Tijekom ljeta se priprema i djelomice već izvodi opširnije istraživanje o osobnim imenima u Dubrovniku i široj okolici, pa je ovaj uradak dr. sc. Domagoja Vidovića tek popularnije iznošenje dijela podataka iz toga velikoga posla. Na jesen možemo očekivati opširnije izvješće ove istrage koja se odvija u najjužnijem dijelu naše domovine. Ova crtica je tek dodir s jednim imenom i prezimenom te njihovim mijenama, i to iz potke narodnog imena hrvatskog.

Nema slađega od kupanja u predsezoni, čak i ako more nije najtoplije. Kad uletite u more, ne slijepe vam se usne od masti i kolomasti te inih pomada mnogoga kupača koje vam užitak „s okusom mora i okusom soli“ zamijene ljepljivošću solee ili motornoga ulja kakva brzokliza (da ne rečem glisera) tajkunčeta koji rado juri deset metara od obale kako biste mu vidjeli markirane sunčane naočale i čunku. Jedina je radost u ta doba ako se ocvalo tajkunče zagleda u kakvu domorotkinju (jer prvi je zagrebački turistički vodič nosio naslov Kažiput za urođenike i strance, dakle za domaće i strance), zbog navedenoga previdi kakvu hrid, učini dvostruki aksl te time privuče pozornost dotične (što je htio), ali i postane omiljen među pukom (što mu jamačno nije bila prva nagrada). U nedostatku takvih sezonskih prizora čovjek se, kao nestalno biće, brzo izgubi u meandrima vlastitih misli koje ga uz pojače Sunčeve zrake uspavaju. Djelovalo je to na znatno veće muškardine, a gdje neće na perspektivnoga višega znanstvenog suradnika i košarkaša na zalasku. Kunjam ja tako uza zvuke pikamera u neretvanskome uzmorju drijemežom pravednika kad začuh zvuk koji mi se u onoj tišini činio poput preleta miga, i to onoga našega u koji je ugrađena padavica. Okrenuh se i uzrijeh goluba koji mi je svojim neoperjanim nožicama skoro promrsio vlasi. Gledam svata kako se šetka oko mene i shvatim da traži hranu, ali kako je mater Bračka, posve je promašio i kad je shvatio da mu doslovno nema kruha od mene, odletio je do prvoga susjeda pedesetak metara dalje koji mu je očito stari znanac. Vidjeh ja da je dobro i ponovno zakunjah nakon banja. U snu sam sanjao kako mi je ručnik pun škalje (nije svuda po Jadranu žalo prirodno), koju sam istresao pred kolima. Pritom mi neznanka prilazi govoreći: „Vjerojatno se da si iz kamenarskoga mjesta kad ti škalja ispada ručnika!“ Na to u isti mah odgovorih: „Da, ja sam iz Škaljara u Boki!“ Bijah u snu zadovoljan vlastitim odgovorom, počeh se u polusnu sam sebi smijati. Odjednom oćutjeh nešto na vlastitoj dlakavoj ruci, a kako mi je neznanka iz sna još bila u tikvi, počeh se smješkati misleći da me draška. Otvorih oči, ali umjesto zgodne neznanke ugledah zelembaća koji mi se iskesio. Nije mi palo napamet provjeravati može li se zelembać pretvoriti u kraljevnu (makar i na zrnu graška), a vrisak mi se čuo do Osobjave, kako su mi poslije rekli neki ribari dodajući da su i čaglji izbjegli na drugu stranu Pelješca čuvši da netko od njih jače zavija. Pokupih svoje prnje polako da me u vrećici ne bi dočekalo još kakvo iznenađenje, bacih završni pogled na uvalu u kojoj sam lani gledao okršaj bagera koji je završio tako da je jedan bagerist sa žalom gotovo ponio dvoje izletnike, dovukoh se do kola koje je Prvi ptičji zdrug pošteno izgađao te pomislih da bih možda ipak morao poslušati klapski savjet: „Ostavi se više mora!“ Srećom krave na lete, pa je golf izdržao zračni napad, a još je jedan pogled na uvalu bio dovoljan da zazviždučem „Sine, vrati se“.

Sad blagi prijelaz! U skladu sa starim dobrim običajima ovaj put ozbiljniji dio štiva počinjem rubrikom „Želje i pozdravi“ u kojoj prvo zahvaljujem jednome od najugodnijih glasova hrvatskoga etera Nikši Bjelajcu na podsjetniku kako sam od silnoga nabrajanja metkovskih četvrti zaboravio Pjacu (< tal. piazza trg) iako sam se u djetinjstvu naslušao pjacarskih fora od barbe Piće te pokojnoga i neprežaljenoga Žike Bebića, primjerice poziva za pomoć u branju voća s tim da bi se zaboravilo tražiti vlasnikovo dopuštenje, a kako pošten Neretvanin uvijek ima sačmaricu pri ruci, berači su tuđih voćaka obično postajali vrhunska desna krila kako bi se spasili od vađenja balina iz debeloga mesa. Tko zna, možda je neki naš Neretvanin prodao sličnu priču džezistu Louisu Armstrongu nagovorivši ga da ubere tuđi pamuk, pa je zbog nekoliko balina zalutalih u već opjevano debelo meso dobio nadimak Satchmo. Nadalje, prva mi je ptičica (Ivica Puljan) pripomenuo onomad kako se predio između robne kuće i autobusnoga kolodvora nazivao Podotok, a ovom prigodom ujedno pozdravljam drugu ptičicu, mojega kuma Ivana Puljana, negdje na Novoj Zelandiji, koji me često pozdravlja na Facebooku, koji nemam u nadi da se s Maorima obračunava već treći put opjevanom sačmaricom. Srećku Iliću zahvaljujem pak na podatku da su Brnasi iz Podravske Slatine također Vidonjci (stanovnici Vida, ne Vidonja).

Za drugi je dio rubrike „Želje i pozdravi“ zaslužan meni dosad nepoznati Neretvanin Joško Jelčić koji mi je nedavno uputio e-poruku u kojoj mi se požalio da u srednjostrujaškim medijima nikako ne može pročitati ništa o rasprostiranju antroponima i toponima koji sadržavaju etnonim Hrvat. Usput mi je poslao i podosta podataka, a kako se upravo bavim rasprostranjenošću osobnih imena i prezimena koji sadržavaju hrvatsko narodno ime na području Crvene Hrvatske (dakle, od Neretve do Bojane i Drača), eto zgodne prigode da iznesem neke od podataka do kojih sam došao. Osobna se imena koja sadržavaju ime Hrvat, naime, spominju od XI. stoljeća kad je zabilježen latinizirani lik osobnoga imena Hrvatin negdje u kopnenome dijelu Hrvatske. Pridjevak je (svojevrsno praprezime) Hrvatin zabilježeno u XIII. stoljeću u Zadru (okolica se Zadra dugo i nazivala Hrvati), u Splitu u XIV. stoljeću (ondje se ime Hrvatin nadijeva barem od XIV. stoljeća), Hrvatinić u XIV. stoljeću u zapadnoj Bosni (približno se hrvatsko ime u srednjemu vijeku najčešće spominjalo do Vrbasa), a Rvatović u XV. stoljeću u okolici današnje Budve. Osobno je ime Hrvoje (po dosad poznatim podatcima) prvi ponio Hrvoje Vukčić Hrvatinić (pa da nije bilo Hrvata u Bosni do XIX. stoljeća; hajde što je Hrvoje, ali još i Hrvatinić) rođen u Kotoru (danas Kotor-Varoš) oko 1350. Kad je riječ o područjima istočno od Neretve, napominjem da se u Dubrovniku osobno ime Hrvatin spominje barem od 1281., a nešto kasnije na Pelješcu (1301.) i u Konavlima (1397.). Osobna imena Hrvajin (od 1475.), Hrvo (od 1475.), Hrvoje (od 1475.), Hrvat (od 1475.) i Hrvatin (od 1301.) u srednjovjekovlju nalazimo diljem povijesnoga područja Trebinjsko-mrkanske biskupije (kojoj je pripadala do konca XVII. stoljeća lijeva obala Neretve): od Bišća kod Mostara preko Popova, Površi i Trebinja do Biograda kod Nevesinja (ondje su zabilježena dva Hrvajina i jedan Hrvat), Dabra sjeverno od Stoca (Hrvatin Pićević spominje se 1381.), konjičkoga kraja (ondje je 1475. živio nevjernik Hrvoje) i Plane kod Bileće (Hrvatin Trkulić spominje se 1391.) i Popova (Hrvatin s Trebimlje spominje se 1301.). Da su se srodna osobna imena vjerojatno nadijevala u Boki kotorskoj, Paštrovićima i Baru, pokazuju često potvrđena prezimena Hrvat, Hrvatić/Hrvetić, Hrvojević, Hrvović i Hrvatić zabilježena od Stoliva do Bara barem od XV. stoljeća. Prezime pak Rvat zabilježeno je kod Nikšića. Očito je da su se osobna imena često nadijevala u krajevima u kojima su Hrvati bili okruženi pripadnicima drugih naroda (podalje od mora Srbima, a uz more Romanima). Tu tezu potvrđuje i podatak kako su osobna imena nastala od etnonima Hrvat i Srbin usporedno potvrđena u jugoistočnoj Bosni (Fočom je vladao knez Hrvatin, a u Goraždu su zabilježena osobna imena Srpče i Srbin), dakle na poprištu kasnosrednjovjekovne hrvatsko-srpske borbe za prevlast, što upućuje na tezu da su međusobnih razlika Hrvati i Srbi bili svjesni znatno prije XIX. stoljeća i buđenja narodne svijesti. Ujedno treba napomenuti da su osobna imena motivirana etnonimom Hrvat zemljopisno znatno rasprostranjenija u Hrvatskoj, Hercegovini (ondje su znatno rasprostranjenija u istočnoj Hercegovini u kojoj ih iz današnje perspektive ne bismo očekivali) i Bosni (osobna su imena Srpče i Srbin ograničena isključivo na istočnu Bosnu) te da je u najstarijemu srpskom antroponimijskom spomeniku (Dečanskim hrisovuljama iz XIV. stoljeća) potvrđeno osobno ime Hrvatin (što nas ne treba čuditi jer je glavni graditelj manastira Visoki Dečani bio kotorski fratar Vita, a u gradnji su sudjelovali mnogi Bokelji i Dubrovčani, koji su ondje očito ponijeli i svoja osobna imena). Nije neobična ni činjenica da na Kosovu u tome ranom razdoblju nisu zabilježena osobna imena Srpče ili Srbin jer je Kosovo tada bilo središtem srpske države te nošenje takva osobnoga imena ne bi bilo razlikovno. Osobna imena Hrvad, Hrvadin, Hrvoj i Hrvoje potvrđena su u XV. i XVI. stoljeću i u Makedoniji. Ondje su potvrđena i osobna imena Srpče i Srb(lj)in.

Vratimo se ponovno u naše strane. Znatnija potvrđenost osobnih imena Hrvatin na dubrovačkome području nego na splitskome nije slučajna jer su Konavle i Pelješac nakratko bile pod vladavinom srpskih vladara (što Split nikad nije bio) te se i nakon uspostave dubrovačke vlasti nastojao iskazati odmak od osvajača, a da su Dubrovčani bili poprilično svjesni toga što su, dokazuje potvrđenost imena Hrvatin u trgovačkim kolonijama u kojima su dubrovački Hrvati počesto bili i vjerskom manjinom. U neretvanskome je kraju ime Hrvatin potvrđeno sredinom XIII. stoljeća. Nosio ga je Hrvoje Turbić po kojemu je možda prozvano zažapsko naselje Trubino Brdo. Kad je riječ o prezimenima, valja napomenuti da ona ne moraju nužno odavati pretežiti narodnosni sastav određenoga područja  iako zacijelo nije slučajno da su prezimena motivirana etnonimom Hrvat češća u Crnogorskome primorju i zapadnoj Crnoj Gori (u kojima su češće potvrđena i kršćanska imena Juraj, Marin, Martin i Mihovil, koja nesumnjivo pripadaju kršćanskome Zapadu), a prezimena uvjetovana etnonimom Srbin u sjevernim dijelovima Crne Gore. Također treba napomenuti i kako se toponimi i antroponimi motivirani etnonimom Hrvat potvrđeni u gotovo svim dijelovima Crne Gore.

Kad je riječ o toponimima motiviranim hrvatskim imenom izvan Hrvatske i zapadne Bosne (koja je sve do 1593. bila uglavnom pod nekim oblikom hrvatske vlasti), valja spomenuti sela Hrvati kod Tuzle i Kladnja te Gornji i Dolnji Hrvati kod Zvornika u Podrinju, odakle su se posljednji katolici iselili u Srijem i Bačku početkom XVIII. stoljeća. Pod Avalom je (kod Beograda, ne kod igrališta u Gabeli) pak do XIX. stoljeća postojalo Rvatsko Selo raseljeno početkom XIX. stoljeća. Na putu je između Novoga Pazara na Sandžaku i Leposavića na Kosovu selo Hrvatska te zaselak Hrvatske Mohve (nakon 1945. zaselak je preimenovan u Vučju Lokvu). Kod Podgorice je pak postojalo selo Rvatska Stubica koje autori Akademijina rječnika ovako opisuju: „Mjesto na Morači više Vezirova mosta kod Podgorice u Crnoj Gori. Ime je po predanju nastalo odatle, što su Turci na tom mjestu pobili Crnogorce, koji su se vraćali iz Carigrada, gdje su se Crnogorci u ono doba nazivali Rvati.“ Na području je pak Crvene Hrvatske hrvatsko ime bilo posve uobičajeno i tijekom osmanlijske vladavine. Tako su Spičani (stanovnici područja između Budve i Bara) sami sebe nazivali Crvenim Hrvatima, Porta ih je nazivala Hrvatima, a njihova vođu Hrvat-bašom. Hrvatsko je ime u toponimiji potvrđeno i na Ohridu, Prespanu i Bitoli, u blizini Maratonskoga polja i nedaleko od Mikene, no ne treba od toga graditi mitove. Hrvati su bili, po mišljenju dijela povjesničara, vojnom elitom te je nošenje njihova imena bilo prestižno među Slavenima tijekom doseljavanja u južnu i jugoistočnu Europu iako bi naši dragi susjedi iz Gabele mogli zaključiti da im ne trebaju Meksikanci da bi dokazali da su Trojanci kad je već Hrvata bilo u Mikeni, a i mi Zažapci ne plešemo badava trojanac-kolo. Eh da se barem danas tako drugi trgaju da nose naše ime!

Za kraj tek molba mojim Vidonjcima (ne onima iz Vida, onima iz Vidonja) u povodu nadolazeće 400. obljetnice podizanja (ili ipak, kako se čini o arheološkim podatcima, obnove) crkve svetoga Ivana Krstitelja. Molim ih da mi ne šalju poruke na ikavici jer sam rodijaku Anti jedva izbio doša, poša, nisan, nedilja i di koje je pokupio u Splitu (Dao sam mu tečaj vidonjskoga bez muke iako su njemu i otac i mati fetivi Zažapci, a meni je mater Bračka: Ante, ne reče se doša, nego došo, ne reče se nisan, vet nijesam, a Krist je ušo u Jeruzalem na ćetnu neđelju, barem bi ti to trebo znat kad si išo u sjemenište. Je l’ tako, Mato?). Vidonjski je govor zaštićen od Ministarstva kulture jer ima ś (śekira), ź (koźi) i  dz (brondzin), pa smo završili i u prospektima Ministarstva turizma. Zato, kad u Kuti dođu turisti, trebaju posebno platiti ako žele čuti izvorno prdoklečenje. Samo, s tom poplavom ikavice nećemo daleko, pobjeći će nam sve u Opuzen i Škutoriju. Đekavica je in, a i dobra je za odbijanje dosadnjakovića koji vam od Cvjetnoga trga do Jelačića placa isprazne novčanik dok rečeš Kobranj Do. Na svoje sam oči vidio kako se jednoga Bjelovirca dohvatila napasnica u tenisicama pet puta skupljim od mojih. „Udijeli mi koju kunu, lipi moj Dalmatinac!“ „Nijesam ti ja Dalmatinac. Đe si čula da Dalmatinac vako govori?“ Pobježe žena misleći u sebi: „What a mistake^a to make^a!“ Eto vidite da od zaštita Ministarstva kulture štiti i od napasnica.

Domagoj Vidović, lipanj 2016.

Prezime Perišić prema popisu iz 2001. godine ima 1514 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 303. hrvatsko prezime.

Perišića je najviše: u Splitu (83 obitelji, 241 duša), Dugopolju pokraj Splita (69, 235), Zagrebu (74, 170), Podstrani pokraj Splita (44, 143), Blatu na Cetini (12, 53), Rijeci (17, 40), Šibeniku (16, 32), Vinkovcima (7, 22), Brištanima pokraj Drniša (6, 21), Bilicama pokraj Šibenika (7, 19).

U osnovi prezimena je Periša, jedan od oblika biblijskog imena Petar. To je ime prvog od dvanaestorice apostola Petra (Petar Šimun), sina Jonina, galilejskog ribara; nakon Isusove smrti predvodio je prvu kršćansku zajednicu u Jeruzalemu, zatim u Rimu, gdje je bio njezin prvi biskup i prvi papa; umro je mučeničkom smrću za prvog progona kršćana oko 67. godine u Rimu; prema legendi bio je razapet na križ, ali naglavce jer se nije smatrao dostojnim umrijeti na križu poput Isusovog; pripisuju mu se dvije poslanice.

Ime Petar dolazi od grčkog petros što znači stijena, kamen. Prvi Isusov učenik imao je najprije hebrejsko ime Šimun (hebrejski Šimon, grčki Simon), a Isus ga je prozvao Petrom, označujući tako njegovu buduću ulogu u životu Crkve. Sveti ga Pavao naziva Kefa, što na aramejskom jeziku, kojim je govorio i Isus, znači stijena (aramejski kepa i grčki petros = stijena).

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Peris, Periš, Periša, Perišin, Periškić.

Perišić je ponajprije prezime dalmatinskog područja. jer prema popisu iz 2001. godine u 32 naselja tog dijela Hrvatske žive 302 Perišića obitelji s 921 dušom, što predstavlja zamalo pa dvije trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj

Na šibenskom području Perišići su zabilježeni u 16. stoljeću. [1]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine za selo Radonjić u Šibenskoj zagori upisane su i dvije Perišića obitelji sa stalnim prebivalištem u Šibeniku, a kojima su mletačke vlasti dodijelile zemlju u tom selu: domaćinu Josipu kanap, dva kvarta i 44 tavola, a Ivanu Perišiću tri kanapa, kvartu i 47 tavola. [2]

Na šibensko-drniškom području popis iz 2001. godine zatekao je u 10 mjesta tog kraja 42 Perišića obitelji sa 101 dušom, a najviše ih je: u Šibeniku (16 obitelji, 32 duše), Brištanima pokraj Drniša (6, 21), Bilicama (7, 19), Drnišu (4, 10) itd.

Perišić je i učestalo prezime šireg splitskog područja sa starinom u povijesnoj Poljičkoj Kneževini.

U maticama župe Split od 1616. godine upisivani su Perišići, doseljenici iz Poljica, a nastanjeni u Velom Varošu, gdje su 1741. godine živjele tri obitelji tog roda. Splitski Perišići imaju i svećenika iz svojih redova don Nikolu (1675-1740). M. N. Kuzmanić je pak uvidom u splitske matice utvrdio da su u tom gradu obavljena i vjenčanja članova obitelji s istim prezimenom iz Kaštel Novog, Dugopolja i Sinja, ali bez kontinuiteta u Splitu. [3]

Prezime Perišić spominje se i 14. svibnja 1643. godine u molbi vjernika samostalne kapelanije Cista Velika pokraj Imotskog (tada stara župa Radobilja) splitskom nadbiskupu Sforzi Ponzonu (1616-1640), a u kojoj ga mole da im i dalje ostavi u njihovu mjestu kapelana don Juru Perišića, koji je u Cisti Velikoj već 23 godine obavljao tu dužnost, dakle od 1611. godine. [4] Prema tome pop glagoljaš don Jure rođen je oko 1570. godine, što Perišiće svrstava među starije rodove u srednjoj Dalmaciji.

U vrijeme Kandijskog rata (1645-1669) brojne obitelji s omiško-makarskog područja prebjegle su na Brač. Među “nuovim abitantima” (novim stanovnicima) Sutivana 1645. godine zabilježeni su i Perišići. [5]

U Morosinijevu pak zemljišniku za područje Klisa iz 1672. godine među doseljenicima, kojima su mletačke vlasti dodijelile zemlju, nalazila se i tročlana obitelj Stipana Perišića. [6] Perišići nestaju iz Klisa, a današnji kliški Periši nisu u krvnom srodstvu s Perišićima.

Pri popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi zatekao je Perišiće: u Dugopolju četiri obitelji s 31 dušom: harambaše Andre Perišića s 19, Franina s tri, Matina s četiri i Nikolina sa šest duša; u Čišli poviše Omiša sedmočlana obitelj Jure Perišića: u Blatu na Cetini 11-člana obitelj Ivana Perišića; u Rogoznici pokraj Omiša četveročlanu obitelj Mije Perišića. [7]

Upravo pripadnici tog roda iz Čišle poviše Omiša su preci nogometaša Ivana Perišića.

Ivan Perišić

Što se pak tiče Kaštela, manji dio Perišića (2001. godine 12 obitelji, 35 duša) ostao je vjeran svom prezimenu; više je onih s novim prezimenima Perišin (2001. godine 31 obitelj, 88 duša) i Periša (12, 40).

Perišići su pak zabilježeni: 1740. godine u zbivanjima oko pobune kaštelanskih težaka, kada se spominje župnik Kaštel Štafilića Ivan Perišić; godine 1767. među težacima Kaštel Štafilića navodi se i Jakov Perišić; među pet pismenih stanovnika Kaštel Štafilića u 18. stoljeću bio je i Grgo Perišić. [8]

Popis iz 2001. godine biljeđio je na splitskom području više od polovice svih hrvatskih pripadnika tog roda (292 obitelji, 769 duša). Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Perišića: u Blatu na Cetini (12 obitelji, 53 duše), u Čisli poviše Omiša (6, 15), Dugopolju (69, 235), Kaštelima (12, 35), Podstrani (44, 143), Splitu (83, 241).
U Sutivanu na Braču žive dvije Perišića obitelji s četiri duše.

Dužnost guvernadura u Sinju od 1698. do 1702. godine obnašao je Juraj Perišić. [9] Godine 1726. u Biteliću pokraj Sinja u banderiji harambaše Mate Ćurkovića zabilježena je jedna obitelj s prezimenom Perišić. [10]

Danas u Cetinskoj krajini nema prezimena Perišić.

Na Pelješcu, u Gornjoj Vrućici pokraj Trpnja zabilježena je godine 1664. obitelj Pave Petrova Perišića; godine 1673/1674. dvije Perišića obitelji: Frane Matkova i Pave Petrova; godine 1683. obitelj Petra Antićeva Perišića; od godine 1772. pelješki su se Perišići opredijelili za novo prezime Perić. [11]

Na dubrovačkom području Perišići su zabilježeni u popisu iz 2001. godine u četiri naselja sa sedam obitelji i 17 duša: u Dubrovniku (četiri obitelji, šest duša), Korčuli (1, 2), Kuparima (1, 6) i Lumbardi (1, 3).

Godine 1758. u Visu na istoimenom otoku vjenčana je Kata Perišić Franina iz Žrnovnice pokraj Splita. [12]

Perišići pravoslavne vjere zabilježeni su 1834. godine u Kričkama pokraj Drniša, gdje su doselili iz jugozapadne Bosne (Glamoč). Dio ih živi i na skradinskom području. [13]

Popis iz 2001. godine zatekao je Perišiće u četiri naselja sa sedam obitelji i 12 duša: u Kričkama (tri obitelji, sedam duša), Skradinu (2, 2), Skradinskom Polju (1, 2) te u Žagroviću pokraj Knina (1, 1).

Godine 1758. u Novoselcima (tada dio Đakova) zabilježena je obitelj Marka Perišića. [14]

U Slavoniji su Perišići prema popisu iz 2001. godine nastanjeni u 21 mjestu sa 45 obitelji i 118 duša, a najviše ih je: u Vinkovcima (sedam obitelji, 22 duše), Cernoj (5, 14), Osijeku (6, 13), Pčeliću pokraj Suhopolja (3, 11) itd.

Perišić je i staro i prezime s brojnim nositeljima i među bosansko-hercegovačkim Hrvatima katolicima.

Zabilježio ih je u svom popisu iz 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević; u Golubiću pokraj Bihaća 10-članu obitelj Nikole Perišića; u Fojnici tri Perišića obitelji s po četiri duše: Abrahamova, Ilijina i Danijelova; u selu spojenih naziva Putačevu-Guvnima pokraj Travnika dvočlanu obitelj udovice Ivane Perišić; na livanjskom području: u Ljubunčiću šestočlanu obitelj Ivana Perišića, u Strupniću 11-članu obitelj Ilije Perišića i u Vržeralama osmočlanu obitelj Ivana Perišića; u Uskoplju (Gornjem Vakufu) tada je upisana petočlana obitelj Frane Perišića. [15]

Dvadesetak godina kasnije (1768) biskup fra Marijan Bogdanović zatekao je Perišiće: u Bihaću šestočlanu obitelj Abrahama Perišića; u Golubiću 15-članu obitelj Andrije Perišića; u Fojnici dvije Perišića obitelji: Jakovljevu s četiri i Jozinu sa sedam duša; na livanjskom području: u Rapovinama šestočlanu obitelj Martina Perišića i u Vržeralama dvije obitelji: Nikolinu sa šest i Ivanovu s devet duša; u Vrbici pokraj Zavidovića četveročlanu obitelj Luke Perišića; u Dubravama pokraj Brčkog šestočlanu obitelj Ivana Perišića. [16]

Inače bosansko-hercegovačkim Perišićima pripada dio zasluga za povećanje broja stanovnika Hrvatske s tim prezimenom u posljednjih šezdesetak godina: u popisu iz 1948. godine 900 Perišića, a više od 1500 u popisu iz 2001. godine.

I dio Perišića bihaćkog područja u drugoj polovici 20. stoljeća preselio je u Zagreb i njegovu okolicu, gdje je popis iz 2001. godine zatekao u 16 naselja tog dijela Hrvatske 96 obitelji s 225 duša, a najviše ih je: u Zagreb (74 obitelji, 170 duša), Ivanić Gradu (4, 9) itd.

U 29 mjesta primorsko-istarskog kraja popis iz 2001. godine zabilježio je 63 Perišića obitelji sa 181 dušom, a najviše ih je: u Rijeci (17 obitelji, 40 duša), Puli (8, 14), Kraljevici (3, 9) itd.

Manja skupina Perišića živi i u Lici: u šest naselja, 16 obitelji sa 46 duša, a najviše ih je: u Kompolju (četiri obitelji, 13 duša). Brloškoj Dubravi (4, 10) itd.

Važnija literatura i izvori:

1. I. Ostojić, Šibenska onomastika, nastavak I.; Zbornik Kačić Split 1984., godina XVI.
2. M. Brković, I. Ćubela i S. Martinović, Dalmatinska zagora na mletačkim katastrima XVII. i XVIII. stoljeća u Državnom arhivu u Zadru,, Zadar 2007..
3. M. N. Kuzmanić, Splićani: obitelji i prezimena, Split MMVIII.
4. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996.
5. D. Vrsalović,Povijest otoka Brača, Supetar 1968.
6. Državni arhiv u Zadru, Morosnijev zemljišnik iz 1675. godine za naselje Klis
7. B. Zelić Bućan, Popis pučanstva; Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1967. godine. Splitske nadbiskupije 1725. godine,
8. V. Omašić, Povijest Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, knjige I. II., Kaštela 2001..,
9. J. A. Soldo,Sinjska krajina u 17. i 19. stoljeću, Sinj 1995., knjiga I.,
10. Isto,, knjiga. II., Sinj 1997.
11. N. Vekarić, Stanovništvo poluotoka Pelješac od 1333. do 1900., knjiga I., Dubrovnika 1902
12. N. Bezić Božanić, Povijest stanovništva Visa, Split 198813 A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Beograd 2008., (ćirilicom)
13. M, Marković,Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002.
14. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovine in descriptionibus 1742. et 1768. annis exaratis, Roma-Chicago 1962.

Na golu: Lovre Kalinić

Prezime Kalinić imaju 893 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 678. hrvatsko prezime.

Kalinića je najviše: u Splitu (53 obitelji, 137 duša), Zagrebu (49, 103), Solinu (24, 77), Velikom Broćancu pokraj Klisa (18, 64), Dubrovniku (16, 39), Rijeci (13, 37), Vinkovcima (9, 27), Kaštel Sućurcu (5, 19), Sinju (7, 18). Kotoribi pokraj Čakovca (5, 16).

Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od kalina, relativno čestog naziva lokava, blatišta, blatnjavih potoka, koji je izveden od imenice kal sa značenjem blato, glib. Istog su korijena i nazivi: kalište, kališće, kalnica, kaluža, kaljuža, kaočina itd.

Prezime je također moglo biti izvedeno od kalina, narodnog naziva grma latinskog imena Ligustrum vulgare, za kojeg u hrvatskom jeziku postoji i naziv zimolez.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Kalinka, Kalinov, Kalinovčić. Kalinović, Kalinski, Kalac, Kalivoda.

Kalinić je prema popisu iz 2001. godine pretežito dalmatinsko prezime: u 31 naselju tog kraja zabilježeno je 207 Kalinića obitelji s 537 duša, što su gotovo dvije trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Prezime je zabilježeno u 16. stoljeću: u popisu pučana grada Splita načinjenom u uredu splitskog kneza 5. svibnja 1566. godine, a koji ne priznaju za svoje izaslanike osobe što ih oni nisu izabrali, a koje su kao tobožnji zastupnici puka otišli u Veneciju braniti njihova prava, upisani su Jure i Grgur Kalinić (u izvorniku Zorzi et Gregor Calinich). [1]

Bez pretenzija da povežemo Kaliniće iz 16. stoljeća s današnjim njihovim prezimenjacima na splitskom području, ipak bilježimo da je popis iz 2001. godine zatekao Kaliniće: u Splitu (53 obitelji, 137 duša), Solinu (24, 77), Kaštelima (7, 23), Vranjicu (3, 11).

Dakako među njima je i podosta Kalinića podrijetlom iz Velikog Broćanca pokraj Klisa (18 obitelji, 64 duše).

Narodnu predaju o toj grani Kalinića zabilježio je na području općine Klis fra Petar Bezina: „ … dok su još bili u Bosni imali su veoma lijepu nevjestu. Nju je neki musliman Asan odveo u Livno. Međutim ona je utekla i vratila se kući. Odatle su oni dobili nadimak Kalinić Asan.“ [2]

Čini se da su Kalinići doselili na izakliško područje i sa svoje starine u Bosni (vjerojatno Uskoplje) donijeli sa sobom pravoslavnu, a možda i katoličku vjeru.

U Broćanac (danas Veliki Broćanac) stigli u vrijeme Morejskog rata (1683-1699). U spisima općeg providura D. Dolfina zabilježeno je da je 24. lipnja 1693. godine u Broćancu 33-člana obiteljska zadruga pravoslavnih Kalinića (Pavao, Nikola, Jerko i Jovan) dobila od mletačkih vlasti 40 kanapa zemlje. [3] Pavao je 8. studenog 1694. godine dobio još 15 kanapa zemlje, koja je do tada pripadala upravo preminuloj Ani Kekelić. [4]

Na drugoj pak strani katolička obitelj Doroteje i Bože Kalinića dobila je 1695. godine 30 kanapa zemlje, koju je 30. lipnja 1691. godine bio dobio Vinko Ostojić. [5] Doroteja i Bože Kalinić ostali su u Broćancu, a s vremenom su se njihovi potomci raselili u više mjesta šireg splitskog područja. [6]

Popis iz 2001. godine zatekao je na splitskom području 152 Kalinića obitelji s 347 duša, što su dvije petine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj, a najviše ih je: u Splitu (53 obitelji, 137 duša), Solinu (24, 77), Velikom Broćancu (18, 64), Kaštelima (7, 23), Sinju (7, 18), Vranjicu (3, 11). Itd.

Od Kalinića iz pokraj Klisa je i fra Rafo Kalinić, svećenik-franjevac kreposna života i mučeničke smrti, za kojeg Katolička crkva vodi službeni postupak proglašenja blaženim i postavljanja na čast oltara za javno štovanje pod motom „fra Rafo Kalinić žrtva svog svećeništva.“
Pripadnici tog roda su 1734. godine zabilježeni i u Šibeniku. [7]

Prema popisu iz 2001. godine Kalinići na šibenskom području žive: u Bilicama (jedna obitelj, tri duše), Šibeniku (1, 4).

Vratimo se pravoslavnim Kalinićima iz Velikog Broćnca (Pavao, Nikola, Jerko i Jovan), koji su napustili Broćanac i naselili se u podinarskom selu Koljane, blizu pravoslavnog manastira Dragovića na vrličkom području.

U vrijeme općeg providura D. Dofina (1692-1698) banderijom, uglavnom sastavljenom od doseljenika iz Broćanca, a koja se nalazila na prostoru između Vučipolja (na sjeveru), Dabra (na jugoistoku), Maljkova (na jugu) i Otišića (na zapadu), zapovijedao je harambaša Sava Kalinić. Pripadnici te banderije, koji su se u slučaju potrebe okupljali na Vukovića Mostu (danas selo Cetina oko izvora istoimene rijeke), zemlje su dobili od mletačkih vlasti investiturom 1698. godine. Harambaša Stoisavljević, također pravoslavac, pokušao je im u zaseoku Kreševo sela Dabra oduzeti 50 kanapa, zemlje, ali je u tome bio onemogućen. Kasnije (1722. godine) Sava Kalinić je obrađivao zemlju u predjelu Parkova uz davanje petine uroda.

Kapetan Todor Kalinić iz Cetine pokraj Vrlike spominje se 1759. godine kao jedan od potpisnika isprave koju su pravoslavni Dalmatinci uputili Senatu Mletačke Republike. [8]

Uz pravoslavne Kaliniće u Cetini i Dabru u nedalekoj Vrlici živjeli su Kalinići katolici, koje je u popisu vjernika Splitske nadbiskupije 1725. godine zabilježio nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi: šestočlana obitelj Luke Kalinića. [9]

Inače bio je to ugledni vrlički rod, posebno u 19. stoljeću: 1848. godine načelnik općine Vrlike Ante Kalinić skupa s mjesnim župnikom fra Antom Mazalinom uputio je molbu hrvatskom banu Josipu Jelačiću za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. [10]
U Vrlici danas nema Kalinića.

Kalinići sjeverne Dalmacije također su pravoslavne vjere sa starinom u Bilišanima pokraj Obrovca, gdje se 1783. godine spominje jeromonah Ilija Kalinić. Između 1835. i 1837. godine u Bilišanima se spominje i paroh Gerasim Kalinić.

Na tom se području pripadnici tog roda spominju i podosta ranije: harambaša Vid Kalinić bio je sudionik sastanka vojnih vođa općeg ustanka protiv Turaka u sjevernoj Dalmaciji i providurova izaslanika pukovnika Ivana Radoša, koji je održan u Atlagića Kuli pokraj Benkovca 10. studenog 1683. godine s nakanom poslušati providurovu zapovijed o prestanku borbi protiv Osmanlija. [11]

Tu su Kalinići zabilježeni u popisu iz 2001. godine u osam naselja s 11 obitelji i 25 duša, a najviše ih je: u Zadru ( dvije obitelji, sedam duša), Nadinu (1, 4), Sukošanu (2, 4) itd.

U Međimurju se prezime Kalinić pojavljuje 1698. godine, kada je u Donjem Vidovecu upisan grafijski oblik Kalinich; u tom mjestu oblik Kalinich je zabilježen i 1718. godine; u Donjem Vidovecu 1771. godine naveden je oblik Kallinics, godine 1847. oblik Kalinits i 1900. godine oblik Kalinics.

Sadašnji oblik Kalinić ustalio se iza 1931. godine, kada je upisan u Donjem Vidovecu i Legradu. [12]

Popis iz 2001. godine zatekao je u tri međimurska mjesta 10 Kalinića obitelji s 20 duša: u Donjem Vidovcu (četiri obitelji, 12 duša), Kotoribi (5, 16) i Maloj Subotici (1, 2).

U osam naselja zagrebačkog područja živi 58 Kalinića obitelji sa 130 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (49 obitelji, 103 duše), Zaprešiću (2, 9) itd. Većina zagrebačkih Kalinića su dalmatinskog podrijetla.

Na riječko-istarskom području Kalinići, pretežito zadarskog podrijetla, ali i iz Zenice (Bosna), žive u devet mjesta tog kraja s 25 obitelji i 66 duša, a najviše ih je u Rijeci (13, 37).

Spominjemo još i Kaliniće slavonskih prostora: u 17 naselja s 35 obitelji i 87 duša, a najbrojniji su u Vinkovcima (devet obitelji, 27 duša), Osijeku (7, 10) itd.

Važnija literatura:

1. Zlatna knjiga grada Splita, svezak I., (priredili: V. Rismondo i Lj. Šimunković), Split 1996.
2. A. J. Soldo, Kratka povijest župe Prugovo, str. 26; Župa Svetog Ante Prugovo u prigodi 100-obljetnice nove crkve, Split 1980.
3. Državni arhiv u Zadru, Spisi općeg providura Danijela Dolfina, svezak III.
4. A. J. Soldo,Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995.
5. I. Ostojić, podlistak Onomastika šibenskog kraja, nastavak III; Zbornik Kačić Split 1989/1990.
6. A. Bačko, Porodice dalmatinskih Srba, Beograda 2008. godine.
7. B. Zelić Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine; Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Splir 1967.
8. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, Vrlika 2003.
9. B. Desnica,Historija kotarskih uskoka (1646-1686), Beograd 1950.
10. A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2002.

Naslovnica: Lovre Kalinić, Wikipedia

Luka Modrić

Prezime Modrić ima 1930 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 212. hrvatsko prezime.

Modrića je najviše: u Zagrebu (92 obitelji, 203 duše), Glavicama pokraj Sinja (46, 160), Rijeci (63, 138), Zadru (34, 95), Splitu (29, 82), Obrovcu (28, 70), Ježeviću pokraj Vrlike (21, 50), Leskovecu Topličkom pokraj Varaždinskih Toplica (13, 50), Krasnom pokraj Senja (11, 41), Vrsima pokraj Nina (8, 30).

U osnovi prezimena je pridjev modar, modri, što znači onaj koji je boje vedrog neba, neboplavi, sinji. Međutim na dinarskom području, odakle potječe većina Modrića, sve je donedavno bio u uporabi odjevni predmet koji se zvao modra, modrna, modrina, ustvari košulja za cijelo tijelo, koja je najčešće bila modre boje, a nosila su je i muška djeca gotovo do polaska u školu, kad je bivala zamijenjena hlačicama. U zapadnoj Hercegovini i starinske hlače s velikom turom zvale su se modrine, vjerojatno stoga što su bile u pravilu modre boje. Zbog svega toga moguće je da su, osim po modroj boji, Modrići dobili obiteljski nadimak a kasnije i prezime Modrić po modri ili modrinama.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Modrič, Modrinić. Modrušan, Modrušić (preklapanje sa ekonimom Modruš).

Broj stanovnika Hrvatske s prezimenom Modrić u posljednjih šezdesetak godina se gotovo udvostručio: u popisu iz 1948. godine oko tisuću Modrića, a prema popisu iz 2001. godine gotovo dvije tisuće duša.

Modrić je ipak ponajviše dalmatinsko prezime: u 34 naselja tog dijela Hrvatske prema popisu iz 2001. godine živi 241 Modrića obitelj sa 686 duša, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom izdvajamo mjesta s 15 i više Modrića: u Glavicama (46 obitelji, 160 duša), Ježeviću (21, 50), Obrovcu (28, 70), Prkosu pokraj Škabrnje (7, 18), Sinju (6, 22), Splitu (29, 82), Sućuraju (7, 18), Vinaliću pokraj Vrlike (6, 15). Vrsima pokraj Nina (8, 30), Zadru (34, 95), Zatonu Obrovačklom (10, 24).

U popisu novodoseljenih Morlaka na teritorij Splitske nadbiskupije, sačinjenom od splitskog nadbiskupa Leonarda Bondumiera 1659. godine , a koji se čuva u Arhivu Splitske nadbiskupije, u Villi Sasso (danas Kamen pokraj Splita), zabilježeni su i domaćini s prezimenima Modrić i Modro (kraći oblik).

Jedan od također starijih spomena prezimena Modrić potječe iz lipnja 1673. godine, kad se u Sućurju na Hvaru u izdvojenom popisu doseljenika koji su tijekom Kandijskog rata (1645-1669) stigli s ili preko Makarskog primorja, nalazila i obitelj Mihovila Modrića. [1]

Odakle su Modrići stigli u okolicu Splita te na Makarsko primorje ili pak otok Hvar? Što se tiče njihove mjesne starine može se spekulirati, ali da su bunjevačkog podrijetla u to nema sumnje, što pak znači da su izdanci starih hrvatskih stočarskih obitelji iz zapadne Hercegovine odnosno Dalmatinske zagore. Upravo su odatle stigli na zadarsko, splitsko ili pak senjsko-ličko područje odnosno u Bačku i južnu Mađarsku.

Stoga je Modrić ponajprije prezime zadarsko-obrovačkog područja, a popis iz 2001. godine zabilježio je u 15 naselja tog kraja 114 Modrića obitelji s ukupno 273 duše, Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Modrića: u Obrovcu (28 obitelji, 70 duša), Prkosu pokraj Škabrnje (7, 18), Vrsima pokraj Nina (8, 30), Zadru (34, 93), Zatonu Obrovačkom (10, 24).

Prema popisu iz 2001. godine potomci Mihovila Modrića žive na Hvaru, u Sućurju (sedam obitelji, 18 duša).

Snažna skupina Modrića prema popisu iz 2001. godine živi i u sedam naselja Cetinske krajine (83 obitelji, 258 duša): u Glavicama (46 obitelji, 160 duša), Ježeviću (21, 50), Podosoju pokraj Vrlike (1, 4), Sinju (6, 22), Vinaliću (5, 15) i Vrlici (4, 7).

Kad je riječ o Cetinskoj krajini, onda gotovo da se može ustvrditi da su preci današnjih Modrića stigli u taj kraj nakon njegova oslobođenja od Turaka, dakle iza 1686. godine, i to sa susjednog livanjskog područja. Na to najprije upućuje i činjenica da su Modrići iz Glavica pokraj Sinja (obitelj Ivana Modrića u banderiji harambaše Jakova Jadrijevića) prebjegli 1698. godine iz Podhuma pokraj Livna. [2]

Upravo u toj je banderiji u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine upisana i devetočlana obitelj Ilije Modre [3] (kraći oblik prezimena i još jedan dokaz više za našu tvrdnju glede tvorbe tog prezimena). Iz tog je vremena i zapis da je nakon povratka Tome Ćirkovića (ili možda Ćurkovića) u Tursku dio njegove zemlje pripao upravo Iliji Modri. [4]

Na vrličkom pak području Modrići su zabilježeni u zemljišniku iz 1710. godine, kad je upisana 18-člana obitelj Nikole Modrića pokojnog Petra (pet odraslih muškaraca, tri žene, troje muške i sedmero ženske djece). [5] Obitelj tog Nikole Modrića, ali s petero ukućana manje, zabilježena je i u popisu vjernika Splitske nadbiskupije, koji je 1725. godine obavio nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi. [6]

Modrići šireg srednjodalmatinskog priobalja (u 11 mjesta 49 obitelji sa 133 duše) su pretežito glavičko-vrličkih korijena, a najviše ih je: u Splitu (29 obitelji, 82 duše), Kninu (3, 9), Stobreču (3, 8) itd.

Kad je riječ o tome dijelu Dalmacije, onda treba spomenuti da se pokraj Ervenika na kninskom području nalazi i naselje s nazivom Modrino Selo, u kojem je prema popisu iz 2001. godine živi 28 stanovnika, među kojima nema Modrića.

Modrići s ostalim Bunjevcima sredinom 17. stoljeća nastanjuju Velebitsko Podgorje i senjsko-ličko područje, gdje se u nekim ispravama pojavljuju i s preoblikovanim prezimenom Modrović.

Podgorsko-lički Modrići sa zapaženim su uspjesima obavljali vojničke i posebno časničke dužnosti diljem nekadašnje Vojne krajine, a dio ih se uspješno ogledao i kao poduzetnici a navlastito u trgovini.

Ova grana Modrića imala je i plemićke naslove. Nikoli Modriću je 1649. godine u Hrvatskom državnom saboru priznato i potvrđeno plemstvo; Nikoli Modriću, Ivanu Modroviću (duži oblik prezimena) te bratu mu Petru Martinu i djeci plemstvo i grb dodijelio je car Leopold II. u Beču 21. srpnja 1791. godine, što je potvrđeno 1792. godine u Hrvatskome državnom saboru, gdje je još prije 1649. godine priznato i potvrđeno plemstvo Nicolausu Modrichu (Nikoli Modriću).

Prema popisu iz 2001. godine Modrići u tom kraju žive u 11 mjesta s 28 obitelji i 84 duše: u Krasnom (11 obitelji, 41 duša), Senju (6, 13), Otočcu (3, 8), Gospiću (2, 5) itd.

Dio Modrića primorsko-istarskog područja je senjsko-ličkih korijena. Tu je popis iz 2001. godine u 39 naselja zabilježio 107 Modrića obitelji sa 241 dušom, a najviše ih je: u Rijeci (63 obitelji, 138 duša), Rovinju (3, 10), Lovranu (2, 9), Puli (5, 9) itd.

U Međimurju se pak prezime Modrić pojavljuje 1768. godine, kada je u Donjem Hrašćanu upisan grafijski oblik Modrich a u Palinovecu oblik Modrics; godine 1844. u Črečanu je zabilježen oblik Modrits; godine 1900. u Jurčevecu je naveden oblik Modrics.

Sadašnji oblik Modrić ustalio se nakon 1931. godine, kada je zabilježen u Križovecu, Lapšini, Selnici, Totovecu i Vratišinecu. [7]

iz 2001. godine zatekao je u Međimurju Modriće u četiri mjesta s osam obitelji i 21 dušom: u Belici (tri obitelji, osam duša), Brezju (1, 4), Čakovecu (2, 5), Gornjem Kuršanecu (2, 4).

U 20 naselja varaždinskog područja živi 60 Modrića obitelji sa 187 duša, a najviše ih je: u Leskovecu Topličkom (13 obitelji, 50 duša), Hrastovecu Topličkom (8, 20), Velikom Bukovecu (4, 10) itd.

Modrići su prema popisu iz 2001. godine nastanjeni i na slavonskom području: u 29 mjesta pet slavonskih županija živi 70 Modrića obitelji s 204 duše, a najviše ih je: u Osijeku (11 obitelji, 29 duša), Županji (5, 20), Antunovcu (3, 16), Valpovu (5, 16), Vinkovcima (5, 15), Čepinu (5, 12), Požegi (3, 10) itd.
Na bjelovarskom području popis iz 2001. godine zatekao je u 25 naselja tog kraja 55 Modrića obitelji sa 134 duše, a najviše ih je: u Ivanskoj (šest obitečji, 20 duša), Palančanima (6, 17), Bjelovaru (7, 16), Šimljanici (5, 16) itd.

Snažna skupina Modrića nastanjena je i na zagrebačkom području, dakako različita su i krvnog i mjesnog podrijetla. Prema popisu iz 2001. godine prebivaju u 18 mjesta sa 126 obitelji i 317 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (92 obitelji, 203 duše), Zaprešiću (6, 19), Samoboru (6, 17), Velikoj Gorici (4, 13), Šumećanima (3, 12), Ivanić Gradu (2, 10) itd.

Literatura

1. J. A. Soldo, Cetinska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1995.
2. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1710. godine za naselje Vrlika
3. B. Zelić-Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine; Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI., Split 1957.
4. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002.
5. A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2007.

Naslovnica: Luka Modrić, Wikipedia

Marcelo Brozović

Prezime Brozović ima 1335 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 375. hrvatsko prezime.

Najviše ih je u Hreljinu pokraj Ogulina (74 obitelji, 244 duše), Zagrebu (77, 164), Karlovcu (45, 121), Ogulinu (34, 96), Rijeci (25, 57), Dugoj Resi (20, 51), Selcima pokraj Crikvenice (13, 33), Odranskom Obrežu pokraj Zagreba (8, 30), Kutini (9, 26), Vrbovskom (12, 23).

Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od Broz, izvedenice svetačkog imena Ambroz, Ambrosij (grčki Ambrosios = koji pripada bogovima, koji je besmrtan; (a = ne + brotos = smrtan; besmrtan).

P. Skok navodi da se ime Broz pojavilo u 15. stoljeću, a postalo je i kajkavskim prezimenom Broz (Brozić, Brožić, Brozović u okolici Karlovca, Brožo u 15. stoljeću i Brozalj).

Ime se u kršćanskom dijelu svijeta širilo štovanjem Svetog Ambrozija (Trier između 337 i 339 – 397. godine), crkvenog oca. Bio je sin prefekta Galije, studirao je u Rimu, postao je odvjetnikom u Srijemskoj Mitrovici (Sirmium), imenovan je upraviteljem Ligurije i Emilije, a 374. godine aklamacijom puka izabran je za milanskog biskupa, iako u to vrijeme nije bio ni kršten već samo katekumen. Kao biskup istakao se u borbi protiv krivovjerja, ostataka poganstva i carske samovolje. Autor je brojnih djela s crkvenom tematikom. Nebeski je zaštitnik grada Milana.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Broz, Brozalj, Brozičević, Brozić, Brozinčević, Brozinić, Broznić, Brožić.

Brozovići su rod karlovačko-jaskanskog područja, koji je nastao u 15. stoljeću, a kao pleme spominju se 1550. godine u Kupčini pokraj Krašića, a 1589. godine nazočni su i u Slavetiću pokraj Jastrebarskog.

U urbaru grada Ozlja iz 1642. godine naveden je u Gornjem Oštrom Vrhu Miko Brozović, a u Ozlju je zabilježen Ivan Brozović, brodar.

I Brozovići se u vrijeme borbi s Turcima sklanjaju na karlovačko područje (Karlovac, Belajske Poljice, Zastinje), a njihove je potomke popis iz 2001. godine zabilježio u osam naselja tog kraja sa 76 obitelji i 198 duša, a najviše ih je: u Karlovcu (45 obitelji, 121 duša), Dugoj Resi (20, 51), Belajskom Poljcu (6, 17) itd.

U prvoj polovici 18. stoljeća Brozovići se naseljavaju i na ogulinsko područje, gdje je u župskim maticama 1733. godine upisana smrt Martina Brozovića.

U zemljišnim knjigama iz 1775. godine upisani su podaci za 17 Brozovića obiteljskih zadruga ogulinskog područja, kojih su domaćini bili: Josip iz Ogulina; Bartol, po dvojica s imenima Ivica i Valentin te Mate, Petar i Tome iz Hreljina Ogulinskog; Marko iz Gerova; Gašpar, Ivan, Mikula i Petar iz Kamenice Skradničke; Ivan, Ive i Mate iz Tounja. [1]

Prema popisu iz 2001. godine na ogulinskom području žive 122 Brozovića obitelji s 386 duša, što je više od četvrtine svih Brozovića u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Brozovića: u Hreljinu Ogulinskom (74 obitelji, 244 duše), Kamenici Skradničkoj (4, 15), Ogulinu (34, 96), Svetom Petru pokraj Ogulina (5, 13).

Dio Brozovića je krenuo i u slovensku Belu krajinu, gdje im i danas, primjerice u selu Vinici, žive potomci.

Ogulinski Brozovići sele i u južnu Ugarsku, a spominju se 1715. godine u selu Maraza pokraj Mohača. [2]

U Međimurju se pak pojavljuju 1768. godine, kada je u Hodošanu upisan grafijski prezimenski oblik Brozovics; taj je oblik zabilježen također u Hodošanu i 1844. godine. Sadašnji oblik Brozović se ustalio iza 1931. godine, kada je zabilježen u Miklavecu i Podturenu. [3] Popis iz 2001. godine u Međimurju je zatekao Brozoviće: u Čakovecu (dvije obitelji, pet duša) i Pribislavecu (3, 9)

U Primorsko-goranskoj županiji postoje dvije nesrodne skupine Brozovića: primorska sa starinom u Selcima pokraj Crikvenice i goranska u Mrkoplju.

Od crikveničkih Brozovića je legendarni nogometaš Miroslav Brozović, čiji su preci preselili iz Bribira u Mostar, gdje on i započeo i završio život.

Popis iz 2001. godine zatekao je u 21 naselju Primorsko-goranske županije 89 Brozovića obitelji sa 189 duša.

I ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Brozovića: u Bribiru pokraj Vinodola (pet obitelji, 12 duša), Lovranu (2, 11), Mrkoplju (11, 24), Rijeci (25, 57), Selcima pokraj Crikvenice (13, 33), Tribalju (2, 11), Vrbovskom (12, 23).

U 15 naselja zagrebačkog područja popis iz 2001. godine zatekao je 111 Brozovića obitelji s 260 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (77 obitelji, 164 duše), Odranskom Obrežu (8, 30), Okujama (6, 17) itd.

Upravo iz Okuja (Turopolje) je i sadašnji hrvatski nogometni reprezentativac Marcelo Brozović.

Skupinu Brozovića od 23 obitelji s 61 dušom zabilježio je popis iz 2001. godine u šest naselja sisačkog područja, a najviše ih je u Kutini (devet obitelji, 26 duša) i Janji Lipi (9, 23).

Spominjemo i još četiri manje skupine Brozovića: dalmatinsku (pet naselja, 13 obitelji, 31 duša), koprivničko-križevačku (4, 10, 19), bjelovarsku (4, 6, 18) i zagorsku (4, 6, 14).

Najviše ih je: u Metkoviću (sedam obitelji, 20 duša), Makarskoj (2, 5); Koprivnici (7, 11), Đurđevcu (1, 4); Garešnici (2, 7), Gudovcu (2, 6); Svetom Križu pokraj Tuhelja (2, 8), Pristavi (2, 4) itd.

Ipak, dio Brozovića živi u Bosni i Hercegovini, a odatle su i dvojica najistaknutijih nositelja tog prezimena: Dalibor Brozović (Sarajevo 1927-Zagreb 2009), hrvatski jezikoslovac svjetskog glasa i Miroslav Brozović (Mostar 1917 – Mostar 2006), legendarni nogometni reprezentativac.

Najvažnija literatura:

1. H, Salopek, Ogulinsko-modruški rodovi, Zagreb 2002.
2. A. Frančić, Međimurska prezimena, Zagreb 2002.

Zvonimir Boban

Prezime Boban ima 1445 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 333. hrvatsko prezime.

Bobana je najviše: u Splitu (130 obitelji, 362 duše), Solinu (61, 185), Zagrebu (63, 168), Klisu 32, 104), Prugovu pokraj Klisa (20, 74), Bačevcu pokraj Virovitice (13, 33), Ogulinu (9, 28), Osijeku (10, 25), Rijeci (12, 25), Sinju (5, 22).

S jezičnog motrišta prezime je istovjetno s imenom Boban, oblikom narodnih imena Bogdan (latinski Deodatus, grčki Theodotos), Bogoslav, Bogomir, Bogoljub, ali i Slobodan i slično. Prezime je također moglo nastati i od:

• imenice bob, naziva jednogodišnje mahunarke (Vicia faba) iz porodice leptirnjače (Papilionacae);
• od imenice boba, naziva dijela grozdastog ploda brojnih vrsta bobičavog voća (grožđe, ribizla, borovnica);
• od imenice iz albanskog jezika bobe sa značenjem ptica čavka.

Prema tom prezimenu nazvano je i Bobanovo Selo, novo naselje u hercegovačkoj općini Čapljina sa 400-tinjak novoizgrađenih obiteljskih kuća Hrvata, u Domovinskom ratu protjeranih iz srednje Bosne (Kraljeva Sutjeska, Kakanj, Travnik, Konjic). Sagrađena je crkva i groblje, osnovna škola sa sportskim terenima, asfaltirane su dvije glavne ulice, a u tijeku je i gradnja vodovoda. Naselje je nazvano po Mati Bobanu (1940-1997), prvom predsjedniku Hrvatske Republike Herceg Bosne.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Bobanac, Bobanić, Bobanović, Bobek, Bobešić, Bobetić, Bobić.

U Hrvata postoje najmanje dvije velike rodovske zajednice s prezimenom Boban: ogulinska i hercegovačko-dalmatinska.

Bobani ogulinske grane nastali su u 15. stoljeću u starohrvatskoj Humskoj župi u Bihaćkoj krajini: najprije se 1531. godine spominju dvojica Bobana vojnika s istim imenom Ivan.
U vrijeme najžešćih ratova s Turcima Bobani iz Bihaćke krajine sele u sigurnost susjednih područja: u Trstenik pokraj Zagreba, gdje su zabilježeni 1565. godine te na ogulinsko područje, gdje se uključuju u postrojbe tvrđavnog naselja Ogulin.

U ispravi kneza Vuka Krste Frankopana iz 1630. godine spominje se ogulinski građanin Luka Boban, a u popisu vojnika iz 1699. godine u Ogulinu je naveden vojnik-venturin Grgo Boban. U zemljišnim knjigama iz 1775. godine u Ogulinu su zabilježene dvije Bobanove obitelji, čijim je domaćinima ime Ivan. Popis iz 2001. godine zatekao je u Ogulinu devet Bobanovih obitelji s 28 duša i to su svi današnji Bobani na ogulinskon području.

Krajem 17. stoljeća Bobani sele i u Skakavac pokraj Karlovca, u kojemu je popis iz 2001. godine zatekao četiri Bobanove obitelji s ukupno 19 duša, zatim u Karlovac i Krnjak po jednu četveročlanu obitelj te jednu osobu u Slunjskim Moravcima.

U 18. stoljeću dio Bobana ogulinskog područja između 1765. i 1768. godine presellio je u virovitički kraj, u selo Bačevac, gdje je popis iz 2001.godine zatekao 13 Bobanovih obitelji s 33 duše; [1] u Nijemce pokraj Vukovara godine 1783. kolonizirani su i Bobani. [2]

Inače u 22 slavonska naselja živi 67 Bobanovih obitelji sa 181 dušom, a najviše ih je: u Bačevcu pokraj Virovitice (13 obitelji, 33 duše), Osijeku (10, 25), Iloku (5, 18), Velikoj (3, 13), Slatini (4, 10) itd.

Dalmatinsko-hercegovački Bobani prema popisu iz 2001. godine u samo pet naselja (Solin, Klis, Split, Prugovo i Sinj) broje 218 obitelji sa 747 duša, što je više od polovice svih Bobana u Hrvatskoj. Što se pak tiče cijele Dalmacije, u njoj Bobani s ukupno 902 duše u 272 obitelji sačinjavaju gotovo dvije trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo naselja s 10 i više Bobana: u Splitu (130 obitelji, 362 duše), Solinu (61, 185), Klisu (32, 104), Prugovu (20, 74), Sinju (5, 22), Dubrovniku (7, 21), Podstrani (6, 19), Zadru (4, 13), Stobreču (3, 11).

Rodovska zajednica Bobana u Dalmciji počinje zaživljvati polovicom 17. stoljeća, nakon što je 1648. godine oslobođena od Osmanlija tvrđava Klis nadomak Splita. Na tom se području spominju 1659. godine u pismu splitskog nadbiskupa Leonarda Bondumeira vatikanskoj Kongregaciji za širenje vjere s popisom novopridošlih Morlaka na teritorij Splitske nadbiskupije: na Klisu tročlana obitelj Šimuna Boban(ović)a, u Vranjicu pokraj Solina devetočlano kućanstvo Luke Bobana.

Također su zabilježeni i u najstarijoj sačuvanoj matici krštenih župe Vranjic iz 1664. godine, i to s dužim oblikom prezimena Bobanović: „Ja don Ivan Božanović kupi u Solinu u hajduka dite tursko i karsti ga, bi mu ime Klara, bi kum Matij Bobanović, kuma Luca žena Jure Božića.“ To je krštenje obavljeno 1664. godine. [3]

U također najstarijoj matici, ali vjenčanih župe Vranjic (1665-1676), prezime Boban(ović) je upisano sedam puta. Luka (naveden s oba oblika prezimena Bobanović i Boban) pojavljuje se devet puta u ulozi vjenčanog kuma, kao što je primjerice: 8. studenog 1665. godine na vjenčanju Frančiška sina pokojnog Vulete Vukšića iz Petrova polja, iz sela Ružića, s Ivanicom kćeri pokojnog Petra Hreljanovića iz sela Kričaka pokraj Drniša. [4]

Luka Boban zabilježen i na vjenčanju svoje kćeri: „Godine Gospodnje 1673. jenara na 10. bi vinčan Ivan sin pokojnog Bariše Milkovića s Mandom kćeri Luke Bobana, budući napoviđeni posrid mise puku u dani svečani i ne nahodeći im se nijedna zapričica biše združeni očito u crikvi Svetog Martina, bi svidok Ilija Galić i Dujam Marinić po meni kuratu (župniku) don Ivanu Pekojeviću istog sela Vranjica.“

Još se jedan Boban po imenu Ivan pojavljuje u ulozi vjenčanog kuma: novembra istoga dne i godišta (12. 11. 1668) bi vinčan Anton sin Martina Mihića (Mijića) iz Čavlića (Čavoglave u Petrovu polju) s Cvitom kćerju pokojnog Luke Bakovića iz Suhoga Doca (danas Primorski Dolac), budući vikarij dispensa dvoje napoviđeni je po Petru Božanovu s licencom njegova neputa kapelan i bi svidok Ivan Boban i Grgo Mihić s Klisa.“ [5]
Bobani sudjeluju i u podjeli zemlje prema venecijanskom zemljišniku iz 1675. godine, u kojem je navedeno da je osmočlana obitelj Šimuna Bobanovića dobila od mletačkih vlasti zemlju na Klisu, a 14-članoj obitelji Luke Bobanovića dodijeljena zemlja na solinskom području (Sutikva, Meterize, Solin, Vrbica, Ilijino vrilo, Voljak, Bilo, Strana, Dujmovac i Arapovac). [6]
Neprekinuta nazočnost roda Bobana na Klisu može se pratiti: preko zapisa u administrativnoj knjizi kliške Bratovštine Presvetog Sakramenta (1766-1776); preko knjige Libro dei conti koju su vodili kliški župnici od 1780. do 1792. godine; preko Stanja duša župe Klis (1893-1905). [7]

U nedaleko od Klisa Prugovo Bobani su stigli najkasnije početkom 18. stoljeća, o čemu svjedoči i jedan upis u matici fra Lovre Jazidžića, zvanog i leteći župnik: trećeg veljače 1701. godine upisano je krštenje Matije, kćeri Ivana Boban(ović)a i majke Kate rođene Domljanović iz Konjskog pokraj Prugova. [8]

Nema ih u inače nepotpunom venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine kao ni u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729). Nismo utvrdili razloge njihova nepojavljivanja u tim ispravama.
U vrijeme francuske okupacije Dalmacije (1806-1814) zabilježeno je da Bože Boban iz Prugova dopao francuskog zatvora, odakle je pobjegao, pa je u znak zahvale Bogu darovao crkvi u Prugovu srebreni svijećnjak. Zna se da je 1804. godine bio živ, jer je u maticama zabilježeno rođenje njegova sina Filipa. [9]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u banderiji harambaše Pavla Maretića u Dicmu zabilježena je osmočlana obitelj Mate Bobanovića pokojnog Grgura iz Klisa. [10]

Veoma zanimljivog Bobana, doseljenog iz Prugova u Split, predstavlja M. N. Kuzmanić. „Godine 1832. u Splitu živi Mihovil Boban iz Prugova sa suprugom i sinom Vinkom, koji posjeduje 32.120 metara četvornih zemlje kupljene od obitelji Cindro, koju obrađuje u vlastitoj režiji. Njih troje uživa golem prihod od više od 10.000 metara četvornih po članu obitelji. Kako je seljak iz Prugova u dobi od trideset godina mogao doći do novaca potrebnih za kupovinu tolikog posjeda? Ma koji bio put stjecanja za one prilike velikog posjeda, ovo je slučaj bez presedana. No koliko je god imao uspjeha i sreće na gospodarskom polju, obiteljski mu je život bio posve nesretan. Petero djece umire mu u dobi od dva mjeseca do sedam godina, dok najstariji sin umire kao praktikant u dobi od 22 godine. Mihovil Boban, rođen u Prugovu, umire u Splitu 1872. godine, imajući građanski status. [11]

Prema predaji koju je zapisao fra Petar Bezina „Bobani su prvotno doselili iz Hercegovine pod Klis za Kandijskog rata (1645-1669). Neki su se od njih povukli na nedaleko Radinje, gdje je bila dobra paša za stoku. Odatle se Petar Boban spustio u Podumac. On je imao pet sinova: Božu, Antu, Ivana, Tomu i Miju. Priča se kako se Bože hvalio da može, ako ne padne ni kap kiše, tri godine sam hraniti Prugovčane. Podosta kasnije jedan je Boban prešao na posjede Ratalja. Priča se, naime, da Pavao Ratalj-a to je istina-nije imao muškog potomka (umro je 1865. godine) nego pet kćeri. Jedna se od njih Andrijana udala za Bobana koji je prešao na ženino imanje.“ [12]

Bobani su na kliško i izakliško područje vjerojatno doselili u vrijeme Kandijskog rata iz zapadne Hercegovine, iz današnjeg sela Sovića u općini Grude, koje se tada zvalo Dunići.
U popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/1742. godine biskup je fra Pavo Dragićević u Sovićima zabilježio osmočlanu obitelj Stipana Bobana. [13]

Dvadesetak godina kasnije (1768) biskup je fra Marijan Bogdanović upisao u Sovićima dvije Bobanove obitelji: Nikolinu s deset i Jurinu sa sedam duša. [14]

U Sovićima je 1986. godine živjelo 70 obitelji s prezimenom Boban. Od njih su: Mate Boban (1940-1997), prvi predsjednik Republike Herceg-Bosne i Zvonimir Boban (1968), jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena. Od solinskih pripadnika tog roda je poznati hrvatski povjesničar Ljubo Boban (1933-1994) kao i vrsni glumac Božidar Boban (1938). Bobani u Zastinju pokraj Livna su islamske vjeroispovijesti. Za njih je M. Petrić zabilježio „da ništa ne znaju odakle su podrijetlom.“ [15]

U devet pak naselja zagrebačkog područja živi 79 Bobanovih obitelji s 212 duša, a najbrojniji su: u Zagrebu (63 obitelji, 168 duša), Velikoj Gorici (5, 15), Samoboru (3, 8), Sesvetama (2, 7) itd. Popis iz 2001. godine zabilježio je u 17 naselja primorsko-istarskog područja 31 Bobanovu obitelj sa 72 duše, a najviše ih je: u Rijeci (12 obitelji, 25 duša), Samoboru (3, 8), Banovini pokraj Fužina, Dajli i Svetom Martinu pokraj Buzeta po (1, 4) itd. Spominjemo i još dvije manje skupine Bobana: karlovačku (četiri naselja, sedam obitelji, 28 duša) i bjelovarsku (5, 10, 19), a najviše ih je: u Skakavcu (četiri obitelji, pet duša) Karlovcu i Krnjaku po (1, 4); Grubišnom Polju (3, 8), Daruvaru (4, 5) itd.

Važnija literatura:

1. H. Salopek, Ogulinsko-modruški rodovi, Zagreb 2997.
2. M. Marković, Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002.
3. Državni arhiv u Splitu, Matica krštenih župe Vranjic (1653-1695)
4. Državni arhiv u Splitu, Matica vjenčanih župe Vranjic (1666-1676) prema transliteraciji s bosančice Ivana Grubišića iz Solina
5. Državni arhiv u Zadru, Morosinijev zemljišnik iz 1675. godine za naselja Klis, Vranjic i Solin
6. S. Listeš, Klis, povijest, toponimi, govor, Kli 1998.
7. Arhiv Franjevačkog samostana u Sinju, knjiga 165., fragment krštenih
8. J. A. Soldo, Kratka povijest župe Prugovo; Župa Svetog Ante u Prugovu u prigodi 100. obljetnice nove crkve, Split 1980.
9. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709. godine, banderija harambaše Pavla Bilandžića iz Dicma
10. M. N. Kuzmanić, Splićani: obitelji i prezimena, Split MMVIII.

Vedran Ćorluka (Izvor: Wikipedia)

Prezime Ćorluka ima 750 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 855. po redu prezime u Hrvatskoj.

Najviše ih je: u Zagrebu (67, 184), Slavonskom Brodu (26, 70), Sesvetama (20, 58), Osijeku (8, 26), Vinkovcima (8, 23), Požegi (8, 22), Čajkovcima pokraj Vrpolja i Čepinu pokraj Osijeka po (6, 21), Vrbanji pokraj Županje (7, 19), Vrpolju pokraj Slavonskog Broda (5, 18).

Prena M. Nosiću prezime s jezičnog motrišta podrijetlom je iz turskog jezika, u kojem je ćorluka osoba s izraženim prkosom, inatom i tvrdoglavošću (turski kor-luk = sljepilo, zaslijepljenost). [1]

N. Mandić je pak uvidom u crkvene matice utvrdio da su hercegovačke Ćorluke nastale u Grudama (zapadna Hercegovina) od 26-člane obitelji Luke Majića, a očito je, tvrdi taj autor, da je Luka bio ćorav pa je tako nastalo prezime Ćorluka (ćoravi Luka). [2]

U Grudama je biskup fra Pavo Dragićević u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika 1741/1742. godine zabilježio 26-članu obitelj Luke Majića, a biskup fra Marijan Bogdanović u svoj popis iz 1768. godine uvrstio je 20-članu obitelj njegova sina Lovre, uz čije ime je upisano novo prezime Ćorlukić (duži oblik prezimena), a u Vrhovima pokraj Dervente (stara župa Velika) zabilježena je devetočlana obitelj Nikole Ćorlučića. [3]

U maticama župe Velika prvi upis Ćorluka dogodio se 1. veljače 1768. godine, kada se Nikola Majić oženio Ivanom Ćorlukom iz Ljupljanice (tada Ljupljnice kao posebnog naselja nema ni u Dragićevićevu ni u Bogdanovićevu popisu).

U popisu biskupa Bogdanovića iz 1768. godine u Vrhovima je upisan Nikola Ćorlukić a u Modranu čak četiri Majića obitelji: Nikolina s 12, Ilijina s 10, Petrova s 12 i Šimunova s 18 duša, koji se možda još nije odlučile za novo prezime Ćorluka ili pak uopće ne kane to učiniti. Učestaliji upisi prezimena Ćorlukić odnosno Ćorluka uslijedili oko i iza 1800. godine.

U maticama stare župe Velika pokraj imena Kate Ćorluke, koja je vjerojatno kao udovica bila i domaćin svoje obitelji, upisano je mjesto podrijetla Posušje, koje je bilo sjedište ovećeg turskog prostora zvanog Bekija, u kojem se nalazilo i tadašnje selo Grude, starina tog mladog roda. [4]

Dakle njihovi su potomci upisivani u crkvenim maticama i u zapadnoj Hercegovini i u Bosanskoj Posavini s novim prezimenom Ćorlučić (Ćorlukić) koje je s vremenom „skraćeno“ u Ćorluka.

Čini se da su sve Ćorluke, bez obzira gdje su, istog, hercegovačkog podrijetla.

Iz sjeverne Bosne, navlastito iz općina Derventa i Doboj te iz Gruda u zapadnoj Hercegovini, Ćorluke doseljavaju u Hrvatsku, ponajviše u Zagreb, Sesvete, Osijek, Slavonski Brod i njegovu okolicu, Požegu, Vinkovce, Čepin pokraj Osijeka, Vrbanju pokraj Županje, gdje su prema popisu iz 2001. godine i najbrojniji pripadnici tog roda. To je iseljavanje bilo posebno snažno devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su srbočetnički agresori okupirali derventsko-dobojski dio Posavine.

U 21 naselju zagrebačkog područja popis iz 2001. godine zabilježio je 116 Ćorlukinih obitelji s 338 duša, što je podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Najviše ih je: u Zagrebu (67 duša, 367 duša), Sesvetama (20, 58), Ivanjoj Reci (3, 12), Dugom Selu (3, 11), Prikraju pokraj Brckovljana (3, 10) itd.

Što se pak tiče Slavonije, tu je popis iz 2001. godine u 28 naselja pet slavonskih županija zatekao 110 Ćorlukinih obitelji s 308 duša, što je također podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Ćorluka: u Čajkovcima (šest obitelji, 21 duša), Čepinu (6, 21), Dubovcu (3, 12), Gornjoj Vrbi (3, 12), Osijeku (8, 26), Požegi (8, 22), Slavonskom Brodu (26, 70). Velikoj (3, 15), Vrbanji (7, 19), Vrpolju (5, 18).

Spominjemo i još dvije manje skupine Ćorluka: dalmatinsku (devet naselja, 14 obitelji, 46 duša), primorsko-istarsku (6, 9, 22), a najviše ih je: Splitu (pet obitelji, 13 duša), Kaštel Sućurcu (2, 8); Jušićima i Rijeci po (2, 6) itd.

Važnija literatura:

1. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998.
2. N. Mandić, Podrijetlo hrvatskih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Mostar-Široki Brijeg 2002.
3. A. Zirdum, Prezimena katoličkog življa plehanskog kraja od 1760. do 1810. godine; Monografija Plehana, Plehan 1987.

Darijo Srna. Izvor: Wikipedia

Ovoga puta u svojim zapisima o prezimenima s razlogom odstupam od uhodanog načina obrade prezimena 34-godišnjeg kapetana hrvatske nogometne reprezentacije Darija Srne.

Naime dio Srna, kojima pripada Darijo, prema nacionalnoj pripadnosti su Bošnjaci iz sela Gornjih Stopića pokraj Čajniča u istočnoj Bosni, danas etnitet Republika Srpska. Upravo se tu 1941. godine zbio iznimno tragični događaj: četnici su u zapaljenoj obiteljskoj kući spalili Darijevu baku, tada trudnicu visokom stupnju trudnoće skupa s njezinom maloljetnom kćeri. Dvojca sinova stariji Safet i 10-godišnji Uzeir, otac Darijev, koji je upravo u vrijeme europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj preminuo u svom domu u Matkoviću, uspjeli su pobjeći i postati izbjeglicama u Bosanskom Šamcu odnosno Sarajevu, gdje Uzeir zatekao i rođaka danas pokojnog Zulfu Srnu. Uzgred rečeno on je otac Segmendine Srne, novinarke i voditeljice Federalne televizije Bosne i Hercegovine i izvjesno vrijeme i zastupnice u bosanskom Parlamentu.

Nova nesreća je zadesila Srne u Šamcu, kad je Safetov i Uzeirov otac usmrćen zalutalim metkom dok je radio u jednoj aščinici (narodnoj kuhinji) u tom posavskom mjestu.

Uzeir Srna je kao siroče udomljen od slovenske obitelji Kelenc iz Donje Lendave pokraj Murske Sobote, koja mu je dala ime Mirko. Zanimljivo je spomenuti da je dječak Uzeir bio potpuno zaboravio svoj bosanski jezik. Zahvaljujući požrtvovanju brata Safeta i pomoći jednog Slovenca časnika JNA pronađen je Uzeir i doveden u Bosanski Šamac, gdje mu je živio stariji brat. Tu je nakon pučke škole završio pekarski zanat, a zatim prešao u Sarajevo kod rođaka Zulfe. Tu je nastupa kao vratar za FK Sarajevo, gdje su treneri bili Franco Lovrić i Ivica Glavočević.

Vojsku je služio u Busovači i igrao za tamošnji NK Jedinstvo, kada je zenički prvoligaš Čelik pozvao tog darovitog momka u svoje redove.

Za daljnju karijeru i život uopće sudbonosne su bile pripreme Čelika u Metkoviću, gdje je Uzeir stjecajem okolnosti stao na gol domaće Neretve, a uskoro odlučio prihvatiti i poziv Metkovac da prijeđe u njihove redove. U tom se gradu dva puta ženio i iz brakova s Metkovkama Nadom i kasnije Milkom dobio tri sina (Renata, Igora i Darija). Uzeir je, skratimo priču, najzaslužniji što je Dario izrastao u nogometaša svjetske vrijednosti i rekordera s 136 utakmica u dresu nogometne reprezentacije Hrvatske. Uz to sretno je oženjen Mirelom Forić i ima dvoje djece: Kasiju i Karla.

Dodajmo još: Srne su i uposljednjem ratu 1991. godine prognani od srbočetničkih agresora sa svoje starine u čajničkom kraju.

Inače prema popisu stanovništva Republike Hrvatske iz 2001. godine Srne u Metkoviću imaju dvije obitelji s ukupno osam duša što je najviše u Hrvatskoj; slijede Gunja pokraj Županje s dvije obitelji i šest duša, zatim Županja (1, 4), Zagreb (2, 3) i Ladrovići pokraj Poreča (1, 1). [1]

Dakle u Hrvatskoj u ukupno pet naselja živi osam Srninih obitelji s ukupno 22 duše.

S jezičnog motrišta prezime je istovjetno s nazivom ženke šumske divljači iz porodice jelena (Capreolus capreolus), kojoj se mužjak zove srnjak, a mlado lane). Budući da su temeljne karakteristike te životinje izražena plahost, neke vrsti i sramežljivost, vitkost tijela s gizdavim hodom i ritmičnim trkom, nije nimalo čudno da je Srna u Hrvata postalo i žensko ime, [2] o čemu svjedoči i naslov istoimene novele i glavne ličnosti u njoj hrvatskog književnika Dinka Šimunovića.

Danas je Srna već zastarjelo ime u Hrvata, a nosi ga svega desetak osoba (u Bizovcu, Kloštar Ivaniću i Zagrebu).

Literatura:

1. F. Maletić i P. Šimunović, Hrvatski prezimenik, knjiga II., Zagreb 2008.
2. Hrvatski enciklopedijski rječnik, knjiga 10., Zagreb 2002-2004.

Josip Glasnović. Screenshot: HRT

Prezime Glasnović ima 1099 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 503. hrvatsko prezime.

Glasnovića je najviše: u Zagrebu (189 obitelji, 770 duša), Kistanju pokraj Knina (19, 205), Šibeniku (5, 25), Osijeku (5, 24), Požegi (3, 18), Splitu (3, 18), Dubrovniku (3, 12), Sesvetama (4,11), Trogiru (2, 10), Dugom Selu (1, 10).

Prezime je s jezičnog motrišta nastalo od pridjeva glasan, -a, -o sa značenjem koji je dovoljno snažno izgovoren, sviran ili slično da se čuje, čujan. Vjerojatno je riječ o nekom koji je bio prepoznatljiv po jakosti govora. M. Šimundić navodi i osobno ime Glasinka.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Glas, Glasić, Glasinović, Glasovac, Glasović, Glasovik.

S porastom od 546 posto Glasnovići su u posljednjih šezdeseatak godina zabilježili najveći porast među svim hrvatskim rodovima. To je prezime u popisu iz 1948. godine imalo dvjestotinjak duša u Hrvatskoj, dok je popis iz 2001. godine zatekao gotovo 1100 stanovnika s prezimenom Glasnović.
Glasnovići su taj porast ostvarili doseljavanjem s Kosova, iz Janjeva: u Zagreb (189 obitelji, 770 duša) i Kistanje pokraj Knina (19, 205), a navlastito masovno pri raspadu jugoslavenske državne tvorevine krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća.

Inače naseljavavanje Hrvata na Kosovo veže se uz osnivanje srednjovjekovnih dubrovačkih i kotorskih rudarskih i trgovačkih naseobina, iz kojih su se razvile dvije veće hrvatske zajednice: jedna je na području Skopske Crne gore sa središtem u Letnici a druga u najvećem hrvatskom naselju na Kosovu, gradiću Janjevu. Janjevski Hrvati postali su nadaleko poznati po svom trgovačkom i obrtničkom umijeću (kujundžinstvo), što je uvjetovalo i njihovo naseljavanje i u urbanim sredinama u Hrvatskoj.

Devet naselja zagrebačkog područja popis iz 2001. godine zatekao je 200 Glasnovića obitelji s 809 duša, a gotovo su svi nastanjeni u Zagrebu (189 obitelji, 770 duša), Sesvetama (4, 11), Dugom Selu (1, 19) itd.

U Dalmaciji, u osam mjesta živi 35 Glasnovića obitelji sa 180 duša, a najviše ih je: u Kistanju (19 obitelji, 105 duša), Šibeniku (5, 25), Splitu (3, 18), Dubrovniku (3, 12), Trogiru (2, 10) itd.

Spominjemo još i slavonske Glasnoviće: pet naselja, 15 obitelji, 59 duša), a najbrojniji su: u Osijeku (pet obitelji, 24 duše), Požegi (3, 19) itd.

Prezime Glasnović u latiniziranom obliku Vocensis (latinski vox, -cis, f. = glas) spominje se u 16. stoljeću, kada je starom Duvanjskom biskupijom upravljao splitski franjevac Danijel Vocensis (Glasnović). Priča o njemu zbog svoje zanimljivosti zaslužuje i malo više prostora.

U pismu od 24. prosinca 1551. godine duvanjskim knezovima Grguru Lučiću i Pavlu Vukoviću papa Julije III. (1550-1555) obavještava ih da je 2. prosinca 1551. godine imenovao Danijela Glasnovića (Vocensis), splitskog franjevca za duvanjskog biskupa, kojeg su oni prigodom nedavnog posjeta Rimu i predložili. [1] Naime već pedesetak godina duvanjski biskupi zbog osmanlijskog zuluma ne smiju ni kročiti u svoju biskupiju, pa su, uz ostalo, vjernici ostali bez sakramenta krizme. Duvnjacima je dakle trebao biskup koji će doći u svoju biskupiju, što je nakon zaređenja u Rimu fra Danijel Glasnović i učinio 1552. godine. Zbog nezapamćenih osmanlijskih nasilja početkom Ciparskog rata 1570. godine da bi spasio živu glavu, morao je pobjeći iz Duvna te se preko Mostara i Ljubuškog tajno prebacio u Dalmaciju. Turci su u znak osvete zapalili stare franjevačke samostane u Mostaru i Ljubuškom. U Korčuli je Glasnović uhićen i zatočen u tursku tamnicu u Vrgorcu, iz koje su ga velikom otkupninom spasila subraća franjevci.

Kad je 1575. godine imenovan biskupom grada Moroa u južnoj Italiji, na sjednici kardinalskog zbora pod presjedanjem pape Grgura XIII. odano mu je priznanje da je 500 katolika svoje biskupije izbavio od turskog zuluma i smjestio ih u Napuljskom Kraljevstvu. Umro je 1577. godine u sjedištu svoje biskupije u južnoj Italiji.

U vezi s dvama sličnima hrvatskim prezimenima pitanje: Jesu li bračko-hvarski Glasinovići i neretvanski Glasovići potomci splitskih Glasnovića (Vocensisa)?

Popis iz 2001. godine zatekao je Glasinoviće u sedam dalmatinskih naselja s 18 obitelji i 47 duša: u Bolu (četiri obitelji, pet duša), Nerežišću (1, 4), Jelsi (2, 7) i Starom Gradu (1, 4), a Glasoviće u četiri tri naselja s 11 obitelji i 28 duša: u Opuzenu (8, 20), Buk Vlaci (1, 4) i Gradcu (1, 3) i Kistanju (1, 1).

Najvažnija literatura:

1. Leksik prezimena Socijalistike Republike Hrvatske, Zagreb 1976.
2. Hrvatski prezimenik: pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća, Zagreb 2008.
3. M. Šimundić, Rječnik osobnih imena, Zagreb MMVI.
4. I Bagarić, Duvno-povijest župa duvanjskog samostana prugodom 150, obljetnice današnje župe Duvno 1839-1989-. Duvno 1989.

Braća Martin i Valent Sinković primaju zlatne medalje. Izvor: Screenshot HRT.

Prezime Sinković ima 1456 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 329. hrvatsko prezime.

Sinkovića je najviše: u Zagrebu (140 obitelji, 301 duša), Proseniku Začretskom pokraj Zaboka (27, 64), Temovcu pokraj Zaboka (13, 43), Prelogu pokraj Čakovca (16, 42), Zaboku (11, 36), Vrtnjakovcu pokraj Krapinskih Toplica (12, 34), Krapinskim Toplicama (9, 27), Gradcu pokraj Makarske (9, 25), Bibalima pokraj Buja (11, 23), Dubrovčanu pokraj Velikog Trgovišća (8, 23).

Prezime je s jezičnog motrišta izvedenica od sinak (vokativ sinko), hipokoristika imenice sin, naziva izravnog muškog potomka. Posve precizno u ovom slučaju riječ je o pridjevu posvojnom sinkov od imenice sinak.

Sinko je ujedno i hipokoristik od osobnih imena Simon, Simeon i Simeun. Istog su jezičnog postanja i prezimena: Sinčić, Sinek, Siničić, Sinić, Sinkić, Sinovčević, Sinovčić.

Sinkovići su ponajprije prezime Hrvatskog zagorja, gdje je popis iz 2001. godine zabilježio u 63 naselja tog kraja 211 Sinkovića obitelji s 632 duše, što je gotovo polovica svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 15 i više stanovnika s prezimenom Sinković: u Bedekovčini (četiri obitelj, 22 duše), Donjoj Pačetini (6, 15), Donjoj Stubici (4, 19), Donjoj Šemnici (6, 15), Dubrovčanu (8, 23), Krapinskim Toplicama (9, 27), Pavlovcu Zabočkom (5, 15), Proseniku Začretskom (27, 64), Radakovu (9, 29), Temovcu (13, 43), Vrtnjakovcu (12, 34), Zaboku (11, 36).

Prezime Sinković se javlja u Međimurju, u Slatinščaku 1638. godine s grafijskim oblikom Sinkouich; taj je oblik upisan i 1660. godine u Kozjaku, Mons (Brdu) Slatnjaku i Selnici, kao i u Major Slatnjaku 1665. godine; oblik Sinković upisan je 1698. godine u Leskovcu: godine 1716. u Prelogu oblik Szinkovich; godine 1717. u Čakovcu oblik Sinkovisc.

Današnji oblik Sinković ustalio se iza 1931. godine, kada je zabilježen: u Čakovcu i još šest međimurskih naselja; tada je u Donjoj Dubravi zabilježen još jedan oblik tog prezimena Šinković. [1]

Popis iz 2001. godine zabilježio je u devet međimurskih mjesta 32 Sinkovića obitelji s ukupno 90 duša, a najviše ih je: u Prelogu (16 obitelji, 45 duša), Goričanu (4, 13), Čakovcu (5, 12), Donjem Pustakovcu (2, 7) itd.

Na Pelješcu Sinkovići su zabilježeni u popisu iz 1673/1674. godine: u Oskorušnu obitelj Ivana Stjepanova Sinkovića, koji su nastali od starijeg roda Damjanovića, kao Čaberčići (Čaberica) i Novaci; godine 1783. zabilježen je Stjepan Ivanov Sinković i Matija Ivanov Sinković; godine 1793. obitelji Ivana Martinova Sinkovića i već znanih Stjepana i Matije, sinova Ivana Sinkovića. [2]

Dio sadašnjih Sinkovića zagrebačkog područja je podrijetlom iz Zaboka i Kraljevca na Sutli, odakle su doselili u drugoj polovici 20. stoljeća. Inače u 16 naselja tog dijela Hrvatske popis iz 2001. godine zatekao je 141 obitelji Sinkovića s 346 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (141 obitelj, 346 duša), Zaprešiću 84, 10) itd. Na primorsko-istarskom području u 18 mjesta živi 38 Sinkovića obitelj s 94 duše, a najviše ih je: u Bibalima pokraj Buja (11 obitelji, 23 duše), Lazarićima i Rapcu s po (2, 8), Malom Lošinju (1, 7), Rijeci (2, 7) itd.

Među Sinkovićima u Buju, Bibalima, Momjanu ima i onih talijanske nacionalnosti, a dio ih je doselio iz Kopra (Slovenija). Na dubrovačkom pak području popis iz 2001. godine zabilježio je Sinkoviće u četiri naselja s osam obitelji i 20 duša: u Dubrovniku (pet obitelji, 15 duša), Donjoj Bandi pokraj Orebića (1, 2), Orebiću (1, 2), Lumbardi na Korčuli (1, 1).

Na Makarskom primorju Sinkovići su zabilježeni: godine 1744. u Lapčanju (danas Gradac) dvije obitelji: Ivanova sa sedam i Pavina s osam duša; godine 1802. u Gradcu tri obitelji s 21 dušom: Matina s tri te Nikolina i Nikole pokojnog Dominka po devet duša. [3]
Prema popisu iz 2001. godine u Gradcu na Makarskom primorju živi devet Sinkovića obitelji s ukupno 25 duša.

U ukupno osam naselja u Dalmaciji prema popisu iz 2001. godine živi 21 Sinkovića obitelj s 49 duša.

U 14 slavonskih mjesta popis iz 2001. godine zabilježio je 25 Sinkovića obitelji s 83 duše, a najviše ih je: u Josipovcu (četiri obitelji, 15 duša), Veliškovcima (4, 13), Antunovcu (3, 11), Retkovcima (3, 10) itd.

Spominjuemo i još četiri manje skupine Sinkovića: bjelovarsku (12 naselja 17 obitelji, 46 duša), koprivničko-križevačku (6, 8, 32), varaždinsku (8, 10, 31) i sisačku (5, 11, 27). Najviše ih je: u Bjelovaru (tri obitelji, 10 duša), Ladislavu (2, 8); Hlebinama (2, 9), Koprivnici (2, 8); Vrbanovcu (2, 8), Svetom Đurđu (1, 6); Repušnici (4, 10), Osekovu (3, 10) itd.

Literatura

1. A. Frančić, Mešimurska prezimena, Zagreb 2006.
2. N. Vekarić, Stanovništvo poluotoka Pelješca , I-II knjiga,, Dubrovnik 1995-1996
3. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002..

Damir Martin. Izvor: Wikipedia.DE

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 25 naselja Republike Hrvatske žive 63 obitelji i 116 duša s prezimenom Martin.

Najviše ih je: u Zagrebu (devet obitelji, 19 duša), Bezdanu pokraj Petlovca (7, 15), Donjoj Vrbi pokraj Slavonskog Broda (3, 11), Vukovaru i Zmajevcu pokraj Kneževih Vinograda po (3, 7), Belom Manastiru (2, 7), Iloku (2, 6), Buku pokraj Pleternice (1, 6), Korogu pokraj Tordinaca (2, 5) itd.

Prezime je s jezičnog motrišta istovjetno s osobnim imenom Martin, koje je hrvatska prilagođenica latinskog Martinus sa značenjem Marsov, marsovski, izvedeno od Mars, –tis, m. = bog rata u rimskoj mitologiji. Dakle Martin je ratnik, posvećen i darovan bogu Marsu.

Ime se širilo kršćanskim dijelom svijeta njegovanjem kulta Svetog Martina iz Toursa (316-397), posebno poznatog po prispodobi, koju je zabilježio njegov učenik i biograf Sulpicije Sever, kada svetac svoj vojnički ogrtač dijeli sa siromahom u liku Krista. „Taj je motiv obradio na kamenu reljefu u nas renesansni kipar Nikola Firentinac u starohrvatskoj crkvici Svetog Martina iznad Bobovišća na Braču.” [1]

Spomendan i blagdan Svetog Martina slavi se 11. studenog, a povezan s nizom pučkih običaja, kao što je primjerice šaljivi obred „krštenja mošta“, uz koji se priređuje i obilata gozba s glavnim sastojkom pečenom (martinjskom) guskom.

Inače Sveti je Martin po kršćanskoj tradiciji nebeski zaštitnik Francuske, a poznat je i kao utemeljitelj prvih samostana u Galiji (Francuskoj) i kao prvi veliki vođa samostanskog pokreta u zapadnoj Europi.

Slična su jezičnog postanja i prezimena:, Martinac, Martinaga, Martinaj, Martinaš, Martinašević, Martinović, Martinić itd.

Martin je ponajviše slavonsko prezime, jer u 14. naselja tog dijela Hrvatske živi 31 obitelj i 77 duša s prezimenom Martin, što su dvije trećine svih pripadnika tog roda.

Od njih je osvajač srebrene olimpijske medalja zlatnog sjaja 28-godišnji Damir, vesla u samcu, rođen 14. srpnja 1988. godine u Vukovaru. Damir je kao dijete morao od srbočetničkih agresora pobjeći iz rodna grada, tako da je dio djetinjstva proživio kao izbjeglica.

Inače Damir Martin je dvostruki europski i svjetski prvak te osvajač srebrene olimpijske medalje u četvercu na Olimpijadu u Londonu 2012 godine.

Literatura

1. Suvremena katolička enciklopedija, Priredili:Mibhael Glazier i Monika K. Hellwig, Split 1998.
2. F. Maletić i P. Šimunović, Hrvatski prezimenik: stanovništvo RH na početku 21. stoljeća, Zagreb 2008.
3. M. Marković, Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002.

Tonći Stipanović. Izvor: Screenshot HRT

Prezime Stipanović ima 1027 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 552. hrvatsko prezime.

Stipanovića je najviše: u Zagrebu (53 obitelji, 136), Splitu (30, 91), Punitovcima pokraj Osijeka (20, 68), Osijeku (20, 49), Rijeci (19, 40), Bliznoj pokraj Trogira (12, 37), Trogiru (9, 31), Hrvacama pokraj Sinja (8, 31), Gomirju pokraj Vrbovskog (8, 22), Gorjanima pokraj Đakova (7, 21).

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od pridjeva posvojnog Stipanov, izvedenog od ikavskog oblika imena Stjepan (Stipan), kojem je dodan prezimenski dometak -ić (Stipan + ov + ić = Stipanović).

Ime Stipan odnosno Stjepan u Hrvata je stiglo preko latinske prilagođenice Stephanus grčkog stephanos sa značenjem vijenac ili kruna. Kad se to primjeni na čovjeka odnosno vladara, onda to znači ovjenčan, okrunjen.

Srpski vladar, sin Stevana Nemanje, rodonačelnika srpske srednjovjekovne kraljevske obitelji Nemanjića, Stevan Nemanjić (veliki župan od 1196. do 1217. godine s prekidima te kralj od 1217. do 1228. godine) nakon što je izrazio lojalnost Rimu i papi Honoriju III. dobio je od Pape kraljevsku krunu odnosno „vijenac“, koja je ujedno bila i međunarodno priznanje Raške (naziv tadašnje srpske države) kao kraljevine. Papin legat doputovao je osobno u Rašku i obavio kraljevsku krunidbu, pa je Stevan Nemanjić prozvan Prvovjenčani, što pak znači prvokrunjeni.

Stipan ili Stjepan bilo je ime i prvog kršćanskog mučenika (? – 37), apostolskog pomoćnika, koji je prvi kamenovani kršćanin u Jeruzalemu i uopće.

Stjepan je ime i dvojice hrvatskih kraljeva, petorice ugarsko-hrvatskih te trojice bosanskih kraljeva i devetorice papa. Širenju imena Stjepan odnosno Stipan u Hrvata ipak je najviše pridonijelo štovanje prvog ugarskog kralja Stjepana I. Arpadovića (975 – 1038), kojeg je Katolička crkva za zasluge u pokrštavanju Mađara proglasila svecem.

Inače ikavski oblik Stipan prema P. Skoku zabilježen je prvi put 1448. godine u Lapcu te 1491. godine u kalendaru prvotiska glagoljskog brevijara.

To se ime koristi i u tvorbi naziva naselja: Stipan pokraj Gvozda (41 stanovnik 2001. godine), Stipanovci pokraj Našica (149), a Stipanići su pokraj Tomislavgrada (BiH).

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Stipac, Stipan, Stipanac, Stipančević, Stipančić, Stipandić, Stipandžija, Stipanec, Stipanetić, Stipaničev, Stipaničić, Stipanić, Stipanov.

Prezime Stipanović najprije se spominje 4. prosinca 1419. godine, kada su u Sutisci (danas Kraljeva Sutjeska pokraj Kaknja) bosanski velikaši pred kraljem Stipanom Ostojićem i dubrovačkim izaslanicima potvrdili dubrovačku kupovinu Konavala od Sandalja Hranića i Pavlovića, a među njima je bio i knez Tvrtko Stipanović. [1]

U popisu pučana grada Splita načinjenom u uredu splitskog kneza 5. svibnja 1566. godine, a koji ne priznaju za svoje izaslanike osobe što ih nisu ni izabrali, a koji su kao tobožnji zastupnici puka otišli u Veneciju braniti njihova prava, upisan je i Matej Stipanović (Matio Stipanovich). [2]

Dakako spomenuti Stipanovići ne mogu se krvno povezivati sa sadašnjim njihovim prezimenjacima šireg splitskog područja. Popis iz 2001. godine zabilježio je u sedam naselja tog dijela Hrvatske 40 Stipanovića obitelji sa 132 duše, a najviše ih je: u Splitu (30 obitelji, 91 duša), Kaštelima 4, 14), Podstrani i Dusini pokraj Vrgorca po (1, 7) itd..

Stipanovići su zabilježeni i 26. siječnja 1574. godine na Braču u Škripu u popisu pučana koji su od Države (Mletačke Republike) primili sol i 1625. godine u popisu pučana u vezi s novačenjem za bračku ratnu galiju. [3]

Popis iz 2001. godine zatekao je Stipanoviće na Braču i Hvaru u tri mjesta s pet obitelji i 15 duša: u Škripu (jedna obitelj, dvije duše), Supetru (3, 10) te u Hvaru (1, 3).

U Rastovcu pokraj Trogira zabilježena je godine 1579. obitelj Grgura Stipanovića. [4]

Prema popisu iz 2001. godine na trogirskom području Stipanovići žive u četiri naselja s 23 obitelji i 73 duše: u Bliznoj Gornjoj (12 obitelji, 37 duša), Trogiru (9, 31) itd.

U popisu stanovništva Makarskog primorja iz 1695. godine u Drašnicama je zabilježena 11-člana obitelj Ivana Stipanovića. [5]

U sljedećim popisima stanovništva na Makarskom primorju (1744. i 1802) nema prezimena Stipanović.

Prema popisu iz 2001. godine u Makarskoj živi jedna osoba s prezimenom Stipanović.

U Cetinskoj krajini u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine za naselje Hrvace u sklopu banderije harambaše Grgura Cvitkovića, doseljenika iz Hercegovine, upisane su tri Stipanovića obitelji: Ivana pokojnog Jure sa 17, Grgura pokojnog Marka s osam i Bartula pokojnog Filipa rečenog Doljanina s devet duša u obitelji.. [6]

Obiteljski nadimak Doljanin nastao je prema nazivu mjesta doseljenja, sela Doljana, kojih u Bosni i Hercegovini ima pet (Doljani pokraj Bihaća, Čapljine, Hadžića, Jablanice i Konjica). U ovom slučaju riječ o Doljanima pokraj Jablanice, jer je harambaša Grgur Cvitković, koji je doveo katolički živalj u Hrvace bio iz Sovića pokraj Jablanice, kojima su Doljani (jablanički) susjedno selo.

Potomci Bartula Stipanovića Doljanina iz Hrvaca obiteljski su nadimak uzeli za novo prezime, dok su se potomci Ivana i Grgura Stipanovića zadržali staro prezime Stipanović.

Upravo o toj podjeli svjedoči i Alberghettijev zemljišnik (1725-1729), u kojem je u banderiji harambaše Grgura Cvitkovića u Hrvacama upisano šest obitelji tog roda s oba prezimena, kojih su domaćini bili: Mate, Nikola i Križan s prezimenom Stipanović te Matij, Stipan i Bariša s prezimenom Doljanin. [7]

U popisu vjernika Splitske nadbiskupije nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi upisao je 1725. godine u Bisku pokraj Trilja šestočlanu obitelj Stipana Sučića rečenog Stipanović; u Gardunu pokraj Trilja u banderiji harambaše Marka Stapića obitelj Ivana Stipanovića. [8]

U Stanju duša župe Hrvace iz 1839. godine upisano je deset obitelji s prezimenom Stipanović, a u Stanju duša te župe iz 1893. godine ubilježeno je 11 Stipanovića obitelji. [9]

Prema popisu iz 2001. godine Stipanovići su zatečeni u tri naselja Cetinske krajine s 13 obitelji i 52 duše: u Hrvacama (osam obitelji, 31 duša), Glavicama (2, 11) i Sinju (3, 10).

Dakle popis iz 2001. godine zabilježio je u Dalmaciji 99 Stipanovića obitelji s ukupno 304 duše, što je gotovo trećina svih Stipanovića u Hrvatskoj.

U popisu stanovništva brodsko-gradiškog područja Stipanovići su zabilježeni: godine 1698. u Dragaliću obitelj Nikole Stipanovića; u Prnjavoru pokraj Slavonskog Broda obitelj Mihe Stipanovića; godine 1760. u Mačkovcu pokraj Nove Gradiške 10-člana obitelj Mije Stipanovića. [10]

Popis stanovništva Republike Hrvatske iz 2001. godine zatekao je samo u Slavonskom Brodu jednu osobu s prezimenom Stipanović.

Na ostalim slavonskim prostorima (Osijek, Vukovar, Virovitica, Požega) Stipanovići su zatečeni:

• godine 1698. u Golobrdcima pokraj Požege obitelj Marina Stipanovića; u Šumanovcu obitelj Lovrena Stipanovića; u Oljasima obitelj Đurđa Stipanovića; u Stražemanu obitelj Marijana Stipanovića; u Golešima pokraj Pakraca obitelj Milašina Stipanovića; u Erdutu obitelj Josipa Stipanovića; u Virovitici obitelj Josipa Stipanovića;
• godine 1702. u Požegi obitelj Đure Stipanovića i udovice Stipanović (ime nije naznačeno); u Golobrdcima obitelj Luke Stipanovića; u Ugarcima obitelj Jure i Marka Stipanovića; u Bolomačama obitelj Spasoja Stipanovića; u Gučanima obitelj Pave Stipanovića; u Tornju obitelj Ivana Stipanovića; u Osijeku dvije obitelji: Ivanova i Matina; godine 1736. u Negoslavcima obitelj Petra Stipanovića; u Pačetinu obitelj Ivana Stipanovića; u Semeljcima pokraj Đakova obitelj udovice Stipanović; u Koritnoj obitelj Ive Stipanovića; u Bakiću pokraj Slatine obitelj Tome Stipanovića; u Gornjoj Bukovici obitelji Grujice i Ninka Stipanovića; u Suhoj Mlaki obitelj Laze Stipanovića; u Vukojevcima pokraj Našica obitelj Mate Stipanovića;
• godine 1758. u Kešincima obitelj Antuna Stipanovića; u Ivanovcima tri obitelji: Ivina, Miškova i Tomina; u Gorjanima obitelj Luke Stipanovića; u Bučju obitelj Đurđa Stipanovića; u Majaru dvije obitelji: Nikolina i Radojičina; u Levanjskoj Varoši obitelj Petra Stipanovića. [11]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 30 naselja četiriju slavonskih županija 97 Stipanovića obitelji sa 273 duše, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Pojedinačno po županijama to izgleda ovako: u Osječko-baranjskoj (13 mjesta, 65 obitelji, 181 duše), u Vukovarsko-srijemskoj (9, 19, 59), u Virovitičko-podravskoj (4, 7, 19) i Požeško-slavonskoj županiji (4, 6, 14).

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Stipanovića: u Osijeku (20 obitelji, 49 duša), Gorjanima (7, 21), Punitovcima (20, 68), Selcima Đakovačkim (2, 6), Vučjaku Ferinčanačkom (2, 7); u Andrijaševcima (1, 7), Bošnjacima (4, 13), Šarengradu (2, 6), Tovarniku (5, 19); u Slatini (2, 6); u Požegi (3, 9).

Dio sadašnjih Stipanovića zagrebačkog područja je bosanskih korijena (Kotor Varoš, Jablanica, Rama, Jajce, Travnik, Banja Luka, Tuzla).

U 12 mjesta tog dijela Hrvatske popis iz 2001. godine zabilježio je 71 Stipanovića obitelj sa 198 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (53 obitelji, 136 duša), Velikoj Gorici (4, 13). Sesvetama (3, 11), Jastrebarskom (2, 11), Gornjoj Gredi (2, 9) itd.

U dvjema najzapadnijim hrvatskim županijama popis iz 2001. godine zabilježio je u 23 naselja 69 Stipanovića obitelji sa 151 dušom, a najviše ih je: u Rijeci (19 obitelji, 40 duša), Gomirju pokraj Vrbovskog (8, 22), Ljuboštini pokraj Vrbovskog (5, 15), Majeru pokraj Vrbovskog (6, 14), Umagu (6, 8), Vrbovskom (4, 8) itd.

U Hrvatskoj još spominjemo tri manje skupine Stipanovića:

• karlovačku (četiri naselja, 12 obitelji, 25 duša),
• sisačku (5, 12, 21) i
• bjelovarsku (5, 6, 16).

Najviše ih je: u Karlovcu (sedam obitelji, 14 duša); Janji Lipi pokraj Siska (4, 8); Bjelovaru (2, 4) te u Donjim Sredanima i Milaševcu po (1, 4) itd.

Stipanovići su zabilježeni i u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata u 18. stoljeću kao snažni rod.

Biskup Dragićević je godine 1741/1742. zatekao u osam naselja 12 Stipanovića obitelji sa 139 duša:

• u Gmićima (Rama) tri obitelji: Jurina s 21, Mijina s 10 i Stipanova sa sedam duša;
• u Dobretićima pokraj Jajca dvije sedmočlane obitelji: Jakovljeva i Matina;
• u Pećinama pokraj Travnika 29-člana obiteljska zadruga Tome Stipanovića;
• u Pokrajčićima pokraj Travnika devetočlana obitelj Martina Stipanovića;
• u Zabilju pokraj Travnika šestočlana obitelj Stipana Stipanovića;
• u Motikama, župa Ivanjska pokraj Banje Luke, 10-člana obitelj Petra Stipanovića;
• u Jasenici, župa Soli, danas Tuzla, dvije obitelji: Grgina s devet i Ivanova s osam duša:
• u Udeču pokraj Tuzle sedmočlana obitelj Ivana Stipanovića. [12]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine zabilježeno je u 10 mjesta 14 Stipanovića obitelji sa 148 duša:

• u Doljanima pokraj Jablanice tri obitelji: Tomina s devet, Ivana prvog s osam i Ivana drugog s pet duša;
• u Hrgovima pokraj Brčkog petočlana obitelj Grge Stipanovića, u Bijeloj 12-člana obitelj Ivana Stipanovića; u Seoni sedmočlana obitelj Ante Stipanovića;
• u Bešlji, pokraj Teslića 20-člana obiteljska zadruga Marka Stipanovića
• u Pećinama dvije obitelji: Filipova s pet i Stipanova s 12 duša; u Pokrajčićima također dvije obitelji: Markova s devet i Petrova s osam duša;
• u Dragunji pokraj Tuzle 23-člana obiteljska zadruga Ivana Stipanovića; u Dubravama pokraj Tuzle sedmočlana obitelj Mate Stipanovića;
• u Bistrici pokraj Žepča 18-člana obitelj Jure Stipanovića. [13]

Važniji izvori i literatura:

1. M. A. Molinar, Regesta Bosne i Humske Zemlje od 1401. do 1500. godine, Kiseljak 2004. str. 96.
2. Zlatna knjiga grada Splita, svezak I., (priredili: V. Rismondo i Lj. Šimunković), Split 1996., str. 504-505.
3. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968.
4. K. Kužić, povijest Dalmatinske zagore, Split 1997. str. 129,
5. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002., str. 68.
6. M. Marković,Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002., str. 430., 437., 449., 462., 509., 188., 280; 426., 426., 430., 447., 452., 484., 432., 177; 94., 109., 231., 232., 206., 297-, 506., 491;, 230,. 234., 236., 241. i 251.
7. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709. godine za naselje Hrvace
8. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev zemljišnik za banderiju harambaše Grgura Cvitkovića iz Hrvaca
9. B. Zelić Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije 1725. godine, str. 281-282. , Radovi Historijskog arhiva u Splitu, svezak VI. Split 1967.
10. Arhiv župe Hrvace, Stanja duša iz 1839. i 1893. godine
11. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja 1698-1991. godine, str. 81., 196. i 319.
12. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma ., str. 31., 50., 54., 52., 44., 66., 65.
13. Isto, str. 149., 203., 201., 187., 162., 160. 209., 208., 191.

Sandra Perković, Izvor: Wikipedia.ES

Prezime Perković imaju 6903 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 26. hrvatsko prezime.

Perkovića je najviše: u Zagrebu (333 obitelji, 839 duša), Splitu (161, 477), Rijeci (93, 241), Sisku (82, 204), Puli (75, 183), Osijeku (70, 176), Slavonskom Brodu (46, 126), Karlovcu (45, 122), Vinkovcima (39, 106), Stajnici pokraj Brinja (33, 99).

S jezičnog motrišta u osnovi je prezimena ime Perko, izvedeno od biblijskog imena grčkih korijena Petar, koje je s antroponimijskog motrišta obrađeno u ovoj knjizi (prezime Petrović).

Pokraj Šibenika nalazi se naselje s nazivom Perković, u kojem se od ukupno 115 stanovnika njih 64 prezivaju Perković.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Perkanović, Perkat, Perkavac, Perkec, Perketa, Perkić, Perko, Perkov, Perkovac, Perkučin, Perkunić, Perkušić.

Starina dalmatinsko-hercegovačke grane, kojoj pripadaju Perkovići Cetinske i Imotske krajine je Mijakovo Polje pokraj Tomislavgrada.

M. Petrić je utvrdio da „Perkovići iz Sinja znaju da su podrijetlom s Livanjskog polja,“ [1] a današnji nositelji tog prezimena nastanjeni u livanjskim selima (Bilopolje, Gornje Držanlije, Grborezi, Lipa, Podhum, Smrčani i grad Livno) sačuvali su predaju da im je starina upravo u Mijakovu Polju.

Svojom starinom Mijakovo polje smatraju i duvanjski Perkovići, koji danas imaju svoje domove: u Mijakovu Polju (19 obitelji, 33 duše), Prisoju (nemamo podatke o brojnosti), Tomislavgradu (19, 72), Kovačima (15, 73), Jošanici (9, 40), Letki (3, 11), Blažuju (1, 2), Šujici (9, 40), Grabovici (1, 2) i Koritima (1, 1). [2]

U sve to se uklapaju i podaci iz upisa prezimena Perković u crkvenim maticama u Luci na Dugom otoku iz 1510. godine te u Tkonu na Pašmanu iz 1511. godine, a iz kojih se saznaje da je riječ o doseljenicima iz Bosne. [3] Mjesto doseljenja moglo bi biti Mijakovo Polje.

Dakako i oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika iz 18. stoljeća svjedoče o tome.
Biskup fra Pavo Dragićević je 1741/1742. godine na duvanjskom području upisao devet obitelji i 81 osobu s prezimenom Perković:

• u Vinici odnosno u Mijakovu Polju četiri obitelji s 34 duše: Jeronimovu s pet, Bartulovu sa šest, Šimunovu sa sedam i Ivanovu sa 16 duša;
• u Prisoju tri obitelji s 29 duša: Jakovljevu sa sedam, Petrovu s 10 i Mijinu s 12 duša;
• u Rakitnu, koje je tada pripadalo župi Duvno (danas općina Posušje) živjele su dvije Perkovića obitelji s 20 ukućana: Martinova i Matina s po 10 duša;
• na livanjskom području u Čaprazlijama devetočlana obitelj Ante Perkovića. [4]

Prije govora o starijim povijesnim migracijama Perkovića, podaci o najsvježijim preseljavanjima pripadnika tog roda iz Bosne i Hercegovine (duvanjsko-livanjsko područje) u Hrvatsku (Zagreb, Split, Slavonija), koja su se ostvarila u drugoj polovici 20. stoljeća. Stoga se može reći da je dio, pa možda čak i pretežiti, sadašnjih zagrebačkih (333 obitelji, 839 duša) i splitskih Perkovića (161, 447) doselio iz Tomislavgrada i Livna.
U 65 naselja zagrebačkog područja i susjednog mu Hrvatskog zagorja prema popisu iz 2001. godine živi 469 Perkovića obitelji s 1159 duša.
Ovom prigodom izdvajamo samo mjesta s 10 i više Perkovića: u Dugom Selu (20 obitelji, 58 duša), Ivanić Gradu (6, 21), Jastrebarskom (6, 18), Kopčevecu (7, 16), Prilipju pokraj Jastrebarskog ((3, 10), Puhovu Selu (3, 19), Samoboru (5, 12), Sesvetama (17, 48), Velikoj Gorici (18, 51), Velikom Polju (2, 11), Zagrebu (333, 839), Zaprešiću (5, 10).

Dakako i to je preseljavanje ujedno pridonijelo da se broj stanovnika Hrvatske s prezimenom Perković u posljednjih šezdesetak godina gotovo udvostručio: od četiri tisuće u popisu iz 1948. godine do gotovo sedam tisuća u popisu iz 2001. godine.

Kad je riječ o migracijama Perkovića sa njihove starine u susjednu Cetinsku krajinu, najprije podatak da je opći providur 26. svibnja 1698. godine potvrdio 50 kanapa zemlje Pavlu Perkoviću pokojnog Lovre i Pavlu Landeki pokojnog Mije u Ugljanima, koje su obrađivali i pod osmanlijskom vlašću. [5] Dakle Perkovići su se rano smjestili u tom selu na krajnjem istoku Cetinske krajine.

Na južnom rubu Cetinske krajine Perkovići se spominju pod Klisom, i to nakon oslobođenja te utvrde od Turaka 1648. godine. Među one što „u ta vrimena (Kandijski rat 1645. do 1669. godine) koji glavari od Dalmacije biše i gdi koji poginu, od kog li Turčina smrt ga stignu, al’ u boju, al’ u bilu dvoru“, književnik fra Filip Grabovac u svom djelu „Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackog“ (1747) posebno ističe „pokojnog serdara Šimuna Perkovića s Klisa, koji umri doma od rana,“ zadobivenih u borbama s Turcima. [6]

Spominju se u Klisu i 1659. godine u pismu splitskog nadbiskupa Leonarda Bondumeira vatikanskoj Kongregaciji za širenje vjere u popisu novopridošlih Morlaka na teritorij Splitske nadbiskupije: četveročlana obitelj Mije Perkovića i tročlano domaćinstvo Petra Perkovića.

Evo još jednog zanimljivog podataka: u Klisu je 15. veljače 1663. godine održana javna dražba, na kojoj je Frane Perković iz Kliškog Varoša prodao roba Milivoja Dražića, momka od 26 godina, koji je pobjegao od Turaka, ali ga je u Prologu (selo na livanjskoj strani planine Dinare) zasužnjio Frane Perković „sa svojim drugovima.“ [7]

Dakako i taj događaj svjedoči o surovoj stvarnosti i tadašnjim odnosima unutar hrvatskog korpusa, u kojima Hrvat-katolik iz Mletačke Republike svog sunarodnika Hrvata-katolika iz Turske Carevine tretira kao pripadnika osmanlijskih zavojevača. Inače robovi su se, kako muslimani tako i kršćani, prodavali na tržnici u Makarskoj i završavali kao okovani veslači-galioti na mletačkim galijama. U dokumentu iz 1687. godine, dakle nakon borbi za oslobođenje Sinja od Turaka, zabilježeno da u Klisu ima 66 robova: spominjani Šimun Perković imao ih je pet, a najviše ih je posjedovao izvjesni Nazlija-sedam. [8]
Perkovići su upisani i u najstarijoj matici vjenčanih župe Vranjic (1665-1676), kojoj je tada pripadao i Solin.
Evo ispisa iz tog dokumenta: „dan nedilje jenara na 5. 1671. godišta bi napoviđen drugi put na Vodokrštenje, treći put u drugu nedilju, ne nahodeći se nijedna zapričica crkovna, bi združen Frane Laličić iz Umljenovića iz Petrova polja s Mandom kćerju pokojnog Nikole Perkovića iz Ugljana (selo pokraj Trilja), bi svidok Luka Boban i Anton Baričević, po meni popu Ivanu Pekojeviću u Vranjicu u crkvi Svetog Martina. [9]

Dakle još jedna potvrda o Perkovićima u Ugljanima.

Perkovići su u Klisu zabilježeni i pri podjeli zemlje prema Morosinijevu zemljišniku iz 1675. godine, i to sedmočlane obitelji već spominjanog Šimuna i Mihovila Perkovića. [10]

Na splitskom području Perkoviće je popis iz 2001. godine zabilježio u 17 naselja s 279 obitelji i 823 duše.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Perkovića: u Klisu (18 obitelji, 45 duša), Dugopolju (5, 15), Solinu (22, 65), Splitu (161, 477), Kaštelima (30, 89), Trogiru (6, 21), Marini (9, 24), Strobreču (5, 19), Podstrani (6, 20), Žrnovnici (6, 21).

Perkoviće, nastanjene u Ugljanima, kojih je dio preselio u Klis nakon njegova oslobođenja od Turaka (1648), što je potvrđeno 1671. godine i u matici vjenčanih župe Vranjic, ne treba miješati s Perkovićima poljičkih korijena.
Ove posljednje (poljičke) je 1725. godine u popisu vjernika Splitske nadbiskupije zabilježio nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi: u Blatu na Cetini devetočlana obitelj Grgura Perkovića, u Jesenicama, između Omiša i Splita, sedmočlano kućanstvo Stipana Perkovića. [11]

Nakon što je Cetinska krajina oslobođena od Turaka Perkovići su stigli i u Turjake pokraj Sinja, a zabilježeni su u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine u sklopu banderije harambaše Jure Doturovića, i to sedmočlana obitelj Pavla Perkovića. [12]

Ta je obitelj upisana u Turjacima i u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729). [13]

U Turjacima su 14. svibnja 1735. godine Ivan Perković i Juriša Kukavica dobili zemlje, koje je prije mjesec dana stavio na raspolaganje državi Ivan Tomas prigodom povratka u Tursku. [14] Naime Kolunelo Frane Crnica 20. ožujka 1740. godine potvrđuje da su smrću Mande, udovice pokojnog Ilije Tomasa iz Turjaka, ostala na raspolaganju državi dva kanapa oranica uz župnu crkvu Svetog Ante i uz zemlju kaplara Jurice Kukavice. On i Perković su 1735. godine dobili nešto oranica ispod župne kuće (dva kanapa) koje su pripadale preminuloj Mandi, ali su tu zemlju 16. ožujka 1743. godine darovali župniku. [15]

U najstarijem sačuvanom Stanju duša župe Turjaci s kraja 18. stoljeća upisana je s dvoriječnim prezimenom obitelj Andrije Perkovića rečenog Paloš pokojnog Pave, rođenog 1797. godine. On je imao trojicu sinova: Andriju (1824), Ivana (1830) i Antu (1842). Oni su preci današnjih turjačkih i Perkovića i Perkovića Paloša.

Ovo je i još jedna potvrda da Perkovići i u Turjacima mijenjaju prezime, slično kao što su to učinili njihovi prezimenjaci u dva mjesta u Imotskoj krajini: u Vinjanima (Perković Šantar) i Podbablju (Perković Patrlj).
Popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u Cetinskoj krajini u četiri naselja s 18 obitelji i 57 duša: u Turjacima (pet obitelji, 23 duše), Suhaču (4, 11), Sinju (7, 15), Glavicama (2, 8).

Prekovići se šire i u ostale dijelove Cetinske krajine. U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine zabilježena je obitelj Mate Perkovića, koja je prebivala u Potravlju, a dobila zemljište i u Zelovu, [16] a u Ugljanima je tada upisana obitelj s dvoriječnim prezimenom Perković rečeni Radmanović. [17]
Istih su korijena i Perkovići u Koljanima pokraj Vrlike (u popisu iz 2001. godine pet obitelji, 18 duša) i Kosorima također pokraj Vrlike (1, 2).

Da su Perkovići “nepopravljivi” kad je u pitanju promjena prezimena, potvrđuju i sačuvane matice stare župe Otok na Cetini, u kojima je najprije 1743. godine zabilježeno dvoriječno prezime Perković-Tabak, dok se prezime Perković pojavljuje u susjednoj Rudi 1771. godine.

U Ovrljama pokraj Otoka na Cetini prema popisu iz 2001. godine živi devet Perkovića obitelji s 39 duša, u Otoku (4, 11), Grabu (3, 13), ali i Perkovići Tabaci (u Otoku: 4, 11, u Ovrljama: 3, 4), čije dvoriječno prezime predstavlja primjer klasičnog domazetsva, nastalog iz potrebe da se sačuva nedjeljivost obiteljskog imanja kad je obitelj ostala bez muških potomaka. [18]

Nakon ove “šetnje” s Perkovićima po Cetinskoj krajini, na red su stigli i Perkovići iz Hrvaca, gdje su se pojavili u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je u Stanju duša župe Hrvace zabilježen samac, tek doseljeni Andrija Perković, uz čije je ime dopisano Petropoljac, dakle osoba s Petrova polja, što je danas drniško područje. U popisu iz 2001. godine u Hrvacama žive dvije Perkovića obitelji s ukupno devet duša.
Taj Perković je mogao stići iz: Čavoglava (pet obitelji, 15 duša), Drniša (3, 8), Kljaka (11, 29). Brojke u zagradama su podaci popisa iz 2001. godine.

Što se pak tiče Perkovića u Imotskoj krajini, i oni su duvanjskih korijena, jer su iz Mijakova Polja doselili u Svibić pokraj Aržana, gdje je Mate Perković s 10-članom obitelji u razdoblju 1769-1771. godine dobio 14 kanapa zemlje.

Prije toga šestočlana obitelj Luke Perkovića odselila je u Vinjane, gdje su joj venecijanske vlasti, kako je zapisano u zemljišniku iz 1725. godine, dodijelile 12 kanapa zemlje. [19]

Vinjanski Perkovići (popis iz 2001. godine) imaju dvije obitelji s 10 duša, ali i dvije obitelji s osam osoba koje su se opredijelile za dvočlano prezime Perković Šantar.

Naime povezivanjem dijela vinjanskih Perkovića sa Šantarima, nastala su dva nova prezimena: Perković Šantar i Šantar, o kojima je opširno napisano u mojoj knjizi Hrvatski rodovi u župi Vinjani (Split-Vinjani 2006).

Dio Perkovića iz Vinjana sredinom 18. stoljeća preselio se u Čitluk pokraj Posušja, gdje jednu njihovu obitelj 1768. godine zabilježio u svom popisu biskup fra Marijan Bogdanović: petočlanu obitelj Jakova Perkovića. [20]

Dio Perkovića iz Svibića preselio se u Jošanicu pokraj Tomislavgrada, gdje im i danas žive potomci (devet obitelji, 40 duša). [21]

U još jednom dijelu Imotske krajine, u župi Podbablje, Perkovićima se dogodilo isto što i njihovim prezimenjacima u Vinjanima. Naime tamo je od Perkovića, koji su također duvanjskih korijena, nastali podbabljski Patrlji, što svjedoči upis krštenika s dvoriječnim prezimenom Perković Patrlj u matici krštenih župe Podbablje od 10. kolovoza 1768. godine.

Popis iz 2001. godine zatekao je Perkoviće u Imotskoj krajini u tri naselja s 18 obitelji i 55 duša: u Aržanu (15 obitelji, 42 duše), Donjim Vinjanima (2, 10) i Grubinama (1, 3). Danas umjesto Perkovića u Podbablju Gornjem žive Patrlji (sedam obitelji, 26 duša) i na Kamenmostu (6, 25). [22]

Perkovići se spominju i u Međarima u Ravnim kotarima 7. kolovoza 1687. godine, kad Antun Zen, opći providur konjaništva venecijanske vojske, na molbu Mate Grabovca iz Vrlike (otac književnika fra Filipa Grabovca koji je u međuvremenu 1683. godine iz Međara preselio u Vrliku) zapovijeda Zorzu (Juri) Perkoviću i bratu mu Cvitku “da ne smidu ni sami ni preko drugoga nanositi štete spomenutom Mati ni krećati (dirati) u njegove zemlje što se nalaze u Međare“. [23]

Popis iz 2001. godine na zadarskom području je zatekao Perkoviće u osam mjesta s 85 obitelji i 246 duša, a najviše ih je: u Zadru (30 obitelji, 86 duša), Ljubaču (25, 70), Vrsima pokraj Nina (21, 68).

Kad se ispod pojedinačnih podataka o dalmatinskim Perkovićima podvuče crta, slijedi zbirni podatak da u 71 dalmatinskom naselju prema popisu iz 2001. godine živi 567 Perkovića obitelji s 1572 duše.

Perkovići su i lički rod, nastao na području Brinja u 15. stoljeću, a najstariji spomen potječe iz 1540. godine, kada je u Senju je zabilježen vojnik Brana Perković.
Na ličkom području popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u osam mjesta sa 107 obitelji i 286 duša, a najviše ih je: u Križpolju (28 obitelji, 68 duša), Brinju (16 obitelji, 48 duša),), Letincu (17, 40); Stajnici (33, 99), Lipicama (8, 16).

U 17. stoljeću jedna obitelj brinjskih Perkovića doselila je na ogulinsko područje u mjesto Tounj, gdje im danas žive potomci. Godine 1775. u Gerovu Tounjskom spominje se Ivan Perković.

Dolaskom Austrije u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine nekoliko obitelji gerovskih Perkovića naseljavaju se u Bosansku krajinu (Velika Kladuša).
Popis iz 2001. godine zatekao je Perkoviće na ogulinskom području u tri naselja s 11 obitelji i 32 duše: u Tounju Gerovskom (jedna obitelj, dvije duše), Ogulinu (8, 27), Turkovcima Ogulinskim (1, 3). [24]

Perkovići su i slavonsko prezime, a zabilježeni su:

• godine 1702. u Dolcu pokraj Požege obitelj Martina Perkovića;
• godine 1736. u Dobroviću pokraj Slatine obitelj Stojana Perkovića;
• godine 1758. u Majaru pokraj Đakova obitelj Radovana Perkovića. [25]

Prema popisu i 2001. godine Perkovići su zabilježeni u 149 mjesta pet slavonskih županija sa 606 obitelji i 1718 duša, što je četvrtina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Evo kako to izgleda pojedinačno po županijama: u Osječko-baranjskoj (149 naselja, 214 obitelji, 584 duše), Brodsko-posavskoj (36, 148, 447), Vukovarsko-srijemskoj (29, 147, 431), Virovitičko-podravskoj (20, 64, 165) i Požeško-slavonskoj županiji (13, 33, 91).

Ovom prigodom navodimo mjesta s 20 i više Perkovića: u Osijeku (70 obitelji, 176 duša), Belišću (11, 29), Bistrincima (5, 20), Đakovu (15, 37), Martinu (8, 28), Višnjevcu (5, 23); u Slavonskom Brodu (46, 126), Donjim Andrijevcima (13, 38), Novoj Gradišci (11, 26), Rastušju (6, 26), Starom Topolju (5, 24); u Vukovaru (16, 30), Ivankovu (5, 25), Komletincima (9, 27), Nuštru (7, 25), Otoku pokraj Vinkovaca (17, 55), Retkovcima (7, 23), Starim Mikanovcima (6, 26), Vinkovcima (39, 106); u Virovitici (8, 22), Čačincima (8, 22), Orahovici (15, 37), Slatini (11, 26); u Požegi (11, 32).

Godine 1698. u Podborju-Daruvaru upisana je obitelj Radivoja Perkovića. [26]
U 22 naselja bjelovarskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 39 Perkovića obitelji sa 108 duša, a najviše ih je: u Velikoj Pisanici (tri obitelji, 16 duša), Ždralovima (3, 14), Novoseljanima (3, 10) itd.

Perkovići se u Međimurju javljaju 1664. godine, kada je u Mons (Brdu) Stanetinecu zabilježen grafijski oblik tog prezimena Perkouich; godine 1843. u Podturenu s oblikom Perkovits; godine 1900. u Hodošanu i Svetom Jurju u Trnju oblik Perkovics.
Današnji oblik Perković ustalio se od 1931. godine, kada je zabilježen: u Čakovcu i još četiri međimurska naselja.

Popis iz 2001. godine zabilježio je Perkoviće u pet međimurskih mjesta sa sedam obitelji i 20 duša: u Domašincu (tri obitelji, 11 duša), Gornjem Kuršancu i Kotoribi po jedna osoba (1, 1), Palinovcu (1, 4) i Svetom Jurju u Trnju (1, 3).
U 53 naselja sisačkog područja živi 228 Perkovića obitelji s 561 dušom. Ovom prigodom izdvajamo samo mjesta s 10 i više Perkovića: u Budaševu (26 obitelji, 77 duša), Hrastelnici (13, 24), Novoj Drenčini (7, 17), Novom Selu Palanječkom (5, 14), Novskoj (7, 22), Petrinji (12, 36), Sisku (82, 204), Timarcima (4, 16), Topolovcu (8, 15).

U 60 mjesta dviju najzapadnijih hrvatskih županija (Primorsko-goranska i Istarska) popis iz 2001. godine zabilježio je 313 Perkovića obitelji s 860 duša, a najviše ih je: u Rijeci (93 obitelji, 241 duša), Puli (75, 183), Smoljancima (21, 51), Rapanjima (10, 27), Ližnjanu (13, 26), Rovinju (12, 26), Fažani (5, 15), Gornjem Stupniku (3, 13) itd.

Spominjemo još tri manje skupine Perkovića: karlovačku (11 naselja, 58 obitelji, 167 duša), varaždinsku (6, 23, 45) i koprivničku (5, 11, 22), a najviše ih je: u Karlovcu (45 obitelji, 122 duše), Pavković Selu (2, 12); Varaždinu (15, 32); Koprivnici (6, 12) itd.

Važniji izvori i literatura

1. M. Petrić, Porijeklo stanovnika Livanjskog polja; Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija, Nova aerija, sveska XV.XVI., Sarejevo 1061.
2. V. Cvitanović, Bošnjaci i Hercegovci-doseljenici na području Zadarske nadbiskupije od XV. stoljeća do danas; rukopis u Arhivu Odsjeka za folklor Etnografskog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu, neobjavljeno
3. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descripitionibus annis 1943. et 1768.. exaratis, Chicago-Roma 1962.
4. J. A. Soldo, Cetinska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga I., Sinj 1994..
5. Filip Grabovac, Cvit razgovora naroda i jezika iliričkog aliti rvackog, Zagreb 1951., str.. 202; edicija Stari pisci hrvatski, knjiga 30., JAZU, priredio Tomo Matić
6. Državni arhiv u Splitu, Matica krštenih župe Vranjic (1665-1676)
7. Državni arhiv u Zadru, Morosinijev zemljišnik iz 1675. godine za naselje Klis
8. B. Zelić-Bućan, Popis pučanstva Splitske nadbiskupije; Radovi Historijskog arhiva Split, Svezak VI., Split 1967.
9. Državni arhiv u Zadru, Alberghettijev zemljišnik (1725-1729) za banderiju harambaše Jure Doturovića iz Turajaka
10. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga II., Sinj 1997.
11. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova općine Otok na Cetini, Otok 2004.,
12. V. Vrčić, Plemena Imotske krajine, Imotski 1996.
13. A. Ivanković, Duvanjska prezimena, Tomislavgrad 2001
14. Isti, Hrvatski rodovi u župi Podbablje, Split-Podbablje 2005.,
15. K. Eterović, Fra Filip Grabovac, buditelj i mučenik narodne misli u prvoj polovici 18. stoljeća (njegov život, rad i stradanje), Split 1927.
16. H. Salopek, Ogulinsko-modruški rodovi, Ogulin 2007..
17. M. Marković, Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002..

________________________________________

Šime Fantela i Igor Marenić, Izvor: Screenshot HRT

Fantela

Fantela je rijetko prezime u Hrvata: prema popisu stanovništva iz 2001. godine. u pet naselja Republike Hrvatske živi sedam obitelji i 17 duša s prezimenom Fantela: u Lastovu (dvije obitelji, tri duše), Rijeci (2, 4), Splitu (1, 4), Zadru (1, 5) i Zagrebu (1, 1).

Bilježimo i tri dvorječna prezimena: Fantela Belinić, Fantela Hlede, Fantela Vuković (u sva tri slučaja po jedna osoba, nastanjena u Zagrebu).

S jezičnog motrišta prezime je hipokoristik imenice iz talijanskog jezika fante sa ; momak, mladić, dečko, ali i vojnik pješak.

Slična jezičnog postanja su prezimena: Fant, Fanta, Fantić (Kaštela), Fantin Fantini, Fantov (110 stanovnika, sjeverna Dalmacija, Kvarner, Istra), Fantinić, Fanton, Fantonin Fantulin.

Fantele su starinom iz Lastova na istoimenom otoku, a s povijesnog motrišta dio su starog plemićkog roda Lukšića, čiji se pripadnici spominju 1367. godine među vijećnicima grada Lastova. Osim Fantela od Lukšića su nastali još i Paskvići, Donživkovići, Grzelinovići, Damjanovići Despotovići, Pasquali, Škratuljići.

Hrvatski zlatni olimpijac u dvojcu klase 470. Šime Fantela pripadnik je petočlane obitelji tog roda, nastanjene u Zadru.

Marenić

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 60 naselja Republike Hrvatske živi 178 obitelji i 266 duša s prezimenom Marenić.

Najviše ih je: u Zagrebu (38 obitelji, 93 duše), Košutarici pokraj Jasenovca (19, 41), Novskoj (11, 36), Bročicama pokraj Novske (13, 23), Sisku (9, 23), Virovitici (7, 20), Svetoj Nedelji (3, 11), Senju (3, 10), Novoj Gradišci (4, 9), Kozaricama pokraj Novske (2, 9).

Prezime Marenić može biti izvedenica od marene, naziva pića (soka) od višnje maraske.

Najbolji poznavatelj hrvatskih osobnih imena M. Šimundić navodi i osobno žensko ime Marena, koje je nastalo od amarena, talijanskog naziva višnje maraske s napomenom da je incijalno „a“ otpalo.

Starina Marenića roda je u Hrvatskom zagorju (područje Jakovlja) da bi se kasnije raselili po novsko-sisačkom području, gdje danas živi većina nositelja tog prezimena u Hrvatskoj (Košutarica pokraj Jasenovca, Bročice pokraj Novske, Novska, Sisak, Kozarice).

Dakako najviše je Marenića u gradu Zagrebu, gdje žive doseljenici s njihove starine, ali i iz ostalih dijelova Hrvatske.

Najstariji spomeni prezimena Marenić (Marenych) zabilježen i su je u Popisu kmetova i alodijalnih posjeda susedgradsko-stubičkog vlastelinstva 1574. godine (dio obitelji Hennyngh): Nicolaus Marenych i Relikta Jelenka Andreae Marenych); Jacobus Marenych, Nicolaus i Matthias Marenich. [1]

Igor Marenich, hrvatski jedriličar u dvojcu klase 470 i osvajač zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru rođen je u Cresu, naselju na istoimenom otoku, gdje danas živi petočlana obitelj s prezimenom Marenić.

Literatura

1. T. Jurica i N. Vekarić, Lastovski rodovi, Zagreb-Dubrovnik 2006.
2. F. Maletić i P. Šimunović, Hrvatski prezimenik: pučanstvo Republike Hrvatske na početku 20. stoljeća, tri knjige, Zagreb 2008.
3. http://archives.hungaricana.hu/en/urbarium/view/3508/?document=1&query=SZO%3D%28jakowlya%29&pg=186&bbox=-1546%2C-4372%2C3442%2C28
4. B. Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb 1985.

Sara Kolak. Izvor: Screenshot HRT

Prezime Kolak ima 1249 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 413. hrvatsko prezime.

Kolaka je najviše: u Zagrebu (97 obitelji, 257 duša), Osijeku (23, 50), Splitu (15, 47), Perušiću (16, 41), Selniku pokraj Ludbrega (12, 38), Ličkom Lešću (16, 36), Vukovaru (9, 31), Vinkovcima (10, 27), Bapskoj pokraj Iloka (6, 27), Hrastovskom pokraj Ludbrega (9, 27),

Prezime je s jezičnog motrišta istovjetno s kolak, kako se u turskom jeziku naziva osoba sakata u ruku, bez jedne ruke, jednoruka (turski kol = ruka).

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Kolakek, Kolaković, Kolakovski, Kolakušić.

Kolak je i zapadnohercegovačko prezime sa starinom u Roškom Polju, općina Tomislavgrad, gdje je i najprije zabilježeno.

Naime 10. srpnja 1735. godine u sklopu pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji makarski biskup Stipan Blašković „stiže k ruševinama crkve Svetog Ivana Krstitelja u Roškom Polju, pod ostacima starog grada Rožac. Nakon mise krizmao je znatan broj osoba kojima podijeli zapise. U kući Stipana Kolakovića (duži oblik prezimena) ručao je s fra Ilijom Lašvaninom, župnikom Duvna i Roškog Polja.“ [1]

U popisu iz 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio je Kolake: u Roškom Polju tri obitelji: već spomenutog Stipana te Ilijinu s po 13 i Petrovu s 19 duša; u Rastovači pokraj Posušja također tri obitelji: Franinu s devet, Mijinu sa šest i Matinu s pet osoba; u Tihaljini pokraj Gruda dvije obitelji s dužim oblikom prezimena Kolaković: Ivanovu s osam i Andrijinu s tri duše; u Sovićima pokraj Jablanice šestočlanu obitelj Ilije Kolakovića. [2]

Kolaka je osjetno više u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine: u Roškom Polju (sedam obitelji sa 64 duše): Ilijina sa 16, Jakovljeva s 14, Ivanova i Antina s po 10, Jozina i Jurina s po pet i Lovrina s četiri duše; uz imena šestorice domaćina upisano je prezime Kolaković, a uz Jozino kraći oblik Kolak; u Grabovici, općina Tomislavgrad, osmočlana obitelj Mate Kolaka; u Gudeljima (danas Crvenice pokraj Tomislavgrada) osmočlana obitelj Ivana Kolaka; [3] u Rastovači tri obitelji: Franina s devet, Mijina s osam i Matina s pet duša; u Tihaljini također tri obitelji: Gašparova s pet, Grgina sa sedam i Pavina s tri osobe; u Sovićima pokraj Jablanice devetočlanu obitelj imao je Mate Kolak. [4]

Roškopoljski Kolaci u razdoblju od 1760. do 1815. godine nova prebivališta nalaze i u sjevernoj Bosni, na području Dervente, u selima: Modran, Vrhovi, Živinice, Foča i Polje. U maticama župe Plehan sačuvan je zapis da je u Foču pokraj Dervente 1815. godine doselio Petar Kolak iz Roškog Polja. [5]

U Šujici pokraj Tomislavgrada je Kolakovo groblje nazvano po don Tomi Kolaku, čiji su zemni ostaci u njemu i pokopani. „Za nj se zna da je iz Roškog Polja, gdje mu je u kući za krizme stanovao biskup Dragićević (20. i 21. prosinca 1761. godine). Biskup Bogdanović 14. lipnja 1768. godine zapisuje: don Tomo je nekoliko godina zastupao župnika u Rakitnu. Turci su ga globili sa 50 talira, jer je vjenčao djevojku koja kao da se htjela poturčiti, dok je istina da je pobjegla u Dalmaciju da bi izbjegla turske zasjede.“ [6]
Kolaci iz Tihaljine 1692. godine sele u Stilju pokraj Vrgorca: njihovi su potomci i Katurdžije u Mostaru, koji sada žive u Zagrebu. Potomci tihaljinskih Kolaka žive danas u Mostaru, Splitu, Zagrebu, Osijeku, Argentini, Sjedinjenim Američkim Državama, Njemačkoj i drugdje. [7]

Prema popisu iz 2001. godine Kolaci su na vrgorsko-makarskom području zabilježeni u pet naselja sa sedam obitelji i 17 duša: u Stilji (tri obitelji, sedam duša), Draževitićima (1, 2), Orahu (1, 6), Makarskoj i Promajni po jedna osoba (1, 1).

Na mućkom su području (Splitska zagora) Kolaci zabilježeni 1711. godine u venecijanskom zemljišniku za naselje Bračević, i to tri obitelji: četveročlana obitelj Bože Kolakovića (duži oblik prezimena) pokojnog Ivana, kojoj su mletačke vlasti dodijelile dva kvarta i 147 tavola zemlje, zatim Jure Kolakovića pokojnog Ivana (četiri člana i 18 kanapa zemlje) i još jednog Jure Kolakovića također pokojnog Ivana, koji je imao petočlanu obitelj, a zemlje nije uopće imao. [8]

Zašto ih na mućkom području nema u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, teško je odgovoriti osim da su nekamo odselili, pa se onda vratili, jer popis stanovništva 1948. godine zatekao je i u Bračeviću tri obitelji s prezimenom Kolak. [9]

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u Bračeviću žive tri Kolakove obitelji s ukupno sedam duša.

Kolaci s mućkog područja nova prebivališta osigurali na splitskom području u devet naselja sa 39 obitelji i 126 duša; a najviše ih je: u Splitu (15 obitelji, 47 duša), Kaštelima (12 obitelji, 41 duša), Solinu (4, 15) itd. Dakako uglavnom je riječ o potomcima duvanjskih ili pak vrgorskih pripadnika tog poda.

U Konjsko pokraj Klisa Kolaci su prebjegli s duvanjskog područja krajem 17. stoljeća, ali su njihovi potomci pedesetih godina 20. stoljeća izumrli. [10]
Među skupinom Hrvata katolika u tadašnjem turskom Popovu polju, koja je pismom od 16. prosinca 1688. godine od cara Leopolda I. zatražila zaštitu, nalazio se i Mihailo Kolak. [11]

Popis iz 2001. godine zatekao je Kolake na dubrovačkom području u četiri naselja s pet obitelji i 15 duša: u Dubrovniku (jedna obitelj, šest duša), Brašini (1, 3), Čibači (1, 2), Mlinima (2, 4).

Statistički zaključak o Kolacima u Dalmaciji u svjetlu popisa iz 2001. godine glasi: u 27 naselja 70 Kolakovih obitelji s ukupno 215 duša.

Dio hercegovačkih Kolaka (Tomislavgrad, Grude) i njihovih ličkih prezimenjaka osigurali su pretežito u drugoj polovici 20. stoljeća nova prebivališta svojim obiteljima na zagrebačkom području: u 13 naselja tog kraja prema popisu iz 2001. stoljeća živi 119 Kolakovih obitelji s 325 duša, a gotovo su svi: u Zagrebu (97 obitelji, 325 duša), Sesvetama (6, 24) i Dugom Selu (5, 19).

U Slavoniji se duži oblik prezimena spominje se 1607. godine, kada je u pobuni protiv uvođenja novog poreza, tzv. džulusa četa buntovnika Franje Kolakovića zauzela Slavonski Kobaš, ali je bila ubrzo poražena od Osmanlija, koji su vođe pobune pogubili u Đakovu. [12]

Prema popisu iz 2001. godine Kolaci su na slavonskim prostorima nastanjeni u 25 naselja sa 108 obitelji i 326 duša.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Kolaka: u Bapskoj (šest obitelji, 27 duša), Dragotinu (4, 15), Đakovu (7, 22), Iloku (5, 13), Novoj Gradišci (6, 20), Osijeku (23, 50), Piškorevcima (5, 22), Slavonskom Brodu (8, 24), Tovarniku (2, 11) Vinkovcima (10, 27), Vukovaru (9, 31).

Prezime je to i varaždinskog područja, u čijih je 11 naselja popis iz 2001. godine zatekao 37 Kolakovih obitelji sa 116 duša. a najviše ih je: u Hrastovskom (9, 27), Ludbregu (6, 17), Selniku (12, 39) itd.

Kolak je i stareničko ličko prezime, a u toj hrvatskoj pokrajini u devet mjesta popis iz 2001. godine zabilježio je 47 Kolakovih obitelji sa 108 duša, a najviše ih je: u Perušiću (16 obitelji, 41 duša), Ličkom Lešću (16, 36), Otočcu (6, 11), Gospiću (3, 8) itd.

Spominjemo još i četiri male skupine Kolaka: primorsko-istarsku (osam naselja, 19 obitelji, 53 duše), sisačku (5, 8, 28), bjelovarsku (2, 6, 23) i koprivničko-križevačku (5, 7, 16).

Literatura:

1. A. Nikić, Hercegovački katolici između 1683. i 1735. godine: Tisuću godina Trebinjske biskupije, Sarajevo 1988.
2. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1967
3. A. Zirdum,Prezimena katolika plehanskog kraja od 1760. do 1810. godine; Monografija samostana Plehan, Plehan 1987.
4. M. Džaja-K. Draganović, S kupreške visoravni, Baško Polje –Zagreb 1994.
5. A. Mijatović-Z. Kordić, Prezimena u župi Tihaljina, Monografija župe Tihaljina u povodu 100. obljetnice obnove župe (1889-1989), Duvno 1989.
6. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1711. godine, list Bračević.
7. M. Matas, Mućkolećevaćki prostor, Zagreb 1994.
8. Arhiv župe Konjsko, općina Klis, Stanje duša iz 1850. godine
9. M . Sivrić, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667-1808), Dubrovnik-Mostar 2003.

Filip Hrgović. Izvor: Flickr

Prezime Hrgović ima 826 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 748. hrvatsko prezime.

Najviše ih je: u Zagrebu (72 obitelji, 170 duša), Splitu (35, 110), Satriću pokraj Sinja (30, 92), Vukovaru (18, 45), Sesvetama (12, 40), Osijeku (12, 38), Solinu (10, 35), Sinju (9, 27), Novakima pokraj Sopja (Virovitica) (7, 22), Slavonskom Brodu (5, 15).

U osnovi je prezimena imenica hrg koja, ovisno o području gdje je zabilježena, ima i različita značenja: hrg je posuda u kojoj opančari namakaju kožu; hrga je kameni sud (pri dnu tijesan, a k rubu izveden), a služi za ljuštenje (stupanje) ječma (Dalmacija); hrg je drveno korito za pojenje svinja (Smokvica na Korčuli), a u Slavoniji se za isti predmet kaže rg; rganj je i uzduž prepolovljena tikva koja poput kutlače služi za zahvatanje vode; rganj u Srbiji su posljednja tri mjeseca u godini, u kojima je obilje hrane, što se rgom uzima. [1]

Prezimena, koja u osnovi imaju hrg, na dalmatinskom se području javljaju u više oblika: Hrga, Hrgić, Hrgović, Argić (Aržić) i Hržić.

U starijim se maticama ova prezimena pišu bez glasa “h” i s vokalnim “r”, koje se pisalo kao “ar” i “er”, pa se primjerice to prezime na livanjskom području pisalo kao: Argich, Argovich i Arxich, što se čitalo kao Hrgić, Hrgović i Hržić odnosno Rgić, Rgović i Ržić. I danas nositelji ovog prezimena u Ćaiću pokraj Livna izgovaraju ga kao Rga, u Splitu Aržić, a u Sumartinu na Braču Hazić.

Hrge su pak sačuvale predaju da njihovo prezime dolazi od rga, a to se, dodaju oni, u novije vrijeme kaže mrga, dakle osoba visoka rasta i velike snage.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Hrg, Hrga, Hrgan Hrgar, Hrgić, Hrgarek, Hrgetić, Hrgota, Hrgovan, Hrgovčić; Herg, Herga, Hergešić, Hergić, Hergotić, Hergović; Erg, Erga,, Ergarac, Ergić, Ergo, Ergović; Krga, Krgal, Krgić, Krgotić, Krgović; Rgić, Rgović; Vrga, Vrgek, Vrgoč, Vrgoć, Vrgotić, Vrgov, Vrgović.

Hrgović je pretežio dalmatinsko prezime: u 17 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zatekao je 101 njihovu obitelj s 319 duša, što je podosta više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Dalmatinski su Hrgovići starinom iz stare župe Brotnjo (danas prostor hercegovačke općine Čitluk).

O tome nedvojbeno svjedoči potvrda koju je opći providur A. Mocenigo 24. listopada 1697. godine dao serdaru Antunu Prološčiću, harambašama Antunu Knezoviću i Šimunu Hrgoviću, a u kojoj je napisano da su oni iz turske Hercegovine doveli 100 obitelji s 500 osoba, koje su se uglavnom smjestile u Potravlju i Satriću, selima zapadnog dijela Cetinske krajine. [2]

U popisu iz 1741/1742. godine biskup fra Pavo Dragićević zabilježio u Brotnju, u Blizancima, obitelj Joze Hrgića (u izvorniku Joseph Arghich), koja se sastojala od tri starije osobe. Dvadesetak godina kasnije u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Hrgića uopće nema u Brotnju, jer su vjerojatno one tri starije osobe iz obitelji Joze Hrgića u međuvremenu umrle ili nekamo, što je manje vjerojatno, odselile. [3]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine Hrgovići su u dva susjedna sela Cetinske krajine upisani s dva oblika prezimena: u Satriću Hrgović, u Potravlju Hrga, a petnaestak godina kasnije u Alberghettijevu zemljišniku (1725-1729) u Satriću su sve tri obitelji upisane s oblikom Hrgović: Jozina, Jurina i Šimunova. [4]

U drugoj polovici 18. stoljeća Hrgovići prelaze rijeku Cetinu i naseljavaju se u Bitelić. U Stanju duša župe Bitelić s kraja 18. stoljeća upisano je sedam obitelji tog roda s oblikom prezimena Argović, što se izgovaralo kao Rgović:

Na vrličko područje Hrge doseljavaju iza 1725. godine, jer ih tada nema u popisu vjernika Splitske biskupije nadbiskupa Ivana Krstitelja Laghija, ali su u austrijskom zemljišniku iz 1830. godine upisani u Maovicama pokraj Vrlike (obitelj Bože Hrge Martinova). [5]

Prema popisu iz 2001. godine Hrgovići u Cetinskoj krajini žive u četiri naselja tog kraja sa 44 obitelji i 134 duše: u Satriću (30 obitelji, 92 duše), Sinju (9, 27), Brnazama (2, 7), Donjem Biteliću (3, 8).

Istih su korijena i ostali današnji dalmatinski Hrgovići, zabilježeni u popisu iz 2001. godine u 12 mjesta s 57 obitelji i 185 duša, a najviše ih je: u Splitu (33 obitelji, 110 duša), Solinu (10, 35), Podstrani (3, 10), Kaštelima (2, 8) itd.

U ispravama o preseljenju katoličkog življa iz Goranaca poviše Mostara u zapadni dio Cetinske krajine 1693/1694. godine je navedeno je da je jedan od organizatora tog preseljenja Hercegovaca harambaša Šimun Hrga bio do tada stanovnik Goranaca. Malo kasnije 1741/1742. godine u popisu Hrvata katolika na livanjskom području biskup fra Pavo Dragićević zabilježio je u Lusniću Hrgiće, u Rujanima Hržiće; godine 1768. u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića u Lusniću i Rujanima upisani su Hrgići, a u Čaprazlijama Hrgovići, a svi su doselili iz Cetinske krajine (Bitelić, Maovice, Satrić, Potravlje).

Inače Hrgovići iz Cetinske krajine i livanjskog područja održavali su međusobne veze, jer su u vrijeme ljeta kao stočari imali pašnje na istoj, na planini Dinari. Postoji mogućnost da su u Čaprazlije „donijeli“ iz Bitelića i „svoj dio Dinare“.

Danas pak pripadnici tog roda na livanjskom području žive: s prezimenom Hrga u Gornjoj Sturbi i Ćaiću; s prezimenom Hrgić u Lusniću i Žiroviću; s prezimenom Hrgović u Čaprazlijama.

Hrgovići s obje strane Dinare raselili su se, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća: na zagrebačko područje (13 naselja, 96 obitelji, 221 duša) i u Slavoniju (24, 76, 211).

Od livanjskih Hrgovića i hrvatski brončani Filip.

Najbrojniji su: u Zagrebu (72 obitelji, 170 duša), Sesvetama (12, 40); Vukovaru (18, 45), Osijeku (12, 38), Novakima pokraj Sopja (7, 28), Slavonskom Brodu (5, 15), Vinkovcima (4, 13), Vaški pokraj Sopja (3, 10) itd.

Literatura

1. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, knjiga I., Zagreb 1971.
2. J. A. Soldo, Sinjska krajina u 17. i18. stoiljeću., knjiga I.,
3. D. Mandić, Croati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Roma-Chicago 1962.,
4. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1709. godine i Alberghettijev zemljišnik za banderiju serdara Antona Prološčića iz Potravlja
5. Ante Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova vrličkog područja, Vrlika 2003.

Branka Vlašić. Izvor: Wikipedia

Prezime Vlašić ima 2517 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 133. hrvatsko prezime.

Vlašića je najviše: u Zagrebu (195 obitelji, 521 duša), Veloj Luci (40, 104), Karlovcu (29, 70), Dubrovniku (22, 67), Jastrebarskom (15, 58), Podstrani pokraj Splita (14, 44), Splitu (15, 36), Podravskim Sesvetama (12, 35), Sesvetama (11, 34), Rijeci (15, 32).

Prezime je izvedenica od imenice Vlah (Vlah + ić = Vlahić = Vlašić).

Preoblikovana osnova Vlaš- često se koristi i u toponimiji:

• Vlaška (Valahija) je povijesna oblast u južnoj Rumunjskoj između Karpata i Dunava, koja je dolinom rijeke Olt podijeljena je na dva dijela: istočni-Munteniju ili Veliku Vlašku s glavnim gradom Bukureštom i zapadni-Olteniju ili Malu Vlašku s glavnim gradom Craiovom;
• Vlašić je planina u srednjoj Bosni, sjeverno od Travnika s najvišim vrhovima Paljenik (1943 metra) i Vlašić (1919);
• dio planine Biokove zove se Mala Vlaška;
• hrvatska naselja: Vlaška Kula (Lika), Mala Vlaška (Pakrac), Vlašić Brdo i Vlaškovec (Jastrebarsko), Vlašići (Pag).

Jedna od poznatijih ulica u Zagrebu je Vlaška ulica, koja se u 13. stoljeću zvala Vicus Latinorum (Latinsko Selo), jer je bila naselje talijanskih obrtnika koji su prema onodobnim podjelama spadali među Vlahe. U Zagrebu postoji i predio Laščina, kojem naziv potječe od Olasz (Olaš), kako je glasio mađarski naziv za Talijane.

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Vlašec, Vlašica, Vlašiček, Vlaškalić, Vlaški, Vlaškovac, Vlahović.

Vlašić je učestalo prezime dalmatinskih prostora: u 40 naselja tog kraja popis iz 2001. godine je zatekao 191 Vlašića obitelj s 525 duša.

Prezime Vlašić na šibenskom se području spominje u 15. stoljeću. [1]

Prema popisu iz 2001. godine Vlašići na šibenskom području žive u dva naselja s 15 obitelji i 46 duša: u Dubravi pokraj Tisnog (11 obitelji, 31 duša) i Vodicama (4, 15).
Jedan od starijih spomena prezimena potječe iz 1459. godine, kada je u Konavlima, u naselju Gabrile, navedena obitelj Đure Vlašića; u tom se naselju 1560. godine spominje Nikola Đurović Vlašić; godine pak 1673/1674. u Radovčićima, također u Konavlima, je zabilježen Đuro Vlašić. [2]

Na Pelješcu, u Brocama su godine 1831. upisane tri Vlašića obitelji: Stjepana Ivanova, Nikole Matova i udovice Ane Vlašić; godine 1880. su upisani domaćini obitelji: Miho Stjepanov, Mato Nikolin i obitelj pokojnog Ivana Stjepanova Vlašića. [3]

Ta grana peljeških Vlašića je nastala od starijeg roda Mihovića, koji se u Brocama mogu pratiti u ispravama od 1683. godine, kad je zabilježen Stjepan Matov Mihović.

I u Boljenovićima, također na Pelješcu, 1831. godine upisani su: obitelj Marka Josipova Vlašića koji se nekoć prezivao Rogizin a još ranije Skoknić; godine 1880. u Boljenovićima je zabilježena obitelj Frana Antunova i Josipa Markova Vlašića. [4] Dakle ta je grana peljeških Vlašića nastala od roda Rogizina starinom Skoknića.

U Stankovićima, također na Pelješcu, godine pak 1880. zabilježena je obitelj Ivana Pavlova Vlašića. [5]

Prema popisu iz 2001. godine na širem dubrovačkom području, u što je uključena i Korčula, Vlašići žive u 21 naselju s 81 obitelji i 217 duša. Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Vlašića: u Dubrovniku (22 obitelji, 67 duša), Brocama (6, 13), Kuparima (2, 11), Korčuli (5, 11), Novoj Mokošici (7, 24), Pupnatu (8, 24), Veloj Luci (10, 104).

Iz Dubrovnika je 1733. godine doselio u Opuzen Nikola Vlašić služiti u obitelji Andrije Salacanovića. Tu se spominju 1779. godine, ali su krajem 18. stoljeća nestali iz tog mjesta u Neretvi. [6]

Jedan od starijih spomena Vlašića potječe iz 1551. godine, kada su u popis vojne posade tvrđavnog naselja Brinje uvrštene i dvije Vlašića obitelji. Danas u Lici Vlašići žive: u Ličkom Osiku i Otočcu po jedna dvočlana obitelj i u Vrhovina jedna osoba s tim prezimenom.

Godine pak 1558. u urbaru Rosopajnika i Prilišća, naselja današnje općine Netretić u Karlovačkoj županiji, koji su tada bili posjedi Nikole Zrinjskog i Stjepana Frankopana Ozaljskog, upisan je i Bariša Vlašić. Iz te isprave saznaje se da su najsvježiji doseljenici stigli iz Muškovaca pokraj Obrovca.

U Libretinu fra Pavla Šilobadovića, u kojem taj fratar iz Zagvozda (Imotska krajina) opisuje prodore primorskih harambaša u zabiokovsko, tada tursko, područje u vremenu od 1662. do 1686. godine, spominju su i Vlašići kao naselje u Imoti, koje se nalazilo na mjestu današnjeg istoimenog zaseoka najzapadnijeg pograničnog sela hercegovačke općine Grude, Sovića.

“1665., miseca gospoišćaka (kolovoza) na 13. otiđe naša četa, 12 ljudi, zarobiše u Vlašići malo goveda i pobigoše put Tihaljine, ali ji dočekaše Turci u Tihaljini i ubiše Marka Vodanovića na mistu, a drugom oteše kabanicu, a ostale Turci i ne vidiše tako plino i prognaše.” [7]

Ni činjenica da se pripadnici tog roda s preoblikovanim prezimenom Vlašević pojavljuju u zbjegu stanovnika imotskog sela Vinjana na zadvarsko-breljanskom području u vrijeme Bečkog rata 1686. godine (obitelji Pavlova s tri i Andrije Vlaševića s četiri člana), [8] ništa ne mijenja glede Sovića kao starine dijela Vlašića roda. Naime da su te dvije Vlašića obitelji iz Sovića bile „gosti“ u zbjegu potvrđuje i činjenica da se Vlašići nisu vratili u Vinjane, za koje ih ništa nije vezalo, već su se ponovo smjestili u svojim Sovićima. Upravo ih stoga nema u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine za područje Vinjana.

O Vlašićima svjedoče i biskupski popisi Hrvata katolika Bosne i Hercegovine u 18. stoljeću. Tako primjerice u popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine u Dunićima (danas Sovići pokraj Gruda) živjelo je osam Vlašića obitelji s 57 duša (Jurina s tri, Stipanova s četiri, Božina s pet, Nikolina i Marijanova s po šest, Andrijina sa sedam, Ilijina s 10 i Matina s 15 duša). [9] Biskup Dragićević je u Vinici pokraj Tomislavgrada zabilježio i devetočlanu obitelj Šimuna Vlašića. [10]

U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Vlašići su u Sovićima zastupljeni sa šest obitelji i 33 duše (Antina i Ivanova s po tri, Jakovljeva s četiri, Marijanova s pet, Šimunova sa šest i Ilijina s 12 duša). [11]

U Baćini pokraj Ploča u popisu stanovništva iz 1744. godine zabilježene su dvije šestočlane Vlašića obitelji: Ivanova i Matina. [12]

Prema popisu iz 2001. godine Vlašići su na širem splitskom području nazočni u 11 naselja sa 49 obitelji i 136 duša, a najviše ih je: u Podstrani (14 obitelji, 44 duše), Splitu (15, 36), Imotskom (5 16), Omišu (3, 10) itd.

Prezime Vlašić pojavljuje se u Međimurju 1533. godine, kada je u Nedelišću i Totovecu upisan grafijski oblik Lasych; godine 1638. zabilježena su tri oblika: u Zasadbregu Valasich, Donjem Hrašćanu i Slatinščaku Vlasić, u Zasadbregu Vlassich; godine 1651. u Mons (Brdu) Zasadu oblik Vlassich; godine 1660. oblik Vlasich u Leskovcu i Mons Rimščaku; godine 1665. tri oblika: u Minor (Malom) Slatinjaku Vlasich; u Leskovcu Vlassich te u Leskovcu i Rimščaku Wlassich; godine 1698. u Belici oblik Vlasics i u Donjem Mihaljevcu Vlassich; godine 1712. u Strahonincu oblik Vlassics i u Kotoribi Wlasics itd.

Sadašnji oblik Vlašić ustalio se iza 1931. godine, kada je zabilježen u Donjem Hrašćanu, Držimurecu, Kotoribi i Podbrestom.
Prema popisu iz 2001. Vlašići u Međimurju žive u 14 naselja s 25 obitelji i 74 duše, a najviše ih je: u Držimurecu (tri obitelji, 16 duša), Maloj Subotici (5, 16) itd.

U Slavoniji je prema popisu iz 1760. godine u Podvinju pokraj Slavonskog Broda zabilježeno je šest Vlašića kuća, u kojima je živjelo devet bračnih parova s ukupno 48 duša, kojih su domaćini bili: Antun sa sedam, Lovro, Ivan i Matija s po pet te Marko i Nikola s po 10 duša. [13]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 32 mjesta pet slavonskih županija 67 Vlašića obitelji sa 187 duša, a najviše ih je: u Osijeku (pet obitelji, 15 duša), Slavonskom Brodu (10, 25), Podvinju (4, 15), Virovitici (4, 11), Požegi (10) itd.

Evo i jo nekih spomena te grane Vlašića: pečat Matije Vlašića iz Budinšćine (Hrvatsko zagorje) s označenom 1607. godinom čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, kao i pečat Matije Vlašića, plemićkog suca grada Varaždina iz 1629. godine; plemstvo i grb dodijelio je braći Petru i Jurju Vlašiću iz Varaždina car Karlo III. u Beču 20. ožujka 1718. godine; Franjo Vlašić (1766-1840) bio je hrvatski ban od 1832. do 1840. godine, a barunski naslov dobio je od cara Ferdinanda 1832. godine; nositelj je i odličja Viteza željeznog reda Marije Terezije od 1813. godine; bio je pobornikom Ilirskog preporoda, posebno se zalagao za hrvatska prava u zajedničkom Hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu (Bratislava, Slovačka).

U 10 naselja Hrvatskog zagorja popis iz 2001. godine zatekao je 12 Vlašića obitelji s 24 duša, dok je na varaždinskom području u devet mjesta nastanjeno 15 obitelji sa 46 duša. Najviše ih je: u Rakovcu Tomaševačkom (dvije obitelji, devet duša); Varaždinu (7, 21), Gornjem Vratnom, Kelemenu i Varaždinskom Toplicama po (1, 4) itd.
Gotovo polovica svih Vlašića u Hrvatskoj živi na zagrebačkom području, a dakako pri tom je riječ o pripadnicima različita i krvnog i mjesnog podrijetla: u 64 naselja tog kraja popis iz 2001. godine zatekao je 399 Vlašića obitelji s 1040 duša.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Vlašića: u Adamovecu (tri obitelji, 17 duša), Brckovljanima (4, 12), Gornjem Prekrižju (3, 10), Jastrebarskom (15, 58), Kostanjevecu (11, 23), Sesvetama (11, 34), Strmecu pokraj Svete Nedelje (56, 171), Velikoj Gorici (9, 18), Zagrebu (195, 521).

Dio sadašnjih Vlašića tog područja doselio je u drugoj polovici 20. stoljeća iz hercegovačkih općina Gruda i Jablanice.

Na susjednom karlovačkom području u 19 naselja živi 57 Vlašića obitelji sa 146 duša, a najviše ih je: u Karlovcu (29 obitelji, 70 duša), Podbrežju i Skakavcu po (2, 9), Crnoj Dragi pokraj Lasinje (3, 8) itd.

Vlašić je i prezime primorskog-istarskog područja: u 27 mjesta tog kraja živi 60 Vlašića obitelji sa 143 duše, a najviše ih je: u Rijeci (18 obitelji, 42 duše), Puli (5, 31), Cerniku pokraja Čav(a)la (8, 20), Malom Lošinju (4, 10) itd.

Prezime je to i sisačkog kraja: u 27 naselja tog dijela Hrvatske prebiva 56 Vlašića obitelji sa 125 duša, a najviše ih je: u Sisku (devet obitelji, 21 duša), Donjoj Gračenici (4, 11), Gornjem Popovcu (5, 11), Donjem Komarevu (8, 10), Kutini (5, 10) itd.

Spominjuemo i još dvije manje skupine Vlašića: bjelovarsku (14 mjesta, 27 obitelji, 71 duša) i koprivničko-križevačku (7, 23, 63), a najviše ih je: u Bjelovaru (osam obitelji, 21 duša), Ždralovima (3, 11), Rajiću i Severinu po (2, 6); Podravskim Sesvetama (12, 35), Križevcima (4, 14) itd.

Literatura

1. I. Ostojić, Šibenska onomastika, treći nastavak; Zbornik Kačić Split 1984. godine
2. N. Kapetanić-N. Vekarić, Konavoski rodovi, dvije knjige, Dubrovnik 2001. i 2003.
3. N. Vekarić, Pelješki rodovi, dvije knjige, Dubrovnik 1995-1996.
4. J. Bebić, Župa Opuzen, Opuzen 1983.
5. A. Mijatović i Z. Kordić, Tihaljina, Puteševica i Jabuka, nekad i danas; Monografija župe Tihaljina u povodu 100. obljetnice obnove župe (1889-1989), Duvno 1989.
6. S. Kovačić, Obitelji iz imotskih i radobiljski sela u zbjegu u selima ispod Zadvarja godine 1686; Imotski zbornik I., Imotski 1992.
7. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962.
8. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002.
9. A. Zirdum, Prezimena katolika plehanskog kraja od 1760. do 1910. godine; Monografija franjevačkog samostana Plehan, Plehan 1987.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 22 naselja Republike Hrvatske žive 42 obitelji i 117 duša s prezimenom Konjuh.

Riječ je o rijetkom i neobičnom prezimenu, kojeg je jezični postanak motiviran nazivom domaće životinje konj iz porodice sisavaca iz podreda kopitara neparnoprstaša, Taj četveronožac na svakoj nozi ima po jedan prst koji prelazi u kopito.

Konj je jedna od najvažnijih domaćih životinja od „neprocjenjive i nezaobilazne važnosti za razvoj uljudbe“ (T. Ladan). Pretpostavlja se da ga je čovjek pripitomio zbog mlijeka i mesa, ali i da bi od najstarijih vremena služio za vuču i jahanje, kako u miru tako i u vrijeme rata. Zanimljivo je spomenuti da u Grka Homerova doba nema konjaništva ni konjanika, jer tada konji samo vuku borna kola. Dakako Grci i Rimljani poznaju utrke s konjskim zapregama. Europsko srednjovjekovlje gaji kult konjanika, kojem prema T. Ladanu dugujemo i riječ cavalir, koja se očuvala do danas.[1]

Konj je sveslavenska i praslavenska riječ, koja je u staroslavenskomjeziku glasila konjь (ь = poluglas). Prema istaknutom hrvatskom etimologu P. Skoku stari ruski oblik konjь je važan za razumijevanje jezičnog podrijetla i hrvatske imence konj. Inače današnji ruski naziv konja лошадь je nastao od turskog alaša, što znači tovarni konj, kljuse.

Evo kako se konj zove u nekim jezicima: grčki hippos, latinski equus, talijanski cavallo, španjolski caballo, francuski sheval, irski horse, švedski hast, njemački Pferd itd.

Imenica konj obilato je korištena i u nazivima naselja u hrvatskoj toponimiji: Konjarić Vrh pokraj Krašića (31 stanovnik u popisu iz 2001. godine), Konjevrate (182) pokraj Šibenika, Konjskovo (5) pokraj Karlovca, Konjsko (Karlobag, 7 stanovnika i Klis 253 stanovnika, a prozvano je prema mjestu, na kojem su se prema predaji nalazile konjušnice kneza Trpimira), Konjsko Brdo pokraj Gospića (163), Konjščina pokraj Krapine (987 stanovnika, a prozvano po plemićima Konjskim)

I u Bosni i Hercegovini vrlo je slično, kad je riječ o nazivima naselja: Konjbaba (Goražde), Konjevići (Bratunac, Goražde, Kladanj, Zenica), Konjic (mjesto, gdje su dubrovačke karavane na putu u Bosnu mijenjale umorne konje), Konjikovići (Tuzla), Konjoder (Bosansaka Krupa), Konjsko (Posušje, Trebinje), Konjuhovci (Prnjavor).

Poput hrvatskog prezimena Konjuh u nekim južnoslavenskim zemljama postoji istoglaseći oblik, ali kao naziv planine ili pak naselja: Konjuh je planina u sjeveroistočnoj Bosni (1326 metara), Konjuh je naselje u Makedoniji pokraj Kratova i u Srbiji pokraj Aleksinca.

Što se pak tiče jezičnog postanka, Konjuh spada u skupinu prezimena koja su nastala dodavanjem na jednosložnu osnovu dometka –uh sa hipokorističnim značenjem, ali koji odavno nije aktivan. Dakle Konjuh je nekoć bilo isto što i Konjić.

Evo i nekoliko hrvatskih prezimena sa završetkom na –uh: Konj-uh, Pinj-uh, Ašt-uh, Ba-uh, Ber-uh, Bit-uh, Braj-uh, Fe-ruh, Jac-uh, Lap-uh, Nit-uh, Paj-uh, Pajd-uh, Pal-uh, Palj-uh, Pap-uh, Pat-uh, Pavl-uh, Sap-uh, Šar-uh, Škernj-uh, Tarb-uh, Val-uh itd.[2]

U Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine postoji 27 prezimena, kojih je jezično postanje motivirano imenicom konj: Konja, Konjačić, Konjak, Konje, Konjarević, Konjarik, Konjatić, Konjačić, Konjek, Konjetić, Konjević, Konjevod, Konjevoda, Konjhodžić, Konji, Konjicija, Konjić, Konjik, Konjiković, Konjikušić, Konjo, Konjekrad, Konjevod, Konjevoda, Konjug, Konjuh, Konjušak, Konjušić.

Neka od njih su rano zabilježena na šibenskom području:1322. godine u Šibeniku Damianus Radovani Cognevich; 1358. godine također u Šibeniku Radovan Cogneuicg; prezime Konjević spominje se u Rakitnici pokraj Šibenika 1448. godine; kasnije je to prezime zabilježeno u Dazlini, Putičanju i na otoku Zlarinu.

Prezime pak Konjović (Domianus Sognovich) je upisano 1322. godine u Šibeniku, a prezime Konjevoda do danas se održalo: u Gradini pokraj Šibenika (sedam obitelji, 17 duša), Grebaštici (1, 2), Kistanju i Kninu po /1, 1), Lozovcu (1, 2), Pirovcu (1, 3), Šibeniku (11, 27), Vrpolju Šibenskom (1, 4)-[3]

Konjuh je ponajprije dubrovačko prezime, jer više od polovice svih hrvatskih Konjuha živi na dubrovačkom području (u 10 naselja 22 obitelji sa 63 duše): u Dolima, općina Dubrovačko primorje (pet obitelji, 22 duše), Dubrovniku (7, 26), Lopudu (1, 3), Ljubaču, Čibači, Stonu, Trpnju po (1, 1), Novoj Mokošici (2, 3), Podimoću (2, 5), Zaton Dolima (1, 3).

Prema P. Skoku konjuh je: čuvar konja (konjar), zatim osobno ime, koje se spominje u dokumentima iz 1260. i 1475. godine te stariji naziv albanskog grada Elbasana.[4]

I kobila, ženka konja, sudjeluje u motivaciji nastanka nekih dubrovačkih prezimena: Kobilić (Dubrovnik 2, 6), Sustjepan (1, 2), Šumet (1, 5) i Zaton Dubrovnik (3, 8), a prezime Kobila ima jedna osoba (samac) iz Dubrovnika..

Važnija literatura:

1. T. Ladan, Etymologicon, Zagreb 2006.,
2. M. Nosić, Hrvatski obratni prezimenar, Rijeka 1995., .
3. P. Skok, Etimologijski rječnik hrvatsko-srpskog jezika, knjiga II., Zagreb 1972. .
4. I. Ostojić, Onomastika šibenskog kraja, podlistak, nastavak III., str. 317; Zbornik Kačić Split 1989/1990, knjiga XXI-XXII.

Stipe Žunić na Hanžekovićevom memorijalu 2016. godine. Izvor: Wikipedia

Prezime Žunić ima 1366 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 362. hrvatsko prezime.

Žunića je najviše: u Rijeci (68 obitelji, 183 duše),  Zagrebu (72, 157), Zadru (39, 101), Splitu (34, 97), Primorskom Docu pokraj Trogira (21, 68),  Novskoj (12, 38), Vlašićima na Pagu (9, 36), Slivnici pokraj Zadra (12, 34),  Vinjercu pokraj Zadra (14, 26), Senju (11, 26).

Prezime je izvedeno od imenice žuna, što je i naziv dvaju rodova ptica (Picus i Dryocopus) iz porodice djetlića (crna žuna Dryocopus martius, siva žuna Picus canus, zelena žuna Picus viridis). Imaju izrazito jak kljun, kojim ispod kore stabla izvlače kukce potkornjake i njihove ličinke.

Inače žuna je sveslavenska riječ iz praslavenskog razdoblja: praslavenski i staroslavenski: ž6lna (sonatno „l“ u hrvatskom je jeziku je dalo „u“),  slovenski žolna,  ruski želna,  češki žluna,  poljski žolna, – mađarski (posuđenica) szolna.

Žuna je dobila naziv po žutoj boji perja, a upravo stoga joj je u osnovi pridjev žut (ž6lt6 = žut).

Dinarski stočari ovcu, kojoj na  glavi prevladava žuta boja, zovu Žuna, a postoji i pridjev žunast, onaj koji podsjeća na žunu, na ono što je žuto.

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Žuna, Žunac, Žunar, Žunec, Žunek, Žunčić, Žunković, Žunjić.

Žunić je staro prezime dalmatinskog područja, u čijih je 30 naselja popis iz 2001. godine zatekao 176 Žunića obitelji s 471 dušom, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Starina dijela dalmatinskih Žunića, onih  zadarskog područja, je posedarski kraj (Slivnica, Vinjerac).

Popis iz 2001. godine zabilježio je u 15 mjesta zadarskog prostora  96 Žunića obitelji s 240 duša.

Ovom prigodom navodimo naselja s 10 i više Žunića: u Slivnici (12 obitelji, 34 duše), Turnju pokraj Zadra (6, 11), Vinjercu (14, 26), Vlašićima na Pagu (9, 36), Zadru (39, 101).

S područja Posedarja dio je Žunića u drugoj polovici 20. stoljeća preselio u Rijeku (83 obitelji, 183 duše), što je i najviše pripadnika tog roda u pojedinim naseljima u Hrvatskoj.

Inače u 18 mjesta primorsko-istarskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 91 Žunića obitelj s 246 duša, a najviše ih je: u Rijeci (68 obitelji, 183 duše), Puli (3, 13), Cerniku pokraj Čav(a)la (2, 7), Fažani (2, 7), Novigradu Istarskom (2, 6) itd.

U popisu pak vjernika Splitske nadbiskupije nadbiskup Ivan Krstitelj Laghi je godine 1725. u Novim Selima, tada stara župa Radobilja u omiškom zaleđu, zabilježio četveročlanu obitelj Nikole Žunića. [1]

Danas na tom području nema stanovnika s prezimenom Žunić.

Splitski Žunići u maticama se mogu pratiti od 1817. godine, kada je kršteno najstarije  dijete Ivana Žunića, kovača iz Suvog Dola (danas Primorski Dolac poviše Trogira) i njegove supruge Marije rođene Trumbić iz splitskog predjela Lučac.

U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine  zabilježena je  šestočlana Žunića obitelj koja kao kolon obrađuje oko osam tisuća metara četvornih zemlje na predjelu Karepovac u Splitskom polju. [2]

Na širem splitskom području popis iz 2001. godine zatekao je u 10 naselja 70 Žunića obitelji s 209 duša, a najviše ih je: u Splitu (34 obitelji, 97 duša), Primorskom Docu (21, 68), Kaštelima (7, 23) itd.

U Slavoniji, u  Magić Mali (mahali) pokraj Nove Gradiške godine 1760. zabilježena je četveročlana obitelj Marijana Žunića. [3]

Žunići pravoslavne vjeroispovijesti starinom su iz Otona pokraj Knina, gdje ih zabilježio i popis iz 2001. godine (jedna obitelj, tri duše) te u Kninu (7, 15).

U 20 mjesta pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zatekao je 36 Žunića obitelji s 93 duše, a najviše ih je: u Humu pokraj Voćina (tri obitelji, 12 duša), Velimirovcu (5, 12), Slavonskom Brodu (5, 11), Virovitici (4, 9) itd.

U 25 naselja sisačko-karlovačkog područja prema popisu iz 2001. godine živi 55 Žunića obitelji sa 135 duša, a najviše ih je: u Novskoj (12 obitelji, 38 duša), Sisku (8, 20), Donjem Javornju (5, 10); Karlovcu (5, 12), Generalskom Stolu (1, 5), Keićima (2, 5) itd.

Na ličko-senjskom području, u šest mjesta prebiva 21 Žunića obitelj sa 45 duša, a najviše ih je: u Senju (11 obitelji, 26 duša), Otočcu (5, 9) itd.

Spominjemo i još tri manje skupine Žunića: bjelovarsku (sedam naselja, 12 obitelji, 32 duše), koprivničko-križevačku (5, 9, 21) i međimursku (4, 4, 12).  Najbrojniji su: u Staroj Ploščici (dvije obitelji, devet duša), Bjelovaru (5, 8); Križevcima (3, 7); Pribislavcu (1, 4) itd.

Što se pak tiče Bosne i Hercegovine Žunići su zabilježeni u popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine: u Raškoj Gori  poviše Mostara dvije obitelji Grgina sa šest i Petrova s četiri duše.

Danas je najviše Žunića Hrvata na jajačkom području, odakle ih je dio u drugoj polovici 20. stoljeća preselio na zagrebačko područje, u čijih je 26 mjesta popis iz 2001. godine zabilježio 109 Žunića obitelji s 277 duša.

Najviše ih je: u Zagrebu (72 obitelji, 157 duša), Velikoj Ostrni (2, 14), Kostanju pokraj Dubrave (2, 13), Velikoj Gorici (3, 10) itd.

U Podhumu pokraj Livna žive Žunići, Bošnjaci islamske vjeroispovijesti. [5] Sačuvali su predaju da su najstariji bošnjački rod u Podhumu, da im je rodonačelnik Alija Zadvarac, dakle iz Zadvarja poviše Omiša; tvrde da im je staro prezime bilo Arapović, kako se prezivao i Hasan-aga, muž planetarno poznate Hasanagice iz istoimene hrvatske narodne balade. Od podhumskih Žunića nastala  su i dva nova mjesna roda: Mehići i Malići.

Žunići Bošnjaci islamske vjere pretežito su iz Bosanske krajine.

Literatura

1. B. Zelić Bućan, op. cit., str. 283.
2. M. N. Kuzmanić, op. cit., str. 377.
3. A. Zirdum, op. cit., str. 154.
4. D. Mandić, op. cit., str. 03.
5. M. Petrić, op. cit., str. 54.

Prezime Poljak ima 3731 stanovnik Hrvatske i po učestalosti je 69. hrvatsko prezime.

Poljaka je najviše: u Glavicama pokraj Sinja (160 obitelji, 608 duša), Zagrebu (206, 450), Splitu (78, 199), Sinju (42, 135), Bregima Radobojskim pokraj Krapine (35, 117), Ogulinu (20, 71), Poljicima pokraj Nina (18, 65), Svetoj Mariji pokraj Čakoveca (15, 57), Varaždinu (19, 55), Prekvršju pokraj Zagreba (16, 55).

Prezime je istovjetno s imenicom poljak, kako se naziva stanovnik naselja smještenog u polju. Doduše T. Maretić je smatrao da je ime Poljak moglo dobiti dijete rođeno u polju. Ne treba posve isključiti da je ponegdje prezime Poljak nastalo i od naziva stanovnika države Poljske (Poljak).

U srpskom jeziku prezime Poljak je vezano za posao: poljak je čuvar polja, osoba izabrana od skupštine seoske zajednice ili postavljena od seoskog kmeta za čuvanje poljskih usjeva određenih naselja uz odgovarajuću naknadu. Na drugoj pak strani poljak je odgovarao za nastalu štetu, pa čak i svojom imovinom kad nije sačuvao usjeve ili nije u stanju imenovati počinitelja štete.
H. Salopek dopušta mogućnost da je prezime Poljak istovjetno s etnonimom Poljak, nazivom stanovnika tadašnjeg naselja Polje, koje se danas zove Carevo Polje, a nalazi se u općini Josipdol.
Pokraj Sanskog Mosta (Bosna) je naselje s nazivom Poljak.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Poljac, Poljaković, Poljan, Poljanac, Poljančec, Poljančić, Poljanec, Poljanić, Poljanik, Poljarević, Poljarić, Poljičak, Poljičanin, Poljski; Polak, Polanc, Polančec, Polanček, Polanec, Polanščak, Polanšćak, Polanšek.

Poljak je ponajviše dalmatinsko prezime: prema popisu iz 2001. godine u 36 dalmatinskih naselja žive 383 Poljakove obitelji s 1230 duša, što je zamalo trećina svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj. Poljak je ponajprije prezime Cetinske krajine, u kojoj je popis iz 2001. godine zabilježio u sedam naselja 207 obitelji sa 761 osobom, a najviše ih je: u Glavicama (160 obitelji, 608 duša), Sinju (42, 135) itd.

Međutim, Poljaci se u ispravama spominju u Vranjicu pokraj Solina, gdje je 1650. godine organizirano prebjeglo 600 morlačkih obitelji iz Petrova polja, Promine i nekih mjesta Dalmatinske zagore. Evo tri ispisa iz isprava:

1. 25. studenog 1653. godine don Ivan Božanović, župnik vranjički (1652-1665), u matici krštenih župe Vranjic upisao je krštenje prvorođenog Vranjičana doseljenika: „Karstim Mandu, kćer Mihovila Poljaka i njegove prave (zakonite) žene Marije, kum Apolonije Tolta i još don Ivan Božanović u crkvi Svetog Martina u Vranjicu“.[1]
2. godine 1659., među novopridošlim Morlacima u Splitsku nadbiskupiju (pismo nadbiskupa Leonarda Bondumeira vatikanskoj Kongregaciji za širenje vjere) su i dvije obitelji s prezimenom Poljak: Mihovilova sa šest i Ivanova s dvije duše;[2]
3. godine 1675. u Morosinijevu zemljišniku u Vranjicu je upisana dvočlana obitelj Stipana Poljaka; vjerojatno je ista osoba upisana 1648.. godine kao harambaša Stjepan Poljaković u ulozi zapaženog sudionika borbi za oslobođenje tvrđave Klis od Osmanlija.[3]

Dakle, prezime Poljak traje više od tri i pol stoljeća u Vranjicu: prema popisu iz 2001. godine tri obitelji s 27 duša.

Vranjički Poljaci možda su podrijetlom iz Glavica pokraj Sinja, jer je tadašnje venecijansko priobalje sve stanovnike pod osmanlijskom vlašću nazivalo Morlacima. To je još vjerojatnije jer su Poljaci u Glavicma stalno prebivali i prije osmanlijskih osvajanja, dakle veoma su rijetki starenici u Cetinskoj krajini.

Glavičanima Luciji, udovi Mate Poljakovića sa sinčićem Grgurom te Juri Vukoviću, zatim Stipanu i Ivanici Poljaković, udovi Grginoj i njezinim sinovima mletačke su vlasti 24. listopada 1697. godine potvrdile posjed od 30 kanapa zemlje. Zanimljivo je spomenuti da im je opći providur A. Mocenigo dva dana kasnije, dakle 26. listopada 1697. godine potvrdio vlasništvo na još 50 kanapa zemlje u Glavicama.

Kako se u ispravi izrijekom navodi da je Jure Vuković „iz Duvna“, a Poljakovići „iz Cetine“, velika je vjerojatnost da su upravo glavički Poljaci starenici.[4]

U venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine Poljakovići (duži oblik prezimena) su zabilježeni: u banderiju harambaše Jakova Jadrijevića u Glavicama s tri obitelji: Jakovljeva, Šimunova i Stipanova; u banderiji harambaše Tadije Vučkovića u Otonu pokraj Sinja obitelj Ivana Poljakovića.[5]

Istih su korijena i Poljaci šireg splitskog područja, koje je popis iz 2001. godine zabilježio u 12 naselja s 96 obitelji i 250 duša, a najviše ih je: u Splitu (78, 199), Kaštelima (6, 18), Klisu (2, 11) itd.

Na ogulinskom području Poljaci nastali vjerojatno u 16. stoljeću, a spominju se u ispravi kneza Vuka Krste Frankopana iz 1633. godine: Ogulinac Ive Poljak. U popis vojnika iz 1699. godine uvršteno je četvoro ogulinskih Poljaka: Ive, Mihovil, Matijaš i udovica pokojnog Mihovila Poljaka. U zemljišniku pak iz 1775. godine spominju se: u Ogulinu Mate Poljak i u Cerovniku Anton Poljak.[6]

Dio Poljaka seli u 18. stoljeću i na karlovačko područje: u Drežnik Grad i Gornje Taborište, dok neki osiguravaju svojim obiteljima stalna prebivališta i u krbavskom kraju. Popis iz 2001. godine zabilježio je Poljake na ogulinsko-karlovačkom području: u 20 naselja sa 74 obitelj i 221 dušom.

Ovom prigodom navodimo mjesta s 10 i više Poljaka: u Ogulinu (20 obitelji, 71 duša), Dugoj Resi (10, 28), Gornjem Mrzlom Polju Drežničkom (5, 19), Cerovniku (3, 12), Josipdolu (3, 11), Karlovcu (6, 11), Gorici pokraj Duge Rese (4, 10), Gornjem Taborištu (4, 10), Šeketinu Brdu (5, 10) itd. Godine 1715. u južnoj Ugarskoj, u selu Bikali pokraj Dombovara zabilježeni su doseljeni Poljaci s ogulinskog područja.  Početkom pak 19. stoljeća Poljaci sele i u istočni dio Srijema: u Novi Slankamen.[7]

Prezime Poljak u Međimurju je zabilježeno 1669. godine: u Matekovcu i Štefancu s grafijskim oblikom Poliak a u Belici s oblikom Polliak; godine 1680. u Svetom Martinu na Muri upisan je oblik Poliak; godine 1698 u Belici oblik Poljak i u Mons (Brdu) Zasadu oblik Polyak. Današnji oblik Poljak posve je prevladao iza 1931. godine, kada je zabilježen u Belici, Donjem Kraljevcu, Novom Selu i Svetoj Mariji; tada se pak dio tog roda opredijelio za oblik prezimena Polak, koje je zabilježeno: u Benkovecu Međimurskom, Čakovcu, Donjem Mihaljevcu, Mihovljanu, Nedelišću i Totovecu.[8] Prema popisu iz 2001. godine prezime Poljak u Međimurju je zabilježeno u šest naselja s 25 obitelji i 81 dušom, a najviše ih je: u Svetoj Mariji (15, 57), Prelogu (3, 10) itd.

Najviše Poljaka živi na zagrebačkom području i susjednom mu Hrvatskom zagorju: u 61 mjestu tih krajeva popis iz 2001. godine zatekao je 374 Poljakove obitelji s 958 duša, što je više od četvrtine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom izdvajamo naselja s 10 i više Poljaka: u Bregima Radobojskim (32 obitelji, 117 duša), Harmici (3, 11), Ivanić Gradu (6, 10), Krapini (5, 16), Lovrečanu (6, 13), Mihovljanu (6, 19), Oborovu Bistranskom (6, 25), Prekvršju (16, 55), Samoboru (8, 23), Velikoj Gorici (4, 14), Vukovu Selu (2, 11), Zagrebu (206, 450).

U 18. stoljeću Poljaci su zabilježeni i na đakovačkom području: godine 1758. u Novoselcima (tada dio Đakova) obitelj Lovre Poljaka; u Punitovcima pokraj Đakova obitelj Ivana Poljaka.[9]
U 68 mjesta pet slavonskih županija popis iz 2001. godine zabilježio je 278 Poljakovih obitelji sa 646 duša. I ovom prigodom navodimo naselja s 10 i više Poljaka: u Belišću (13 obitelji, 40 duša), Donjoj Pištani (13, 36), Klokočeviku (7, 22), Lovasu (5, 10), Novoj Gradišci (8, 15), Orahovici (7, 19), Osijeku (19, 53), Podgorju pokraj Virovitice (3. 10), Požegi (4, 15), Slavonskom Brodu (16, 46), Soljanima (4, 10), Starom Gradcu pokraj Pitomače (5, 12), Valpovu (8, 17), Virovitici (9, 17), Vukovaru (8, 18).

Poljak je i prezime koprivničko-križevačkog područja: u 20 mjesta tog kraja živi 65 Poljakovih obitelji sa 199 duša, a najviše ih je: u Mokricama Miholečkim (10 obitelji, 36 duša), Koprivnici (5, 14) itd.

U 29 naselja primorsko-istarskog područja popis iz 2001. godine zatekao je 78 Poljakovih obitelji sa 188 duša, a najviše ih je: u Rijeci (23 obitelji, 52 duše), Puli (8, 17), Petehu pokraj Barbana (5, 16), Rovinju (6, 13), Malom Lošinju (4, 11) itd.

Od Poljaka u Hrvatskoj spominjemo i još tri manje skupine pripadnika tog roda: varaždinsku (16 naselja, 47 obitelji, 129 duša), sisačku (14, 42, 98) i bjelovarsku (15, 23, 43), a najviše ih je: u Varaždinu (19 obitelji, 55 duša), Bednji (10, 33); Sisku (10, 23), Voloderiu (7, 189, Popovači (6, 12), Banovoj Jaruzi (2, 10); Garešnici (4, 10) itd.

Poljak je i prezime bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika, zabilježenih u oba biskupska popisa u 18. stoljeću: godine 1741/1742. u Purdušiću pokraj Kreševa tročlana obitelj Mate Poljakovića (duži oblik prezimena), u Fojnici četveročlano kućanstvo Jure Poljakovića, u Slapnici pokraj Kaknja 11-člano domaćinstvo Šimuna Poljakovića; godine 1768. u Vodovaji pokraj Kreševa dvočlana obitelj Ivana Poljaka i u Kreševu četveročlano kućanstvo Ivana Poljakovića.[10]

Literatura

1. Arhiv Splitske nadbiskupije, Najstarije matice krštenih župe Vranjic pokraj Solina, ispis od 25 studenog 1653.
2. Isto, Izvješće Vatikanu splitskog nadbiskupa Leonadra Bonbuimera od 12. listopada 1659. godine i K. Kužić, op. cit., str. 105.
3. Državni arhiv u Zadru, Morosinijev zemljišnik iz 1675. godine za naselja Vranjic i Klis
4. J. A. Soldo, op. cit., knjiga I., str. 101.
5. Isto, str. 108-109.
6. H. Salopek, op. cit., str. 400.
7. Isto, str. 401.
8. A. Frančić, op. cit., str. 435-436.
9. M. Marković, op. cit., str. 224. i 240.
10. D. Mandić, op. cit., str.

Naslovna fotografija: Wikipedia: Sinjska alka