaj dio koji navodi Husara u Varaždinskoj županiji danas je u posjedu Mađarskog državnog arhiva (Magyar Orszagos Leveltar) u Budimpešti. Tamo ga drže u zbirci “Conscriptiones portarum, tomus XLVII” (Popisi poreznih jedinica, knjiga 47.).

Izvještaju koji čitate priložena je naslovna stranica navedene isprave pod naslovom “Regestum”, na kojoj se jasno uočava godina njenog nastanka – 1598. Priložen je i njen prijevod s latinskog, a zatim i stranice 777 na kojoj je u 3. retku tadašnjim pravopisom zabilježeno:

“Castrum Lobor cum suis pertinentiis
portiones magnificorum dominorum Joannis et Petri
Keglyewich…”

a na slijedećoj, 778. stranici, oko njene sredine:

“Fraimani”

i 6 redaka niže:

“Blasius Hwszar, Inq(uilinus)”.

U prijevodu na hrvatski to znači:

“Tvrđava Lobor sa svojim pripadnostima
posjedi velemožne gospode Ivana i Petra
Keglevića…
Frajmani…
…Blaž Husar, gornjak”

Tvrđava Lobor bila je tada sjedište velikaša Keglevića, suvlasnika vlastelinstva Krapinsko-kostelskog, jednog od najvećih u tadašnjoj Hrvatskoj. Porezni popis koji je o njihovim podložnicima sastavio Ludovik Bedeković, plemićki sudac Županije Varaždinske, nabraja naselja Martinec, Kujanec, Očinkovec, Vokovec, Peršaves, Orešje i Dolkovec s tamošnjim kmetovima. Izvan toga popisan je skupina od 16 “frajmana”, tj. podložnika koji nisu bili obavezni poput kmetova plaćati vlastelinu činž i slična podavanja za dodijeljenu zemlju. Frajmani (latinski “inquilini”) bili su najčešće siromašni seljaci, koji su od posjeda imali samo kuću s okućnicom. Krčenjem šume stvarali su svoje obradive površine, na kojima bi obično prvo podizali najunosniju kulturu onog vremena – vinograde. Po vinogradu (kajkavski: gorica) nazivali su ih i gornjacima.

U slučaju Keglevićevog Lobora skupina od 16 “frajmana” može značiti i nešto drugo. To bi mogli biti vojnici posade u tvrđavi Lobor, oslobođeni kmetskih obaveza u zamjenu za vojnu službu. Međutim, kraljevski (ratni) porez obuhvatio je 1598. g. – kako vidimo – i njih.

Isprava pokazuje kako je Blaž Husar bio zadužen kraljevskim porezom (koji se nekad skupljao i više puta u godini) u iznosu od 75 banskih denara. Sto denara vrijedilo je jednu forintu u zlatu. Bio je to dodatni težak teret, osobito za seljaka koji je vlastelinu već dugovao činž (zakupninu) u novcu, žirovinu za ispašu stoke, tersovinu i gornicu u vinu, tzv. darove za gospodski stol: tovljenu perad, sir i jaja, kola drva za ogrjev te posebno desetinu od svega uroda Crkvi. Vlastelinstvo je osim toga samovoljno teretilo svoje podložnike nizom dodatnih nameta i služnosti. Kad bi, na primjer, gospoda došla u lov – seljaku najstrože zabranjen – on im je morao hajkati zvjerad, hraniti lovne pse i konje. Ali, teret teži od svega toga za seljaka postat će tlaka, ručna i zaprežna, koja će postupno narasti i na pet dana u tjednu, “od sunca do sunca”.

Blaža Husara su sapinjala i brojna teška ograničenja. Od svojih plodova nije smio ništa iznijeti na prodaju, dok ih prije toga nije vlastelinstvu (“pravo prvokupa”). Vino bi smio prodavati samo do Božića, kad ga je imala svaka kuća – pa mu je i cijena bila najniža. Kmet nije smio trgovati, loviti ribu, podići mlin na potoku. Sve su to bila tzv. manja kraljevska prava, dostupna jedino vlastelinu. Njegovi nadglednici, španovi, često su tjerali seljake da – osim sve tlake – još lome kamen za gradnju vlastelinstva, vuku lađe rijekama, tjeraju vlastelinsku stoku na sajmove i pri tom plaćaju sve one maltarine i mostarine iz vlastitog đžepa.

Ne smije se zaboraviti da je vlastelin za podložnika bio i sudac prvog stupnja, praktički bez prava priziva. Imao je pravo izricanja velikih globa, kazni batinjanjem, a mnogi i izricanjem smrtnih kazni (“pravo mača” – jus gladii). Toliko doznajemo o vremenu iz kojeg je sačuvan zapis o Blažu Husaru, podložniku velikaša Keglevića – gospodara Lobora.

Sljedeći Husar u hrvatskoj povijesti pojavljuje se u dokumentu iz Hrvatskog državnog arhiva koji nosi naslov “Regestum vini jurismontani castri Crapina, factum pro Anno Domino 1613, portio Zekelyana” – “Popis vina od gornice tvrđave Krapina, izrađen za Ljeto Gospodnje 1613., dio Sekeljev”

Isprava je nastala kad je velikaš Keglević, neprekidno u sporu (pa i u oružanim sukobima) sa suvlasnikom Krapinsko-kostelskog vlastelinstva velikašem Sekeljom, napokon otkupio njegovu polovinu imanja i tako postao praktički jedinim vlasnikom tada vjerojatno najvećeg posjeda u Banskoj Hrvatskoj. Keglević je želio najprije doznati koliko mu prihoda donosi kupljeni Sekeljev dio. Zato je naredio da se sa njega popiše najvažniji vlastelinski prihod, daća u vinu zvana gornica. I tu, na 100. stranici, ostalo je zapisano

“Decimam dantes ad Eccle
siam S(ancti) Petri in Konoba
Mons Topolowacz

(u zadnjem retku:)

desertum Joannes Huszar de vinea cb – qr j”

U prijevodu:

“Oni koji daju desetinu
crkvi Sv. Petra u Konobi
Vinogorje Topolovac
pusti (vinograd) Ivan Husar od vinograda (daje) vedara – kvartu 1″

Mjesto koje se nekad zvalo Konoba danas nosi naziv Petrovsko, a udaljeno je od Krapine nepuni sat hoda prema zapadu. Tu je 1613. bio popisan pusti vinograd, od kojega je Ivan Husar ranije morao davati župniku kvartu vina. Napušten je, vjerojatno zbog izumiranja doma Husarovih na tom području.

O Husarima iz razdoblja prije 400 godina nema drugih sačuvanih isprava. Zato je zanimljivo razmotriti gdje to prezime živi u Hrvatskoj danas. Velik dio odgovora na to pitanje izložen je u Leksiku prezimena SR Hrvatske” (Zagreb, 1976).

Naslovnica: Pruski Husari, izvor: Wikipedia

Prezime Goluža

Prema popisu iz 2001. godine u 22 naselja Republike Hrvatske živi 66 obitelji i 159 duša s prezimenom Goluža.

Najviše Goluža živi: u Đakovu (18 obitelji, 48 duša), Zagrebu (19, 32), Metkoviću (6, 17), Splitu (3, 5) itd.

Za posljednjih šezdesetak godine broj pripadnika roda Goluža u Hrvatskoj povećao se za čak šest i pol puta: u popisu iz 1948. godine u šest naselja Republike Hrvatske živjela su 24 stanovnika s prezimenom Goluža (u Đakovu 7, Splitu 6, Đurđancima pokraj Đakova 5, Zlatarskoj Martinščini 4 te u Zagrebu i Križevcima po jedan stanovnik s prezimenom Goluža). Dakako ovom povećanju dijelom je pridonijelo je i preseljavanje Goluža iz istočne Hercegovine (općine Stolac i Neum) u Hrvatsku, počevši od kraja II. svjetskog rata pa do danas

S jezičnog motrišta u osnovi prezimena je pridjev gol sa značenjem nag, neodjeven, od kojeg su prema P. Skoku izvedena tri nova pridjeva: golušav (zabilježen u 18. stoljeću), zatim golužav i goluždrav.[1] Dakako od pridjeva golužav izvedeno je prezime Goluža, koji prema M. Nosiću znači „golužav, bezbrad, ćosav čovjek.“[2]

Goluža je u ponajprije hrvatsko prezime iz istočnog dijela Hercegovine sa starinom u Pješivcu pokraj Stoca (zaselak Kula) i u Trijebnju, također pokraj Stoca.

Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Slavko Goluža, koji je bio i rukometaš svjetskog ugleda, rođen je u 1971. godine u Kuli, a odrastao i početak rukometne blistave rukometne kkarijere ostvario je u Maetkoviću.

Inačče, povijesne isprave potvrđuju da se tijekom vremena prezime pojavljivao i u više oblika: Goluža i Golužić te Goluša i Golušić, kao i u obliku Gološić.

Inače prezime Goluža je nadimačkog podrijetla. Najprije se pojavljuju oblici Gološić i Goluša, i to kao nadimak Radosaljića (godine 1430. u Trstenom se spominje Radovan Radosaljić rečeni Gološić), zatim i kao nadimak Živkovića (u Slanom 1541. godine zabilježen je Stjepan Živković rečeni Goluša).[3]

Uz ove na dubrovačkom području podosta kasnije se pojavljuju Goluže i u susjednoj Hercegovini, i to ponajprije u maticama župe Gradac pokraj Neuma (Prapratnica), a kasnije i u nekim naseljima današnje općine Stolac (Pješivac, Trijebanj, Ljubljanica i Kozice).

Obiteljski nadimak Goluža (u izvorniku Golushia) za rod Bromzicha (Bronzići) javlja se u maticama u Papratnici (zaselak Gradca Neumskog) 1743. godine zabilježena je Stanna Bromzich seu Goluscia), supruga Martina Bronzića rečenog Goluža, sina Grginog.

Dvadesetak godina kanije (1763) nadimak Golužić ima i dio roda Raiča (Stephano Martini Raicci alias Coluscich), ali se tu prvi put javlja i samostalno prezime Goluža (1703 i 1714. godine upisan je Mato Goluža u ulozi kuma na krštenju).

Od godine 1725. Goluže su mogu pratiti na Trijebnju, a u popisu pučanstva iz 1792, godine zabilježeni su i na stolačkom području: u Kozicama, Ljubljanici i na Pješivcu.[4]

Prema J. Dedijeru, koji je često nepouzdan, „Goluže katolici iz Dalmacije su zbog siromaštva“ doselili oko 1750. godine na Trijebanj, selo s dosta plodnog tla na Dubravskoj visoravni, koja danas pripada općini Stolac; prema tom autoru Goluže je s Pješivca oko 1890. godine preselio turski aga u Opličiće, također pokraj Stoca. [5]

Dakle Goluže su nastale od dvaju starijih hrvatskih rodova: Bronzića i Raiča, a danas većim dijelom žive u Bosni i Hercegovini.

Prezime Alilović

Prema popisu iz 2001. godine u 46 naselja u Republici Hrvatskoj žive 123 obitelji i 413 duša s prezimenom Alilović.

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od pridjeva posvojnog Alilov, jedne od hrvatskih prilođenica muslimanskog osobnog imena (H)alil, što na arapskom jeziku znači ”ljubimac, vjerni prijatelj”.

Kako je u jednoj prigodi stvarnog života nastalo prezime Alilović, potvrđeno je u Biogracima pokraj Širokog Briga. U to selo na imanje svoje majke Mare Katušić rečene Čambić, koja nije imala braće, doselio je iz susjednog Ljutog Doca Andrija Tadić sin MatinMarin, rođen oko 1750. godine. Andrijin sin Ante Tadić, koji je rođen oko 1750. godine u Biogracima, imao je nadimak Alil, po kojem su njegovi potomci prozvani Alilovići, što je s vremenom umjesto Tadić postalo i njihovo prezime.

Ante Tadić rečeni Alil, u braku s Ivom rođenom Rozić iz Sretnica, danas općina Mostar, imao je četiri sina: Matu (1810), Jozu (1813), Filipa (1817) i Ivana (1835), koji su imali ukupno osam sinova.

U Stanju duša Župe Ljuti Dolac iz 1883. godine, kojoj pripadaju i Biograci, u tom selu širokobriške općine Tadići rečeni Alilovići imali su četiri obitelji s 28 duša; stotinjak godina kasnije u Biogracima je živjelo 14 obitelji s prezimenom Alilović. Dakle nekadašnji Tadići iz Ljutog Doca u Biogracima su postali Alilovići, dok su Tadići u susjednim naseljima, Ljutom Docu i Jarama, ostali vjerni svom starom prezimenu.[6]

U još jednom selu širokobriškog područja, Buhovu žive Alilovići, koji su drukčijeg krvnog podrijetla: Jure, sin Mije Alilovića iz Proboja pokraj Ljubuškog i majke Cvite Ljubić iz Ilića pokraj Mostara (rođen u Proboju 1868. godine) oženio se 1904. godine Ružom, kćeri Andrije Cvitanovića iz Buhova i kao domazet nastanio se na imanju svoje supruge. Imali su dva sina: Ivana (1904) i Petra (1907), a njihovi potomci danas osim u Buhovu žive u Širokom Brigu, Bosanskom Brodu, Splitu i Australiji.[7]

Ipak većina hercegovačkih Alilovića starinom je iz Ružića pokraj Gruda, odakle su se raselili po naseljima ljubuškog kraja (Crveni Grm, Grab, Humac, Ljubuški, Mostarska Vrata, Otok, Proboj, Radišići, Studenci i Vitina), Trebižatu pokraj Čapljine, Mostaru, Imotskom i Runovićima, Buhovu pokraj Širokog Briga, Omolju pokraj Konjica i Mišincima pokraj Dervente.

Prije osvrta o tom brojnom rodu, navodimo najstariji poznati pisani podatak o prezimenu Alilović, koji je sačuvan maticama krštenih stare župe Makarska, u kojima je 1690. godine pod rednim brojem 270 upisano: ”Ja fra Bone Pavlović krsti(h) Juru sina Mate Alilovića i Jelene, žene njegove.”

Čini se da je u pitanju ista osoba, o kojoj 16. srpnja 1718. godine piše opći providur A. Mocenigo: ”Matiša Alilović dovede u Imotsko polje 240 obitelji iz hercegovačkih sela: Mostarskog Blata, Goranaca, Brotnja, nad kojima on bijaše glavar kako ga je hercegovački paša bio postavio i dao mu dostojanstvo age i plaću. U toj njegovoj župi ima 570 ljudi sposobnih za oružje. On mi se ovih dana predstavio nudeći svu čeljad ”Prejasnoj Republici” (Venecija). Ja sam ga vrlo rado prihvatio, obdario i zapovjedio da se novi doseljenici nasele u Imotskom polju. Dao sam im imanja, pa će tamošnja granica biti bolje čuvana. Ovoj seobi pridonio je i knez Pavao Despotović Caralipeo iz Omiša, koji se sa spomenutim Alilovićem dopisivao.”[8]

Najstariji spomen Alilovića na hercegovačkom području sačuvan je u kapitalnim biskupskim popisima bosansko-hercegovaćkih Hrvata katolika u 18. stoljeću.

U Ružićima pokraj Gruda biskup fra Pavo Dragićevića 1741/42. godine zabilježio osam obitelji s 52 duše, koje su se prezivale Alil kraći oblik prezimena), kojih su domaćini bili: Karlo (osam duša), Mate (13), Mate drugi (šest), Petar (četiri), Grgo (pet), Ante (osam), Jure (pet) i Križan (tri).[9]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine još je više obitelji ali s dužim oblikom prezimena-Alilović (10 obitelji, 75 duša): na Ledincu (danas općina Grude) četiri su obitelji (Petar s osam, Ante s 11, Ilija s devet i udovica Angela sa sedam duša); u Proboju pokraj Ljubuškog također četiri obitelji s prezimenom Alilović (Bariša sa šest, Mijo s devet, Mate sa četiri i Ivan sa šest duša); u Vitini (Petar Alilović sa četiri 4 člana u obitelji) i u Bučićima pokraj Travnika (11-člano kućanstvo Ivana Alilovića).[10]

N. Mandić je uložio odista veliki istraživački trud i dokazao da su Alilovići nastali od Alerića, a ovi od Vlastelinovića. „U matici krštenih u Veljacima (Ljubuški) nalazimo da je 1793. godine kršten Jure, sin Ivana Alerića iz Proboja kod Vitine i matere Pere rođene Bulog iz Kokorića kod Vrgorca, dok je 1797. godine u istoj matici upisano krštenje Ilije, sina Ivana Alilovića iz Proboja i matere Pere rođene Bulog iz Kokorića. Ti podaci iz stare matice krštenih u Veljacima ukazuju da bi Alilovići mogli nastati od Alerića, tim prije što je, kako rekosmo, prezime Alilović iz turskog vremena. Dalje, podaci nas vuku navesti da je u matici krštenih župe Ružić godine 1807. Manda Vlastelinović alias Alerić, upisana kao kuma Mandi, kćeri Jure Opačka … čini se da bi moglo gotovo sa sigurnošću zaključiti da su Alilovići nastali od Alerića, a ovi opet od Vlastelinovića.[11]

Upravo spomenuti Ivan Alerić Alilović iz Proboja i njegova supruga Pera rođena Bulog iz Kokorića pokraj Vrgorca rodonačelnici su sadašnjih Alilovića u Trebižatu (zaselak Lazine) pokraj Čapljine. Naime njihov unuk Toma, sin Joze Alilovića i Klare, kćeri Mate Petrušića rečenog Kalajdžića iz Dusine pokraj Vrgorca (rođen 1824. godine u Ligatu pokraj Ljubuškog)[12] oženio se 1869. godine Šimom, kćeri Grge Grgića starinom Jelčića iz Trebižata pokraj Čapljine, pa se kao domazet nastanio na supruginu imanju. Toma i Šima Alilović imali su dva sina (Ivana (1870) i Nikolu (1873), pretke sadašnjih Alilovića čapljinskog područja.[13]

Ljubuškoj grani Alilovića pripada Mirko Alilović, vratar hrvatske rukometne reprezenatcije, rođemn 1985. godine u Ljubuškom, gdje nastupa za mjesnog Izviđača, zati u šanjolskom CB Ademar Leonu, slovenskom Celju i mađarskom Veszpremu.

Što se pak tiče konjičkog područja, tu Alilovići doseljavaju oko 1790. godine: braća Jakov (Vitina 1756) i Ilija (Vitina 1770), sinovi Petrovi; Mijo Alilović (Vitina-Proboj oko 1765), sin Barišin; Vid Alilović (Proboj-Vitina ?), sin Grgin.

U Omolje-Galjevo pokraj Konjica doselio je Ivan Alilović, sin Ilijin (rođen 1797). [14]

Alilović se šire i na derventsko područje u sjevernoj Bosni. U maticama stare župa Velika 1767. godine upisano je doseljenje u Sočanicu obitelji Martina Alilovića i supruge mu Anđelije rođene Čalušić iz Kočerina pokraj Širokog Briga; godine 1783. u Mišincima je zabilježena obitelj Ilije Alilovića iz Ružića, zaselak Pogana Vlaka.[15]

Najviše Alilovića prema popisu iz 2001. godine živi u Slavoniji: u 18 naselja tog dijela Hrvatske živi 55 Alilovića obitelji sa 169 duša, što je više od trećine. Najviše ih je: u Privlaci pokraj Vinkovaca (sedam obitelji, 33 duše), Slavonskom Brodu (6, 20), Vinkovcima (5, 20), Osijeku (6, 17), Sibinju (4, 14), Vođincima (3, 12), Županji (3, 9) itd.

Njihovo doseljavanje iz Bosne i Hercegovine (zapadna Hercegovina, sjeverna Bosna, travničko područje) u Slavoniju, kao i u još neke dijelove Hrvatske (zagrebačko područje, Dalmacija), dogodilo se nakon II. svjetskog rata. Naime u popisu iz 1948. godine u ukupno 10 naselja u Hrvatskoj živjela su 54 stanovnika s prezimenom Alilović, dakle sedam puta manje nego u popisu iz 2001. godine.

U 14 dalmatinskih naselja žive 24 Alilovića obitelji s 87 duša, a najviše ih je: u Splitu (šest obitelji, 22 duše), Pločama (4, 17), Imotskom (2, 11), Metkoviću (2, 7) itd.

Na dalmatinskom području žive i stanovnici s kraćim oblikom prezimena Alil: u Vojniću Sinjskom i Solinu po dvije obitelji s po 11 duša. Inače u preostalom dijelu Hrvatske živi još sedam obitelji i osam duša, koje se prezivaju Alil.

Prezime Čupić

Prezime Čupić ima 1057 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 532. hrvatsko prezime.

Čupića je najviše: u Zagrebu (65 obitelji, 150 duša), Drnišu (51, 141), Splitu (35, 89), Vodovađi pokraj Dubrovnika (14, 57), Kominu pokraj Ploča (20, 50), Dubrovniku (12, 32), Osijeku (11, 27), Đakovu (8, 24), Rijeci (11, 23), Trbounju pokraj Drniša (9, 23).

Prezime je s jezičnog motrišta izvedenica od imenice čup sa značenjem pramen kose, uvojak, kika, perčin.

Moguće je i ilirsko podrijetlo korijena čup: u albanskom čupe = djevojka, čupez = djevojčica, čupeline = djevočuljak, čuperi = djevojaštvo.

M. Nosić dopušta i mogućnost nastanka od grčkog imena Kyprianos (latinski Cyprianus), a daljnji razvitak prema tom autoru je tekao ovako: Ciprijan < Čabrijan < Čubrijan < Čuprijan < Čupro < Čupo.[16]

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Čupak, Čupan, Čupar, Čupec, Čupek, Čupeljić, Čupen, Čupev, Čupin, Čupina, Čupka, Čupković, Čupo, Čupor, Čupović.

U Hrvatskoj je više nesrodnih skupina roda Čupić: konavoska, drniška, istarska, slavonska pa možda i još koja.

U Dalmaciji je popis iz 2001. godine zabilježio više od polovice svih Čupića u Hrvatskoj: u 31 naselju 103 obitelji s 534 duše.

Čupić je i konavosko prezime. Dio ih je nastao od starijeg roda Paljetak: godine 1842. u Grudi su upisani u zajedničkom kućanstvu Luka Božov Paljetak Čupić i Mato Josipov Paljetak Čupić; godine 1880. u Grudi je ponovo zabilježeno domaćinstvo njihovih sinova ili pak bliskih rođaka: Boža Lukina Čupića i Josipa Matova Čupića.[17]

U Vodovađi, također konavoskom naselju, Čupići su drukčijeg krvnog podrijetla: godine 1673/1674. u Vodovađi je nazočna obitelj Mata Ivanova Čupića; godine 1706. u istom mjestu je obitelj Ivana Matova Čupića; godine 1832. u Vodovađu domaćini obitelji su trojica sinova Mata Čupića: Nikola, Petar i Luka te Miho Pavlov Čupić; godine 1880. u Vodovađi se petorici Čupića: Matu Nikolinu, Mihu Petrovu, Mihu Lukovu, Cvijetu Mihovu i Božu Pavlovu Čupiću pridružuju i onaj koji će tek postati Čupići: Mato Maschio (kasnije Čupić), ali i oni koji će napustiti prezime Čupić i opredijeliti se za novo prezime Štaka: Đuro Lukin Čupić-Štaka (kasnije Štaka) i Luka Lukin Čupić-Štaka (kasnije Štaka).[18]

Čupići sudjeluju i u migracijama unutar dubrovačkog područja: godine 1700. iz Vodavađe u Grudu; godine 1799. i 1816. iz Vodovađe u Dubrovnik; godine 1885. iz Mrcina (danas Dubravka) u Vodovađu.[19]

Prema popisu iz 2001. godine Čupići u Konavlima i na dubrovačkom području žive u 10 mjesta s 41 obitelji i 145 duša, a najviše ih je: u Vodovađi (14 obitelji, 57 duša), Dubrovniku (13, 32), Grudi (7, 20) itd.

Istog su podrijetla i preci današnjih neretvanskih Čupića, nastanjenih prema popisu iz 2001. godine u četiri naselja s 28 obitelji i 71 dušom: u Kominu (20, 50), Metkoviću (4, 12), Pločama (3, 8), Kleku (1, 1).

Od njih je i proslavljeni hrvatski desnokrilni rukometni reprezentativac, rođen 1986. godine u Metkoviću, kojem je teško naći premca na toj poziciji u svjetskom rukometu.

Suvremeni srpski etnograf A. Bačko pišući o „porodicama dalmatinskih Srba“ raspravlja i o Čupićima iz Komina pokraj Ploča, kojima mora priznati da su rimokatolici, ali po njemu imaju i krsnu slavu Svetog Jure (Đurđa). Zaista ga treba doslovce citirati: „Smatra se da su (Čupići) poreklom iz Srbije. U literaturi se ne navodi izričito da su ranije bili pravoslavci, ali se to može osnovano pretpostaviti.“[20]

Vjerojatno se prepotavka zasniva na okolnosti da su Čupići, srpska obitelj, starinom iz Pive (Stara Hercegovina, danas zapadni dio Crne Gore), čiji su pripadnici imali važne uloge u srpskoj povijesti. Svakako najpoznatiji je topnički kapetan Nikola Čupić (1834-1870), unuk poznatog vojvode Stojana Čupića, koji je oporukom ostavio kuću u Šapcu i 16 tisuća dinara u zlatu Čupića zadužbini, kulturnoj ustanovi koja je postigla zavidne rezulate u promicanju srpske pisane riječi posebno iz književnosti i povijesti.

Čupići drniških korijena prema popisu iz 2001. godine imaju prebivališta u 16 naselja na potezu od Splita do Zadra s 72 obitelji i 277 duša, a najviše ih je : u Drnišu (51 obitelj, 141 duša), Splitu (35, 89), Trbounju (9, 23),Kaštelima (4, 19), Šibeniku (5, 18), Zadru (5, 12) itd.

Istarsko-primorski Čupići prema popisu iz 2001. godine žive u osam naselja s 30 obitelji 68 duša, a najviše ih je: u Rijeci (11 obitelji, 23 duše), Rovinju (4, 11), Puli (5, 11), Rovinjskom Selu (3, 7) itd.

Rovinjsko Selo su utemeljile izbjeglice, koje su početkom 16. stoljeća u svom zavičaju u Bosni ili Dalmaciji (Drniš i zadarsko područje) na vlastitoj koži osjetili surovost nadirućih osmanlijskih osvajača. Prebjezima je rovinjska općina i kaptol 1526. godine dopustili naseljavanje u sadašnjem Rovinjskom Selu. Sudeći po prezimenima vjerojatno su drniških korijena. Tako primjerice 1559. godine upisana su prezimena Čupić i Pokrajac, tipična za drniško područje, kako tada tako i danas. Sačuvana je i obiteljska predaja da je prastarina istarskih Čupića drniško područje. Dakako osnivanje naselja i gradnja vlastite crkve bili su temelj čvrstog hrvatskog i katoličkog narodnosnog jezgra, koji će i novo naselje učiniti zauvijek hrvatskim selom. I Čupići će tome pridonijelii, kao primjerice svećenik Mate Čupić, koji se u 17. stoljeću posvetio ustrojavanju crkvenih matica, što je bila učinkovita zaštita nepismenih stočara od apetita raznih tuđinskih gospodara.

Čupić je i slavonsko prezime, a zabilježeno je: u Tenji pokraj Osijeka 1736. godine dvije Čupića obitelji: Tadijina i Pavkova;[21] na đakovačkom području u Mrzoviću je 1736. godine zatečena obitelj Ćire Čupića, doseljenika iz Bosne kao i većina od ukupno 39 obitelji u tadašnjem Mrzoviću;[22] godine 1702. u Donjim Andrijevcima obitelji File i Petra Čupića; godine 1760. u Vranovcima pokraj Slavonskog Broda obitelji Mije i Mate Čupića;[23] u Siču pokraj Nove Gradiške upisano je 25 osoba, kojih je domaćin Ilija Čupić.[24]

U 26 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zatekao je u 26 naselja pet slavonskih županija 77 Čupića obitelji s 203 duše.

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Čupića: u Beravcima (četiri obitelji, 22 duše), Borovu (5, 13), Donjem Miholjcu (2, 10), Đakovu (8, 24), Oroliku (8, 18), Osijeku (11, 27), Sičama (4, 16), Vinkovcima (14, 27).

U Zagrebu i okolici prema popisu iz 2001. godine u 10 naselja živi 79 Čupića obitelji sa 184 duše, a gotovo su svi u Zagrebu (65 obitelji, 150 duša) i Sesvetama (5, 10).

Literatura

1. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, knjiga I., Zagreb 1971., str. 582.
2. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998., str. 195.
3. I. Sindik, Dubrovnik i okolina, Srpski etnografski zbornik Beograd 1926., str.136-137.
4. U arhivu župe Gradac I. Puljić i S. Vukorep našli su omanji trodjelni rukopis, a njegov treći dio nazvali su popisom pučanstva župe Gradac iz 1792. godine, kako ga i citiraju u svom radu „Naša prezimena: korijeni razvoj“, koji je sastavnio dio Monografije Hutovo (Dobri do, Glumina, Mramor, Prapratnica, Previš, Tuhinje, Vjetrenik, Zelenikovci), objavljene u Mostaru 1994. godine kao 33. knjige Bibioleteke Crkve na kamenu pri Mostarsko-duvanjskoj biskupiji.
5. J. Dedijer, Hercegovina: antropogeografske studije, Sarajevo 1991., reprint izdanje iz 1909. godine
6. Podaci su z knjige Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova Širokog Brijega i okolice Nikole Mandića (str. 21-24), koje je taj autor preuzeo iz matica krštenih Župe Ljuti Dolac. Knjiga je objelodanjena u autorovoj vlastitoj nakladi s oznakom mjesta Mostar-Široki Brijeg 2002.
7. Isto, str. 24.
8. A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1991., str. 173.
9. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962., str. 83.
10. Isto, str. 114. i 115.
11. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg, 2002., str. 24. i 25.
12. Danas je Ligat dio naselja (sela) Hrašljana
13. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilakih rodova u Čapljini i okolici, Čapljina 2003., str. 28-30.
14. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Konjicu i okolici, Mostar-Konjic 2000., str. 27-30.
15. A. Zirdum, Prezimena katoličkog življa plehanskog kraja od 1760 do 1810. godine, str, 85; Monografija Plehan, Plehan 1987.
16. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998- str. 184-185.
17. N. Kapetanić-N. Vekarić, Stanovništvo Konavala, knjiga II., Dubrovnik 1999., str. 246-248.
18. Isto, str. 290., 291. i 292.
19. Isto, str. 206., 221. i 203.
20. A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba. Beograd 2008., str, 467.
21. M. Marković, Slavonija. Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 183-184.
22. Isto, str. 229.
23. Isto, str. 385. i 356.
24. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja (1698-1991), Slavonski Brod 2001., str. 159.

Hrvatski film „Zvizdan“ (režija i scenario Dalibor Matanić) na nedavno završenom planetarno poznatom filmskom festivalu u francuskom Cannesu, ne samo da se prvi put pojavio kao službeni predstavnik naše kinematografije nakon osamostaljenja Repblike Hrvatske, već mu je pripala i nagrada žirija u kategoriji „Un Certain Regard“ te ugledne svjetske smotre filma. To je posve dovoljan razlog našem suradniku Anti Ivankoviću da se pozabavi prezimenom tog našeg filmskog laureata.

Prema popisu iz 2001. godine u Hrvatskoj u 81 naselju živi 197 Matanića obitelji s 495 duša. Približno ih je toliko bilo i u popisu iz 1948. godine.

Najviše ih je: u Zagrebu (40 obitelji, 98 duša), Karlovcu (9, 28), Ivankovu pokraj Vinkovaca (9, 23), Podvinju pokraj Slavonskog Broda (4, 21), Slunju (7, 20), Slavonskom Brodu (10, 18), Donjem Lađevcu pokraj Slunja (8, 17), Gospiću (6, 16), Kindrovu pokraj Podcrkavlja (4, 15), Donjim Andrijevcima (3, 14), Rijeci (5, 13), Sesvetama (5, 12), Vinkovcima (5, 11), Brodskom Stupniku (4, 10), Podlapači (6, 10), Starim Mikanovcima (3, 10),

Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od imena Matan, jedne od hrvatskih prilagođenica biblijskih imena hebrejskog podrijetla Matej ili Matija, kako su se zvala dva apostola.

Matej je bio carinik, pozvan je u zbor dvanaestorice apostola, poznat je i kao Levi; prvi je evanđelist, iako suvremena biblijska prosudba drži evanđelje po Marku najstarijim; Evanđelje po Mateju najpotpuniji je izvor o Isusovim propovijedima i mukama; Matejev ikonografski atribut je dijete ili anđeo; spomendan mu se slavi 21. studenog.

Matija je pak Isusov učenik; izabran kockom za apostola da se popuni broj dvanaest nakon Judine izdaje; propovijedao je evanđelje u Etiopiji i Judeji; umro je mučeničkom smrću; nebeski je zaštitnik stolara i tesara; blagdan mu se slavi 25. veljače.

Ime Matej (aramejski Mathai) znači muževan, a Matija (hebrejski Mattiyyah; mattath = dar, Jah, Jahveh = Jahve, Bog) ima značenje Bog (Jahve) je darovao ili pak Božji dar.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Matan, Matana, Matančević, Matanči, Matančić, Matanov, Matanovac, Matanovic, Matanović, Matani, Matanj.

Najmanje su dvije grana Matanića: kordunsko-lička sa starinom na slunjskom području i slavonska na brodsko-vinkovačkim prostorima.

Prema popisu iz 2001. godine u devet naselja slunjsko-karlovačkog područja živi 31 Matanića obitelj sa 78 duša, a najviše ih je: u Karlovcu (devet obitelji, 28 duša), Slunju (7, 20), Donjem Lađevcu (8, 17), Dubravama pokraj Slunja (4, 8) itd. Pripadnici tog roda na slunjskom području bili su podosta brojniji primjerice samo prije šezdesetak godina, pa je u Donjem Lađevcu umjesto današnjih 17 živjelo 80 Matanića, u Gornju Furjanu tri naspram nekadašnjih 23 stanovnika s tim prezimenom.

Na ličkom području prema popisu iz 2001. godine u devet naselja živi 21 Matanića obitelj sa 62 duše, a najviše ih je u Gospiću (šest obitelji, 16 duša), Podlapači (6. 10), Ličkom Osiku (2, 8), Širokoj Kuli (2, 6) itd. I u nekim je ličkim naseljima prije šezdesetak godina bilo više Matanića nego danas: u Ličkom Osiku 11, a u Podlapači devet duša.

Upravo od ličkih pripadnika tog roda je i Dalibor Matanić (Zagreb 1975. godine), filmski redatelj i scenarist, čije će ime i djelo ostati zauvijek istaknuta činjenica u povijesti hrvatskog filma. Njegovo najnovije djelo dugometražni film Zvizdan prvo je ostvarenje hrvatskih filmskih umjetnika koje je prikazano u službenoj konkurenciji planetarno poznatog Filmskog festivala u Cannesu nakon osamostaljenja Republike Hrvatske. Film, čiji Matanić i redatelj i scenarist, osvojio je nagradu žirija za najbolji film u kategoriji „Un Certain Regard“ na Festivalu u Cannesu. Glavne uloge u Zvizdanu igraju Tihana Lazović i Goran Marković, a uz njih i još devet istaknutih glumaca: Nives Ivanković, Dado Ćosić, Stipe Radoja, Trpimir Jurkić, Mira Banjac, Slavko Sobin, Lukrecija Tudor, Tara Rosandić i Ksenija Marinković.

Što se pak tiče Matanića na zagrebačkom području (Zagrebu: 40 obitelji s 98 duša; u Sesvetama: 5, 12), pretežito su kordunsko-ličkog podrijetla, a doselili su uglavnom nakon II. svjetskog rata iz udbinskog i slunjskog kraja.

Istog su podrijetla i Matanići krčko-riječkog područja, a najviše ih je: u Rijeci (pet obitelji, 13 duša), Vrbniku na Krku (4, 10), te u krčkim naseljima: Korniću, Puntu i Tribuljama po (1, 4) itd.

Druga grana Matanića nastanjena je u Slavoniji, ponajviše na brodskom i vinkovačkom području: u 31 slavonskom naselju prema popisu iz 2001. godine živi 77 Matanića obitelji s 208 duša, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Najbrojniji su: u Ivankovu pokraj Vinkovaca (devet obitelj, 33 duše), Podvinju pokraj Slavonskog Broda (4, 21), Slavonskom Brodu (10, 18), Kindrovu pokraj Slavonskog Broda (4, 15), Donjim Andrijevcima (4, 14), Brodskom Stupniku, Vinkovcima i Starim Mikanovcima po (5, 10) itd.

Inače najstariji zapis o slavonskim Matanićima potječe iz 1702. godine, kada je među ukupno 14 obitelji u Starom Topolju pokraj Slavonskog Broda zabilježen i obitelj kućedomaćina Grge Matanića.[1]

Literatura:

1. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja od 1698. Do 1001. Godine, Slavonski Brod 2001. Godine, str. 78.

Fotografija na naslovnici: Novi list

Prezime Ivković ima 2398 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 148. hrvatsko prezime.

Ivkovića je najviše: u Zagrebu (143 obitelji, 346 duša), Zadru (48, 152), Brnazama pokraj Sinja (44, 141), Škabrnji pokraj Zadra (37, 140), Splitu (47, 106), Osijeku (40, 86), Karlovcu (24, 50), Rijeci (19, 47), Vukovaru (10, 37), Donjem Hrašćanu pokraj Donjeg Kraljevca (9, 34).

Prezime je s jezičnog motrišta izvedeno od Ivko, jednog od hrvatskih oblika biblijskog imena hebrejskog podrijetla Ivan, koje je najprije glasilo Yehohanan, pa je stezanjem nastalo Yohanan (Yoh ili Yahveh = Bog, hanan = milostiv; grčki Ioannes, latinski Johannes) sa značenjem Bogu mio, Bogom dan, dar Božje milosti.

Grčki oblik Joannes stigao je u Hrvata kao Joan; grčko „j“ dalo je naše „i“, pa je nastalo Ioan, ali je istodobno, da bi se izbjegao hijat (zijev), umetnut je glas „v“, pa je nastao današnji oblik Ivan.

Ime se kršćanskim dijelom svijeta proširilo štovanjem Ivana Krstitelja i Ivana apostola: Ivan Krstitelj (oko 4. godine prije Krista – 28. godine), prorok, isposnik, sveti propovjednik, učenjem i najvještenjem Mesije prethodio je Isusu Kristu, krstio je Isusa; prvi svetac kršćanske crkve; Ivan apostol i evanđelist bio je galilejski ribar, sin Zebedejev, Isusov najmiliji učenik; najmlađi od dvanaestorice apostola i brat apostola Jakova Starijega. Bio je nazočan kod Kristova razapinjanja na križ, kada mu je Isus povjerio svoju majku Mariju. Prema predaji nakon Marijine smrti djelovao je s Petrom u Judeji, potom u Maloj Aziji utemeljio sedam crkava; poslije živio u Efezu, gdje je preživio mučenja za progonstva cara Domicijana i naposljetku bio prognan na otok Patmos. Autor je Evanđelja po Ivanu, triju poslanica i knjige Otkrivenja (Apokalipse), koje se ubrajaju među najčitanija djela ranokršćanske književnosti. Često je ikonografski prikazivan, obično uz simbol orla. Spomendan mu je 27. prosinca na Zapadu, a 26. rujna na Istoku.

Ivan je postalo istinsko svjetsko i najučestalije hrvatsko ime, koje slično glasi u mnogim jezicima: Iohannes (latinski), Ioannis (grčki), Jannis (novogrčki), Giovanni i Gianni (talijanski), Jean i Ives (francuski), John (engleski), Huan (španjolski), Joao (portugalski), Johan i Hans (njemački), Hans (švedski, norveški, danski), Jan (češki, poljski), Janoš (mađarski), Jon (rumunjski), Janez (slovenski), Jovan (srpski, bugarski, makedonski), Juhane (finski), Juhan (estonski), Jonas (litavski), Dan (flamanski), Ivan, Vanja (ruski), Ivan (bugarski), Sean (čita se Šon) (irski), Yves (bretanjski) itd.

Ime Ivan rano je zabilježeno u Hrvata: godine 1111. spominje se Ivan Matijin, sudac na Braču, godine 1184. u Povljima na Braču opat Ivan;[1] godine 1274. u Šibeniku Ivan, sin Martinov (Iuanne, filius Martini), godine 1297. Ivan iz Šibenika, otac zlatara Dominika u Zadru.[2]

Od imena Ivan u hrvatskom jeziku je stvoreno više od 300 prezimena te više od 50 naziva naselja.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Ivka, Ivkanec, Ivkić, Ivko, Ivkošić, Ivkov, Ivkovac, Ivkovčić.

Popis iz 2001. godine zabilježio je u Dalmaciji 264 Ivkovića obitelji s ukupno 666 duša, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Prezime Ivković rano se spominje na šibenskom području: u 15. stoljeću u Šibeniku je živio Ivan Ivković (Iuan Ifchouich); godine 1447. u Popelju je upisano prezime Ivković; godine 1583. u Šibeniku je Andrija Ivković (Iuchouich s. Andrea); godine 1691. u tom gradu je zabilježen Grubiša Ivković (Grubissa Ivcovich).[3]

Prema popisu iz 2001. godine na šibenskom području Ivkovići žive: u Šibeniku (dvije obitelji, četiri duše) i Vodicama (2, 6).

Jedan od starijih spomena prezimena Ivković potječe iz 1536. godine, kada je u Konavlima, u naselju Dunave, zabilježena obitelj Radosava Ivkovića.[4]

U Cavtat je 1892. godine iz Bijele Rudine pokraj Bileće (istočna Hercegovina) doselila obitelj s prezimenom Ivković.[5] Riječ o Ivkovićima zvanim Želud pravoslavne vjere, starosjediocima tog kraja, koji su prema J. Dedijeru kao bogata obitelj živjeli tu i prije dolaska Osmanlija.

Na Pelješcu, u Brijestima su upisane tri Ivkovića obitelji: Nikole Pavlova, Mara Ivanova i Luke Nikolina; godine 1673/1674. također tri Ivkovića obitelji: Nikole Pavlova, Matka Ivanova, Petra Nikolina; godine 1683. dvije Ivkovića obitelji: Marka Ivanova i Petra Nikolina; godine 1831. u Brijestima nema više Ivkovića,

Prema popisu iz 2001. godine na širem dubrovačkom području, ako se izuzme Korčula (1, 4), nema Ivkovića.

Ivkovići u Cetinskoj krajini zabilježeni su 31.ožujka 1792. godine, kada su 65-godišnji Stipan Ivković (rođen 1737), s Petrom Mastelićem pokojnog Mije (65), Pavom Kurajom pokojnog Petra, svi iz Brnaza pokraj Sinja, svjedočili u sporu u vezi sa zemljom između Nikole Poljakovića rečenog Čarić i braće Nikole i Frane Đakića.[6]

Preci tog Stipana Ivkovića doselili su iz Zagoričana pokraj Livna, gdje je biskup fra Pavo Dragićević u popisu iz 1741/1742. godine upisao petočlanu obitelj Jure Ivkovića (u izvorniku Georgius Iucovich).[7]

U tom selu, kojeg biskup fra Marijan Bogdanović po jednom njegovom zaseoku naziva Greda, 1768. godine prebivala je 20-člana obitelj Mije Ivkovića.[8]

Taj Mijo je bio vjerojatno otac popa glagoljaša Joze Ivkovića, za kojeg se zna da je umro 1839. godine u Vidošima, tada sjedištu stare župe Livno. Karizmatični fra Miroslav Džaja zabilježio je 1969. godine od Nine Ivkovića iz Zagoričana zanimljivu obiteljsku predaju. Njegov šukundjed Ivan bio je brat poznatog svećenika-glagoljaša don Joze Ivkovića, koji je imao petoricu braće. Spomenuti Ivan i četvrti brat Niko ostali su u Zagoričanima. Drugi brat Ante preselio je u Šujicu, danas općina Tomislavgrad. Treći brat Pavo odlazi na Kupres i od njega potječu kupreški Ivkovići. Zadnji brat imenom Luka se poturčio, a negovi potomci islamske vjere danas žive na jablaničkom području, u sjevernoj Hercegovini. Taj se događaj tako dojmio don Joze i braće da su zakleli svu rodbinu da nikome od svoje djece nikada ne nadijevaju ime Luka. I tako nema u Ivkovićima do danas ni jednog Luke, ni u Livnu ni u Kupresu”.[9]

Pavo Ivković je po dolasku na kuprešku visoravan najprije je bio kmet kod Idrizbegovića u selu Vrilima, a kasnije je preselio u Odžak, gdje i danas žive njegovi potomci, kupreški Ivkovići.

Na susjednom duvanjskom području živi jedna šestočlana obitelj s prezimenom Ivković, i to u Šujici.[10]

U Cetinskoj krajini prema popisu iz 2001. godine Ivkovići žive u četiri naselja s 57 obitelji i 179 duša: u Brnazama (44 obitelji, 141 duša), Glavicama (2, 5), Sinju (9, 21) i Vojniću Sinjskom (2, 12).

Od Ivkovića iz Brnaza je i 31-godišnji Frane Ivković, slavodobitnik 300. jubilarne sinjske alke, upriličene u Sinju 9. kolovoza 20015. godine

U Škabrnji pokraj Zadra pak svaki se deseti stanovnik preziva Ivković, a svi se diče i starinom svog roda.

Od škabrnjskih Ivkovića je fra Ivan (1684-1750) od oca Nikole Ivkovića i majke Kate rođene Mosolinov. Bio je provincijal i u više navrata i gvardijan zadarskog samostana Svetog Ivana, ali ostao je upamćen i po gradnji sva tri oltara u zadarskoj crkvi Svetog Mihovila. Na pročelju svakog od njih velikim slovima je urezano njegovo ime i prezime JOHANNES IVKOVICH.

Iz Škabrnje su još dvojica franjevaca trećoredaca: fra Josip (+1738) i fra Vincent Ivković (1750-1795).

Popis iz 2001. godine zatekao je na širem zadarskom području Ivkoviće u 13 naselja sa 111 obitelji i 385 duša, a najviše ih je: u Zadru (48 obitelji, 152 duše), Škabrnji (37, 140), Prkosu pokraj Škabrnje (6, 22), Nadinu (3, 13), Benkovcu (tri obitelji, 11 duša), Dobropoljcima pokraj Lištana Ostrovičkih (6, 13) itd.

Prezime Ivković zabilježeno je i 1625. godine, kada je Vatikan imenovao fra Tomu Ivkovića skradinskim biskupom i administratorom Bosanskog Kraljevstva (1625-1633). Od 1626. do 1630. biskup Ivković posjetio je i župe brodsko-gradiškog kraja; primjerice godine 1630. u Sikirevcima pokraj Slavonskog Šamca krizmao je 650 osoba.[11]

U Slavoniji se Ivkovići spominju krajem 17. i u 18. stoljeću: na brodsko-gradiškom području godine 1698. u Ravnom pokraj Sibinja živjela je obitelj Mihe Ivkovića; godine 1760. u Srednjem Lipovcu nalazila se kuća Antuna Ivkovića s dva bračna para i ukupno devet duša te obitelji: Antina i Grgina s po sedam, Ivanova s dvije i Jurina sa šest duša; u Vrbovoj su kuće Vinka i Marina Ivkovića s po dva bračna para i ukupno pet odnosno devet duša; [12] na vukovarskom području godine 1736. u Šarengradu upisana obitelj Vujice Ivkovića i u Beraku obitelj Petra Ivkovića; godine 1767. u Bapskoj obitelj Mate Ivkovića; na virovitičkom području u Drenovcu godine 1736. obitelji Jovana i Vuka Ivkovića; u Đakovštini: 1702. godine u Đakovu obitelji Maroša, Martina i Nikole Ivkovića, u Trnavi obitelj Luke Ivkovića; na požeškom području godine 1702. u Jurkovcu obitelj Marka Ivkovića i godine 1736. u Velikoj obitelji Matoša i Đure Ivkovića.[13]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 73 slavonska naselja 204 Ivkovića obitelji s 553 duše.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Ivkovića: u Boboti (sedam obitelji, 22 duše), Dardi (6, 12), Đakovu (3, 12), Josipovcu (3, 14), Ljupini (3, 12), Mirkovcima (6, 17), Našicama (3, 11), Osijeku (40, 86), Petrijevcima (3, 12), Rezovcu (6, 16), Samatovcima (8, 21), Sladojevcima (3, 11), Slavonskom Brodu (6, 24), Valpovu (3, 11), Vinkovcima (9, 14), Virovitici (2, 10), Višnjevcu (8, 28), Vukovaru (10 obitelji, 37 duša).

Prezime Ivković u Međimurju se pojavilo 1698. godine, kad je u Cirkovljanu zabilježen grafijski oblik Ivkovics; u tom je naselju 1716. godine upisan oblik Iffkovich; godine 1843. u Donjem Pustakovecu je naveden oblik Ifkovits; u istom je mjestu 1900. godine u uporabi oblik Ivkovics.

Sadašnji oblik Ivković ustalio se iza 1931. godine, kad je zabilježen u Donjem Hrašćanu i još četiri međimurska naselja.[14]

Popis iz 2001. godine u Međimurju je zatekao Ivkoviće u sedam naselja s 21 obitelji i 58 duša, a najviše ih je: u Donjem Hrašćanu (devet obitelji, 34 duše), Donjem Pustakovecu (5, 11), Čakovecu (3, 6), Štrigovi (1, 6) itd.

U 26 mjesta zagrebačkog područja i Hrvatskog zagorja žive 192 Ivkovića obitelji s 505 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (143 obitelji, 364 duše), Velikoj Gorici (9, 33), Sesvetama (5, 14), Zaprešiću (6, 12) itd.

Ivković je i prezime primorsko-istarskog područja: u 22 naselja tog kraja prebiva 69 Ivkovića obitelji sa 182 duše, a najbrojniji su: u Rijeci (19 obitelji, 47 duša), Puli (15, 33), Labinu (6, 16), Malom Lošinju (3, 12), Vrbovskom (3, 12) itd.

Prema popisu iz 2001. godine u 14 mjesta karlovačkog područja živi 57 Ivkovića obitelji sa 120 duša, a najviše ih je: u Karlovcu (24 obitelji, 50 duša), Gornim Dubravama pokraj Ogulina (5, 12), Ponikvama (6, 12), Ogulinu (3, 11) itd.

Spominjemo još i četiri manje skupine Ivkovića: sisačku (14 naselja, 35 obitelji, 81 duša), koprivničko-križevačku (11, 24, 46), bjelovarsku (7, 11, 26), varaždinsku (5, 9, 20).

Najviše ih je: u Sisku (sedam obitelji, 17 duša), Goljinu (7, 11); Koprivnici (7, 11), Đurđevcu (4, 10; Bjelovaru (3, 8), Brezovcu (2, 5), Galovcu (1, 5); Varaždinu (5, 13), Gornjem Kneginecu (1, 3) itd.

Litaratura

1. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968.. str. 100. i 16.
2. I. Ostojić, III. nastavak rada Ivna Ostojića, Onomastika šibenskog kraja, str. 306: Zbornik Kačić Split 1989/1990.
3. I. Ostojić, op. cit., , nastavak III., str. 307; Zbornik Kačić Split 1989/90. godine .
4. N. Kapetanić-N. Vekarić, Stanovniđtvo Konavala, knjiga II., Dubrovnik 1999-, str. 262.
5. Isto, knjiga I., str. 161.
6. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997., str. 118.
7. D. Mandić,Croati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. Et 1768, exaratis, Roma-Chigao 1962., str. 21.
8. Isto, str. 139.
9. M. Džaja-K. Draganović, S kupreške visoravni, Baško Polje-Zagreb 1994., str. 447.
10. Opširnije u mojoj knjizi Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001. str. 148.
11. A. Zirdum, Povijest kršćanstva u BiH, Plehan 2007., str. 278;
12. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja (1698-1991), Slavonski Brod 2001., str. 261., 161. i 308.
13. M. Marković: povijest naselja i naseljavanje stanovništva, Zagreb 2002., str. 87., 93., 90; 224., 247; 319; 464. i 470.
14. A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2002., str. 291.

Naslovna fotografija: Jutarnji list

Prezime Dedić ima 1328 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 193. hrvatsko prezime.

Najviše ih je: u Zagrebu (109, 286), Splitu (39, 94), Sisku (22, 67), Rijeci (22, 65), Rastovcu pokraj Zagvozda (19, 57), Gali pokraj Sinja (12, 34), Stobreču pokraj Splita (7, 29), Đakovu (5, 24), Novoj Gradiški (5, 23), Zagvozdu pokraj Imotskog (5, 21).

Prezime Dedić u većini hrvatskih govora (ikavskom i ijekavskom) s jezičnog motrišta ne veže se uz ded(a), ekavski oblik imenice djed, jer bi ono u tim krajevima glasilo Didić odnosno Djedić.

Stoga to prezime se veže uz imenice iz turskog jezika: a) dedo, deda (turski dede) sa značenjem djed; b) Dedo, hipokoristik turskog osobnog imena Derviš (turski derviş, arapski derwiš = siromah).

Inače derviš je u islamskom svijetu redovnik, pripadnik derviškog reda, sekte (tarika), koji u tekijama (samostan) obavljaju pobožnosti preko posebnih obreda. Više je derviških redova, kao što su primjerice: kaderije, halvetije, mevlevije, naškibendije, bektašije, rufaije itd. U širem smislu značenja derviš je skroman, povučen i pobožan čovjek.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Ded, Deda, Dedaj, Dedaković, Dede, Dedeić, Dedera, Dedi, Dedo, Dedoković, Dedović, Dedukić.

Dedić je i prezime dalmatinskog područja, u čijih je 36 naselja popis iz 2001. godine zabilježio 128 Dedića obitelji s ukupno 355 duša, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ni u Dalmaciji nisu svi istog krvnog podrijetla: postoje najmanje dvije grane Dedića: imotska (Zagvozd) i sinjska (Gala).

Kad je riječ o Dedićima iz Zagvozda u Imotskoj krajini, najprije dva ispisa iz matice krštenih stare župe Split, koje je objelodanio A. Ujević: 22. srpnja 1640. godine krštena je Katarina, kći Pervana i Julije Dedić iz turskog grada Imoschi (turski roditelji); 22. srpnja 1640. godine kršten je Mihovil, sin Pervana i Julije Dedić iz turskog grada Imoschi (turski roditelji).[1]

Očito je riječ o sestri i bratu Dedić iz Imotskog, povratnicima s islama u katoličku vjeru, čiji su se roditelji, islamizirani prebjezi iz Imotskog, tada Turska Carevina, sklonili (barem privremeno) u Split, tada Mletačka Republika.

Imotske Dediće iz prve polovice 17. stoljeća teško je povezati sa zagvodskim Dedićima, pogotovo stoga što se u Zagvozdu pojavljuju u ispravama gotovo stoljeće i pol kasnije.

Naime Dedića nema u Zagvozdu u popisu Zagvožđana što su prebjegli na Makarsko primorje u doba Bečkog rata 1686. godine, a isto tako ni u venecijanskom zemljišniku iz 1726. godine i u popisu obitelji župe Zagvozd iz 1733. godine.

U Zagvozdu su sigurno nazočni 1783. godine, kad je zabilježeno da obitelj Mije Dedića duguje državi, Mletačkoj Republici, 23,2 solda za neplaćenu travarinu. Inače taj je domaćin tada posjedovao 96 koza i ovaca, petoro goveda i četiri svinje.[2]

U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Zagvozdu je upisano osam Dedića obitelji.[3]

Prema popisu iz 2001. godine Dedići u Imotskoj krajini žive u tri naselja s 25 obitelji i 80 duša: u Rastovcu pokraj Zagvozda (19 obitelji, 57 duša), Zagvozdu (5, 21) i Medvidovića Dragi pokraj Imotskog (1, 4).

U Cetinskoj pak dvije su dvije grane Dedića različita krvnog podrijetla. Bez obzira na to što se dostupnim ispravama ne može potvrditi, postoji mogućnost da je krajem 18. stoljeća dio Dedića Cetinske krajine preselio u Zagvozd.

Najstariji spomen prezimena u Cetinskoj krajini potječe s kraja 17. stoljeća, kada su Mate i Ivan Dedić nakon doseljenja s livanjskog područja dobili od venecijanskih vlasti 18 kanapa zemlje na dva mjesta: u Otočkom polju (dio Sinjskog polja pokraj mjesta Otok na Cetini), ali i ispod sinjske tvrđave, gdje su obrađivali osam kanapa oranica. Vlasništvo nad tim zemljama potvrdio im je 28. listopada 1699. godine i opći providur Alvise Mocenigo.[4]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u banderiji harambaše Pavla Milanovića iz Sinja, doseljenika iz Livna, upisana je 11-člana obitelj Ivana Dedića.[5]

Jedan drugi Ivan, sin Matin (u ispravi Matijin) je sudionik u događaju iz 1715. godine, o kojem je u Ljetopisu franjevačkog samostana u Sinju (stranica 5-6) fra Petar Filipović (+1768) zapisao: “Bijaše kuća od zapada manastira (samostana), plotom opletena a ševarom obšivena, i pokrivena, u koji dica manastirska (samostanska) ležahu, pokraj nje peć pokrivena šimlom, i kužina sve blizu kuće velike ševarom pokrivene. Dite, Ivan sin Matija Dedića rečenog Lokme (koji kasnije bi pak fratar i u Kninu od debele nemoći misnikom umri) prilipi užganu svićicu voštenu k plotu i poče gledat’ u knjige. Svića dogorivši do plota, otište se od pruta, zapade goruća u plot. Dite ne mogući je prije dobaviti, da ju izmakne, ševar ufati oganj, buknu u jedan čas i kućica dade plamen. Kud će nesrića! Punu vitar od Sutine, nagne plamen na peć, a s peći na veliku kuću, u malo vrimena sve sažga. Osta samo carkva, konji i štala, a ostalo sve izgori. Tada fratri goli i bosi priđoše u novu zgradu.”[6]

Taj Ivan Dedić s redovničkim imenom fra Ante zabilježen je u popisu sinjske franjevačke obitelji 27. siječnja 1714. godine kao svečano zavjetovani klerik.[7]

Obitelj Dedić u Sinju, doseljena iz Livna, dobila je zemlje i u Živiniću (danas općina Otok na Cetini), a njezini su pripadnici bavili sitnom trgovinom, a povremeno su služili i u manje važnim državnim službama, kao primjerice poslovođe na trajektu (skeli) preko Cetine u Trilju. Osim toga bavili su se i posuđivanjem novca siromašnim seljacima. Najistaknutiji im je predstavnik bio Nikola Dedić Lokma pokojnog Ante, koji je bio i rođak poznate i priznate obitelji sinjskih Vuletića. On je godine 1792. preuzeo od rođaka Vuletića (Stipana i Frane) carinu u Trilju. “Po ugovoru Lokma je postao poslovođa na trajektu (skeli) za šest godina. Godišnja plaća iznosila je 30 cekina. Dedić se obvezao službu obavljati vjerno i naplaćivati porez po propisima.”[8]

Dedići se 1751. godine prvi put pojavljuju u maticama stare župe Otok za naselje Gala; godine pak 1764. zabilježeno je dvorječno prezime Dedić Marković, a 1767. godine i Marković Dedić [9]. U mjestu Otoku pak Dedići su zabilježeni malo ranije, tj. 1743. godine [10].

Izučavajući stanovništvo Sinja u doba Ivana Lovrića (1754-1777), dakle u drugoj polovici 18. stoljeća, N. Bezić-Božanić je utvrdila da prezime Marković (doseljenici iz Duvna) ima u Cetinskoj krajini čak devet obiteljskih nadimaka, od kojih će neki postati i novim prezimenima: Ćoso (Chioso), Dedić, Jajčanin, Murat, Scavorit, Šilan, Šimleša, Zaprdica i Žura.[11]

Evo i ispisa iz matica umrlih stare župe Otok za naselja Otok i Gala. Najprije Otok: 1757. godine umro je Josip Marković Dedić, 1758. godine Vid Marković Dedić, 1759. Grgur Marković, 1766. godine Lucija kći Mate Dedića, 1768. Matija žena Grgura Markovića Dedića i 1780. godine Matija žena Luke Dedića i Marko Dedić.[12]

U Gali su upisani pokojnici: 1766. godine Nikola Dedić, 1771. Domina žena Lovre Dedića, Ante Dedijić (duži oblik prezimena) Vidov, Pavica žena Antuna Dedijića i Antun Dedić, 1774. Tomo Dedić, 1777. godine Mate Dedić, 1778. godine Magdalena žena Ivana Dedića.[13]

Dakle u Gali se u drugoj polovici 18. stoljeća pojavljuje isključivo prezime Dedić odnosno Dedijić; u Otoku pak prezime se Dedić javlja veoma rijetko samostalno, a mnogo više kao dio dvoriječnog prezimena Marković rečeni Dedić.

Stoga se čini da su se svi nekadašnji otočki Markovići rečeni Dedići opredijelili konačno za prezime Marković, jer danas u Otoku žive isključivo Markovići (17 obitelji, 80 članova), dok u Gali prebivaju Dedići, i to potomci onih koji su to prezime donijeli krajem 17. stoljeća sa svoje starine iz Livna.

Dedići u Cetinskoj krajini prema popisu iz 2001. godine zabilježeni su u četiri naselja sa 16 obitelji i 40 duša: u Gali (12 obitelji, 34 duša), Brnazama (1, 1), Glavicama (1, 3) i Sinju (2, 2).

U Gali žive i Dedići-Jandreci (10, 34), koji su drugi član prezimena dobili prema imenu pretka Jandre odnosno Jandreka.

U Sinju 2001. godine zabilježena i dva dvorječna prezimena: Dedić Lokma (dvije obitelji, pet duša), a iz Gale su u Split stigli Dedići Žanke (2, 5).

Na širem splitskom području Dedići su cetinskih ili imotskih korijena, a popis iz 2001. godine ih je zatekao u 18 naselja s 64 obitelji i 185 duša, a najviše ih je: u Splitu (39 obitelji, 94 duše), Stobreču (7, 29), Trogiru (3, 12), Pločama (1, 6; doselili 1981. godine iz Višića pokraj Čapljine) itd.

I na dubrovačkom, šibenskom i zadarskom području Dedići su vjerojatno istih korijena: u Dubrovniku (sedam obitelji, 20 duša), Korčuli (1, 2), Orebiću (1, 1), Ropi na Mljetu (1, 3); Zadru (3, 10), Sukošanu (1, 1) i na otoku Vrgadi (1, 2).

U Miočiću pokraj Drniša prema A. Bačku Dedići su pravoslavne vjere, a popis iz 2001. godine zatekao je u tom mjestu jednu osobu s tim prezimenom.[14] U Brodarici pokraj Šibenika živi četveročlana Dedića obitelj, dok prezimena Dedić nema u Šibeniku. Ipak nastavit će život preko kolosalnog djela Arsena Dedića.

Dedić je i slavonsko prezime.

U Đeletovcima pokraj Vukovara 1736. godine zabilježene su obitelji Mate i Šime Dedića.[15]

U 29 naselja pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zatekao je 66 Dedića obitelji s 189 duša, a najviše ih je: u Đakovu (pet obitelji, 24 duše), Novoj Gradišci (5, 23), Vukovaru (9, 22), Slavonskom Brodu (8, 22), Trpinji (4, 11), Vučjaku Feričanačkom (1, 10) itd.

U Bosanskoj pak krajini (Sanski Most, Ključ, Prijedor) Dedići su islamske vjeroispovijesti, kao i u općini Kladanj (selo Tarevo).

U drugoj polovici 20. stoljeća dio Dedića s područja Sanskog Mosta i Bosanskog Novog osigurali su nova prebivališta za svoje obitelji na zagrebačkom i sisačkom području.

U 24 naselja zagrebačkog područja popis iz 2001. godine zabilježio je 141 Dedića obitelji sa 397 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (109 obitelji, 286 duša), Dugom Selu (4, 21), Velikoj Gorici (3, 10), Sesvetama ((2, 9) itd.

Dedići su prema popisu iz 2001. godine nastanjeni i u 23 naselja primorsko-istarskog kraja sa 62 obitelji i 171 dušom. Najviše ih je u Rijeci (22 obitelji, 65 duša), Kamporu (7, 18), Raši (4, 11), Puli (4, 11) itd.

Spominjemo još i Dediće sisačkog kraja, u čijih je 13 naselja popis iz 2001. godine zabilježio 42 Dedića obitelji sa 115 duša, a najviše ih je: u Sisku (23 obitelji, 67 duša), Novskoj (2, 7), Crevarskoj Strani pokraj Gvozda (3, 7) itd.

Literatura

1. A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1991., op cit., str. 144.
2. M. Glibota, Popis dužnika za travarinu sela Zagvozda iz 1783. godine, str. 86., Zagvozd, list župe Gospe od Karmela, godina II, broj 2.
3. Državni arhiv u Splitu, Austrijski zemljišnik iz 1835. godine, katastarska općina Zagvozd
4. J: A. Soldo, op. cit., knjiga I., str. 91.
5. Isto, str. 108.
6. Isto, str. 173.
7. Isto, str. 225.
8. Isto, str. 175. i 176.
9. Isto, str. 38.
10. Isto, str. 37.
11. N. Bezić Božanić, Stanovništvo Sinja u Lovrićevo vrijeme, str. 147.; Zbornik Cetinske krajine, knjiga I., Sinj 1979.
12. Isto, str. 133.
13. Isto, str. 129.
14. A. Bačko,, Porodice dalmatinskih Srba,, Beograd 2008., str. 142.
15. M. Marković, Slavonija- povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 96.

Naslovnica: Nacional

Prema popisu iz 2001. godine u sedam naselja Republike Hrvatske živi 45 obitelji i 124 duše s prezimenom Andreis: u Veloj Luci (26 obitelji, 78 duša), Zagrebu (9, 33), Splitu (5, 13), Blatu na Korčuli (1, 4), Velikoj Gorici (2, 4), Oštarijama pokraj Josipdola (1, 2) i u Rijeci (1, 1).

Prezime je s jezičnog motrišta istovjetno s grčkim imenom Andreis sa značenjem hrabar, što je izvedeno od grčkog andreios = hrabar, muževan.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Andreić, Andreja, Andrejaš Andrejašić, Andrejek, Andrejević Andrejić itd.

Ponajprije Andreis je bila stara plemićka obitelj iz Trogira [1] s prvim godinama pojavljivanja u povijesnim ispravama 1225. i 1227., kada se spominje Blaž Crnotin (Cernota Anblasi de Arbe) kao trogirski sudac i posjednik, koji je prema nekim pretpostavkama oko 1072. godine stigao iz Ugarske na Rab, a njegov potomak Črnota doselio je u Trogir.

Blaž i njegov brat redovnik Stjepan, pripadnici drugog naraštaja tog roda, potvrđeni su ispravama u prvoj polovici 13. stoljeća kao stanovnici Trogira.

Prezime Andreis u Trogiru je utemeljeno u prvoj polovici 15. stoljeća prema Andriji, koji je umro prije 1377. godine, a čiji su sinovi Nikola (+ 1396.) i kraljevski vitez Blaž (+ 1446.) rodonačelnici dviju grana trogirskih Andreisa.

Andrija se spominje između 1264. i 1282. godine kao svjedok, egzaminator (istražitelj) i sudac. Andrijin sin Marin spominje se između 1290. I 1305., kad je protjeran iz Trogira pod optužbom da je ubio općinskog kancelara i dvojicu sudaca.

Marinov sin i Andrijin unuk, koji je po djedu dobio ime Andrija, imao je trojicu sinova:

• Nikola je poginuo u bitki pokraj Nikopolja (sjeverna Bugarska) 1396. godine, kad je osmanlijska vojska sultana Bajazita I. i srpski odredi pod zapovijedanjem despota Stefana Lazarevića porazili ujedinjenu kršćansku vojsku, predvođenu hrvatsko-ugarskim kraljem Sigismundom Luksemburgovcem, što je omogućilo Osmanlijama konačno učvršćenje na Balkanskom poluotoku;
• Blaž se od 1309. do 1409. godine spominje kao jedan od izaslanika na bosanskom i ugarskom dvoru.

Diplomacijom se bavio i Blažev sin Kristofor Andreis, koji se kao poslanik spominje od 1440-1461. godine.

Od trogirskih Andreisi posebnih spomena su vrijedni:

• Ivan, koji je zabilježen 1470. godine kao zapovjednik strijelaca, a od 1475. do 1478., godine bio suprakomit (zapovjednik) trogirske ratne galije;
• Fran Trankvil (1490. – 1571.) hrvatski književnik i diplomat, koji se iskazao u misijama u Carigradu; pisao je na latinskom jeziku govore, filozofske dijaloge, pisma, poslanice i pjesme:
• Dominik (1586. – 1658.), hrvatski pjesnik, pisac i prevoditelj, koji je pisao na talijanskom jeziku;
• Ivan (1611. – 1683.), hrvatski teolog i pisac latinist;
• Jakov (oko 1449. – nakon 1491.), doktor obaju prava i rektor pravnika u Padovi, a od 1470. godine zapovjednik je trogirske ratne galije, koja kao dio mletačke ratne mornarice sudjeluje u borbama na Egejskom moru;
• Matej (oko 1480. – prva polovica 16. stoljeća), hrvatski humanist i pjesnik;
• Pavao (oko 1610. – prije 1686.), hrvatski povjesničar; autor Povijesti grada Trogira u devet knjiga, tiskana je 1908. godine u Splitu;
• Petar ( druga polovica 16. stoljeća – prije 1454.), diplomat i vojskovođa; spominje se kao maršal od Sicilije, savjetnik kralja Ladislava Napuljskog i upravitelj Kneževine Troje u južnoj Italiji.

Trogirski Andreisi dali su crkvi u Hrvata i trojicu biskupa: korčulanski Jeronim (1612. – 1673.), njegov brat Franjo (1602. – 1667.), biskup ninski i Ivan (1611. – 1683.), biskup hvarski i trogirski.

Pripadnici jedne grane trogirskih Andreisa spominju se u 15. i 16. stoljeću u Šibeniku, a Splitu su nazočni u 17. stoljeću.

Rodonačelnik šibenskih Andreisa je Andrija Blažev (oko 1396. – prije 1465.), koji se u trogirskim izvorima pojavljuje od 1417. godine. On je preselio u Šibenik, a u izvorima se spominje godine 1441. godine kao stanovnik Šibenika. Prva Andrijina supruga bila je Katarina Teodosio, kći šibenskog plemića Ilije Nikolina, a druga Andrijina žena se zvala također Katarina, kći gospodina Tome Dominkova, bez zabilježenog prezimena. Ona je u oporuci od 23. srpnja 1465. godine za univerzalne nasljednike odredila sinove Jakova i Petra.

Nekadašnji trogirski Andreisi agregirani su u šibensko plemstvo, počevši od Kristofora Andreisa (oko 1400. – između 1463. i 1467.).

Šibenska grana roda izumire u muškoj lozi godine 1656. godine s Mihovilom, koji je, ako njegova kći Jakovica ne bude imala zakonite nasljednike, oporučno ostavio svoja imanja šibenskoj općini kao zakladu za školovanje mjesnih plemića u Italiji. Kako Jakovica nije imala djece, nakon njezine smrti godine 1693. godine ostavština je pripala šibenskoj općini, a prihodi zaklade dijelili su se studentima sve do godine 1814. godine.

Splitski Andreisi [2] su prema M. N. Kuzmaniću grana roda Zlodre ili posve precizno potječu od obitelji Ante Zlodre i njegove supruge Mande Aržić, koji su sklopili brak 1668. godine, a doselili su u Split iz nedalekog Vranjica, danas općina Solin, i to u drugoj polovici 16. stoljeća. Jedan dio splitskih Andreisa s obiteljskim nadimkom Staliar je početkom 17. stoljeća iselio na Šoltu. U venecijanskom zemljišniku iz 1835. godine imali su u suposjedu s obitelji Cotić-Koštre na splitskom Smokoviku 6129 metara četvornih zemlje.

Danas u Splitu žive Andreisi šoltanske grane tog roda (pet obitelji, 13 duša), a na Korčuli (u Veloj Luci: 26, 78 i u Blatu: 1, 4) Andreisi su splitskih korijena.

Istih korijena su i Andreisi zagrebačkog područja: u Zagrebu (8, 33) i Velikoj Gorici (2, 4),

Literatura

1. Podaci o trogirskim Andreisima preuzeti su a) iz Hrvatske enciklopedije, knjiga I., (A-Bd), Zagreb 1999., str. 240. – 241.; b) iz knjige Mladena Andreisa Trogirsko plemstvo do kraja prve austrijske uprave u Dalmaciji (1905), Trogir 2006., str. 118. – 128.
2. Podaci o splitskim Andreisima preuzeti su iz knjige M. N. Kuzmanića Splićani – obitelji i prezimena, Split MMVIII. str. 341.

Znanost o prezimenima svrstava prezime Jambrišak u skupinu patronima tj. prezimena nastalih po imenu oca. Korijen oblika Jambrišak je u kajkavskom nazivu Jambro/Jambrek, nastalom od osobnog imena Ambroz. Kao i Jambrišak, istog su osnova i varijantna prezimena Jambrišec, Jambrašić, Jambrek(ović) i sl.

Popis stanovništva nakon II svjetskog rata iskazao je u Hrvatskoj 211 osoba ( ukupno 50 obitelji) Jambrišaka. Zanimljivo je razmotriti njihovu teritorijalnu raširenost 1948.godine. Najbrojnija skupina, jedna trećina svih tadašnjih Jambrišaka, živjela je na području Podsuseda, a za njima su po brojnosti bile skupine u Subockoj (Novska), Rugvici (Sesvete) i Bereku (Bjelovar).

Jesu li sve te skupine istog dalekog korijena, grane istog roda?

Odgovor na to pitanje možda će se pojaviti tek onda, kad bude informatički obrađena sva povijesna građa (dokumenti) s hrvatskim prezimenima kroz stoljeća. A to, u svakom slučaju, nije tako skora budućnost. Detaljna slika rasprostranjenosti nositelja tog prezimena u Hrvatskoj sredinom 20.stoljeća iznijeta je na kraju ovog izvještaja.

Prvi zapis o Jambrišakima

Najstariji povijesni trag oblika Jambrišak u hrvatskim povijesnim izvorima zabilježen je krajem 16.stoljeća na području vlastelinstva Veliki Kalnik, pod planinom i tvrđavom istog imena.

U to vrijeme stanje na hrvatskom ratištu protiv Turaka postalo je kritično. Turci su prodrli duboko u Ugarsku i uspostavili jaku tvrđavu Kanižu nasuprot Čakovcu Zrinskog. U Podravini im je još odolijevao Đurđevac, ali su turski pohodi opustošili cijeli kraj između Križevaca i Ivanić-grada, razorili tvrđavu Božjakovinu pred Zagrebom. Sela pod Kalnikom, gdje su živjeli i Jambrišaki, odvajale su od Turaka samo male posade na vojnoj granici, koja se tek počela stvarati. Zato su turske izvidnice i uhode vrlo često stizali do sela pod Kalnikom, izviđajući putove za pohod preko planine prema Varaždinu.

A kad su 1593.Turci osvojili i Sisak, njihovim se akindžijama ( jurišnoj konjici) otvorilo cijelo Turopolje i prostrana ravnica sve do tvrđava Okića i Samobora.  Okupljeni na zasjedanju Sabora na zagrebačkom Gradecu, hrvatski velikaši, crkveni prelati i plemići morali su svake noći gledati kako u plamenu nestaju sela preko Save – od Lukavca do Mlake i Buzina, Svete Klare i Kerestinca – iz kojih su Turci tjerali povorke roblja i plijena. Zagreb se našao u smrtnoj pogibelji.

U velikoj oskudici novca, potrebnog za obranu zemlje već iscrpljene ratom, Sabor je 1598.godine prvi puta donio zaključak da se mora, radi ratnog poreza, popisati svaki dom u preostaloj Hrvatskoj. Odluka je provedena i tako je nastao dokument pod naslovom Conscriptiones dicarum, tomus I ( Popisi kraljevskog poreza, knjiga I ), koji se danas većim djelom čuva u Hrvatskom državnom arhivu. U prilogu našem izvještaju nalazi se naslovna stranica te isprave i njen prijevod s latinskog, a zatim stranice na kojima se spominju Jambrišaki:

str. 434 ( sredina):

Portio generosae D(ominae) Marg(are)thae Allapy consor(tis) egr(egii)
Franci(sci) Orehoczy ibidem in Brezowycza
( tri retka niže)
Michael Jambrissak col(onus)…

U prijevodu:

Posjed plemenite gospođe Margarete Alapić
supruge odličnog Franje Orehocija
također u Brezovici…
Mihael Jambrišak, kmet

Zapis pokazuje kako je u ondašnjoj Brezovici ( danas Brezju, nekih 15 km zapadno od Križevaca) živjelo 55 kmetskih obitelji na posjedima vlastelinstva Veliki Kalnik. Kmetovi su bili podložnici triju sestara iz plemićke obitelji Alapića s Turopolja – Marijane, Margarete i Barbare. To su bile kćerke Gašpara Alapića, hrvatskog bana, poznatog kao krvnika nad Gupčevom vojskom kod Stubice 1573.

Zanimljivo je razmotriti tri kmetska prezimena iz ondašnje Brezovice: Luka Jambrek bio je kmet župnika (crkva sv.Brcka pod tvrđavom Kalnik), a Mihael Jambrišak i Stjepan Jemrišak kmetovi Margerete Alapić. Ime Stjepana nalazimo na sljedećoj stranici (434 A), u 3.retku:

“Stephanus Jemryssak, col(onus)”

Vrlo je vjerojatno da su Jambrek, Jambrišak i Jemrišak iz Brezovice pod Kalnikom bili vrlo bliski rođaci – možda čak otac i sinovi. Ni vlastelinu, a još manje pisaru, nije bilo toliko važno zabilježiti točno prezime kmeta – važno je bilo da on namiruje svoje obaveze.

Povijest kmetova Jambrišaka pod Kalnikom leži duboko u mraku, o njima znamo tek toliko da su 1598.morali platiti kraljevski ratni porez. Ipak je danas provedeno dovoljno znanstvenih istraživanja o prošlosti tog kraja i razdoblja, da možemo ocrtati povijesni okvir koji je odredio živote i sudbine hrvatskih Jambrišaka onog vremena.

Godina 1598. u Hrvatskoj

Papiri iz 1598.godine koje ste upravo pregledali, nastali su u olovnim vremenima hrvatske povijesti kada je moć turskih osvajača bila na samom vrhuncu. I nekoliko riječi bit će dovoljno da se to razumije.

U godinama koje su slijedile Gupčevoj buni, Turci su od 1576.do 1578.godine za redom osvojili utvrđene hrvatske gradove Zrin, Bužim, Cazin, Kladušu, Ostrožac i Drežnik, a zatim poharali krajeve oko Petrove gore. Tvrđava Karlovac, dovršena kmetskom tlakom 1581., otežavala je ali ne i spriječila turske provale i pustošenja dolinom Kupe.

Deset godina kasnije Turci su opustošili kraj između Križevaca i Ivanića a zatim 1592.osvojili i Bihać. Tako je obrana Hrvatske morala napustiti Unu i povući se na Kupu. Cijela Hrvatska sa Slavonijom svela se na “ostatak ostataka” – na županiju Varaždinsku i dijelove Zagrebačke i Križevačke županije.
Sljedeće 1593. godine Hasan-paša je s 12.000 vojnika poduzeo opsadu Siska, ali mu je banska i krajiška vojska nanijela težak poraz: izgubio je bitku i osam tisuća vojnika. Pogođen tim porazom, turski sultan je najavio rat Austriji koji će potrajati do 1606.godine. Cijelu 1593/94.Turci su držali Sisak u svojim rukama, pustošili Turopolje, okićki i samoborski kraj i od tamo odvodili roblje i plijen. Ono što je ostalo za Turcima opljačkali su vojnici-najamnici “savezničkih” četa, koje su trebale braniti Hrvatsku od Turaka. To teško doba može danas s dubokim razumijevanjem doživjeti kajkavac, koji čita Krležine “Balade Petrice Kerempuha”.

Napuštajući pred Turcima svoje zemlje preko Kupe, pokrenuo se veliki val seobe Hrvata prema razmjerno sigurnijim krajevima: Hrvatskom zagorju, Međimurju, Gradišću, pa čak i dalje preko Dunava na sjever. Koliko je ovamo stiglo izbjeglica pokazuje dovoljno primjer tek jednog vlastelinstva, krapinsko-kostelskog. Na njemu se u samo stotinu godina broj stanovnika – usprkos razaranjima, epidemijama i gladi – povećao ravno dva i pol puta!
Zbog ugroženog opstanka Kraljevine, hrvatski Sabor je na zasjedanju u Gradecu ( Grič, Zagreb ) 1591.proglasio opći ustanak pred turskom opasnošću. Iz godine u godinu Sabor je odobravao težake i zaprege s plemićkih vlastelinstava za popravak porušenih utvrda i puteva. Od svih daća, ta javna tlaka bila je kmetu najteža. Tu su na njegova leđa padali put i povratak, vrlo često ugrožen od Turaka, zatim radovi na pripremi drvene građe i onda težak posao na gradilištu, sve o njegovom sirotinjskom zalogaju. Uzdržavanje vojske i ostale ratne potrebe iziskivali su sve više novaca. U samo 40 godina Hrvatska sa Slavonijom izgubila je tri četvrtine svoje porezne snage: godine 15323.imala je oko četiri tisuće “dimova”, a 1596.jedva jednu tisuću. Da bi se novac namaknuo, uvedena je porezna reforma koju upravo pokazuje navedeni porezni popis iz 1598.godine.

Do tada se kao porezna jedinica brojao tzv. dim (latinski: fumus) tj.zajedničko seosko domaćinstvo u kojem su zajedno živjela braća sa svojim obiteljima, skupljena oko jednog ognjišta. Svaki bračni par imao je svoju kućicu oko tog zajedničkog obiteljskog doma. Da bi se iscijedio traženi porez iz oronulih sela ratom opustošene Hrvatske, Sabor je propisao da nova porezna jedinica nije više “dim” nego svaka pojedinačna kuća kmeta i građanina. Tako je nastao Conscriptio dicarum, popis kraljevskog poreza za 1598.godinu s podrobnim spiskovima svih feudalnih podložnika: kmetova, gornjaka, građana pa čak i plemića-jednoselaca, koje do tada nikad nisu popisivali.

Već godinu-dvije nakon toga mnogi od popisanih više neće biti na životu. Pokosit će ih epidemija “crne smrti”, kuge koja je harala Hrvatskom 1599./1600.g.. Kako su zapisali kroničari, neki su krajevi tada “ostali bez živih, koji bi mogli pokopati mrtve”.

Iako je spomenuti tursko-austrijski rat okončan 1606.godine, turska carevina imala je još dovoljno snage da još 1683.sa silnom vojskom stigne do Beča i da glavni grad Austrije drži pod opsadom mjesecima. Tek nakon neuspjeha na Beču, turska sila u Europi počinje slabiti.

Život kmeta Jambrišaka

Porezni popis iz 1598.godine, za razliku od kasnijih urbara, ne daje opširnije podatke o poreznim obveznicima – o veličini kmetskih selišta i obavezama podložnika prema feudalnim gospodarima. Ipak se može, na temelju drugih izvora, steći neka slika i o tome.

Kmetovi u Banskoj Hrvatskoj većinom su dobivali tzv.kvartalna selišta, dakle četvrtine od cijelog selišta, koje je kasnije normirano na 15 rali oranice i okućnice, ne računajući nešto sjenokoše. Zemlja se u ono doba obrađivala vrlo primitivno. Još je vladao drveni plug, a seljak bi svake godine ostavljao trećinu svog zemljišta neobrađenom – da mu se oranica odmori. Zato su mu i prinosi žitarica iznosili tek tri do šest puta toliko, koliko je sjemena posijao. I još je morao stalno strahovati hoće li mu ljetinu uništiti tuča ili suša, ako je prije toga ne odnese poplava ili unište štetočine. Zato je za seljačkim stolom glad bila česti gost i u doba mira, a o ratnim vremenima da se i ne govori. I kmet i građanin morali su feudalcu davati, uz činž (zakupninu) u novcu, i dio svog uroda: vina, pšenice, prosa i zobi, kao i “darove” vlastelinskoj smočnici: perad, jaja i sir.

U Hrvatskoj onog doba još nisu poznavali tako važne namirnice kao što su kukuruz i krumpir. Iako je Amerika otkrivena cijelo stoljeće prije nastanka našeg dokumenta Conscriptiones dicarum A.D.1598, još će stotine godina proći dok se kulture iz Novog Svijeta ( kukuruz, krumpir, duhan, pa i budući zagorski puran) ne prošire do naših krajeva.

Najunosnija grana gospodarstva u tadašnjoj Hrvatskoj bilo je vinogradarstvo. Kad je ono krenulo putem oporavka nakon turskih provala, feudalna gospoda počela su istiskivati seljaka s tog najunosnijeg tržišta. Da bi osigurali svoj monopol u trgovini vinom pretvorili su kmetski činž , koji se do tada plaćao novcem, u naturalnu daću. Zaveli su pravo prvokupa za vlastelina, a na kraju i kmetsku tlaku. Ona je hrvatskog kmeta praktički do kraja isključila s tržišta seljačkim proizvodima i pretvorila ga u besplatnog slugu na grofovskom majuru. Kako procjenjuju povjesničari, taj povratak u kmetstvo – tipičan za europski Istok – unazadio je Hrvatsku prema Europi više nego svi ratovi s Turcima. Toj sudbini nisu izmakli ni nositelji prezimena Jambrišak sa svojim potomcima.

I lovovi na ljude

Za seljake neizdržljive prilike u Hrvatskoj krajem 16.stoljeća izazvale su još jednu pojavu: masovan bijeg kmetova od njihovih vlastelina. Zagorci su bježali preko Sutle u Štajersku i Kranjsku, kmetovi Kaptola na imanja Zrinskog, a brojni čak i na opasnu tursku granicu (krajinu). Opustjela zemlja sve je teže osjećala nestašicu radnih ruku. Zato i plemići u Saboru, kako svjedoče saborski zapisnici iz 1607., 1610.i 1619.g., često raspravljaju o odbjeglim kmetovima. Žale se da im “kmetove odvlače i noću”, optužuju Zrinskog što na svoju Božjakovinu prihvaća i odbjegle kmetove. U to doba bilo je u Hrvatskoj toliko bjegunaca i odmetnika da je Sabor 1610. donio posebne zaključke radi hvatanja “zločinaca i skitnica” ( čitaj: kmetova u bijegu). Kao pojačanje družinama vlastelinskih slugu koji su lovili ljude izvan zakona, Sabor je samo Zagrebačkoj županiji dodijelio dva banderija banskih haramija ( najamnih vojnika). U tu svrhu povukao ih je s turske granice.

Već u doba, kad su za porez popisali prve Jambrišake, može se naslutiti zametak jedne pojave koja će se kasnije razmahati do sramotnih razmjera “lovova na vještice”. Teško praznovjerje poticalo je histeriju koje će odvesti na mučilišta i u smrt na lomačama mnoštvo nevinih žena, tobožnjih “coprnica”. Krivica im se redovno sastojala u tome što su se bile zamjerile nekom moćniku. Tako je 1609.nastao saborski zaključak prema kojemu može svatko uhvatiti vješticu i predati je svom zemaljskom gospodaru. Ovaj je mora “po zasluzi kazniti”. Ne učini li to, Sabor mu prijeti gubitkom prava na sudovanje s donošenjem smrtnih presuda ( “jus gladii”).

Nasuprot obilju zapisnika o istragama s opisom sadističkog mučenja žena, okrivljenih za “copranje” kako bi se iz njih iščupala priznanja i proširile optužnice, poznat je samo jedan slučaj da je okrivljena pred sudom uspjela dokazati kako je konkurenti u trgovini terete iz osobne mržnje i osvete. Tako je Suzana Kranjčić iz Krapine, jedina u dugom nizu nevinih mučenica, izbjegla lomaču.

Od takvih se djelića može sklapati slika o Hrvatskoj ljeta Gospodnjega 1598. kada je – prije najmanje petnaest generacija – nastala najstarija isprava koja svjedoči o prezimenu Jambrišak.

Najbrojniji – pod Susedgradom

Nastavak ove kronike o Jambrišakima posvećen je – i danas najbrojnijoj – skupini tog prezimena, onoj s područja nekadašnjeg vlastelinstva Susedgrad. Njihova povijest može se pratiti od 1681.godine po dokumentima koji se čuvaju u obiteljskom arhivu grofova Sermage, kutija LXII, pod oznakom 12.25 (Hrvatski državni arhiv). To je spis, oštećen od vremena, pod naslovom Regestum Anni (Popis godine) – popis kmetova vlastelinstva Lužnice u mjestima Brdovcu, Šenkovcu, Laduču, Zaprešiću, Pušći, Pojatnom i dr.

O čemu se tu govori?

Velikašica Judita Keglević, udovica vlastelina Lužnice Franje Čikulina, dala je 1681.izraditi popis vinske desetine na svom vlastelinstvu. Lužnica je danas malo naselje kraj Zaprešića, a nekad je u tom dvoru bilo sjedište velikog vlastelinstva koje je imalo svoje posjede od Stenjevca i Borčeca do Kupljenova i Kraja na Sutli. Desetina vina bila je zapravo prihod Crkve, ali ga je Crkva “iznajmljivala” vlastelinima. Tako bi oni unaprijed platili Crkvi procijenjenu desetinu, a onda je utjerivali od svojih podložnika uz ostale namete. U vrlo oštećenom popisu lužničke desetine za 1681. nalazi se, najstariji u povijesti, zapis prezimena Jambrišak pod Susedgradom, kako se to može vidjeti iz priložene kopije tog dokumenta. Tako na stranici 4. navedene isprave, pod naslovom Villa Borchecz ( Selo Borčec) čitamo između ostalih:

Georgius Birach cb 8
( Juraj Birač, vedara 8 )
Joannes Jambrischak cb 4
( Ivan Jambrišak, vedara 4)

Na istoj stranici, pod naslovom “Voikovichkini kmeti” ( to su kmetovi, koje je vlastelinka Vojković prodala grofu Čikulinu, suprugu Judite Keglević) u 13.retku je zapisana:

R(eli)cta Nico(lai) Jembrisak
(udova Nikole Jembrišaka)

To znači da je od vinograda na Borčecu 1681. Juraj Birač dugovao vinske desetine 8 vedara, a Ivan Jambrišak 4 vedra vina. Koliko je dugovala udova Nikole Jembrišaka ne vidi se, jer je tu rub stranice uništen. Jedno vedro mjerilo je oko 50 litara, što znači da je s Borčeca te godine Juraj Birač dobio 40 hekti nvina, a Ivan Jambrišak 20 hekti.

Međutim, na str.7 istog dokumenta, pod naslovom “Voikovichkini gorniaki” popisani su vinogradari s Goljaka, koje je od vlastelinke Vojkovićke preuzeo kupovinom zemlje grof Čikulin. Među njima je opet Ivan Jambrišak – najvjerojatnije isti onaj, kojeg smo već sreli na Borčecu. On je s Goljaka dugovao vlastelinstvu još 16 vedara, što bi značilo ukupno 20 vedara. A to pokazuje da je imao ukupno 100 hekti berbe, po čemu je pokazuje kao imućan vinogradar.
Ista isprava na brdu Perovicha ( Perjavica) spominje ime Paulus Birach ( Pavao Birač).

Navedena isprava pomiče najstariji pisani trag o susedgradskim Jambrišakima za još pola stoljeća ( ili dvije generacije) u prošlost dalje od najstarijih matičnih knjiga župe Stenjevec. Vezujući te Jambrišake za 1681.godinu, pokazuje kako su na Goljaku i Borčecu obrađivali svoje vinograde još onda, kad je carski Beč bio mjesecima opkoljen od nadmoćne sultanove vojske.

Povijest susedgradskih Jambrišaka možemo dalje pratiti neprekidno i precizno uz pomoć matičnih knjiga župe Stenjevec. U njima se prezime Jambrišak pojavljuje prvi puta 9.veljače 1735.godine kada je krštena Agata (Jagica), kći Tome Jambrišaka i Margarete rođene Poljak. Od tada pa do 1817. svi zapisi o Jambrišakima iz župe Stenjevec čuvaju se u Hrvatskom državnom arhivu, u Zbirci matičnih knjiga. Od 1817.na dalje nastavljaju se u knjizi Status animarum (Stanje duša), župnoj statistici o vjernicima. Dobiveni su od župnog ureda Stenjevec. Na temelju navedenih izvora izrađen je popis “Građa za rodoslov obitelji Jambrišak, Goljak-Podsused”, kao i slika obiteljskog stabla, sastavljenog od 11 generacija Jambrišakovih potomaka. Tomo Jambrišak, najstariji župljanin tog prezimena kojeg nalazimo u matičnim knjigama, rodio se negdje oko 1700. godine. To je bilo vrijeme kada su Turci još držali cijelu Slavoniju i Liku, pa čvrsto stajali i na Uni..

Preteče Jambrišaka iz Gupčeve bune

No najstariji trag Jambrišaka na vlastelinstvu Susedgrad otkriva nam se još cijelo stoljeće i po prije od najstarijeg zapisa u matičnoj knjizi Stenjevca iz 1735.godine. Taj trag nas vodi u vrijeme koje je prethodilo Gupčevoj buni.

Knjiga dr. Josipa Adamčeka “Seljačka buna 1573” (Zagreb, 1968), do sada najiscrpnije djelo o tom događaju, pomaže nam shvatiti kako do Bune nije došlo odjednom. Ona se pripremala godinama, narastajućim otporom kmetova na vlastelinstvu Susedgrada i Stubice. Pripremala se javno i tajno, s oružjem u ruci ali i na druge načine.

Ugarski velikaš Tahy, kojem je 1564.pripala polovina vlastelinstva Susedgrada i Stubice, svojim je postupcima odmah izazvao revolt ne samo suvlasnika na tom posjedu, plemićke obitelji Meknyczer-Henningh – nego i najšireg kruga kmetova. Tako je već sljedeće 1565.godine došlo do napada pet stotina seljaka na dvor Tahyjevog upravitelja u Stubici, omrznutog Petričevića.

Otpor kmetova bio je tako snažan i širok da im se Tahy nije mogao osvetiti drukčije nego da uz pomoć svog rođaka, bana Erdödyja, povede bansku vojsku protiv Susedgrada. Ali i Tahyjevi suvlasnici na Susedgradu imali su saveznika, prije svega podbana Ambroza Gregorijanca. On im je doveo u pomoć uskoke sa Žumberka. Zajedno sa susedgradskim kmetovima pružili su takav otpor Tahyju, da je tu doživio potpuni poraz. Pod Susedgradom je ostalo banskih topova i zastava, a Ferencz Tahy se nakon bijega jedva zaustavio u tvrdom Cesargradu na Sutli.

Među susedgradskim kmetovima u tom boju je poginuo, preodjeven u seljaka, i kapelan stenjevačke župe. Imamo razloga vjerovati da su porazu Tahyja i Erdödyja pod Susedgradom pridonijeli i kmetovi Jambrišaki. Kako će se još vidjeti, to nisu bili ljudi koji bi uzmicali i pred većom prijetnjom.

Eskalacija nasilja se nastavila. Tako je Tahyjev sin Baltazar sa svojim ljudima provalio u župni dvor u Stenjevcu, uništio tamo sav namještaj, potukao svu perad, oteo župniku oko 40 komada blaga. Sobom je odveo i nekog zarobljenog turskog vojnika koji je služio kod župnika Mihajla Bučića, dodijeljen mu na ime zaloga za zajam od 50 forinti. Tahyjeva četa provalila je i u crkvu, iz pokaznice izbacila Sveto Otajstvo i pogazila ga. Župnik Bučić spasio se bijegom u Međimurje, pod okrilje kneza Jurja Zrinskog.

Tu se čaša nasilja prelila, pa je na Kaptolu – koji je imao i neke funkcije suda – priređeno 1567.godine masovno preslušavanje svjedoka o Tahyjevim zločinima. Latinski original tog zapisnika objavljen je 1910. u “Vjesniku Zemaljskog arhiva”. Iz njega je vidljivo kako je jedan od svjedoka bio i kmet Jambrišak sa susedgradskog vlastelinstva. Svjedočiti protiv silnika Tahyja značilo je za kmeta biti spreman na žrtve. I za manje stvari Tahyjevi trabanti i porkolabi otimali su seljacima stoku, sjekli vinograde, tjerali ih s njihovih selišta, bacali u tamnice i na mučila. Svjedok Jambrišak morao je biti hrabar i odlučan čovjek, pa možda i član tajnog seljačkog bratstva koje je pripremalo Bunu.

Radi boljeg razumijevanja tog dokumenta treba znati da je on nastao u razdoblju kad se prezimena u Hrvatskoj tek formiraju. To znači najmanje jedno stoljeće prije, nego što će Crkva u Banskoj Hrvatskoj započeti s vođenjem matičnih knjiga svojih vjernika. Tek tada se prezimena ustaljuju kao nepromjenjiva i nasljedna.

Prije crkvenih knjiga, prezimena nalazimo uglavnom u poreznim popisima. Ali ona tu još nisu nepromjenjiva: bilježe ih poreznici i njihovi pisari – kako im se kada čini zgodno. Tako imate slučajeva da poreznikov pisar sinu nekog Habijana ( nastalo od Fabijan) nadjene prezime Habijanec, a njegovom bratu Habijanić. Jedan sin Sodeca postane Sodčić,a drugi Sodček. Isto tako i potomci Jambriša od Susedgrada jednom su bili zapisani kao Jambreševići, a kasnije će ih voditi kao Jambrišake. Kad to znamo, razumijemo i izravnu vezu Šimuna Jambreševića ( u latinskom originalu Simon Jambrewssewych ) , kmeta susedgradskog koji se 1567.pojavljuje kao svjedok protiv Tahyja, s njegovim potomcima Jambrišakima. Spomenuta isprava bilježi ga slijedećim riječima:

“…Quadragentesimus quadragesimus testis providus Simon Jambrewssewych de eadem ( radi skraćivanja članka, u časopisu je izostavljena opetovana formulacija ) requisitus, adiuratus et examinatus, fassus est prout praecendens testis”.

U prijevodu, to glasi:

“…Četiristo četrdeseti svjedok ( od njih 508 ukupno) pristigli Šimun Jambrešević o istom, prizvan, zaklet i ispitan, izjavljuje kao i prethodni svjedok.”

Svi ti svjedoci vežu se za iskaz 409., Ivana Cigulića iz sučije (općine) Stenjevec, koji je izjavio kako je “gospodin Tahy sa svojim službenicima podvrgnuo teškim mučenjima tog svjedoka i njegove susjede”. Jednako je, znači, svjedočio i Šimun Jambrešević/Jambrišak. Osuda Tahyja putem tih svjedočenja bila je važan element u jačanju otpora silniku, u pripremi Bune.

Jambrišaki silaze s Goljaka u Podsused

Gdje su živjeli Jambrišaki na vlastelinstvu susedgradskome?

Takav podatak pojavljuje se prvi puta 1739.godine, kada matična knjiga krštenih spominje roditelje novorođene Helene: Jurja Jambrišaka i Barbare rođene Loborec – “ex Golyak” ( iz Goljaka). Selo Goljak, pod brijegom istog imena, udaljeno je samo dva kilometra istočno od današnjih razvalina tvrđave Susedgrad. Nekada, u doba Tahyjevih nasilja, morala je to biti neugodna blizina, prva na udaru silnika iz Grada.

Još od onih davnih dana, za Jambrišakima su ostali i neki topografski nazivi u tom kraju. Tako se jedan brijeg nad Goljakom naziva Jambrišakov breg, a na Ponikvama iznad Gajnica, na završetku tzv. Zelene magistrale, jedan izvor nosi naziv Jambrišakovo vrelo. I Ivan Jambrišak, 1777.godine upisan kao župnikov saponist ( kmet, koji je obavezan podavati crkvenu daću lukno), živi na Goljaku. Kada je car Josip II, sin Marije Terezije, naredio da se kućama u naseljima moraju dodijeliti kućni brojevi, dom Jambrišakovih na Goljaku dobio je kućni broj 22. Ali, taj reformator na carskom prijestolju otvorio je vrata i mnogo važnijim promjenama. Razumijevajući vrijeme koje dolazi, on je 1785.kmetovima dopustio slobodu selenja, izbora zanimanja, ženidbe i slobodu oporuke – svega onoga, što im je do tada feudalizam uskraćivao. Zbog pritiska feudalaca, Josip II jedino nije kmeta priznao i za vlasnika zemlje koju obrađuje.

Tamo gdje su već razvijeniji gradovi s obrtom, prometom, trgovinom i industrijom pridošlicama nudili bolje mogućnosti, carska naredba o slobodi selenja kmetova pokrenula je sa sela veći broj seljaka. U Hrvatskoj toga još nije bilo. Pa ipak, do nekog pomicanja je došlo, o čemu govori i spuštanje Jambrišaka s Goljaka u Podsused. Crkvene knjige to pokazuju prvi puta 1786.godine.

Današnji Podsused nosio je tada naziv “Szuszed Harmicza”. Riječ harmica označavala je carinarnicu, mitnicu gdje se plaća carina u vrijednosti tridesetog dijela robe (harmincz na mađarskom znači: trideset). Vlastelini Susedgrada ubirali su na toj mitnici znatne prihode, jer je tuda prema Zagrebu išla glavna trgovina iz Zagorja, Samobora te još udaljenije Štajerske. Vlastelini su uz Harmicu naselili i nekoliko obrtnika, koji će pružati usluge stanovnicima tvrđave i okolnih sela. Tamo gdje su feudalci manje ometali razvoj takvih naselja (Samobor, Jastrebarsko, Krapina), ona su se razvila u trgovišta. Njihovi su stanovnici uživali status građana, koji im je jamčio znatna prava. Ali harmica Sused nije nikad dostigla takav položaj, ostala je praktički samo naselje kmetova.

Kad i domovi pod Susedgradom dobiju kućne brojeve, Jambrišaki će živjeti na kućnom broju “Szuszed 6” – Juraj Jambrišak i njegova žena Dora, rođena Geci. Od godine 1805. tu nastaje još jedan dom Jambrišaka, Sused broj 8. Tu su živjeli njihov sin Juraj i njegova žena Ana rođena Jelinčić – preci danas najbrojnije obitelji tog prezimena u Podsusedu.

Kmetovi baruna Raucha

Jambrišak iz Suseda kućni broj 8 upisan je u crkvene knjige latinskim izrazom “Subditus B(aroni) Rauch ad Lusniczam pertinens, sessionis 3/8”. U prijevodu, to znači: “Podložnik baruna Raucha pod Lužnicu spadajući, selišta 3/8”. Vlastelini Rauchovi, gospodari Lužnice kraj Zaprešića, imali su i nekoliko selišta u Podsusedu. Cijelo selište računalo se na 12 do 15 rali okućnice i oranica. Jambrišakov posjed bio je, dakle, veličine od 5 do 6 rali.

Zauzvrat, Jambrišakovi su morali plaćati vlastelinu godišnji selišni činž, gornicu u vinu, žirovinu za napasanje stoke, po rasporedu špana (nadglednika) odrađivati ručnu i zaprežnu tlaku “od sunca do sunca”, sjeći i dopremati drva za ogrjev, davati “darove” za vlastelinski stol: tovljenu perad, sir i jaja te obavljati razne služnosti. Kad bi gospoda došla u lov (seljaku najstrože zabranjen), kmetovi su im morali hajkati zvjerad i hraniti lovačke pse i konje. Kmet je još posebno plaćao Crkvi desetinu od sveg uroda.

Ipak su se u cijeloj Hrvatskoj najavile velike promjene. Moćna austrijska carevina, koja je do tada vladala Hrvatskom već skoro tri stoljeća, doživjela je potpuni vojni poraz od Francuske. Morala je odstupiti caru Napoleonu znatan dio svog teritorija. Tada je Napoleon od dotadašnjih austrijskih zemalja: Kranjske, Istre, Dalmacije i Hrvatske (do Save) stvorio kraljevinu Iliriju pod vlašću Francuske. Sava je postala granicom između austrijskih zemalja i Francuza, koji su upravljali hrvatskim krajevima od Samobora i Karlovca do mora. Kao spomen na te dane još i danas stoji kameni stup, obelisk, na južnoj strani starog savskog mosta u Zagrebu.

Francuzi su kmetovima podijelili osobne slobode, ukinuli feudalna podavanja (ali su zadržali zakup za zemlju, koju seljak obrađuje), pred zakonom izjednačili sve državljane. No sve te slobode seljak na svojoj koži i nije osjetio tako izravno, koliko terete ukonačivanja vojske, besplatnog prijevoza i ratnih nameta. Od sjajnih parola Francuske revolucije (Sloboda, jednakost, bratstvo) hrvatskom seljaku ostalo je uglavnom tek mučno iskustvo.

Današnji Novi Zagreb, kao i Velika Gorica i Kerestinec, bili su tada područje francuske granice prema Zagrebu, sve do pada Napoleona 1814. Granica obično donosi stanovništvu ograničenja i neprilike, ali za one sklone riziku nudi i zaradu od kontrabande (šverca). Koliko su stanovnici Susedgrada, pa među njima i Jambrišaki, vidjeli neku korist od krijumčarenja preko granice na Savi – ostaje nepoznato.

Tih godina župu Stenjevec vodi Tomo Mikloušić (župnik 1805. – 1831.), koji je ostao u povijesti kao kajkavski pisac. On je također izdavao knjige, pa je tako sam sastavljao i kalendar. Tu je redovno bio popis sajmova, a i nešto kao prognoza vremena sa savjetima poljoprivredniku. Mikloušićev kalendar kupovali su uglavnom obrtnici koji su iznosili svoju robu na sajmove, ali malo tko od seljaka. Oni su skoro do zadnjega bili nepismeni. U nekim župama održavale su se nedjeljne škole, u kojima bi obično orguljaši – uz ostalo – podučavali dječake čitanju i pisanju. Pohađali su ih uglavnom oni koji bi išli dalje u školu za svećenike ili nastavljali trgovinu i obrt svojih očeva. Nemamo podataka da je nedjeljne škole bilo na župi Stenjevec. Tako je i za najbistrije Jambrišake, kao i za svu kmetsku djecu, svijet slova i knjige ostao zatvoren.

U obruču gladi, bolečina i smrti

U ondašnjoj Hrvatskoj – kako to prikazuje jedan izvještaj iz onog vremena – većina kuća u selima, pa i gradovima, bila je “od gola golcata dervlja”, a krovova pokrivenih uglavnom slamom ili prućem. Pod u takvim hišama bio je od nabijene zemlje, a hrana se pripremala na otvorenom ognjištu. Pripremala se – kad je domaćica imala od čega. Jer glad za seljačkim stolom bila je česti gost i u vrijeme mira, a da se o ratnim vremenima i ne govori.

Ostalo je zapisano kako je velika glad pogodila cijelu Hrvatsku 1815./16. a godine, kad je u “Susedu broj 6” živio Mato Jambrišak sa ženom Janom rođenom Fratrić-Ščukanec, a u “Susedu broj 8” Juraj Jambrišak s Janom rođenom Jelinčić i troje djece: 7-godišnjim Tomom, 5-godišnjom Jagicom i 2-godišnjim Ivanom.

Suša i proljetne poplave uništili su ljetinu u Hrvatskoj, pa se pamti kako su se ljudi hranili šumskim korijenjem i lišćem a negdje pekli i “kruh” od hrastove kore, samo da zavaraju glad. Cijena kukuruza fantastično je poskočila a seljaci su – kako će stajati u jednom izvještaju – na proljeće toliko oslabljeni da se na poljima ruše od gladi.

Masovna glad pojavit će se u Hrvatskoj još 1846./47. godine, zatim 1851./52., kao i 1860. Sretnim se mogao smatrati onaj domaćin koji je – sav u dronjcima, obraza upalih od gladi i mutnih očiju – mogao odnijeti kući pomoć, koja se dijelila na općini: “štrtak”, četvrt vagana ili nekih 12 kg kukuruza. Kako su tada prolazili Jambrišaki na Goljaku i u Susedu – nije ostalo pisanih tragova. Trag je ostao samo u molitvi: “Sačuvaj nas Bože kuge, rata i gladi!”

“Crna smrt”, kuga, od 18.stoljeća u Europi se, doduše, više nije pojavljivala – ali su Hrvatskom zato živote kosile mnoge druge bolesti. Zbog loše ishrane i katastrofalnih higijenskih uvjeta, svako malo bi se razbuktale epidemije trbušnog tifusa i pjegavca, kao što su i boginje i sušica uzimale svoj danak. Još 1855. Hrvatsku će pogoditi val kolere. Znamo pouzdano da nije mimoišao ni okolinu Podsuseda, u kojem tada živi obitelj Ivana Jambrišaka i njegove žene Jele, rođene Đaković: 18-godišnja Katica, 13-godišnji Joža i godinu dana mlađi Ivek, dok je mali Miško tek bio prohodao.

Svjedočanstvo o tome ostalo je u vapaju župnika iz susjedne Bistre, koji je zapisao: “Nema dovoljno živih da pokopaju mrtve… Oboljele prepušta sudbini ne samo vrač (liječnik), nego i njihova obitelj.” Toliki je bio strah od zaraze. Siromaštvo i neznanje imali su za posljedicu naročito visoku stopu smrtnosti među djecom.Njih su kosile epidemije: obična difterija ili dizenterija redovito bi značila smrtnu osudu za neotporni dječji organizam.

Visoki mortalitet kod djece jasno se čita i s rodoslovnog stabla Jambrišakovih. Nakon smrti jednog djeteta roditelji bi sljedećem obično davali ime preminuloga. Kao da je u tome bilo nekog prkosa smrti, koja im je otela dijete. Zato se u istoj obitelji Jambrišaka često pojavljuje isto ime djeteta po dva puta: na rodoslovnom stablu obilježeni su, na primjer, kao “Josip I”, “Josip II” i sl. Smrtnost djece bila je tolika da kapelani nekad ne bi svu pokrštenu novorođenčad odmah ni unosili u matične knjige. Kao da su malo pričekali – hoće li se dijete održati, pa ga upisivali tek tada.

Jambrišaki više nisu kmetovi

Promjene u položaju kmetova, kao i cijelog feudalnog društva – započete nedorečenom naredbom cara Josipa II 1785. godine o pravu kmeta na napuštanje selišta, ženidbu, na oporučno nasljeđivanje i na izbor zanimanja – dobile su svoj puni izražaj tek 63 godine kasnije kada je u Beču i u Ugarskoj buknula revolucija, a ban Josip Jelačić 25. travnja 1848.proglasio da je u Hrvatskoj i Slavoniji “svaka urbarialna daća, tlaka i carkvena desetina dotegnuta” te da svi oni “koji ste do sada bili kmeti i gospodski podložnici… skupa sa svim vašim pokoljenjem za na vieke od tlake gospodske i svake daće oslobođeni jeste”.

Bansko pismo – priloženo ovoj kronici – čitalo se seljacima u svim općinama Hrvatske i Slavonije, a zatim kod njih brižno pohranjivalo. Zadnji Jambrišaki, rođeni još kao kmetovi, bili su već spomenuti Josip (1842.) i Ivan (1843.). Veliki broj vlastelina nije se mogao pomiriti s nastalim promjenama, a seljaci nisu htjeli odstupiti u obrani priznatih im prava. Nastala su nemirna vremena.

Zanimljivo je jedno kratko ali rječito svjedočanstvo o tadašnjoj atmosferi u okolini Podsuseda, kakvo se sačuvalo u jednom romanu Ksavera Šandora Đalskog. U knjizi “Za materinsku riječ” Đalski – i sam iz obitelji vlastelina u Gredicama kod Zaboka – realistički opisuje kako te 1848.godine jedna skupina plemića putuje kočijama na zabavu Iliraca u Zagreb. “Gospođa se R. brinula2 – piše Đalski – “hoće li stići u Zagreb prije noći. Smirila se tek kad su prije mraka prešli stenjevačku okolicu i vrapčanske šume, gdje su se često događali razbojnički napadaji na putnike. Briga joj se slegla tek kad su prošli zloglasnu Kustošiju…”

Stanje na hrvatskim cestama – koje su često bile sličnije poljskim i šumskim putovima, a većim dijelom godine i neprohodne – bilo je zaista očajno. Ostalo je zapisano kako su cestom od Trakošćana do Bednje mogla proći kola (s kanonikom Putzom, koji je išao na posvetu crkve) samo onda, ako ih vuče šest volova. Cesta Zagreb-Samobor bila je tako oštećena da su se kola morala na više mjesta pretovarivati. Poplava Save, kakva se ponavljala svake godine, odnijela je 1851. most u Podsusedu, a njegov popravak je počeo tek dvije godine kasnije.

Prijelaz iz starog feudalnog uređenja u novi poredak, koji dokida kmetstvo i seljaku priznaje njegova prava, bio je u zaostaloj, siromašnoj i nepismenoj Hrvatskoj vrlo težak.

Ranije su temelj državne vlasti bila vlastelinstva, a sada su se počele stvarati općine. Po slovu zakona, u njima bi svi državljani – i kmet i vlastelin – bili jednaki u građanskim pravima. Međutim, kako nije bilo pogodnih, pismenih kandidata za načelnike općina, na te su položaje bili imenovani i neki bivši feudalci. Tako je u općini Brdovec za načelnika imenovan sam barun Jelačić, a za zamjenika načelnika barun Levin Rauch, vlastelin Lužnice. Kad je papir s Rauchovim imenovanjem stigao u Beč, protiv njega je (bezuspješno) protestirao čak i sam carski ministar unutrašnjih poslova Bach. On je Raucha dobro znao od ranije po njegovim brutalnim postupcima prema seljacima. Tako je i bivši “zemelski gospon” susedgradskih Jambrišaka postao vuk, kojem je povjereno čuvanje ovaca. Takvi su načelnici, suci i poreznici – poput Levina Raucha (kasnije hrvatskog bana!) – trebali u Hrvatskoj osigurati poštivanje prava bivših kmetova. To je značilo provesti ukidanje bivšeg prava vlastelinskog sudovanja kmetima (s pravom izricanja kazni: teških globa, šibanja, batinanja, okivanja na stup srama), zatim segregaciju (razdvajanje) šuma i pašnjaka na vlastelinski posjed i seoske zemljišne zajednice, ukidanje vlastelinskog prava prvokupa kmetovih proizvoda (po cijenama koje je određivao sam vlastelin), prodaje mesa i mlinarenja svakome pod istim uvjetima (što je ranije bio privilegij vlastelinstva) i drugo. Kakvim su onda prevarama bili izloženi neuki seljaci od strane vlastelina u novoj vlasti – moglo bi se napisati cijele knjige.

Jedan od takvih Rauchovih poteza prepoznaje se u dokumentu, datiranom 1. siječnja 1848. u kojem se indirektno spominju i Jambrešaki s Bizeka, vinorodnog brijega uz Goljak. Isprava se čuva u Hrvatskom državnom arhivu – u arhivu obitelji Rauch (kutija I, spis 766). Kao vlastelini Lužnice, Rauchi su imali posjede s kmetovima i na vinorodnim obroncima zapadne Medvednice – Goljaku, Bizeku i Perjavici. Osluškujući grmljavinu revolucije iz Beča i Ugarske, barun Levin Rauch (1819-1890) bio je načisto s tim da i kmetstvu u Hrvatskoj dolazi kraj. Upućen u zakonske propise, on je sklopio niz tzv. arendalskih pogodbi sa svojim kmetovima, kojima je ustupio na uživanje “terszye y podvinye” (vinograde). Kad Jelačić bude ukinuo kmetstvo u Hrvatskoj, kmetovi će po novom zakonu dobiti samo svoja selišta (okućnice, oranice, sjenokoše), ali ne i ono najunosnije tj. vinograde – ukoliko su pod arendalskim ugovorom. To je bio samo jedan od načina, na koji je Rauch unaprijed izigrao svoje kmetove.

Tako je barun Levin Rauch “kakti grada Lusnicze y Imanya Vuksinecz Gospon Zemelski” ustupio 1. siječnja 1848.pod arendu vinogradske parcele i svojim kmetovima iz Bizeka, Andrašu Mikulincu i Tomi Bizečkom. U pogodbi su opisane i međe njihovih vinograda, pa za Mikulića stoji da mu je “mejas od Izhoda” (susjed s istočne strane) Jambresak, a za Bizečkog da mu je “mejash od Zahoda” (susjed sa zapadne strane) Jambresak.

Tako nalazimo da su Jambrišaki 1848. imali vinograd na Bizeku između trsja Mikulincih i Bizečkih. U istom dokumentu je i arendalska pogodba Raucha s Jakobom Rudmanom iz Bizeka.

Snahe Jambrišakovih

U susedgradskom kraju su uz obitelj Jambrišak živjeli i njihovi susjedi, od kojih su najčešće dolazile snahe u dom Jambrišakovih. Među njima se najčešće susreću stara prezimena s područja Podsuseda i Stenjevca: Poljak, Fratrić, Ščukanec, Kosić, Geci, Jelinčić, Djaković, Sešek, Zbukvić, Sokačić, Vidović, Birač (od Birača iz Borčeca bio je i stenjevački župnik Stjepan 1946-1973. g.).

Tek se Juraj Jambrišak oženio 1898. s Dorom Sauer iz Gradne kbr. 8 kod Samobora. Gradna je pripadala sučiji (seoskoj općini) Domaslovec, a župi i kotaru Samobor. Prezime Sauer susreće se u Gradni od sredine 19. stoljeća. Porijeklom je njemačko, na hrvatsku Vojnu krajinu stiglo je s vojnicima iz Austrije. Jedna grana Sauera pripadala je plemstvu. Iz nje je Juraj Sauer 1536. bio zapovjednik Karlovca, Erazmus Sauer kapetan Bihaća, a Andrija (umro 1648.) general Varaždina i Karlovca.

Dorin djed Ivan imao je najstarijeg sina Hinka, rođenog 1848.u Zagrebu (vjenčan u Samoboru 1877.), što ukazuje odakle se ta obitelj doselila u Gradnu. Još i danas jedno naselje kraj Samobora, između Save i auto-ceste za Ljubljanu, nosi naziv Savrščak. Bio je to očito posjed Sauera (Sauer-ščak = Savrščak). Do njega, u samoborskim selima Otoku i Otruševcu još 1948. živjelo je – prema popisu stanovništva – 15 Sauera, ali danas je u telefonskom imeniku jedino Juraj Sauer, na adresi Samoborski otok 128. U zagrebačkoj Ulici Gjure Szaboa 17 živio je dr. Milan Sauer, liječnik. Višekratni pokušaji kontaktiranja pismom završili su neuspješno – pošta se vraćala uz oznaku “otputovao”.

Obiteljski arhiv: borba za zemlju

U obitelji Jambrišaka iz Podsuseda kbr. 8 (po staroj numeraciji) sačuvalo se dosta dokumenata iz prve polovine 20. stoljeća. Njihovi papiri govore o isplaćenim zajmovima, podjeli zemlje među sinove, plaćanju poreza, kupovini zemlje – o kojoj ovisi opstanak i napredak sljačke obitelji. Te isprave posebno govore o neprilikama, beskonačnim sudskim sporovima Jambrišaka oko zemlje s njihovim nekadašnjim vlastelinima Rauchima, kao i s veleposjednicima Mihalovićima iz Rakitja. Zanimljiva je analiza tih dokumenata: oni nas uvode u ono nemirno 20. stoljeće, koje će Hrvatsku tri puta baciti u rat.

Prvi među tim papirima, “brisovna namira” od 30.rujna 1894. pokazuje da je Josip Jambrišak iz Podsuseda kbr. 8 isplatio nasljednicima Antona Sučića dug (s kamatama) od 225 forinti. Velik novac, kad se zna da je godine 1874. nadnica težaka, za radni dan “od sunca do sunca”, iznosila u Hrvatskoj od 0,65 do 1,50 forinti. Tom isplatom brisana je hipoteka s Jambrišakovih nekretnina u Dolnjem Stenjevcu.

Uoči I svjetskog rata, 5. siječnja 1912.godine, 70-godišnji Josip Jambrišak prepisuje obiteljske nekretnine – na jednake dijelove – dvojici sinova: 36-godišnjem Jurju i deset godina mlađem Josipu. Posjed je ostao djedu Jambrišaku na doživotno uživanje. Isprava pokazuje da je njihova kuća u Podsusedu kbr. 8 dobila, po novome, broj 14.

Pedeset dana prije atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu, kojim će započeti I svjetski rat, Juraj Jambrišak kupuje za 600 kruna oranicu veličine 516 hvati od Kate Jambrišak iz Podsuseda 8. Bilo je to 10. svibnja 1914. godine. Krajem rata, 14. lipnja 1918., kad je neizbježan poraz Austrougarske pred vratima, barun Gejza Rauch s rođacima prodaje nešto zemlje od svog veleposjeda Jambrišakima, potomcima svojih kmetova: Jurju i Josipu mlađem 8Podsused kbr.11) te Miji i Ivanu (Podsused kbr.14).

Kad je rat prošao, katastralni posjedovni list Jurja Jambrišaka (“porezna općina Stenjevec, kbr. 36”) bilježi 21. veljače 1922.česticu Posavje, veličine 1.276 hvati, i česticu Sused od 1.087 čhv – dakle ukupno: 2.363 hvati zemlje ili 8,5 hektara.

Godine 1928.svjetska ekonomska kriza proširila se i na Hrvatsku. Sljedećih godina sve više propadaju poslovi i firme, dramatično se ruši kupovna moć stanovništva a raste nezaposlenost. Ljudi bez zalogaja i krova nad glavom sve je više.

U to vrijeme neka odvjetnička kancelarija poziva pred Božić 19. prosinca 1930. Jurja Jambrišaka “da se upiše među agrarne interesente” oko kupovine zemljišta, koje je pripadalo veleposjedu Rakitje Đorđa Medakovića. Za upis među interesente “treba uplatiti 50 dinara” (kad je dinar bio “veliki kao kotač”). Juraj Jambrišak ipak je smogao sredstava da kupi nešto zemlje od Medakovića. Njihov otac, dr. Bogdan Medaković – potomak ličkih graničara sa Zrmanje – probio se u redove austrougarske elite. Slom moćne carevine dočekao je na položaju predsjednika hrvatskog Sabora 1918. godine. Stekao je veleposjed u Rakitju, kao susjed i prijatelj zadnjeg austrijskog bana Hrvatske Mihalovića, vlasnika veleposjeda Kerestinec.

Još sedam godina kasnije, veleposjednik Đorđe Medaković traži 4.ožujka 1937. od Jurja Jambrišaka za kupljenu česticu 1.550.- Din. Njegov odvjetnik u spisu naglašava kako vlasnik “ne priznaje iznose, plaćene drugome” (tu je morala biti neka zmešarija oko novca među Medakovićima). Već je počeo i II svjetski rat kad je Jana Jambrišak, Jurina žena, 10. listopada 1939. još imala okapanja oko bivše Medakovićeve oranice, u posjed koje su Jambrišaki bili uvedeni još 1919. g.

Zanimljivo je pratiti karijere potomaka dr. Bogdana Medakovića. Njegov unuk postao je predsjednik Srpske akademija nauka i umetnosti (SANU), kada je u njoj skrojen zloglasni Memorandum – pisan za stvaranje “Velike Srbije”, kojeg će Milošević pokušati ostvariti. S Rauchima i Medakovićima imali su Jambrišaki uvijek samo gorkih iskustava.

Izvori za istraživanje najstarijih bistričkih prezimena datiraju krajem 15. i tijekom cijelog 16. stoljeća. To su u prvom redu Glavnicza in cultello decimarum regestum (Popisi desetina iz desetinskog kotara Glavnica) Zagrebačkog kaptola. Taj desetinski kotar je tada obuhvaćao veleposjede Susedgrad, Donju Stubicu, Bistricu i posjede gornjostubičkih plemića. Ovdje se radi o popisima obveznika različitih podavanja (kopuna, vina, žitarica) po različitim mjestima ili selima koja su bila u vlasništvu obitelji Bradač ali i drugih obitelji.

Popisi desetina iz desetinskog kotara Glavnica

Drugi izvor odnosi se na Conscriptiones Dicarum (Popis Kraljevskog poreza) sa zapisima iz 1598. Nastao je u vrijeme Dugog rata između Austrije i Turske, koji se vodio od 1592. do 1606. a u svrhu porezne reforme, koja je trebala poslužiti financijskoj potpori obrane od Turaka. Obuhvaća tadašnji reliquie reliquiarum (ostatak ostataka) Hrvatske, tj. Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku županiju ili što je od njih ostalo. Popisani su svi porezni domovi (cca. 13,5 tisuća)između dviju rijeka, Kupe i Drave.

Conscriptiones Dicarum (Popis Kraljevskog poreza) sa zapisima iz 1598.

U prvospomenutom vrelu možemo pronaći imena i prezimena, od kojih su se neka održala sve do današnjih dana. Znakovito je kako se u popisu iz 1494. vrlo rijetko spominju prezimena, što upućuje na činjenicu da nisu uopće bila važna. Već za dvije godine, 1496. godine spominju se i zanimanja pojedinih kmetova ali i prva prezimena. Kasnijih godina prezimena se ustaljuju i sve ih je više.

Ljudi su se prvotno, osobito na selu, služili isključivo imenima te osobnim ili obiteljskim nadimkom. Prezime im na tadašnjem stupnju razvoja nije bilo niti potrebno. Naravno, prezimena nisu nastajala odjednom i u nekim krajevima je trebalo proći puno vremena da se ustale. Osim spomenute stalnosti, glavne značajke prezimena su i da imaju svoju neizmjenjivost i nasljednost. Ona predstavljaju ne samo nacionalno i zavičajno, već i religijsko i jezično određenje zajednice u kojoj živimo.

Prezimena su nadjevana od strane crkvene i političke vlasti, koja su ih na taj način mogle lakše nadzirati u izvršavanju različitih obveza prema svojim gospodarima. Šira pojava prezimena u sjeverozapadnoj Hrvatskoj počinje u 15. i 16. stoljeću. Tako i prezimena na području Bistrice , što možemo primijetiti u dostupnim dokumentima.

Osobit utjecaj u proširenju prezimena na sve staleže i njihovu stalnost, imale su odluke Tridentskog koncila (1545 – 1563). Naime od tada počinje uvođenje matica krštenih, vjenčanih i umrlih, ali i umjesto narodnih, nadjevanje svetačkih imena rođenoj djeci. Dakle, matične knjige se počinju voditi od kraja 16. stoljeća u priobalju, u sjeverozapadnoj Hrvatskoj se počinju voditi od 17. stoljeća, dok se u Slavoniji uvode tek nakon prestanka turske okupacije.

Zakonsku obvezatnost korištenja prezimena vežemo uz Jozefinski patent iz 1780., a koji se odnosio na Češku, Slovačku, Sloveniju i Hrvatsku. Socioonomastička istraživanja razlikuju nekoliko motiva nastanka prezimena i dijelimo ih u nekoliko skupina i podskupina, s primjerima prvih bistričkih prezimena navedenih u zagradama:

1. Nastanak prezimena u kojima se izražava krvno srodstvo između djece i roditelja, što svakako predstavlja najbrojniju skupinu. Ta prezimena u svojoj osnovi imaju narodno ili svetačko ime. Najčešće su pojave prezimena nastala po:

• osobnom očevom imenu – patronimi (Adamić, Blažević, Đurđeković, Fabijanić, Ferenčak, Filipović, Gašparić, Gregurić, Grgić, Ilić, Jambrešić, Jureković, Kuzman, Lacković, Lovrenčić, Pavlović, Petric, Šimunec, Vinković);
• hipokoristiku (Hanžek, Ivanček, Jakopec, Jantolek, Jurgec, Lovričak, Martinec, Štefanek, Tomec);
• osobnom majčinom imenu – metronimi (Jagičić, Jelačić).

2. Prezimena koja nastaju na temelju:

• nekih tjelesnih obilježja, koja najčešće upućuju na podrugljivost (Belko, Bradica, Brko, Crnički, Dugić, Fukić, Galoić, Glavač, Kišak, Mustač, Nahod). Dakle, radi se o prezimenima koja su nastala od nadimaka i vrlo rijetko su se pretvarali u prezimena, osim ako se nije radilo o općepoznatim osobama pa su se kasnije kao takvi ustalili;
• podrijetla iz životinjskog svijeta (Čukelj, Čukman, Fišer, Kukec, Kreber, Kunić, Lisec, Maček, Medved, Muhek, Obad, Ptiček, Vrabec, Vuk, Vukes, Škvorc, Žabec);
• podrijetla iz biljnog svijeta (Bukvić, Hren, Kljenec, Kukolja, Hrastović, Rožman, Sviben, Topolovec);
• složenica (Vodopić);
• staleškog položaja (Biškup, Car, Cesar, Hercigonja – od riječi herceg, Kralj, Papić, Vajdić – od riječi vojvoda);
• rodbinskih veza (Babić);
• povezanosti s kakvim predmetima ili tvarima (Bajs, Ciglec, Hižar, Košec, Vagić, Srebak, Srebačić, Vurajić).

3. Prezimena koja zovemo etnonimima ili etnicima, a u kojima se osobe povezuju s njihovom:

• nacionalnom pripadnošću (Horvat, Horvatić, Kranjec,);
• zavičajnom pripadnošću (Dolčić, Samoborec, Zagorec);
• osobitostima lokaliteta boravka (Brezovečki, Gorički, Humski, Podgradski, Selski, Stubičan, Završki);
• činjenicom doseljenja (Novački, Novak, Novoselec).

4. Nastanak prezimena u kojima se izražava zanimanje davnog pretka i može se reći da su možda najkasnije nastala – u doba podjele rada, pojavom trgovišta u kojima su se mahom zadržavali ondašnji zanatlije (Kamenar, Kovač, Kovačić, Kožuhar, Kuhar, Mesar, Popek, Rihtar, Sudec, Špoljar, Tkalčić, Vrtarić).

Vrlo su zanimljive činjenice pojave prezimena koja upućuju na tursko podrijetlo. Tako je prezime Mahmet u Bistrici zabilježeno prilikom kanonske vizitacije 1695. a prezime Bahmet nešto kasnije u Podgrađu. U svrhu lakše prepoznatljivosti s današnjim oblicima prezimena u zagradama su navedena transliterirana prezimena koja se prvi put spominju u ovom tekstu.

Glavnicza in cultello decimarum regestum, 1494.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 10, p. 13]

Judicatus Bizt(ri)cza:

Villa Nouaki
Petrus
Jemrihoycz
Lourenecz Banouecz (Banovec- možda s Banovčaka)
Thomas
Brulyza
Mihal
Gal Jureboycz (Jureboić ili kasniji Jureković)
Petrus
Villa Phina
Jantal
Brulek
Bartol
Villa Brezouecz
Math(ias) Vaydycz (Vajdić)
Vrban
Petrus
Stephanus
Benedictus
Philip
Villa Zodomerci
Mihal
Villa Zelnicza
Fabian
Stephanus
Lucas
Gurko
Villa Poduorci
Benedek
Thomas
Villa Podgragye Valentini literati
Valent Buzecz (Buzec)
Jambrek
Cranecz
Villa Tugonicza
Thomas
Jantal
Vrbanus faber
Gurko
Ladislaus
[p. 14]
Villa Rapzauena
Thomas
Petrus
Mihal
Thomas
Laurencius
Jantal
Mikula
Benedek
Nicolaus
Thomas
Benedictus
Clemens
Villa Lesencz
Jacop
Villa Zodomerye
Emericus
Benedictus
Blas
Opidum Bizt(ri)cza
Math(ias)
Blasycz
Gurko
Petrus
Symon
Blas
Marko
Jambreuus
Villa Mateiaseuci
Jendrey
Gregor
Petrus
Math(ias)
Gurg
Ma[r]ko

Glavnicza cultelli decimae, 1496. regestum

[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 11, p. 22]
1496. Sequitur Bystrycza egregiorum dominorum Sth(eph)ani, Lauren(tii) etc., ffiliorum condam Bradacz

Nouaky
Peter Dyaconicz (Dijakonić ili kasniji Dijaković)
Laurentius carpentarius
Berlycza veznik liber (Brlečica ili Brlečićka)
Gal Jurekovicz (Jureković)
Pina
Antol Paulouicz (Pavlović)
Ffabian Adamicz (Adamić)
Bressouicza
Stephan Gregori
Bertol Vygycz (Vigić)
Mathe Vaydycz
Verban Bressovezky (Brezovečki)
Petrus
Stephan Kossam (Kosam)
Benedik
Philip Mezopusth (Mesopust)
Zodmerczy
Mihal
Juro
Martin Sagmanicz (Sagmanić)
Zelnicza
Fabian
Stephan Vol
Lucas Mithocz (Mitoć – možda kasnije evoluiralo u Mitrečić)
Gurko
Benedik Babin
Antol Mezopusth
Podworczy
Benedik Voyevoda (Vojvoda)
Thomas Nouak (Novak)
Valent zin Lourenecz
Berlobas (Brlobuš)
[p. 23]
Podgradye Valen(tini)
Demiter
Lucas
Benedik
Clemens
Thugonicza
Thomas Fabianicz (Fabijanić)
Antol Gurgekouicz (Đurđeković)
Verban Kovacz (Kovač)
Peter Lourechycz (Lovrečić)
Gurko Voginicz (Voginić ili Vaginić)
Ladislaus (Ladislav – možda evoluiralo u Lacković)
Cranecz (Kranjec)
Nicolaus
Raffayenczy
Thomas Bertolycz (Bertolić ili Bartolić)
Benedik
Peter
Valentin Franchycz (Frančić)
Antal Kunicz (Kunić)
Mikula
Benedik Sagychycz (Sagičić)
Nicolaus Cyglecz (Ciglec)
Kelemen Cozycz (Kožić)
Blas Franchycz
Lauran(cius)
Lesseuczy
Jacob
Blas
Zovodenye desertum.
Oppidum
Mihal Joglagole
Gurgko Sygchycz (Sigčić ili Sagičić)
Peter Log
Simon
Blas Megurycz (Megurić)
[p. 24]
Aathka[!] Colomanicz (Kolomanić)
Ambreus Subek (Šubek)
Ffabian
Imbrek Kovacz
Ambrosius
Vrbanusz
[p. 66]
Decima millii in Bysztrycza:
Raffayenczy
Benedik Jagusycz (Jagušić)
Blas Franthycz (Frantić ili Frančić)
Antol Kvnicz
Lauren(tius)
Benedik Satanicz (Satanić)
Peter Hoyui(r)yvcz[!] (Hojurić)
Valent Franchycz
Lezevchy
Jacob Lesencz
Blaz Sugycz
Thugonicza
Jantol Gurgekouicz
Laczko Degutycz (Degutić)
Verban Kovacz
Gurg Voginicz
Peter Lauren(tii)
Podgradye
Benedik Gregorii
Lucas
Podworczy
Benedik
Thomas
Zelnicza
Lucas
Ffabian
Zodmerczy
Mihal mali
Juro Blasii
Pina
Ffabian
Blas
[Gal] Jurekouicz
[p. 67]
Bressouecz
Verban
Benedik
Stephan Gregorii
Peter
Mathey Vaydycz
Oppidum
Malchicz Verban (Malčić)
Gurek
Jambrek Subek
Blas Migurycz

Glavnicza in cultello decimarum regestum, [1501.]
[KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 8/3, p. 50]
Sequitur judicatus Biztricensis, super orea.

Villa Nowak
Peter Dyakowych (Dijaković)
Lauren(tius) Zernchewych (Zrnčević)
Relicta Elizabet Galli
Phinya
Jantol Pawlowych
Fabyan Glawachych (Glavačić – danas Glavač)
Brezowycza
Peter Brezowechki
Filip Mezopuzth
Stephan Gregory
Benedik Mezopuzth
Mikula Brezowechki
Math(ias) Waydych
Stephan Kosan
Berlobas frater eiusdem
Zodmerczy
Miklouus Blasewych (Blažević)
Martin Sigmanich (Sigmanić ili Žigmanić)
Mihaly
[p. 51]
Zelnicza
Fabyan
Paulek
Stephan Kraly (Kralj)
Gyurko Rosmanich (Rožmanić)
Podgradye et Podworczy
Dimitar Mosarych (Mosarić ili Možarić)
Benedik Gregory
Tugonicza
Thomas Fabyanchych
Gyurko Roginich (Roginić)
Vorban Kowachy
Peter Lowrenchych (Lovrenčić)
Jantol Gyurgekowych
Gyurko Czohenich (Čohenić)
Raphanowczy
Mikula Cighecz (Cigec)
Bedek Jagychych (Jagičić)
Mikula Bertholych
Lauren(tius) Mikechych (Mikečić)
Vorban
Peter Winczar (Vincar)
Miklouus Kunich
Bedek Fathanich (Fatanić)
Peter Howyryanich (Hovirjanić)
Valent Franchych
Benedic Zagorcz (Zagorc)
[p. 52]
Purgaria et Lesenowczy
Blas Subych (Šubić)
Gordak Kowachych (Kovačić)
Jacob Lesewych Beno (Ležaić)
Ambrosius Keleminchych (Keleminčić ili Kelemenčić)
Fabyan Berthechych (Bertečić ili Brlečić)
Gyurek Syklych (Siklić)
Blas Migurych
Vorban Malchecz
Jambrek Kowach
Simon Veznyk
Mathko, Banowczy
Blas Grisych, Banowczy (Grisić)

Glavnicza in cultello decimae vini regestum, 1544.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 14, p. 49]
Judicatus Byzthrycza dominorum Stephani, Gregorii et Johannis Bradacz:

Porcio Gregorii mons Wynszky Werh
liber Peter Ryhthar (Rihtar)
Thomas Kowachych
Vroban[!] Jakusych
Andreas idem
Fabian idem
Peter Nowachych (Novačić)
Mons Zelkowycza
Stephan Subekowych (Šubeković)
Stephan Kamenarych (Kamenarić)
Petrek idem
Andreas Jambrewsewych (Jambrešević ili Jambrešić)
Georgius Grysych, desertum (Grišić)
Georgius Gywrechych (Givrečić)
alter Georgius idem
relicta dova Zroukowychna
Thomek Jagychych
Andreas Klenchych (Klenčić ili Klanjčić)
Andreas Bazych juravit (Bazić ili Bajsić ili Bajs)
liber Georgius Medwedow zeth
Myhal Mythrechych wayda (Mitrečić)
Ilia Mezopwzth
Iwanus Babecz (Babec ili Babić)
relicta Elizabeth Halycza
Myhal Kapecz (Kapec)
Georgius idem
Kelek Brolychych (vjerojatno Brlečić)
Peter Pezych (Pezić)
Georgius Czohyn liber (Cohin)
relicta Jelka Kwsycza
Martin Spryh (Šprih)
Mihal Fokych (Fokić)
Gregwr Rogach (Rogač)
Peter Kamenyar (Kamenjar ili Kamenar)
Stephan Lowrenchych, desertum
Valent Fwderyan, desertum (Fuderjan)
Mihal Kozwlych (Kozulić ili Kožulić)
[p. 50]
Porcio egregii Stephani Bradacz
Gregwr Dedych (Dedić)
Simon Kwnych
relicta Koroschynycza (Korošinićka ili Kurešićka)
Gwrko Swyzthych (Svištić ili Šuštić)
Iwan Kwrych, desertum (Kurić)
Iwan Mwsych (Musić ili Mužić)
Mihal Romychych )Romičić)
Andreas Zymych wayda (Zimić)
Jambrek Emrysych praeco (Emrišić ili Jemrišić)
Valenth Fryschych (Friščić)
Iwan Koswhych
Andreas Skwlchych (Skulčić)
Lowrek Jakwzych (Jakušić)
lib(era) relicta Jelchycza Grysychna
Bedenyk Mestrowych (Meštrović)
Georgius Nowachky (Novački)
Andreas Rokochych (Rokočić)
Petrych Kapelzky (Kapelski)
Iwan Brezowechky
Gwrycza Podgraczky (Podgradski)
Marko Rokochych
liber Mihal Plathwsych ryhthar (Platužić)
Janthol Hwnak, Banowecz (Hunjak)
Math(ias) Horsych (Horšić)
Georgius Kwpych (Kupić)
Andreas Swgarych (Sugarić ili Lugarić)
Peter Kralewachky, desertum (Kraljevački ili Kralj)
Georgius Horwath, desertum (Horvat)
Habazyn Fabian (Habazin)
liber Georgius Pwhal (Puhal)
Mihal Platwsych ryhtar
p. 51
Porcio egregii Johannis Bradacz
Jambrek Habianchych (Habijančić)
Martin Bonthak (Bontak ili Buntak)
Thomas Hrepych (Hrepić)
Iwek Czyglecz
Kamenar Mihal juravit
liber Georgius Kowachych
Gregor Kozawych
Jemryh Sekych (Sekić ili Šekić)
Mihal Dogowych (Dogović)
Blas Papych (Papić)
Math(ias) Thelonych (Telonić)
Iwan Glawsych (Glavšić ili Glavač)
Janthol Hrowathych (Hrovatić ili Horvatić)
Math(ias) Hlych (Hlić ili Ilić)
Petrek idem
Blas Kwnych
Mihal Galowych (Galović)
Marko idem ryhtar
Iwan Wagyich (Vagić)
Math(ias) idem
Mihal Nahod (Nahod)
Benchecz Paulowych
Thomas Drowar (Drovar ili Drvar)
Lowrek idem
Petrek Glawach (Glavač)
Pawlek idem
Petryna Kwraych[!] (Kuraić)
Valent idem
Gregor Thwsanecz (Tužanec ili Dužanec)
Iwan Drodrych juravit (Drodrić)
Petrek Brezowechky
[p. 52]
Iwanus Czyglecz
Vroban Kowach

Glavnicza in cultello regestum decimarum, 1545.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 15, p. 55]
Judicatus Byzthrycza:

Primo egregii domini Gregorii Bradach porcio incipit
Peter Ryhthar
Thomas Kowach
Werban Jakwsych
Andreas idem
Fabyan idem
Peter Nowachych
Mihal Fwkych (Fukić)
Gregwr Hergenych (Hergenić)
Mons Zelkowycza
Stephan Swbekoych
Stephan Kamenarych
Petrek idem
Andreas Jambrewseych
Geor(gius) Grysych, desertum
Georgius Gwrethych (Guretić ili Đuretić)
alter Geor(gius) idem
relicta dova Zro(v)kowycha
Thomek Jagychych
Andreas Klenchych
Andreas Bazych
liber Geor(gius) Medwedow zeth
Myhal Mythrechych
Ilia Mezopwzth
Iwanus Babecz
relicta Elyzabeth Halycza (Halica ili Halićka)
[p. 56]
Mihal Kapecz
Gwrko idem, ggregati[?]
weznyk Kelek Berlechych
Peter Peezych (Pezić)
Geor(gius) Czohyn, datus domino
relicta Jelka Kwsycha
Martin Spryh
Mathe Janchycheych (Jančičejić)
Porcio egregii Stephani et domine Ilke
Gregwr Dedych
Simon Kwnych
relicta Korwschycza (Korušićka ili Kurešićka)
Gwrko Swyzthych
Iwan Kwrych, desertum
Iwan Mwsych
Myhal Romychych
Andreas Zymecz (Zimec – evoluiralo u Ozimec)
Jambrek Jemrysych (Jemrišić)
Valenth Fryschych
Iwan Koswhych (Kožuhić)
weznik Andreas Skorlych (Škorlić – možda kasnije evoluiralo u Škrlec)
byrys Lowrek Jagwsych
relicta Jelch[ycza] coadwnata
Benedyk Mestrowych
Gwrko Nowachky
Andreas Rokochych
Petrycz Kapelzky
banowecz Iwan Brezowechky
Gwrycza Podgradzky
Marko Rokochych
[p. 57]
Fabyan Habazyn
ryhthar Myklows Plathwsych
Janthol Hwnyak
Math(ias) Jorsych (Joršić)
Gwrko Kwnych
Andreas Swgharych suspensus (Šugarić)
Peter Kralewachky, desertum
Geor(gius) Horwath, desertum
liber praedialis Geor(gius) Perlych (Perlić – kasnije evoluiralo u Prlić)
praedialis Wyd Zwerlych (Zverlić)
Porcio egregii Johannis Bradach
Jambrek Fabyanchych
Martin Bonthak
liber praedialis Thomas Hrepych
Iwek Czyglecz
Mihal Kamenar
Gwrko Kowachych
Gregwr Kahawych (Kahavić ili Kuhavić)
relicta Jarsola Sekych
Myhal Dogowych
Blas Papych
Math(ias) Thelonych
Mayoryz, Iwan Glawesych
Marko idem
Janthol Horwathych
weznyk Math(ias) Hlych
Petrek idem
Blas Kwnych
[p. 58]
Myhal Galowych
Marko idem
datus […] Iwan Wagych
Math(ias) idem
Mihal Nahod
Benczek Pawloych
Thomas Drowar
Lowrek idem
Petrek Glawach
Pawlek idem
Peter Woraych
Valen(th) idem
Gregwr Thwsanecz
Iwan Drodrych
Petrek Brezowechky
praedialis Iwanus Czyglecz
Verban Kowach
Wokow desertum
Valen(th) Oderyan, desertum (Oderian ili Odorian)

Glavnicza in cultello decimarum regestum, 1546.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 16, p. 59]
Judicatus Byzthrycze dominorum Bradach:

Porcio egregii domini Gregorii Bradach: mons Zelkowechki
Verban Korenhwczi (Korenhuci)
Gregor(ius) Swbekoych
Stephanus Kamenar
Petrekh idem
Andreas Jambrewseych
Gwrgekh Gywretych
Gwrko ztary idem
Mykwla Pohewech
weznik Peter Czyglecz
Stephanus Lowrenchych
Mons Prekoppa
relicta Pawloycza
Andreas Klenchych
Andreas Bayzych
Mons Lypcha et Hom
Gwrko Medwed
Andreas Skerlecz
Gywrekh Kapchych (Kapčić)
Myhal Mytrechych
Martinus Spryh
Ilia Mezopwzth
banowecz Iwan Kwsych
[p. 60]
Joannes Babecz
Elena Holeycza
Gaspar Czetinich (Cetinić)
Myhal Kapecz
ryhtardus Peter Pezych et banowecz
Mons Obrees
Mateyko Janchycheych
Mons Wynzky Werh
Thomas Kowach
Verban Jakwsych
Andreas idem
Fabianus idem
Vrbekh Hohwych (Hohuić ili Hoić)
Mihal Fwkych
[p. 61]
Porcio egregii domini Johannis Bradach: mons Zelkowechki
Mihal Kamenar
Gwrko Kowachych
Gregorius Kwhawych
weznikh Thomekh Jaghychych
relicta Ursula Sekycza
Mons Prekopa
Verban Kowach
Blas Papych
Mihal Dwgoych
Jantol Horwatych
Mons Lypcha et Hom
ryhtar Marko Grysich ryhtardus
weznik Andreas Skerlecz weznykh
Mihal Galoych
Math(ias) Habwzyn (Habuzin ili Habazin)
Iwan Waydich
Math(ias) idem
Gwrko Laczkoych (Lacković)
Mihal Nahod
Marko Galoych
Tomas Derwar
Lowrekh idem
Jwraj Gherbozych (Gerbozić)
Benchecz Pawloych
Jwraj Horwath
Pawlekh Glawach
Peter Vraych (Vuraić)
banowecz Andreas Kwresich (Kurešić)
[p. 62]
Mons Obres et Wynsky Werh
Grego(rius) Thwsanecz
Jambrekh Habyanchych
Martinus Boothaakh (vjerojatno Buntak)
Myklecz Kwnych ryhtardus
Porcio domine Ilke relicte et St(e)p(ha)ni, Nicolai filiorum S(teh)h(ani): mons Zelkowechki
Jantol Hwhnyakh (Hunjak)
Simon Kwnych
relicta Korwschycha
Iwan Zwyschych (Svištić ili Šuštić)
Math(ias) Jorsych
Mihal Komeekh (Komek)
Mons Prekopa et Lypcha
Jambrekh Jemrysich
Iwan Kozwlich
Lowrekh idem
Valen(th) Frysko (vjerojatno Friščić)
Valen(th) Koos (Kos)
Benedikh Mestroych
Gywrekh Nowachki
Andreas Rokochych
banowecz Iwan Brezowachki
Fabianus Habazyn
Mons Obrees et Wynzki
Marko Rokochych
Simon Obad (Obad)
Gregorius Dedych
ryhtardus Myklecz Kwnych ryhtardus
weznykh Andreas Skerlecz weznykh

Glavnicza cultelli decimarum regestum, valde attritum, [1548.-1558.]
[KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 8/2, p. 48]
Judicatus Byzthrycza dominorum Emerici, Grego(rii) et Johannis Bradach:

Mons Wynzky Werh
Thomas Kowachych
Verban Jakwsich
Andreas idem
Fabianus idem
Peter Nowachych
Martin Bwntakh (Buntak)
Mihal Fwkych
Gregorius Rogach
Thomas Wepygh (vjerojatno Hrepić)
St(e)p(h)anus Swbekoych
St(e)p(h)anus Kamenar
Petrus idem
Mihal idem
Geo(rgius) Jwretych
Andreas Pyzdinich (Pizdinić)
alter Geo(rgius) Jwretych
relicta Dora Zrwchowycha
Joannes Czyglecz
alter Joannes idem
Geo(rgius) Kowachych
Gregorius Kazaych (Kazaić)
Thomas Jagsychych wayda (Jagušić)
Emericus Sekych
St(e)p(ha)nus Lowrenchych
Peter Hlysch (Hliš ili Hlišić ili Ilić)
Blasius Papych
Mihal Dwgoych wayda
Blasius Kwnych
Andreas Klenchych
Math(ias) Hlysch
Valen(tinus) Hoderyan (vjerojatno Odorian)
Math(ias) Thorlinich (Torlinić)
Andreas Bayzych
pastor Joannes Glansych (vjerojatno Glavšić)
[p. 49]
Verban Kowach
Georgius Medwed portacius
Andreas Kralew chlowekh
Mihal Galowych
Marko ryhtar domini Joannis
Math(ias) Waydich
Ilia Mezopwzth
Mihal Nahod
Benedictus Pawlowych
Martinus Spyrych (Špirić ili Šprih)
liber Mihal Metrechych (vjerojatno Mitrečić)
Joannes Faber
Thomas Drwar
Lauren(tius) idem
relicta Elizabeth Halicza
Petrekh Glawachych
Paulus idem
Georgius Kapecz
Mihalekh Kapchecz (Kapčec ili Kapčić)
Kelekh Berlechych
Mihal Bozwlekh (Božulek)
liber Petrus Brezowechki
Georgius Swlekowych (Šuleković ili Šubeković)
liber Georgius Chohyn
Petrus Pryzich (Prižić)
Joannes Dwdrich (Dudrić)
Gregorius Dwsanacz (Dužanec)
Petrus Wraych (Vuraić)
Marcus Rokochych
Andreas Rwglich (Ruglić)
Joannes Kwsegh sartor (Kušeg)
Porcio egregii domini Emerici Bradach
Platwsich ryhtar
Gregorius Dedych
Antonius Hwnakh banowecz
Simon Kwnych
[p. 50]
Mihal Koczyan (Kocijan)
Joannes Mwsych
Joannes Kwnecz (Kunec)
Geor(gius) Swyztych (Svištić ili Šuštić)
Math(ias) Horsych
Andreas Zymich wayda
Myhal Remykh (Remik)
Ambrosius Emryhohich
Georgius Kwnych
Valen(tinus) Pryschych (vjerojatno Friščić)
Joannes Koswtych
relicta Jakwsycza
relicta Jelechycza (Jelečica ili Jelečićka)
Andreas Swgarych pastor
Petrus Kralewachki
Andreas Rokochych
Benedictus Mestroych
Georgius Nowachki
Georgius Horwath
Joannes Brezowachki
Habazyn
liber Georgius Perhal (Perhal)

Glavnicza cultelli decimarum regestum 1549.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 17, p. 61]
Registrum dicacionis vini in Byztrycza

Mons Homzky Vinzki
Thomas Odoryan
Verban Jakussych
Andreas idem
Fabyan idem
Mihal Firkych
Gregor Mykech (Mikeč)
Martin Bonthak
Pawel Klychek (Kliček)
Mons Pchelzky
Anthol Hwhnak
Simon civis
St(ep)han Swbekoych
Joanhes Therzebah (Terzebah)
St(ep)hanus Kamenar
Peter idem
Georgius Jarech (Jarec)
Lowrench idem
August Zerkoych (Zerkoić)
Michael Kamenar
Andreas Pyzdych
Joannes Mwsko (Musko)
[ryh]tar Georgius Sinisthych (Siništić – vjerojatno Svištić ili Šuštić)
Georgius Kowachych
Gregorius Chehaych (Čehaić)
Stephanus Pwxar (Puksar ili Puškar)
Mathe Vrsych (Vršić ili Uršić)
M[ich]ael Romych (Romić)
[p. 62]
Mons Pryekopa
Blasius Papych
Anthonius Horwathin (Horvatin)
Andreas Klenchych
Ambrosius Zwezdych (Zvezdić)
Mons Zwra
Joannes Koswz (vjerojatno Košec)
Lowrench Yakusych
Valent Frysko
Andreas Bayzych
Verban Cherwarych (Červarić)
Georgius Galoych
deserta Math(ias) Habazyn
Georgius Kapech
Myhal idem
Elias Mezopuzt
Mathe Waydych
Joannes idem
Peter Plathwzych
Geor(gius) Nowak
Geor(gius) Mestroych
Iwanws Babecz
Iwanus Kwzych (Kušić)
Michael Nahod
ryhtar Andreas Rochanych (Ročanić ili Rokanić)
Benedik Pawloych
deserta Peter Perzlech (vjerojatno Perlić)
Paulus Glawachych
Peter idem
Kelemyn Berlychych
Ambrosius Habazyn
[p. 63]
Mons Obrez
Georgius Lahoych (Lahoić)
Peter Zwrdych (Surdić)
Gregur Dwzanech (Dužanec)
Mathe Janchych (Jančić)

Glavnicza in cultello decimarum regestum 1559.
[KAZ, ACA, fasc. 38, nr. 21, p. 59]
Byzthrycza dominorum Stephani et Joannis Bradach:

Porcio egregii domini Stephani Bradach
Ilya Myezak (Mezak)
Paulus Klychek
Benedictus Myezak
Johannes Grocz (Groš)
Martin Plathusych
Jambrek Habazyn
Stephanus Mwsych
relicta Bologoycza
Zelkwoycza
Janthol Hohnyak
Jwrycza Pwrgarzky, Banowchyo datus (Pugarski)
Simon Peheny (Pehenj)
Iwan Swyzthych
Simon Jagychych
Mihal Krak, desertum (Krak)
Martin Romyk (Romik)
Andreas Zymecz
Peter Czyglecz
Pryekopa
Geor(gius) Jemryschych
Simonecz Pryekopzky (Prekopski)
Peter Mylychko (Milički)
Hom
Iwan Kwoswh
Nico(laus) Jakwzych
Peter Jelhych (Jelić)
Lauren(tius) Jakwzych
Geor(gius) Gwrak (Đurak ili Đurek)
Gregorius Grozdek (Grozdek)
Iwanek Skerlecz
Andreas idem
[p. 60]
[Francz] Laczkoych
Geor(gius) Plathwsych
Peter Kowachych
Obres
Lauren(tius) Podgradzky
Nico(laus) Marwsych (Marušić)
Geor(gius) Habazyn
Andreas Janchekoych (Jančeković)
Iwan Brezowechki
Paulus Kwresych
Simon Obad
Peter Mesthrwoych
relicta Nowachka
Porcio egregii domini Joannis Bradach
Matth(ias) Knezych liber (Knezić)
Petrych Horwath
Geor(gius) Laczkoych
Verban Jakwzych
Zelkwoycza
Thomas Repych
Geor(gius) Kowachych
Iwan Czyglecz
Iwan Swyzthych
Benedictus Kamenar
Prekopa
Peter Glyschych
Mihal Dwgoych byrych
Valent idem
Petrus Galoych claviger
Peter Papych
Gregorius Horwathych
Iwan Glawsych
Johannes Mylos liber (Miloš)
[p. 61]
Andras Kwnych
Mihal Hlysch
Hom
Verban Kowach
Mihal Galoych
Gregorius Nowachych
Matth(ias) Phylecz lakws (Filec)
Georgius Habazyn
Iwan Waydych
Matth(ias) idem
Georgius Plathwsych
Janthol Laczkoych
Andreas Hoycz (Hoić)
Mihal Nahod
Peter Pawloych
Valent Derwar
Lauren(tius) idem
Mihal Kranych
Petrus Kralewechky lacus
Peter Glawach
Banowschak
Valent Woraych
Iwan Mihowylecz (Mihojlec)
Gregorius Thompych portarius (Tompić)
Mihal Kwnsych banowcz (Kunšić)
Lucas Brezowechky
Georgius Laczkoych
Gregorius Dwsanecz
Petrus Woraych (Vuraić)
Porcio puelle egregii condam Gregorii Bradach
Gregorius Mychek (Mihek)
Peter Fwkych
Peter Nowachych
[p. 62]
Fabian Jakwsych
Andreas idem
Thomas Kowach
Stephanus Swbek
Marko Sarko portarius (Sarko ili Šarko)
Georgius Gorychky (Gorički)
Iwan Gwrethych
Nico(laus) Knezych
Lawren(tius) Kamenar
Peter idem
Iwan Swlaych (Sulaić ili Šulaić)
Thomas Oderyam
Simon Jagychych
Thomek idem
relicta Margetha
Pryekopa
Peter Hlyschych (Hlišić)
Andreas Klenyecz byrus
Petrek Mylychko
Hom
Kelek Bayzych hospes
Georgius Klochycza clawyger
Georgius Brozych (Brozić)
Mihal Mythrechych
Ilya Mezopuzth banowecz
Iwan Kwsych liber
Georgius Kapecz
Lawren(tius) Berlechych
Banschycza
Petrus Pezych
Marko Czwhyn datus domino (Cohin)
Valent Woraych

1581. Regestum decimarum in bonis Zomszedwar, puta tritici, siliginis et ordei vinique cultelli Glawnycza. Ibidem decimator magister Blasius Gwrak de Chasma
[KAZ, ACA, fasc. 21, nr. 2, p. 93]
Decime vini in bonis Byztrycza:

Mons Obres
Simon Kwrssych (Kurešić)
Blas idem
Benko Babych
Iwan Laczkowych (Lacković)
Thomek Dwsanecz hospes
Pars relicta Thomazowych
Andreas Fylacz (Filac ili Filec)
Martin Wranych (Vranić)
Pauel Horwath
Caspar Pezych hospes
Twmpych porkulab
Marko Perlych
Iwan Wochko liber (Vočko ili Vučko)
Nico(laus) Chohyn
Mons Pywnycze Bradach
Blas Brehomechky (Brehomečki ili Brezovečki)
Jurek Habanhych (Habanić ili Habijančić)
Myhal Glawach
Peter Tharthowych (Tartović)
Martin Pylecz liber (vjerojatno Filec)
Martin Woraych
Relicta Ursula
Peter Podgradzky
Marko Chohyn
Mons Winzky eiusdem
Jambrek Habazyn
Math(ias) Pothwssych (vjerojatno Platužić)
relicta Bara
Andreas Mehak (Mehak ili Mihek)
[…] Grabar
[p. 94]
Pars Thomazowych
Andreas Nowachych
Iwan Thlacher (Tlačer)
Iwan Harom (Harom)
Peter Fwkych
Pars d(omini) Kasthellanffy
Peter Jakwssych
Matej Vwlak (Vulak)
relicta Margareta
Pars Berzay
Peter Chyglych (Ciglić)
Iwan Jakwssych
Mons Zelkowycza
domini Bradach
relicta Ursa
relicta Martha
Simon Bradycza (Bradica)
Stephanus Symyschych (Simišić ili Šimišić)
relicta Wodopyechka (Vodopićka)
Pars Tomazowych
Gywrko Symychych (Simičić ili Šimičić)
Blas Jagwchych (Jagečić ili Jagušić)
Stephanus Symyschych
relicta Marga
Simunych dardycza
Stephanus Okrak (Okrak)
Stephanus Wodopych (Vodopić)
Pars domini Berzay
Stephanus Kowachych
Gregur Jerssek (Jeržek)
Mattya Wedryna (Vedrina)
[p. 95]
Prekop Bradach
Iwan Mylyzky (Milički)
Pars d(omini) Castellanffy
Andreas Kwnych
Grgwr Glawssych
Peter Papych
Pars Tomazowych
Gywrk Wedryna
Pars Berzay
Lowrek Kowach
Idem provisor
Mons Lwbcha ad pa[r]te(m) relicte d(omine)Bradachycze
Grgwr Skwthych hospes (Skutić ili Škutić)
Peter Pyssych (Pišić)
relicta Luczya
Berzay
Iwan Werzky (Verski)
Hum domine Bradachycze
Imrek Mestroych
Thomas Kerlych (Kerlić)
Andreas Laczkowych
D(omini) Tomazowych
Peter Mythrychych
Marko idem
Iwan Kwssych
D(omi)ni Kastelanffy
Iwan Pawlowych
Martin Nahod
Matey Galowych
Domini Berzay
Grgwr Kwzmych (Kuzmić)
Martin Waydych

Prezime Čačić imaju 1493 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 312. hrvatsko prezime.

Čačića je najviše: u Zagrebu (87 duša, 205 duša), Zadru (31, 114), Rijeci (23, 70), Bruškoj pokraj Benkovca (15, 51), Petrinji (14, 45), Tinju pokraj Benkovca (10, 44), Vinkovcima (18, 42),  Osijeku (17, 38), Benkovcu (12, 36), Hruševcu pokraj Kravarskog (10, 35).

Prezime Čačić je izvedeno od imenice čača, uz  oblik ćaća, rodbinskog naziva za oca, muškog roditelja (hipokoristik tata). Bez obzira što je ćaća etimološki pravilnije, oblik čača prevladava u govorima gdje su afrikate „č“ i „ć“ ujednačene kao tzv. središnje č (izgovara se između glasova č i ć). Slično je i s još nekim prezimenima: Čaleta na šibenskom području, a na Klisu i u Dalmatinskoj zagori prezime glasi i Ćaleta.

Sličnog su  jezičnog postanja i prezimena: Čače, Čačija, Čačilo, Čačko, Čačković, Čaćić, Čaćija, Čaćko, Čaćković.

U Šibeniku se godine 1586. spominje Lucija Čačić (Ciachich d. Lucia), a u tom je gradu 1682. godine  zabilježen i Vid Čačić (Vitus Chiachich). [1]

Prema popisu iz 2001. godine Čačići na šibenskom području žive u četiri naselja s pet obitelji i osam duša: u Šibeniku (dvije obitelji, četiri duše), Sitnom Donjem (1, 2), Vodicama i Vescu pokraj Primoštena po jedna osoba (1, 1).

Na benkovačko-zadarskom području Čačići su stari rod i prema popisu iz 2001. godine čine petinu svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Posljednjeg dana veljače 1663. godine Ivan Čačić, harambaša iz Vinjerca pokraj Zadra, izjavio je u zapisnik da je u potjeri za pljačkaškom postrojbom ličkih Turaka odsjekao glavu Muratagi Salihagiću, perušićkom dizdaru te da ju je izložio na zidinama Vinjerca. Muratagin otac je ponudio otkup za sinovu glavu, ali Čačić nije odgovorio dok se nije  izjasnio  providur. [2]

Tog Ivana Čačića i Matiju Mirkovića, oba s naslovom harambaše, providur G. Conatarini postavio je 21. svibnja 1664. godine za serdare ravnokotarskih Morlaka umjesto poginulih u bojevima s Turcima Marka Milkovića i Petra Grgurice. [3]

Popis iz 2001. godine zatekao je Čačiće na zadarsko-benkovačkom području sa 79 obitelji i 289 duša. Ovom prigodom navodimo naselja s 10 i više Čačića: u Zadru (31 obitelj, 114 duša), Benkovcu (12, 36), Bruškoj (15, 51), Stankovcima (2, 11), Šopotu (2, 12), Tinju (10, 44).

Dio Čačića benkovačkog područja u drugoj polovici 20. stoljeća je seljenjem stekao nove adrese na zagrebačkom području, u čijih je 15 naselja popis iz 2001. godine zatekao 123 Čačića obitelji s 308 duša. Najviše ih je: u Zagrebu (87 obitelji, 205 duša), Donjem Hruševecu (10, 35), Sesvetama (7, 17), Velikoj Gorici (6, 15) itd.

Čačić je i staro i učestalo slavonsko prezime.

Na požeškom području Čačići su zabilježeni: godine 1698. u Kutjevu obitelji Marka i Mihalja Čačića; godine 1702. u Nurkovcu obitelj Petra Čačića; [4] u Klokočevcima pokraj Našica 1736. godine  obitelj Marka Čačića. [5]

Prema popisu iz 2001. godine u 54 naselja pet slavonskih županija živi 161 Čačića obitelj s 453 duše, što je gotovo trećina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo naselja s 10 i više Čačića: u  Bošnjacima  i Dardi po (dvije obitelji, 11 duša), Đurđenovcu (10, 32), Ivanovcima pokraj Valpova (1, 11), Osijeku (17, 38), Pleternici (3, 10), Požegi (9, 25), Privlaci pokraj Vinkovaca (8, 25), Slavonskom Brodu (5, 15), Štitaru (4, 12), Velikoj (5, 12), Vinkovcima (18, 42), Višnjevcu (6, 17), Županji (10, 34).

Čačići u Lici stjecajem okolnosti a s obzirom na nekadašnju jačinu postali su malobrojan rod s napomenom da ih je dio osigurao nova prebivališta na riječko-istarskom području. Tu su Čačići u 18 naselja narasli na 50 obitelji sa 140 duša, a najviše ih je: u Rijeci (23 obitelji, 70 duša), Rovinju (4, 13), Škrljevu (2, 8) itd.

U Lici pak Čačići su nazočni u šest naselja s 12 obitelji i 21 dušom,  a najviše ih je:  u Gospiću (pet obitelji, osam duša), Karlobagu (3, 6) itd.

Spominjemo još i Čačiće na sisačkom području:  prema popisu iz 2001. godine u 17 naselja 51 obitelj i 137 duša, a najviše ih je: u Petrinji (14 obitelji, 45 duša), Sisku (8, 22), Dužici pokraj Lekenika (7, 17) itd.

Literatura

1. I. Ostojić, podlistak Šibenska onomastika,  III. nastavak, str. 181; Zbornik Kačić, knjiga XXI-XXII),  Split 1989/1990.
2. B. Desnica,  Historija kotarskih uskoka (1646-1749), Beograd 1950/1950,  str. 112-113.
3. Isto, str. 117-118.
4. M. Marković, Povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 467-468. i 482.
5. Isto,  str. 491.

Prezime Orešković imaju 2474 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 140. hrvatsko prezime.

Oreškovića je najviše: u Zagrebu (232 obitelji, 546 osoba), Otočcu (51, 149), Ličkom Lešću pokraj Otočca (52, 138), Čovićima pokraj Otočca (30, 86), Slavonskom Brodu (27, 83), Sisku (22, 68), Osijeku (31, 67), Rijeci (22, 64), Prozoru pokraj Otočca (19, 58), Ličkom Osiku pokraj Gospića (18, 40).

Prezime Oreški s jezičnog motrišta nastalo od etnonima Oreški (stanovnik naselja Orešje). U Hrvatskoj postoje tri naselja s tim nazivom: Orešje pokraj Svete Nedelje (958 stanovnika u popisu iz 2001. godine), Orešje Humsko pokraj Huma na Sutli (205) i Orešje Okićko pokraj Jastrebarskog (10).

U osnovi je prezimena imenica orah, naziv dvadesetak metara visoke voćke latinskog imena Juglans regia iz porodice oraha (Juglandaceae), koje u drvenastom plodu ima jestivu jezgru bogatu uljem. Dakako riječ o kajkavskom obliku imenice orah koji glasi oreh, a od kojeg je umanjenica orešek (štokavski orašak) nastala od orehek. Prezime Orešković nastala je tako da je na pridjev posvojni Oreškov dodan nastavak -ići.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Oraščanin, Orešan, Oreščanin, Orešćanin, Orešec, Orešek, Orešić, Orešković, Orišak, Orišković.

Orešković je ponajprije ličko prezime, pretežito otočko-gospićkog područja, a popis iz 2001. godine u 21 naselju tog kraja zabilježio je 235 Oreškovića obitelji s ukupno 638 duša, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.
Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Oreškovića: u Otočcu (51 obitelj, 149 duša), Čovićima (30, 86), Gospiću (11, 18), Kompolju (5, 15), Kvartama pokraj Perušića (7, 14), Ličkom Osiku (18, 40), Ličkom Lešću (52, 138), Mušaluku (3, 10), Prozoru pokraj Otočca (19, 58), Sincu (8, 27), Širokoj Kuli (7, 16), Švici (5, 15), Udbini (4, 11) i Vrhovinama (4, 16).

U Gackoj se Oreškovići spominju u popisu haramija tvrđavnog naselja Otočac iz 1644. godine, a tu su doselili nakon 1551. godine vjerojatno iz Grižana ili Ogulina. Doduše neki autori smatraju da su se u Gacku i Otočac doselili iz Gorskog kotara.

U dokumentima prezime se javlja i u obliku Orišković, o čemu svjedoči i isprava iz 1645. godine u vezi s razgraničenjem posjeda na brinjskom području, a u kojem je u ime Otočana sudjelovao i Jurko Orišković, vojvoda otočki.

Oko 1672. godine Oriškovići su zabilježeni u Prozoru pokraj Otočca, a tu su doselili iz nedalekog Otočca.
U popisu stanovnika tvrđavnog naselja Otočac i Prozora iz godine 1701. upisano je više Oreškovića, najčešće s vojnim činovima: od nižih časnika preko satnika do vojvoda. Naime oni su uspješno obavljali dužnosti visokih časnika krajiške vojske na dugoj granici prema Turskoj, pa im je Beč upravo zbog vojnih zasluga dodijelio i plemićki status s pravom uporabe vlastitog grba.

Oreškovići početkom 18. stoljeća sele u okolicu Udbine, u Pišać, a iz Sinca skupa s obitelji Tonković naseljavaju se i na području Vrhovina i Babina Potoka.

Također u 18. stoljeću Oreškovići nova prebivališta osiguravaju u Širokoj Kuli, Oreškovića Varošu i Osičkom Novom Selu, a u popisu iz 1712. godine zabilježeni su skupa s još nekim otočkim rodovima i u Perušiću, i to kao doseljenici iz Gacke.

Poznati zapovjednici otočke utvrde i grada Otočca bili su Jurica i Matija Orešković. [1]
Plemstvo i grb dodijelila je carica Marija Terezija u Beču, 23. svibnja 1761. godine graničarskom časniku i zapovjedniku Matiji Oreškoviću s plemićkim predikatom “Breithen – Thurn”, kako na njemačkom jeziku glasi naziv naselja Široka Kula, u kojem je i rođen.

Barun Toma Orešković (Orišković) zapovjedao Ličkom pukovnijom od 1786. do 1788. godinel, kada je s činom pukovnika zbog vojničkih zasluga promaknut je u Red Viteza Marije Terezije kao Orešković barun Tomo “od Breiten-Thurma“. U austrijsku vojsku je stupio kao 15-godišnjak: sudjelovao je u Sedmogodišnjem ratu u ličkim postrojbama, kao major u Slunjskoj pješačkoj i graničarskoj pukovniji zapaženo se borio u Bavarskom nasljednom ratu. Godine 1778. osobito se istaknuo kao major u napadima austrijske vojske kod Niklasberga, pa mu je zbog iznimne hrabrosti 8. rujna te godine dodijeljeno odličje Red Marije Terezije. Kasnije je kao pukovnik služio u Đurđevačkoj pješačoj pukovniji, gdje je i umirovljen. Umro je 1789. godine u Zagrebu.

Istaknuti pripadnik austrijske vojske bio je i pukovnik Ivan Orešković, rođen u Perušiću 1856. godine, a umro u Zagreb 1936. godine.

Od mlađih pripadnika tog ličkog roda spominjemo Marka Oreškovića zvanog Krntija iz Široke Kule (1895 -1941), sudionika Prvog svjetskog rata u Austrijskoj vojsci i mornarici, istaknutog komunistu i uznika po zatvorima karađorđeviske Jugoslavije, u kojoj je položio i pilotski ispit.. Sudjelovao je u Španjolskom građanskom ratu da bi se vratio u Liku i stavio se na raspologanje partizanima. Iako je bio omiljen i opjevan od pravoslavnih Ličana, oni su mu došli glave tako da su ga po zapovijedi partijskih rukovodilaca likvidaralii i bacili u jamu. Ne samo da su opjevali tog člana KPJ već su posmrtno proglasili i partizanskim narodnim herojem.

Oblik prezimena Orišković zabilježen je 1760. godine i u Dragovcima pokraj Nove Gradiške: šestočlane obitelji Lovre i Bogdana Oriškovića. [2]

Danas u sedam slavonskih naselja živi 15 Oriškovića obitelji s 50 duša, a najviše ih je: u Vilić Selu pokraj Brestovca (pet obitelji, 22 duše) i Vetovu pokraj Kutjeva (3, 11),

Stanovnici zagrebačkog područja s prezimenom Orešković (prema popisu iz 2001. godine u 31 naselju živi 297 Oreškovića obitelji sa 725 duša, što je gotovo trećina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj) pretežito su gospićkih i otočkih korijena.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Oreškovića: u Samoboru (pet obitelji, 24 duše), Sesvetama (12, 28), Velikoj Gorici (9, 26), Velikoj Ostrni (4, 15), Zagrebu (232, 546), Zaprešiću (5, 13).

Oreškovići su se raselili i diljem slavonskih prostora, a najranije su zabilježeni već krajem 17. stoljeća na požeško-vinkovačkom području: godine 1698. u Vilić Selu pokraj Požege obitelj Filipa Oreškovića; godine 1702. u Ivanovcima pokraj Vinkovaca obitelji Blaža i Đurka Oreškovića; godine 1736. u Ivanovcima pokraj Vinkovaca tri obitelji: Ivasova, Petrova i Stankova te u Vilić Selu pokraj Požege obitelj Martina Oreškovića. [3]

Popis iz 2001. godine zabilježio je u 72 naselja pet slavonskih županija 228 Oreškovića obitelji sa 618 duša.
Ovom prigodom izdvajamo mjesta s 15 i više Oreškovića: u Donjim Andrijevcima (dvije obitelji, 17 duša), Mihaljevcima (4, 18), Našicama (7, 18), Novoj Gradišci (4, 15), Osijeku (31, 67), Podvinju (8, 30), Slavonskom Brodu (27, 83), Strizivojni Valpovu (15, 37), Vinkovcima (7, 17), Vukovaru (7, 17).

Vinkovački su Oreškovići pretežito potomci doseljenika s bihaćkog područja (Bosanska krajina).

U 23 naselja primorsko-istarskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 64 Oreškovića obitelji sa 161 dušom, a najviše ih je: u Rijeci (27 obitelji, 64 duše), Dražicama pokraj Jelenja (5, 15), Puli (5, 12) itd.

Oreškovići su i stanovnici sisačkog područja: u 13 mjesta 44 obitelji sa 123 duše, a najviše ih je: u Sisku (22 obitelji, 68 duša), Nebojanu (3, 11), Petrinji (5, 11) itd.

Spominjemo i još tri male skupine Oreškovića: bjelovarsku (12 naselja, 22 obitelji, 52 duše), varaždinsku (4, 20, 42) i karlovačku (3, 17, 42), a najviše ih je: Bjelovaru (pet obitelji, 16 duša), Graboštanima (2, 9); Varaždinu (17, 35); Karlovcu (12, 25), Pašinu Potoku pokraj Cetingrada (4, 14) itd.

Literatura

1. R. Horvat, LLika i Krbava, Zagreb 1891.
2. S. Pavićić, Seobe i naselja u Lici, Gospić 2010.
3. A- Zirdum,, Poeci naselja i stanovništvobrodakog i gradiškog kraaj  1698 – 1991., Slavonski Brod 2001. godine,
4. M. Marković, slavonija_ povijst naselja i podrijetlo stanovništva  Zagreb 2002
5. E. Ljubović, komentar u vezi s preziemnom Orešković na internetu (Ogorje)

Izvor fotografije: https://www.total-croatia-news.com/politics/1942-pm-designate-tihomir-tim-oreskovic-starts-discussions-about-new-ministers 

Povrh župne crkve Svetoga Leopolda Mandića u Orehovici u srcu Hrvatskoga zagorja smjestio se zaselak Meštrovići nazvan po većinskom prezimenu u njemu, koji se ponekad naziva i Perići. (1) U ovom štivu pišem o prezimenu i rodoslovu Meštrovića kroz današnje obitelji braće i sestara toga zagorskoga zaseoka, koji je zapravo u sklopu mjesta Orehovice, i to: Jagode (rođ. 1965.), Tome (rođ. 1966.), Dragutina (rođ. 1967.), Josipa (rođ. 1970.) i Sonje (rođ. 1975.) (2)

Na slici meštri otac Josip i sin Dragutin prezimena Meštrović iz Meštrovića, koji 1991. u svome zaseoku grade kapelicu. (3)

I ova kapelica je uključena u svečani crkveni obilazak desetak sličnih svetih mjesta za vrijeme uskršnjih blagdana u Župi svetoga Leopolda Mandića u Orehovici. Koreografija toga obilaska poput kazališne predstave u prirodi uprizoruje ”Muku Kristovu” do ”Uskrsnuća”!

Nedoumice o grbu Meštrovića

Odmah u početku ovoga rodoslovnoga štiva pišem crticu o grbu obitelji Meštrović i svim nedoumicama oko njega, koje temeljem ovdje prikazanih podataka omogućuju potomcima da istraže životni put Pavla Meštrovića iz Županije Krassú-Szoreny (4) koji je dobio plemićku titulu i grb godine 1791. S tim u vezi spominje se i susjedna županija Caras-Severin u kojoj danas živi većina Hrvata iz Transilvanije. (5) Hrvati u Rumunjskoj nazivani Krašovani, Karaševci ili karaševski Hrvati – su oni koji su u tu zemlju pristigli seobama negdje na prijelazu XIV. u XV., kao najstarija hrvatska dijaspora, uz Janjevce s Kosova, te i kroz XVI., pa i do kraja XVII. stoljeća. Najvjerojatnije su djelomice pristizali i iz šireg područja Slunja i Siska odakle su zasigurno oko 1700-te doselili i Meštrovići u Srce Hrvatskoga Zagorja. Podatke o doseobama je teško utvrditi, jer su mnoge Matične knjige iz tadašnje župe Mihovljan oštećene ili teško čitljive, iako je to djelomice popravljeno ispravnim indeksiranjem istih u čistopis.

Oplemenjivanje izvršeno je po kralju Leopoldu II. – 11. kolovoza 1791.

Kad bi se moglo usporedno pratiti seobu na primjer neke braće iz roda Meštrovića od Slunja do Orehovice te od Slunja do Karaševa moglo bi se zaključiti o pravu dijela tih prezimenjaka o međusobnom korištenju plemićke časti. Sve to je malo vjerojatno, ali neka ostane zapisano nekom mlađem članu iz roda orehovičkih Meštrovića, i to kao zanimljivost za proširenu rodoslovnu istragu i organiziranje putovanja putovima Meštrovića iz sjeverozapadne Hrvatske, pa bilo ono povijesno ili turističko.

U svakom slučaju dolasku i ovih naših Meštrovića u Hrvatsko zagorje prethodilo je hrabro sudjelovanje njihovih predaka u mnogim bitkama s Osmanlijama, pa je čudo da i netko od njih nije dobio direktno carsko oplemenjivanje!

Etimologija prezimena Meštrović

O povijesti prezimena Meštrović, njegovu podrijetlu i promjenama njegovih oblika te značenja i iskonu – mogli bi zapisati nizanku mogućih pojmova: meštar – majstor, obrtnik, učitelj, znanstvenik, načelnik, vještak, umjetnik (slikar, kipar), kao i stvaranje oblika danas postojećih prezimena u Hrvata: Meštrić (kao mali ili novorođeni potomak od meštra) te slijedom toga Meštrov (sin nekog meštra) i konačno Meštrović kao najraširenije prezime od ta tri u nas. Takvu mijenu grafije prezimena od nekog meštra u ovom mojem istraživanju nisam nigdje pronašao te je i to prostor za istražiti. (6) Najpoznatiji među njima je svakako Ivan Meštrović (1883.-1962.) najveći i najslavniji hrvatski kipar te jedan od najpoznatijih svjetskih umjetnika uopće. (7) Zbog njega je prezime Meštrović poznato u svakom kutku Svijeta, pa tako i prezime Meštrović iz prelijepoga ga kraja, zvanoga Srce Zagorja.

Rasprostranjenost i migracije Meštrovića

Meštrovići su Hrvati, većim dijelom iz okolice Bedekovčine u Orehovici, a prema nekim izvorima manjim dijelom iz okolice Imotskog u Studencima.(8) Razmjerno najviše Meštrovića u proteklih sto godina rođeno je u Orehovici, gdje se svaki peti stanovnik prezivao tim prezimenom. Oko 1948. Meštrovića u Hrvatskoj bilo je oko 1400, a 2001. oko 2100, dok ih je 2011. bilo točno 2055. Meštrovići su prisutni u gotovo svim hrvatskim županijama, u ukupno 124 općine i 191 naselju, znatno više u urbanim sredinama.
Danas ih najviše živi u zaokruženim brojevima oko 450 u Zagrebu, oko 250 u Splitu, oko 120 u Velikoj Gorici i Zadru oko 80 te u Meštrovićima u Orehovici u Srcu Zagorja također oko 80.

Glavni migracijski pravci Meštrovića u prošlom stoljeću zabilježeni su s područja Bedekovčine u Zagreb te s područja Tomislavgrada u Veliku Goricu, a što je uspoređivanjem uočljivo na popisima stanovništva 1948. (9) i 2001. (10)

Puno ranije migracije Meštrovića još iz osmanskog doba su najvjerojatnije bile s bosansko-hercegovačkog područja na jug Hrvatske u šire područje Otavica te na sjeverozapad Hrvatske u šire područje Slunja i Siska. Potonji sudjeluju pod banom Petrom Berislavićem u obrani hrvatskih granica i poznatih pobjeda nad Osmanlijama 1513. kod Dubice i 1518. kod Jajca. Međutim nakon Mohačke bitke 1526. Turci nesmiljeno vladaju i zapadnom Bosnom sve do njihova velikog poraza kod Siska 1593. U to vrijeme bilježimo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i prvotnu pojavu prezimena Meštrović 1591. i 1592., pa tako u sisačkom selu Strelečkom nalazimo zapise o kmetovima Mihalu, Franji, Jandreju i Martinu te dijaku Mihalu Meštroviću, kao i udovi Nikole Meštrovića u selu Tišini. Zanimljivo je da su Jandrej i Mihal Meštrović bili popisani i kao kopljanici, to jest, pripadnici pomoćnih jedinica sastavljenih od kmetova koje su pružale pomoć profesionalnoj posadi tvrđave Sisak. (11)

Stradanje i raseljavanje Hrvata iz Bosne pod pritiskom Osmanlija. (12)

Nadalje u ”Popisu kraljevskog poreza za 1598.” (13) zapisana su tri kmeta Meštrovića, i to Ivan u Gornjem Cerju, Martin u Krašiću i Mihael u Poljancima. Taj kraj su do 1593. Turci toliko poharali da je narod često bježao prema sjeveru u Hrvatsko zagorje. Na tom putu prema nekim istraživanjima (14) (Popis desetina iz desetinskog kotara Glavnica iz 1581. i 1598., pa i ranije te Popis kraljevskog poreza iz 1598.) zapisani su u Bistrici 1581. Imrek Meštrović, te 1546. u Bradaču, kraj Bistrice, Benedikt Meštrović.

A u XVII. stoljeću prvi pretpostavljeni Meštrovići u Orehovici u Srcu Hrvatskoga Zagorja najvjerojatnije su najbliži potomci Ivana, Martina i Mihaela te njihove obitelji, i to kao doseljenici iz okolice Siska i Slunja. Pitanje je je li seoba u prvom koraku bila do Marije Bistrice ili izravno u Srce Zagorja? To još nije točno znano!

Ali je točno znano da je u tadašnjoj župi u Mihovljanu, pod koju je prvotno spadala i Orehovica, u Matičnoj knjizi rođenih (15) prvi zabilježeni Meštrović bio, i to:

Adam Meštrović kršten 8. prosinca 1733. roditelji Petar Meštrović i Doroteja K(R)ukan;

• Matija Meštrović kršten 6. siječnja 1734. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan.
• Meštrović (sin) kršten 24. ožujka 1734. roditelji Stjepan Meštrović i Helena Valjak.
• Helena Meštrović krštena 6. travnja 1734. roditelji Petar Meštrović i Magdalena Novosel.
• Barbara Meštrović krštena 4. ožujka 1736. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan.
• Helena Meštrović krštena 6. veljače 1738. roditelji Franjo Meštrovića i Margareta Gjurkan;
• Josip Meštrović kršten 8. studenoga 1739. roditelji Petar Meštrović i Magdalena Kranjčec;
• Matija Meštrović kršten 9. veljače 1741. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan;
• Petar Meštrović kršten 12. ožujka 1744. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan;
• Katarina Meštrović krštena 12. kolovoza 1745. roditelji Petar Meštrović i Magdalena Kranjčec;
• Meštrović (kći) krštena 10. studenoga 1746. roditelji Franjo Meštrović i Margareta Gjurkan;
• Barbara i Katarina Meštrović, blizanke, krštene 9. kolovoza 1787. roditelji Andrija Meštrović i Magda Siketić;

Rodoslov obitelji Meštrović rođenih u Meštrovićima u domu Orehovica broj 83 kroz praćenje Matične knjige rođenih u župi Orehovica koja je osnovana 1789.

U župi Orehovica prvi kršteni Meštrovići zabilježeni su 1800-te, a prvi među njima bio je, i to:

Andrija Meštrović kršten 3. listopada 1800. roditelji Josip Meštrović i Ana Jakuš;

Slijed Meštrovića iza 1800. godine u župi Orehovici sve do danas živućih na kućnom broj 83, i to:

• Barbara Meštrović krštena 4. studenoga 1800. roditelji Filip Meštrović i Magdalena Pavlek;
• Andrija Meštrović kršten 5. listopada 1802. roditelji Filip Meštrović i Magdalena Pavlek.

U nizu označenom u boldu među sedmero djece Ivana Meštrovića i Doroteje Pavlek zabilježen je i Tomaš o čijem postojanju mi je podatak dao i sada živući kazivač g. Dragutin Meštrović.

• Doroteja Meštrović krštena 6. prosinca 1800. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Juraj Meštrović kršten 19. studenoga 1802. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Katarina Meštrović krštena 14. travnja 1805. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Filip Meštrović kršten 26. ožujka 1806. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Andrija Meštrović kršten 30. listopada 1808. roditelj Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Tomaš Meštrović (16) kršten 23. prosinca 1810. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Elizabeta Meštrović krštena 13. studenog 1813. roditelji Ivan Meštrović i Doroteja Pavlek;
• Ivan Meštrović kršten 27. prosinca 1821. roditelji Emerik Meštrović i Barbara Vugrek;
• Apolonija Meštrović krštena 9. veljače 1822. roditelji Stjepan Meštrović i Ana Valjak;
• Katarina Meštrović krštena 22. prosinca 1823. roditelji Tomo Meštrović i Helena Siketić;
• Doroteja Meštrović krštena 2. siječnja 1824. roditelji Ivan Meštrović i Barbara Galic;
• Blaž Meštrović kršten 2. veljače 1824. roditelji Emerik Meštrović i Barbara Vugrek;
• Augustin Meštrović kršten 26. srpnja 1824. roditelji Stjepan Meštrović i Ana Valjak;
• Franjo Meštrović kršten 1. listopada 1827. roditelji Stjepan Meštrović i Ana Valjak;
• Monica Meštrović krštena 19. ožujka 1829. roditelji Tomo Meštrović i Helena Siketić;
• Antonija Meštrović krštena 30. svibnja 1830. roditelji Josip Meštrović i Helena Mihalić;
• Benedikt Meštrović kršten 15. ožujka 1831. roditelji Stjepan Meštrović i Helena Jakopec;
• Franjo Meštrović krštena u listopadu 1834. roditelji Emerik Meštrović i Barbara Vugrek;
• Terezija Meštrović krštena u listopadu 1834. roditelji Mihael Meštrović i Magdalena (?);
• Ana Meštrović krštena 23. listopada 1834. roditelji Josip Meštrović i Helena Mihalić;
• (Dio nečitljivih zapisa!)
• Stiepan Meštrović kršten 26. srpnja 1878. roditelji Franjo Meštrović i Monika Jakuš;
• Mijo Meštrović kršten 7. rujna 1886. roditelji Franjo Meštrović i Bara Sviben;
• Gabriel Meštrović kršten 11. svibnja 1887. roditelji Mato Meštrović i Klara Dominko;
• Franjo Meštrović kršten 24. rujna 1887. roditelji Stjepan Meštrović i Jana Valjak;
• Kata Meštrović krštena 23. studeni 1887. roditelji Juraj Meštrović i Magda Jakuš;
• Imbro Meštrović kršten 9. lipnja 1888. roditelji Josip Meštrović i Cilika Pavlek;
• Josip Meštrović kršten 25. rujna 1888. roditelji Stjepan Meštrović i Jaga Šenjug;
• Franjo Meštrović kršten 16. svibnja 1889. roditelji Ignac Meštrović i Amalija Belošević;
• Josip Meštrović kršten 20. listopada 1889. roditelji Blaž Meštrović i Jaga Sviben;
• Josip Meštrović kršten 4. veljače 1890. roditelji Marko Meštrović i Roza Perić;
• Felicija Meštrović krštena 12. svibnja 1890. roditelji Juraj Meštrović i Magda Jakuš;
• Ana Meštrović krštena 9. studenoga 1890. roditelji Franjo Meštrović i (?);
• Marko Meštrović kršten 22. travnja 1891. roditelji Stjepan Meštrović i Jaga Šenjug;
• Ana Meštrović krštena 3. srpnja 1891. roditelji Josip Meštrović i Cilika Pavlek;
• Jaga Meštrović krštena 22. rujna 1891. roditelji Vid Meštrović i Amalija Habjak;
• Franjo Meštrović kršten 12. prosinca 1891. roditelji Blaž Meštrović i Jaga Sviben;

Centralni pregled roda:

Za gospodina Dragutina Meštrovića i njegovu braću i sestre točno je kroz matice utvrđeno 6 naraštaja, a ako se kreće od najmlađih Tea i Nikole onda ih je u ovom zanimljivom rodu 8 naraštaja, i to:

(Teo → Nikola → Tomo) Dragutin → otac Josip → djed Tomo → pradjed Vid → prapradjed Tomaš → praprapradjed Ivan
↓
Ivan Meštrović i supruga Doroteja (rođeni oko 1760.) te sin Tomaš uz još šestero djece, dakle
↓
Tomaš kršten 23. prosinca 1810. te sin
↓
Vid Meštrović (rođen oko 1850. umro oko 1910.) i supruga Jela Petanjek te sin
↓
Tomo (1907. – 1961.) i supruga Jela Draganić (1912. – 1984.) te sin
↓
Josip (1940. ) i supruga Gabrijela Perić (1946.) te djeca
↓
kći Jagoda (1965.); sin Tomo (1966.) i supruga Mirjana Bosec te djeca: Marko (1991.), Petra (1992.) i Daniel (1995.); sin Dragutin (1967.); sin Josip (1970.) i supruga Štefica Haramina (1972.) te sin Nikola (1992.) i nevjenčana supruga Klaudija Hršak pa njihov sin Teo (2012.); kći Suzana i kći Sonja (1975.) i suprug Mario Brčić (1978.)

Vjenčanje Josipa Meštrovića (tate od Dragutina) s Gabrijelom Perić i ostali svatovi 1964.

Zaključak

Podatke sam pretežito izvlačio iz Matica rođenih (17) i ako su dostupne i Matice vjenčanih i umrlih. Istražiti poveznice Meštrovića iz kuće Orehovica 83. i iz tih Matica ostavio sam nekom budućem mlađem istraživaču iz ove brojne familije u Srcu Zagorja, a neka mu poticaj bude ovo štivo!
Prema predlošku ovoga rodoslova i svi ostali Meštrovići iz Srca Hrvatskoga Zagorja mogu sročiti rodoslovlje svojih obitelji na čast i diku kako rodnom kraju tako i čitavom rodu Meštrovića, koji se je prije više od 300 godina smjestio i dalje njedrio svoje potomke u sjevernom zaseoku Orehovice u općini Bedekovčina, a koji su se i iz toga iskona raširili diljem lijepe naše domovine Hrvatske.

Dok Hrvatsko zagorje i njegovo Srce traje, čuvajmo u njemu svoje rodove i običaje!

Literatura i referencije

1. Prezime Perić je u tom zaseoku bitno manje zastupljeno nego prezime Meštrović
2. Današnje obiteljske podatke priložio g. Dragutin Meštrović. Puk u Srcu Zagorja taj rubni dio Orehovice danas naziva Meštrovići. U istragu tko je u pravu: Meštrovići ili Perići – nisam se upuštao!
3. Donacija Johna Perića, senatora iz Kanade, podrijetlom iz Orehovice.
4. Der Ungarische Adel von Geza v. Csergheö, Vertag v. Bauer & Raspe, Emil Kuster, Nürnberg (1793.).
5. Dvije navedene županije su negda bile u Mađarskoj, a danas su u Transilvaniji u Rumunjskoj. Županija Krassú-Szoreny se je smjestila u nizu od sjevera prema jugu ispod Temišvarske i Aradske u prostoru do Dunava. S tim u vezi spominje se i susjedna županija Caraṣ-Severin u kojoj danas i živi većina Hrvata. Hrvati su doselili bijegom pred Turcima te putovali sa svojim svećenstvom s Kosova i iz Kreševa u Bosni, iz Like i Gorskog kotara kao i iz Turopolja. Prve migracije bile su već prije više od 500 godina, a druge početkom XVIII. stoljeća. U jeziku Hrvata u Rumunjskoj – od prvih iz Kreševa i Ličana potječu tragovi ikavice, a od Turopoljaca tragovi kajkavštine. Na popisu stanovništva 2011. svi su se upisali kao Hrvati. (Djelomice prema Wikipediji, pristupljeno 20. listopada 2015.)
6. Kao primjer navodim da sam u istraživanju majčinih Vidakovića pronašao u istom prostoru življenja, i to u malom vremenskom razmaku, razvoj grafije imena od patronima Vid do Vidak i Vidaković.
7. Djelomice po g. Ibrahimu Tabakoviću, prema Ogorje.net, pristupljeno 1. rujna 2015.
8. Siniša Grgić (ur.), Enciklopedija hrvatskih prezimena, Zagreb: Nacionalni rodoslovni centar, 2008: 686. uz ispravak nekoliko netočnosti u toj crtici.
9. Akademici Valentin Putanec i Petar Šimunović (kasnije također akademik), Leksik prezimena SR Hrvatske, Kapitalno djelo Instituta za hrvatski jezik i filologiju HAZU, u izdanju Matice Hrvatske , a prema popisu stanovništva 1948. Zagreb: 1976.: 419.
10.  Franjo Maletić i akademik Petar Šimunović, Hrvatski prezimenik 2, Golden marketing i Tehnička knjiga, Zagreb: 2008.
11. Dobrotom g. Mladena Pavera iz njegove bogate privatne rodoslovne pismohrane upisano je nekoliko citata u ovo štivo, a djelomice i iz knjige ”Sisak u obrani od Turaka 1544.-1597.” Zagreb (1993.)
12. Wikipedija, Datoteka: zbjeg, Autor: Mostarac, Pristupljeno 2. studenoga 2015.
13. Josip Adamček i Ivan Kampuš, ”Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV. i XVI. stoljeću ”, Zagreb, 1976.: 41., 420. i 444., kao i prema istraživanju g. Mladena Pavera.
14. Darko Lacković, Prvozabilježena prezimena Marije Bistrice, www.rodoslovlje.hr , Zagreb: 4. studenoga 2015.
15. Hrvatske matične knjige su danas digitalizirane i mogu se pronaći na računalnim preglednicima preko portala Hrvatskog državnog arhiva ili Family Search portala Crkve svetaca posljednjeg dana (Mormoni) iz Zagreba koji su svojevremeno u dogovoru s našim Nadbiskupskim stolom i obavili lavovski posao digitaliziranja matica te su one postale dostupne svim namjernicima u nas bez naplate.
16. Iz zapisa u boldu vidi se Tomaš Meštrović prapradjed gospodina Dragutina (oko kojeg se vrti ovo rodoslovlje), a potvrđen je i Ivan Meštrović, otac Tomaša i njegova supruga Doroteja Pavlek! Ivan i Doroteja imali su sedmero djece: Doroteja, Juraj, Katarina, Filip, Andrija, Tomaš i Elizabeta.
17. FamilySearch – Pregled Matica rođenih za župe Mihovljan i Orehovica – Croatia, Church Books, 1516-1994 – Roman Catholic (Rimokatolička crkva) – Iz župe Mihovljan: Births (Rođeni) 1733-1751, 1751-1780, 1781-1802. Iz župe Orehovica: Births (Rođeni) 1800-1833, 1834-1838, 1840-1857, 1858-1877, 1877-1906.

Prerano preminuli akademik Josip Adamček ostavio je za sobom izuzetno djelo, velikim dijelom posvećeno istraživanju agrarnih odnosa u Hrvatskoj na početku Novog vijeka, što znači i razdoblju Seljačke bune 1573. ali i socijalnim nemirima nakon toga. Među dokumentima iz tog razdoblja koje je Adamček uvrstio u knjigu “Seljački nemiri u Hrvatskoj XVII stoljeća” rijetko ćemo naići na sliku koja tako mnogo kazuje kao što je to žalba Posavaca banu Nikoli Zrinskom od 25.kolovoza 1653. g. protiv grofa Emerika Erdoedyja, vlastelinstva Novigrada Posavskog. Vlastelinstvo je obuhvaćalo obje obale Save od Siska do Rugvice pod Zagrebom. Dokument se čuva u Nadbiskupskom arhivu Zagreb, u zbirci Libelli supplices XVI, br., 51. a donosimo ga uz neznatna kraćenja.

“… Kada su Turci Petrinju sagradili, zemlja je uz obalu Save opustila. Ljudi su se razbježali širom svijeta, neki po Ugarskoj, neki po Češkoj, neki u Međimurje, neki u Kanižu…Nakon četiri godine, herceg Maksimilijan doveo je dvanaest tisuća Nijemaca iz Graza. Naši djedovi i očevi bili su s njim pod Petrinjom. Vidjevši da je herceg zauzeo Petrinju, Turci su sami napustili Sisak.

Tada su gospoda na vjeru pozvala naše očeve i djedove – nisu ih tada psovali kao kurvinske muže, niti im nametali krivnju i neprimjerene obaveze. Obećali su im da će tražiti samo desetinu. Ali nakon nekoliko godina počeli su tjerati na tlaku: najprije po jedan dan, onda dva, zatim tri, pa onda svaki dan.. Naše pravice (pisani ugovor) na silu su nam oduzeli a čovjeka, u koga su bile, na silu su okovali i mučili.

Nikad drukčije nećemo služiti u ovoj ljutoj Krajini. Voda nam je hranu odnijela.

U Cesargradu bi ponudili čovjeku jednu kvartu žita, a onda tražili da vrati dvije, pa sada i četiri. Iz toga duga je nemoguće izaći.

Vlastelinstvo nam trpa svoje vino da ga prodamo ali i onog, koji im ga toči, tjeraju na tlaku. Vina dobivamo manju mjeru a skuplju, pa ga nitko neće piti. Ako ga nećeš uzeti, vlastelinske sluge ti ga uliju u dvorištu u korito, a sutra “daj peneze”. Za jednu ili dvije pinte ( oko litre ) uzmu nam kravu. Od prasadi koja se izlegne od Štefanja (drugi dan Božića) davali smo po krajcar, a sada nam uzimaju krmaču. Tko nema za krmaču platiti pet dukata, odvedu mu muznu kravu koja djeci mlijeka daje. Često ostanemo bez stoke koja pase po Krajini – pa se mnogome dogodi da mu Turci sve do jednoga otmu, ili vuci pokolju.

Krave će nam zatrti, kao su nam i pčelce zatrli. Ako siromah počne govoriti zašto mu od dva pčelca uzimaju jednog, odmah i drugog oduzmu.

Kada idu uzimati pčelce, vode sa sobom i zarobljene Turke od kuće do kuće. Kad se nekom od naših desi da padne u ropstvo Turcima, pa tvrdi kako je siromah i da se nema čime iskupiti iz sužanjstva, Turčin koji nam je pčelce uzimao kaže: “Ja sam ti u kući bio, ja znadem što ti možeš podati.”

Kad bi mi ugrabili (zarobili) Turčina, da tako našeg kršćanina izbavimo zamjenom iz ropstva, vlastelinstvo nam ga oduzme. Kako smo mi ljudi na (graničarskoj) plaći, po starom zakonu smo jednog od trojice dali banu – iako nismo bili dužni, jer zbog hvatanja Turaka nismo izostali s tlake. Kad smo sa zarobljenikom došli u Novigrad (Posavski), na silu su nam ga uzeli i dali za njega – polić vina(!)

Naš čovjek se iz turskog ropstva nije mogao izbaviti. Skupljajući otkup ovdje je i umro, a tamo je kao talac ostalo njegovo dijete.

Dužno vino dovozili smo u bačvama domaće izrade, koje ne znamo praviti jednake. Tako je neka držala manje, a neka više od deset vjedara. Ako tko ne bi dopremio deset vjedara, plaćao je odmah dvije škude globe, a nekima su za taj iznos kravu uzimali. .

Od ptica utvi, koje hvatamo u mreže, morali smo davati svaku desetu. Tko ne bi htio dati, uzimali su mu mrežu a njega na mrtvo premlatili.

Mi se u skele ne razumijemo, pa smo – poslani u Samobor po vino – poveli skelara iz Petrinje i putem ga hranili. Svaki je morao dati po 6 rajnškov (dukata). Za oštećenu skelu morali smo vlastelinstvu platiti 70 rajnških.

Guske nam uzimaju kad hoće, kao i kokoši koje love po dvorištu našim ribarskim vršama.

Šuma je oko nas mnogo, ali nam drva brane sjeći. Za izvlačenje vlastelinskih debala odveli su nam više od 30 volova u Jasku. Tko nije imao platiti pet rajnških, nije dobio vola natrag – tamo su ga zaklali.

I ribnjake (sopišča, struge) su nam zatrli, iz kojih smo dolazili do novca za globe.

Trpjeti dalje sva ta zla ne možemo i nećemo… Mi našim sabljama i puškama zatvaramo put neprijatelju hrvatskog Orsaga (države). I to nam vlastelinski sluge uzimaju, kad nemaju što drugo odnijeti, kao što nam oduzimaju i konje. Kad bismo smjeli konje držati, brže bi mi Posavci stizali u pomoć protiv Turaka našoj Krajini oko Ivanića.

Naše ljude, koji su ponijeli molbe da nam se olakša položaj, dali ste batinati tako da su s klupe padali više mrtvi nego živi, a onda ste ih dali okovati dok nismo – po povratku od Turaka – skupili novac, da ih od vas otkupimo.

Kad smo vam poslali pisanu molbu po Srebriću iz Kravarskog vi ste je poderali i vratili govoreći:” Odlazite, kurvini muži, jer toga od mene nikad dobiti nećete!”

Treću molbu nismo smjeli predati, nego smo je stavili pred vratima Novigrada u procjep na štapu – kao što Turci donose popise zarobljenika noću pod Petrinju.

Poručili ste da ćete na nas poslati petsto vojnika od Petrinje, da s nama obračunaju po turskom zakonu. Onda je nas tristo došlo pod Novigrad i dva dana i noći čekalo na odgovor. Poručili ste: “Odlazite, kurvini muži, jer ću vas ognjem i željezom… Radije će mi zemlja stajati pet godina pusta, nego da vam to učinim.”

Pisali ste pukovniku u Ivanić i potkapetanu u Petrinju da pošalju vojnike na nas, da nas love i glave nam sijeku zato što tražimo pravicu. Ako smo našim molbama i poniznošću zavrijedili da nas pretvore u roblje, onda stavljamo svoje glave na srijedu…
Zaboravili smo još reći kako je gospodin Erdedi dao u Novigradu našim ljudima uši odrezati. Nisu mogli izdržati nepravdu i sramotu, pa su prebjegli Turcima i sada Turke na naša sela vode. Takvi su nam odveli u ropstvo starca Mađer vojvodu, Krajačević vojvodu i Jezdeca zastavnika…”

(U posjedu vlastelinstva Novigrad Posavski bila su sela: Hrastilnica, Tišina, Žirčica, Setuš, Ljubljanica, Mahovo, Martinska Ves, Luka, Železno, Dubrovčak, Jezero, Prerovec, Suša, Prečno, Vesnik, Prevlaka, Oborovo, Preseka i Novaki.)