Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, u 36 naselja Republike Hrvatske žive 93 obitelji i 283 duše s prezimenom Dalić.

Najviše ih je: u Zagrebu (13 obitelji, 48 duša), Velikoj (9, 30), Vukovaru (9, 26), Velikoj Gorici (6, 23), Vinkovcima (5, 18), Zaprešiću (5. 18), Sesvetama (3, 15), Slakovcima pokraj Starih Jankovaca (4, 12), Osijeku (4, 10), itd.

U devet dalmatinskih naselja živi 13 Dalića obitelji s 28 duša, kojima pripada i jedna osoba s tim prezimenom, nastanjena u Dugopolju.

Dalići su stari rod livanjskog područja, čiji su pripadnici sve do 1815. godine upisivani u maticama i ostalim ispravama s modificiranim prezimenom Dolić sa starinom u Priluci pokraj Livna, gdje je popis biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine zabilježio 34-članu obiteljsku zadrugu Nikole Dolića (u izvorniku Nicolaus Dolich) te u Kablićima pokraj Livna 12-članu obitelj Filipa Dolića (Philippus Dolich) i u Bešlji (Besgla), tada župa Komušina, četveročlanu obitelj Petra Dolića (Petrus Dolich). [1]

U popisu iz 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović zatekao je Doliće: u Priluci 20-članu obitelj Grge Dolića (Gregorius Dolich), u Odžaku pokraj Livna 13-članu obitelj Luke Dolića (Lucas Dolich), u Lostie (?) 19-člana obitelj Filipa Dolića (Philippus Dolich), u Čelebićima sedmočlanu obitelj Martina Dolića, u Bešlji sedmoćlanu obitelj Stjepana Dolića (Stephanus Dolich). [2]

Novi oblik prezimena Dalić prvi je u maticama upisao tadašnji livanjski kapelan fra Ilija Pavličević u Zabrišću 6,. veljače 1815. godine pri vjenčanju Tome Janjića, sina Martinova i Marije Vukovo iz Strupnića pokraj Livna Ivana Vrdoljak iz Gubera, kći Nikole i Ruže Kovačević iz Lipe pokraj Livna. Kumovi su bili: Petar DALIĆ i Andrija Janjić (upis br. 73. u matici vjenčanih kapelanije Gornje Livanjsko polje). [3]

Na livanjskom području Dalići žive u: Priluci, Gornjim Držanlijama, Potočanima, Suhači, Velikim i Malim Kablićima, Prispu i Kovačićima. [4]

U Suhači i Malim Kablićima uz Dalići žive i oni koji nisu posezali za drugim prezimenom: Dolići.

Što se tiče etimologije prezimena Dolić, ono je izvedenica od imenice dol, kojom se označava manja dolina, udolina.

M. Nosić smatra da je prezime Dolić nastalo od rumunjskog imena Dolog odnosno Dologa, pa čak ili od naših imena Dobroslav odnosno Radoslav. [5]

Kad je riječ o prezimenu Dalić, ono je izvedenica od imenice dalj, daljina, kojom se označuje neodređeno daleko, neodređeno dalek prostor, velika udaljenost, daljina.

M. Šimundić uz češka imena Dalibor i Daliborka sa značenjem „koji se (na)daleko bori“ navodi i njihove hipokoristike; Dale, Dala, Dalo, od kojih nije teško izvesti prezime Dalić. [6]

Literatura

1. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovine in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaeatis, Chicago-roma1962., str. 20., 20. i 60.
2. Isto, str. 142., 144., 141., 143. i 187.
3. T. Perković, Stanovništvo Livanjskog polja u 18. i 19. stoljeću, Livno 2003., str. 460.
4. M. Petrić, Porijeklo stanovništva Livanjskog polja, str. 55., 59., 64., 65., 65., 66., 67. i 69., Sarajevo 1961. godine
5. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998., str. 188.
6. M. Šimundić, Rječnik osobnih imena , Zagreb MMVI., str. 64.

Prezime Kramarić ima 1491 stanovnik Hrvatske i po učestalosti je 314. hrvatsko prezime.

Kramarića je najviše: u Zagrebu (112 obitelji, 285 duša), Sisku (25, 55), Ruči pokraj Velike Gorice (12, 33), Osijeku (17, 31), Bednji (8, 26), Velikoj Horvatskoj pokraj Pregrade (7, 25), Rijeci (11, 25), Viškovcima pokraj Đakova (5, 23), Lepoglavi (10, 23), Habjanovcima pokraj Osijeka (8, 22).

Prezime je izvedenica od imenice kramar, naziva trgovca koji prodaje kramu (stare, iznošene, rabljene stvari) na sajmu, staretinar; u pejorativnom smislu onaj koji može misliti samo na svoje sitne probitke; malograđanin, filistar, ćifta.

Dakako, Kramar je posuđenica iz njemačkog jezika der Kramer = prodavatelj namalo; sitničar.

U Bosni postoje pak tri naselja s nazivima: Kramari pokraj Trnova, Kram pokraj Han Pijeska, Kramer Selo pokraj Rogatice. Čini se da ova naselja, koja se nalaze na visokim planinama, ne duguju svoje nazive njemačkom već vlaškom jeziku, jer u njemu je kramar starješina vlaškog karavana.

Slična su jezičnog postanja i prezimena: Kramar, Kramer, Kramaro; Kramaršić.

Za Kramariće iz Turopolja E. Laszowski (Povijest plemenite općine Turopolje, Zagreb 1911. godine) je utvrdio da su stara plemićka obitelj podrijetlom je iz Like. Živjeli su u selu Marinci, danas prostor Lipova Polja u općini Perušić. Ondje se prvi put spominju 1598. u knjizi ‘ Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeću ‘ To je potvrđeno i činjenicom da je 24. kolovoza 1614. godine kralj Matija II. dodijelio plemstvo, i to Ivanu Kramariću iz Šćitarjeva, njegovim sinovima Ambrozu, Pavlu, Ivanu i Nikoli te Ivanovu bratu Stjepanu i njegovim sinovima Đuri i Matiji. Od tada ih se počinje oslovljavati sa ‘Kramarich de Schitario.’

Plemstvo im je drugi put dodijelio car Josip I. u Beču 17. veljače 1707. godine zbog velikog zalaganja u borbama s Turcima, i to Mihaelu Kramaticzu. Tada su dobili su i obiteljski grb.

Kramarić se spominju 20. svibnja 1840. godine, kada je svjedok na vjenčanju u maticama župe Zlatar upisan Martin pl. Kramarić..

U razdoblju od 1842. do 1848. godine Kramarići su naselili Galdovo (Kaptolsko), današnje predgrađe Siska, čime se objašnjava njihova nazočnost u još južnijim naseljima: Velikoj Vranovini, Topuskom, Hrvatskom Selu…Primjerice u Hrvatskom Selu govori nekakva pomalo neobična kajkavština, koju su možda u Turopolje donijeli Kramarići.

Prema popisu iz 2001. godine Kramarići u Lici žive: u Gračacu (jedna obitelj, dvije duše), u Jezercu, općina Plitvička Jezera (2, 5).

U knjizi “Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeću” Josipa Adamčeka i Ivana Kampuša Zagreb 1976. godine, Kramarići se spominju 1598. godine u tadašnjim županijama Zagrebačkoj i Varaždinskoj.

U 32 naselja današnjeg zagrebačkog područja popis iz 2001. godine zatekao je 192 Kramarića obitelji s 504 duše, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Ovom prigodom navodimo samo mjesta s 10 i više Kramarića: u Novakima Bistranskim (tri obitelji, 11 duša), Polonju pokraj Svetog Ivana Zeline (4, 16), Ruči (12, 33), Samoboru (3, 15), Sesvetama (3, 10), Velikoj Gorici (7, 17), Velikoj Jamničkoj (4, 14), Velikoj Mlaki (4, 10), Vrbovcu (3, 10), Zagrebu (122, 285).

Što se tiče već varaždinskog područja, tu je popis iz 2001. godine zatekao u 11 naselja tog kraja 38 Kramarića obitelji s 98 duša, a najviše ih je: u Bednji (osam obitelji, 26 duša), Lepoglavi (10, 23), Varaždinu (9, 21) itd.

U Hrvatskom Zagorju popis iz 2001. godine zatekao je u 23 naselja tog kraja 43 Kramarića obitelji sa 136 duša, a najviše ih je: u Velikoj Horvatskoj (sedam obitelji, 25 duša), Jurjevecu (4, 14), Tuheljskim Toplicama (4, 13), Viča Selu (3, 12) itd.

Kramarići iz Turopolja su nakon protjerivanja Osmanlija iz Hrvatske sudjelovali i u naseljavanju sisačkog područja.

U 28 naselja tog dijela Hrvatske popis iz 2001. godine zabilježio je 95 Kramarića obitelj s 239 duša.

Ovom prigodom navodimo samo naselja s 10 i više Kramarića: u Sisku (25 obitelji, 55 duša), Starom Selu Topuskom (7, 21), Mošćenici pokraj Petrinje (7, 21), Desnom Trebarjevu (6, 19), Prelošćici (3, 15), Husainu (2, 11), Bročicama (2, 10) itd.

Kramarić je i slavonsko prezime, a njegovi nositelji su zabilježeni: godine 1698. u Starom Petrovu Selu pokraj Nove Gradiške obitelj Stanka Kramarića; godine 1760. od ukupno 60 kuća sa 124 obitelji i 699 stanovnika u Starom Petrovu Selu, Kramarićima je pripadalo sedam kuća sa 16 bračnih parova i 91 dušom; domaćini obitelji bili su: Martin (tri bračna para, 13 duša), Petar (4, 21), Juro (1, 6), Pavo (2, 9), Filip (3, 12), Stjepan (1, 9), Mato Kramarić (2, 21);[1] zanilježeni su i godine 1697. u Petrijevcima pokraj Osijeka: obitelj Lukača Kramarića; godine 1698. u Orljavcu pokraj Požege obitelj Stipe Kramarića; godine 1736. u Habjanovcima pokraj Osijeka obitelji kneza Stipana i Luke Kramarića; u Brekinjskoj pokraj Pakraca obitelj Ivana Kramarića.[2]

Popis iz 2001. godine zatekao je u 33 naselja pet slavonskih županija 83 Kramarića obitelji s 214 duša.

Najviše ih je: u Osijeku (17 obitelji, 31 duša), Viškovcima (5, 23), Habjanovcima (8, 22), Sladojevačkom Lugu (3, 14), Starom Petrovu Selu (3, 10) itd.

U 22 naselja bjelovarskog područja popis iz 2001. godine zabilježio je 34 Kramarićeve obitelji sa 105 duša, a najviše ih je: u Vrbici (šest obitelji, 16 duša), Bjelovaru (4, 15), Velom Grđevcu (2, 10) itd.

Spominjemo još i Kramariće primorsko-istarskog kraja: u 15 naselja 33 obitelji s 84 duše, a najviše ih je: u Rijeci (11 obitelji, 25 duša), Osojniku pokraj Vrbovskog (7, 18) itd.

Literatura:

1. E. Laszowski, Povijest plemenite općine Turopolje, Zagreb 1011.
2. J. Adamček i I. Kampuš, Popisi i obrauni poreza u Hrvatskoj u 15. i 16. stolječu, Zahreb 1976.
3. A. Zirdum, Počeci naselja i stanovništvo brodskog i gradiškog kraja (1698-1991), Slavonski Brod 2001.
4. M. Marković. Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002.

Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u 54 naselja Republike Hrvatske živi 209 Todorića obitelji s 538 duša.

Najviše ih je u Zmijavcima pokraj Imotskog (50 obitelji, 155 duša), Zagrebu (37, 108), Splitu (15, 34), Grabovcu Vojnićkom (10, 32), Imotskom (9, 31), Otoku pokraj Vinkovaca (7, 17), Kaštel Lukšiću (4, 14) itd.

Pretežito je to dalmatinsko prezime: u 10 naselja tog kraja živi 71 obitelj i 259 duša, što je gotovo polovica svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od Todor, što je naša prilagođenica grčkog imena Theodoros (grčki theos = bog, doron = dar), sa značenjem Božji dar ili hrvatsko ime Božidar.

Isto su jezičnog postanja i prezimena: Todoran (Koprivnica), Todorčić (Vukovar, Osijek), Todorov (Varaždin, Zagreb, Čazma), Todorovac (Zagreb, Baranja), Todorović (2.160, Zagreb, Baranja, Sisak, Rijeka, Podravska Slatina), Tudor (510, Split, Hvar, Primorje, Zagreb), Tudorović (Biograd, Zadar).

Todorići su starosjedilački rod Imotske krajine sa starinom u Zmijavcima.

Najstariji spomen Todorića nalazi se u matici krštenih Split, u kojoj je 4. lipnja 1690. godine upisano krštenje Anastazije, kćeri Grge Todorića da Imosco i njegove supruge Jelene.

Taj bračni par iz Imotskog krstio je u Splitu kćer Jelenu 18. svibnja 1693. godine

U splitskoj pak matici vjenčanih zabilježena je 29. lipnja 1693. godine udaja Andrijane Todorić kćeri pokojnog Martina iz Imotskog. [1]

Dakle, posve je razvidno da dvije obitelji Todorića (Grgina i Martinova) prebivaju u Splitu, ali da im se pri tome navodi i mjesto podrijetla (da Imosco)..

Inače Grgo Todorić rođen je 1639. godine, a umro je 1709. godine. Prigodom krštenja njegove kćeri Marije, a majka joj se zvala Jelena, 1690. godine upisano je prezime Todorić i Imotski kao mjesto podrijetla. Kasnije se prezime preoblikuje u Tudorić, što je u 19. stoljeću potpuno prevladalo. [2]

Grgo je u živio na Dobrom, dijelu Splita u središtu grada, gdje se njegova obitelj bavila trgovinom, što je nastavio i njegov sin Mate, koji se 1699. godine oženio Ivanom Jerković iz Žrnovnice.

U splitskim maticama zabilježeno su 53 Todorića krštenja, 27 vjenčanja i 45 smrti. [3]

Vratimo se na Todorića starinu u Zmijavcima. U venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine upisana je devetočlana obitelj Jakova Todorića, rođenog 1685. godine. [4]

U Stanju duša župe Podbablje iz 1739 godine upisana je deseteročlana obitelj Pavla Todorića sa stalnim prebivalištem u Zmijavcima. [5]

Mirko Todorić tvrdi da je rodonačelnik zmijavačkih Todorića upravo spominjani Jakov, koji je imao dva sina: Jakova i Lovru. Od Jakovljeva sina Vida nastali su Todorići zvani Vidovići, dok su od Lovre nastali Todorići Čulići. Od spominjanih Todorića iz Podbablja Marko je imao sin unuka Tomu zvanog Čovo, od kojeg su nastali Todorići Čovići. Od ove grane kasnije su nastali Todorići Mašklinići, Todorići Madunovići, Todorići Cimalovići. [6]

Najvažnija literatura:

1. A. Ujević, Imotska krajina, Imotski 1991., str. 144.
2. M. N. Kuzmanić, Splićani: obitelji i prezimena, Split MMVIII., str. 346.
3. M. Todorić, Pleme Todorić, str. 110; Zmijavci: zbornik radova u prigodi 100. obljetnice crkve Svih Svetih, Zmijavci 1995.
4. Državni arhiv u Zadru, Venecijanski zemljišnik iz 1725. godine za naselje Zmijavci
5. V. Vrčić, op. cit., str. 339.
6. M. Todorić, op. cit., str. 110.

Prema popisu iz 2001. godine prezime Zadro u Hrvatskoj imaju 673 stanovnika iz 211 obitelji, nastanjenih u 59 naselja.

Najviše ih je: u Zagrebu (97 obitelji, 271 duša), Sesvetama (14, 48), Požegi (5, 23), Osijeku (9, 22), Splitu (6, 22), Kninu (5, 21), Vrbanji pokraj Županje (7, 20), Vukovaru (9, 19), Daruvaru (6, 15), Čepinu pokraj Osijeka (4, 13), Rijeci (4, 11) itd.

S jezičnog motrišta prezime je izvedenica od etnonima Zadranin (stanovnik Zadra), od kojeg hipokoristik glasi Zadro.

Zadro je znamenito zapadnohercegovačko prezime sa starinom u Raškoj Gori poviše Mostara na Neretvi, dok im dio onomastičara starinu nalazi u Dragićini pokraj Gruda.

Zabilježeni su u oba kapitalna biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću, i to s dužim oblikom prezimena Zadrich.

Biskup fra Pavo Dragićević zatekao je 1741./1742. godine u Raškoj Gori 11-članu obitelj Jure Zadrića i u Ružićima pokraj Gruda 13-člano kućanstvo Mije Zadrića. [1]

U popisu iz 1768. godine biskup fra Marijan Bogdanović upisao je: u Raškoj Gori tri obitelji Stipanovu i Markovu s po četiri i Nikolinu s pet duša te u Ružićima 13-člano domaćinstvo Stipana Zadrića i u Stuganji pokraj Dervente (naselje s tim nazivom danas ne postoji) petočlano domaćinstvo Nikole Zadrića. [2]

Zadre se raseljavaju po Bosni i Hercegovini pa početkom 20. stoljeća prebivaju: u općini Mostar (Drežnica, Ilići, Mostar), općini Grude (Višnjica, Dragićina, Donji Mamići. Ledinac, Grude), Široki Brig (Dužice, Široki Brig), općini Ljubuški (Grljevići), Konjic (Podhum, Konjic), u općini Rami (Ljubunci, Duge, Uzdol, Rudopolje), Derventi (Kulina, Bukovica).

U Iliće, danas dio grada Mostara, oko 1870. godine doselio je iz Dragićine (grudske) Marko sin Ante Zadre sa suprugom Matijom rođenom Zorić iz Gruda i trojicom sinova: Ivanom (1845), Jozom (1856) i Jurom (1858).

U Mostar je pak iz Raške Gore stigao stigao Marko Zadro, sin Petrov, koji je prva žena Anica rođena Puljić iz Dubrava pokraj Stoca, koja je 1815. godine umrla od kuge, i Ilkom rođenom Vidović iz Lisa pokraj Širokog Briga, koja mu je rodila 1824. godine sina Petra.

U Podhum pokraj Konjica preselio se Mate Zadro, sin Stipanov, sa suprugom Marom rođenom Biošić rečenom Šetka iz Krivodola (mostarskog), kojima se 1804. godine rodio sin Stipan.

U Konjicu je oko 1850. godine nastanio Petar Zadro sa suprugom Anicom rođenom Babić iz Fojnice. [3]

M. S. Filipović 1933. godine, zatekao doseljene Zadre iz Mamića pokraj Gruda i Širokog Briga u četiri naselja u Rami: u Ljubuncima (tri kuće), Dugama (dvije kuće s oblikom prezimena Zadrić), u Uzdolu (dvije kuće) i u Rudopolju (jedna kuća). Za ove posljednje kaže da su u Rudopolju kupili zemlju od Zelenika i da od 1924. godine zimuju sa stadom u Rudopolju. U bližem su srodstvu sa Zadrama iz Uzdola. [4]

Početkom 20. stoljeća iz Višnjice pokraj Gruda u Grljeviće (danas općina Ljubuški) doselio je Ivan Zadro, sin Mate i majke Mande rođene Leko, koji je sa suprugom Ivom rođenom Boras iz Vitine imao od 1903. do 1912. godine osmoro djece, od toga tri kćeri i pet sinova, a svi su osnovali i vlastite obitelji.

Rodonačelnik Zadra iz Ledinca, danas općina Grude, je Ilija Zadro, sin Petrov, rođen 1815. godine, koji je oko 1865. godine sa suprugom Katom Čaljkušić rečenom Knezović iz Dužica i trojicom sinova: Antom (1844), Jozom (1847) i Grgom (1960) doselio iz Višnjice u Ledinac.

Od njih je i Blago Zadro, rođen u Ledincu, danas dio naselja Donji Mamići, 31. ožujka 1944. godine, a poginuo je 16. listopada 1991. godine kao zapovjednik Treće bojne 204 vukovarske brigade HV. Jedan od najistaknutih junaka Domovinskog rata promaknut je posmrtno u čin general-bojnika Hrvatske vojske, a njegovim imenom nazvana je Zapovjedno-stožerno učilište Hrvatke vojske kao i Osnovna škola u Borovom Naselju, u kojem je s obitelji kao doseljeik iz Hercegovine živio od 1954. godine. U čast istinskom junaku Domovinskog rata nazvane su i ulice u Vukovaru, Zagrebu i zavičajnim Grudama.

I Blagin sin Robert Zadro poginuo je 10. travnja 1992. godine na Kupresu kao vojnik HV.

Zahvaljujući Zadrama iz zapadne Hercegovine (Grude, Mostar, Rama) broj stanovnika Hrvatske u posljednjih šezdesetak godina uvećao se za gotovo deset puta: u popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je živjelo 68 Zadra, dok je popis iz 2001. godine zabilježio 673 osobe s tim prezimenom.

Preseljenja, ponajviše u Zagreb, Sesvete, Požegu, Osijek, Vukovar, Daruvar, Čepin, ali i u Split, Knin, Rijeku, ostvarena su nakon II. svjetskog i u Domovinskom ratu.

Zanimljivo je spomenuti da u Borovom Naselju popis iz 2001. godine nije zabilježio Zadre, ali ih ima u Vukovaru (sedam obitelji, 19 duša).

Literatura

1. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus anis 1743 et 1768. exaratis, Chicago-Roma 1962.,
2. N. Mandić, Podrijetlo hrvatslih starosjedilačkih roda u Mostar, Mostar 1999.
3. M. S. Filipović, ( pretisak iz Srpskog etnografskog zbornika, knjiga LXIX , 1995,), Tursko doba do seobe iz Rane 1687., objavljeno u časopisu Osvit Mostar, broj 1-2. iz 2002. godine.

Referencije

1. D. Mandić Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus anis 1743 et 1768. evaratis, Chicago-Roma 1962., str. 91, i 83.
2. Isto, str. 114. i 123.
3. N. Mandić, Podrijetlo hrvatslih starosjedilačkih roda u Mostar, Mostar 1999. Str. 599. i 600..
4. M. S. Filipović, ( pretisak iz Srpskog etnografskog zbornika, knjiga LXIX , 1995,), Tursko doba do seobe iz Rane 1687., objavljeno u časopisu Osvit Mostar, broj 1-2 iz 2002. godine, str. 48. i 49.

Lino Červar. Izvor: Wikipedia

Većina Hrvata do početka 21. stoljeća ili posve precizno do pojave Line Červara, koji je u međuvremenu postao najtrofejnijim rukometnim trenerom na svijetu, nije ni znala da postoji to prezime. Međutim kad je Lino s hrvatskim rukometnim genijalcima zaslužio zlatnu kolajnu na svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003. godine i kad su se godinu kasnije u Ateni njegovi momci okitili zlatnim odličjem, Červar je postalo hit prezime u Hrvata a i šire, kako se to često zbori.

Međutim imenica Červar zabilježena je mnogo ranije od prezimena, i to kao ekonim (nazivi naselja) na dva mjesta u Istri.

Pokraj Poreča je uvala Červar, u kojoj je u I. stoljeću, kako je istražila V. Giradi Jurkić, radila rimska uljara i keramička peć. Povijesne okolnosti nisu išle na ruku uvali Červar, koja čak do početka 19. stoljeća nije bila nastanjena. Tada su izgrađene dvije gospodarske zgrade (u jednoj je radila i gostionica), a 1970. godine na tom mjestu je podignuto novo naselje za 6500 stanovnika, što je bio prvi primjer cjelovite izgradnje sezonskog grada u Istri. Apartmanske građevine prodane su na tržištu kao kuće za odmor (vikendice), da bi u vrijeme Domovinskog rata bile utočište brojnim izbjeglicama i prognanicima. U novije pak vrijeme sve se više od sezonskog pretvara u stalno naselje sa službenim nazivom Červar Porat, u kojem je popis stanovništva iz 2001. godine zatekao 593 stanovnika, među kojima nema onih što se prezivaju Červar.

U općini Kanfanar, također u Istri, naselje je Červari, smješteno sedam kilometara sjeverozapadno od općinskog središta Kanfanara, a u kojem prema popisu iz 2001. godine prebiva 41 stanovnik, od kojih se njih 10, organiziranih u tri obitelji, preziva Červar.

Inače u 32 naselja u Republici Hrvatskoj živi 71 obitelj i 208 duša s prezimenom Červar. Starina tog roda je u Červarima, odakle su se raselili, ponajviše po Istri.

Nabrojniji su: u Puli (11 obitelji, 29 duša), Bužiniji pokraj Novigrada (10, 22), Jakovici pokraj Tinjana (3, 14), Pazinu (5, 12), Brajkovićima pokraj Pazina (3, 11), Kanfanaru i Červar Portu po (3, 10).

Danas u Delićima pokraj Vrsara, gdje je 1950. godine rođen Lino, živi samo jedna osoba s prezimenom Červar.

S jezičnog motrišta prezime Červar je izvedeno od imenice črv (červ), kako istarski čakavci, a i dio naših kajkavaca nazivaju crve (Vermes ili Helminthes). Dakako u praslavenskom, ali i u staroslavenskom jeziku taj naziv je glasio č6rv6 (6 = stari slavenski poluglas, očuvan primjerice do danas u ruskom jeziku), zatim u češkom i ruskom červ, poljskom czerw itd.

Hrvatski književni jezik opredijelio se za štokavski oblik crv, dok su neki naši čakavski i kajkavski govori sačuvali i starije oblike črv i červ, s napomenom da je „e“ nastalo od poluglasa (6), kao primjerice u toponimima i prezimenima (ekonimi Červari i Červar Porat; prezimena Červar, Červek, Červik, ali i prezimena koja su nastala od pridjeva crven odnosno čarven, červen (Červen, Červenka, Červenko, Červeny, Červenjak, Červinek, Červinka, Červinski).
Zanimljiv je i jezični postanak našeg pridjeva crven, -a, -o. Pojednostavljeno to izgleda ovako: nastao je od imenice crv i pridjevskog dometka –en; veza između crva i pridjeva crven uspostavlja se preko dvije vrste crva, što se u zoologiji zovu Coccus ilicis i Coccus polonicus, a karakteristični su po purpurnoj (žarko-crvenoj) boji, koju sami proizvode. Dakle crven je onaj koji je boje crva.

Červar prema jezičnom postanju pripada skupini prezimena, kojima se označuje vršitelj radnje (Lonč-ar, Opanč-ar, Puc-ar, Rešet-ar, Sud-ar, Stup-ar, Zdil-ar ili zanimanje (Goved-ar, Kol-ar, Kuh-ar, Ovč-ar, Mlin-ar, Polj-ar, Pud-ar, Vol-ar, Torb-ar.
Dakle prezime Červar s jezičnog motrišta je nastalo tako da je imenici červ dodan dometak –ar i ona tada može značit lovac na crve, što se posve uklapa u ambijent uvale Červar, u čijem se moru love crvi, koji će poslužiti kao mamac u ribolovu.

Literatura

1. P. Skok, Etimologojski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, tri knjige, Zagreb 1971-1973.
2. Hrvatski enciklopedijski rječnik (više autora), Zagreb 2003.
3. Leksikon naselja Hrvatske, knjiga I., Zagreb 2004.
4. Hrvatska opća enciklopedija, knjiga II. (Be-Da), Zagreb 2000.

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine u 22 naselja Republike Hrvatske živi 295 obitelji i 503 duše s prezimenom Krstulović.

Najviše ih je u Splitu: 149 obitelji s 369 duša, što su čak četiri petine svih pripadnika tog roda u Republici Hrvatskoj.

Osim što je znamenito splitsko, Krstulović je i staro bračko prezime: u Supetru (osam obitelji, 22 duše), Škripu (3, 5) i Postirama (1, 2).

Krstulović je i prva polovica 15 hrvatskih dvorječnih prezimena: – – Krstulović Opara: u Splitu (11 obitelji, 29 duša); u Supetru (1, 2); u Zagrebu (2, 2);

• Krstulović Relija: u Splitu (2, 7);
• Krstulović Jelić: u Splitu (2, 6);
• Krstulović Relja u Splitu (1, 3).

Jedanaest dvorječnih prezimena nosi po jedna osoba: u Splitu Krstulović Bakotin, Krstulović Franica, Krstulović Gazzari, Krstulović Gluščević, Krstulović Krpetić, Krstulović Kučinić, Krstulović Palmina, Krstulović Šifner; u Dubrovniku Krstulović Koštro; u Hvaru Krstulović Meneghello i u Puli Krstulović Mišović.

S jezičnog motrišta Krstulović je patronim od osobnog imena Krstul, u čijoj je osnovi grčki pridjevak Christos, koji katolici za razliku od pravoslavaca (Hrist) izgovaraju prema zakonima latinskog čitanja kao Krist, sa značenjem pomazanik, a što je isto kao Mesija u hebrejskom jeziku, dakle onaj koji će stvoriti čovječanstvu Kraljevstvo Božje na zemlji; kralj, spasitelj.

U riječi Hristos odnosno Cristus samoglasnik „i“ zamijenjen je slavenskim poluglasom (6) koji je srastao sa suglasnikom „r“ i pretvorio se u vokalno odnosno slogotvorno „r“. Dakle u ovom slučaju nastalo je osobno ime Krst, a ista promjena dogodila se i u glagolu krstiti i brojnim prezimenima: Krstajić, Krstanović, Krstić, Krstičević, Krstičić, Krstović, Krstojević, Krstonić itd. Dakle od imena Krst(o) i dodatog mu latinskog dometka –ul dobiveno je hipokoristično ime Krstul, od kojeg je stvoren pridjev posvojni Krstul-ov i prezime Krstulov-ić.

Andro Krstulović Opara, izvor fotografije: HDZ

„Pogrešno se smatra i navodi, ističe najbolji poznavatelj hrvatskog prezimenoslovlja P. Šimunović, kako su sva imena na –ul (pa i Krstul) vlaškog odnosno rumunjskog podrijetla, Naime taj –ul u naših (hrvatskih) imena je trojakog postanja. Uz primorje, osobito u primorskim gradovima gdje je romanski utjecaj za doseobe Hrvata i nekoliko stoljeća zatim bio dominantan, taj –ul (talijanski –olo) pojačava hrvatska hipokoristična (skraćena) imena (svetačkog) podrijetla: Ivul(ić), Franul(ić), Markul(in), Pejul(ić) (od Pejo = Petar), te Krstul(ović) i mnoga druga. Kad smo na splitskim imenima, posebno naglašava Šimunović, spomenimo i ono najuglednije Marul(ić). Taj sufiks dodavao se i pokraćenim hrvatskim dvoleksemnim imenima: Hranul(ić), (od Hranimir). Kresul(ić) (od Kresimir), N(j)egul (od Njegovan), Prvul(ović) (od Prvoslav) itd. U takvim imenima izvan romanskog utjecaja na hrvatskom jezičnom području nastavak –ul je uglavnom slavenskog podrijetla, što dokazuje njegova prisutnost u narodnim imenima drugih slavenskih naroda.“[1]

S ovim ne smiju se miješati prezimena tipa: Kožul, Štedul. Žungul, Žužul, Bračulj, Srkulj, Matavulj, Drakulić, Fižulić, Katulić, Matulić, jer su ona vlaškog podrijetla, a u Hrvata su stigla s turskim osvajanjima ili pak s vlaškim stočarima, koji su sa svojim stadima dopirali i do zapadne Istre.

M. N. Kuzmanić, najbolji poznavatelj splitskih prezimena, utvrdio je „da su Krstolovići, prisutni u gradu (Split) od 1601. godine, a doselili su iz Poljica, vjerojatno iz sela Srinjina.“[2]

U ispravi, datiranoj 1658. godine u Docu Gornjem (Poljička Kneževina), spominje se u ulozi svjedoka Jura Krstulović, koji zajedno s Petrom Mandićem i Marinom sestrom Anom potvrđuje da „Mare, žena pokojnog Petra Bilića, potpuno ovlašćuje svoje stričeve Pavu i Marka Selverića da mogu raspolagati svim njezinim „ča se nahodi u Docu, da su gospodari od svega moga“.[3]

Da je Jura iz Doca Donjeg (Srinjine su mu prvo susjedstvo) rodonačelnik splitskih Krstulovića, a i onih što se služe dvorječnim prezimenom Krstulović Opara, a da su k tome još i dalekog podrijetla iz srednje Bosne, svjedoči prvi upis pripadnika tog roda u splitskim maticama:

• Jure (prije 1599 – 1669) i njegova supruga Lucija upisani su u matici umrlih s prezimenom Opara;
• Jurin brat Ivan, koji je umro kao tridesetgodišnjak (1595 – 1625, također je zabilježen s prezimenom Opara;
• Jurin sin Mijo (1649 – 1710) prigodom ženidbe s Barom Kakučinić (vjerojatno poljičko prezime Kačunković, Kačunko) upisan je također prezimenom Opara.

Tek je Jurin unuk i Mijin sin Jure (nosi djedovo ime) (1672 – 1743), oženjen 1695. godine Anom Alujević Španjol, naveden s dvorječnim prezimenom Krstulović Opara, što su njegovi potomci prihvatili i održali do danas.[4]
Andro Krstulović Opara, aktualni splitski gradonačelnik, u jednom interviewu ovako je objasnio postanak svog dvorječnog prezimena. „Selo Opara u srednjoj Bosni, odakle su moji časni pradidovi, koji su ginuli za ‘krst časni bijuć boj’ i tako dobili prezime Krstulović. Moje prezime Krstulović Opara donijeli su u ponosnu Poljičku Republiku i s Mosora došli u Split! Turcima i janjičarima usprkos!'[5]

U drugoj polovici 19. stoljeća, posve precizno godine 1856. godine Kata Opara iz Sinja, iz obitelji koja je imala građanski status udala se za splitskog notara Ivana Božića. U ovom slučaju riječ je o grani splitske obitelji Krstulović Opara, koja se već ranije preselila u Sinj. Četiri godine kasnije (1860, godine) Katin je otac sudac Toma Opara od Austrije dobio plemićki naslov s pridjevkom von Signertahl. Iz obitelji splitsko-sinjskih Božića je i poznati hrvatski književnik Mirko Božić (1919-1995), pisac romana i drama ratne i društvene aktualne tematike iz sela Dalmatinske zagore i grada Sinja (romani Kurlani, Neisplakani, drame Devet gomolja i Pravednik).

Inače splitski Božići izumiru 1865. godine smrću Ante Božića rečenog Žutonić, splitskog tiskara.[6]

Dakle splitski Krstulovići su stari i znameniti rod, koji se vremenom razgranao: na Manušu i Lučcu Opare i Relije, u Varošu Ajduk i Kese te kasnije Marinka i Spadin, ali i Jelić, koji su se vremenom posve odvojili od Krstulovića.

Splitski Krstulovići imali su i trojicu svećenika: Mihovila (1675-1738) od varoške grane: Antu Reliju (1764-1786) koji je stigao postići stupanj đakona, te Luigija Oparu (1809-1889, kaptolskog prepozita.[7]

Godine 1816. zabilježeno je da je Splićanin Stjepan Krstulović rečeni Kese dužan 388 venecijanskih lira pomorskom prijevozniku iz Kaštel Lukšića Špiru Franiću rečenom Telentov, koje je on posudio za trgovinu.[8]

Prema austrijskom zemljišniku iz 1832. godine u Splitu prebiva 109 Krstulovića, pretežito težaka, koji su posjedovali vlastitih 51.045 metara četvornih uz pretežitu vlastitu obradu, dok na čak 13 puta većoj površini to obavljaju kao koloni. Osim toga splitski Krstulovići su svojih 3610 metara četvornih dali u kolonat splitskim Tomićima. Krstulovići su važili za bogatije Splićane, jer su po glavi imali 4342 metra četvorna obradivih poljopovršina.

Uz težačke poslove Krstulovići se bave i obrtničkim djelatnostima: postolari, mastioničari, mesari, ali zarađuju sredstva za život i kao pomorci.

U knjizi Povijest otoka Brača D. Vrsalović se bavi i bračkim Krstulovićima, kako onim plemenitog roda tako i pučanima s tim prezimenom.
Taj povjesničar tvrdi da su obitelji bračkih Krstulovića, bez obzira jesu li ostali vjerni tom prezimenu ili su ga zamijenili nekim drugim, bili dio drevnog bosanskog plemena Krstića.

Tako primjerice brački su Dominisi odnosno Gospodnetići iz plemena Krstića i pripadaju rodu Šimkrakovića iz Bosne, a doselli su na Brač 1341. godine iz Ugarske preko Raba. Susreću su se u Gornjem Humcu u XV. stoljeću, odakle se dio spušta najprije u Dol, u čijim se maticama navode od početka njihova vođenja. Nad vratima kuće dolskih Gospodnetića sačuvan je njihov obiteljski grb, inače jedan od najljepših na otoku iz doba baroka. Gospodnetići, zabilježeni u Postirama 1598. godine, a koji su prezime latinizirali u De Dominis, ne pripadaju istoj plemićkoj lozi. Međutim oni su nazočni u povijesti otoka s nekoliko istaknutih pojedinaca: Pavao Dominis, brački kancelar na Levantu i Moreji, pop Dominik Gospodnetić, brački pjesnik i istaknuti intelektualac, kipar Pavao Dominis, koji obavljao poslove pri gradnji šibenske katedrale.[9]

Brački pak Antičevići (Antichevich) su stara plemićka obitelj iz roda Krstića, a stigli su na Brač iz Bosne preko Makarskog primorja: u Škripu se upisuju u matice od 1635., u Dolu od 1682. i u Bobovišću kao Krstulovići vulgo Antičevići od 1725. godine. [10]

U dodatku popisu izvornih plemića otoka Brača iz 1657. godine, zabilježeni su Krstulovići vulgo Lozići odnosno Krstulovići alias Loze.[11]

Iz roda Krstulovića su i plemići Poljičke Kneževine, koji su tu doselili iz Bosne, a upisivani su u maticama Ložišća i Bobovišća u XVIII. stoljeću kao Carstulovch seu Biscupovich i Dragichevich vulgo Biscupovich. [12]

Preci bračkih Dragičevića spominju se u Poljičkom statutu kao bosanski plemići iz roda Krstulovića i plemena Krstića. Najprije su doselili u Donji Humac, ali su se kasnije u XVII. i XVIII. stoljeću proširili po Škripu, Sutivanu, Supetru, Povljima, Nerežišćima, ali uvijek s napomenom da su „iz Donjeg Humca“.[13]

Iz roda Krstulovića i plemena Krstića je i stara bosanska plemićka obitelj Juras, koja je preko Makarskog primorja stigla u Bobovišće i Ložišće, a upisani su u matici 1726. godine kao Krstulović vulgo Juras.[14]

Krstulovići, brački pučani, zabilježeni su u dvjema važnim otoćkim ispravama, i to u Donjem Humcu, Supetru, Škripu, Dolu, Postirama i Bolu: popisu pučana koji su primili sol od Države 26. siječnja 1574. godine i popisu pučana u vezi s novačenjem za bračku galiju 1625. godine.[15]

Na šibenskom području 1496. godine zabilježen je Jacobus Carstulovich de villa Parhovo i 1602. godine u Primoštenu je upisano dvorječno prezime Krstulović rečeni Antičin.[16]

Važniji izvori i literatura

1. P. Šimunović, Hrvatska prezimena, Zagreb 2006., str. 137-138.
2. M. N. Kuzmanić, Splićani: obitelji i prezimena, Split MMVIII. str. !56.
3. M Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003., str. 46.
4. Državni arhiv u Splitu, Odjel matica, najstarije matice grada Splita (umrlih i vjenčanih).
5. J. Korbler, Interwie s Androm Krstulovićem Oparom, Jutarnji list od 7. lipnja 2016.
6. M. N. Kuzmanić, op. cit., str. 51.
7. M. N. Kuzmanić, op. cit., str. 157.
8. V. Omašić, Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, Kaštela 2001., str. 668.
9. Isto, str. 198,
10. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968., str. 195.
11. Isto, str. 201.
12. Isto, str. 210. i 211.
13. Isto, str. 211.
14. Isto, str. 211.
15. Isto, str. 216-218.
16. I. Ostojić, Onomastika šibenskog kraja, feljton, treći dio, str. 320; Zbornik Kačić Split 1989/189o, broj XXI-XXII.

Dvadesetgodišnji vratar splitskog Hajduka Karlo Letica zahvaljujući izvanrednim obranama na golu matičnog kluba, gdje dospio po onoj narodnoj: dok se jednima ne smrkne, drugima ne svane, prometnuo se u trenutačno najzastupljeniju medijsku zvijezdu među sportašima ne samo kod nas već i u svijetu. Njegov podvig u obliku pobjednosnog gola iz igre u petoj minuti produžetka na prvenstvenoj utakmici protiv zagrebačke Lokomotive svjetski mediji proglasili su senzacijom prvog reda, koja je mlađahnom Letici povećala cijenu na nogometnom tržištu do iznosa od kojih boli glava. Izgleda da će sve završiti tako da će najperspektivniji vratar na svijetu ubrzo obavljati poslove među vratnicama najboljeg svjetskog nogometnog društva madridskog Reala. Zapis o prezimenu Letica pripremio je naš suradnik Ante Ivanković iz Splita.

Prema popisu iz 2001. godine u 63 naselja Republike Hrvatske živi 195 obitelji i 393 duše s prezimenom Letica.

Najviše ih je: u Zagrebu (52 obitelji, 133 duše), Splitu (21, 57), Podgori (20, 45), Makarskoj (8, 19), Omišu (3, 14), Slavonskom Brodu (9, 14), Čepinu (3, 10), Osijeku (4, 10), Rijeci (3, 9), Sisku (7, 9), Petrinji (5, 9) i Piškorevcima pokraj Đakova (2, 9) itd.

S jezičnog motrišta prezime Letica prema M. Nosiću izvedeno je od leto, kako se naziva „dio muške odjeće koje završava suknjom, kako je to vidljivo na stećcima; dio odjeće koji slobodno visi niz tijelo – prednje i stražnje leto; obod klobuka.[1]

Prema I. Ostojiću prezime je nastalo od Leta (lat. Laeta), imena majke Ivana Polikarpa Severitana, humaniste, pjesnika, polihistora, filozofa iz Šibenika (oko 1472 – prije 1526). Ime je izvedeno od latinskog pridjeva laetus, -a, -um veseo, raspoložen, radostan, zadovoljan i odgovara hrvatskom imenu Vesela.[2]

Godine 1682. godine u Rogoznici pokraj Šibenika zabilježeno je dvoriječno prezime Ercegovčić Letica.[3]

Letice tomislavgradskog područja sačuvali su predaju da je njihovo prezime izvedeno od Leto, kako je glasio nadimak izvjesnog jednog njihova pretka, iznimno hitrog, pa je pri kretanju djelovao kao da više leti nego hoda.

Slična jezičnog postanja su i prezimena: Let, Ketaj, Letava, Lete, Letec, Leteci, Letić, Letilović, Letina, Letinčić, Letinić, Letis, Letiš, Leto, Letoja, Letović Letunica, Letunić, Letunović itd.

Letica je pretežito dalmatinsko prezime, jer u 17 naselja tog kraja prebiva 69 Letičinih obitelji s 190 duša, što je više od polovice svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj.

Letice se na svojoj starini u Podgori spominju 5. studenog 1695. godine: devetočlana obitelje Nikole Letičića (u izvorniku Nicolo Leticich).[4]

U Podgori su 1733. godine zabilježene tri obitelji tog roda s preoblikovanim prezimenom Lebicich: Markova sa sedam, Ivanova sa šest i Kristoforova s pet duša.[5]

U Stanju duša župe Podgora iz 1802. godine upisano je pet obitelji s prezimenomLetičić (u izvorniku Leticic): Josipa pokojnog Ivana s 12, Jure pokojnog Ilije s 13, Bartula pokojnog Ilije i Ilije pokojnog Antuna s po tri i Marka pokojnog Nikole sa šest duša. [6]

Od podgorskih Letica je hrvatski admiral Sveto Letica (1926-2001) i poznati hrvatski ekonomist, publicist i sveučilišni profesor Slaven Letica (1947). Mladi Hajdukov vratar i nada hrvatskog i svjetskog nogometa Karlo Lrtica (1997) je od Letica iz Omiša.

Letice na šibenskom području zabilježene su 1682. godine u Rogoznici s dvoriječnim prezimenom Ercegović Letica, što na svoj način potvrđuje da pradavnu starinu tog roda treba tražiti u Hercegovini.

Inače popis stanovništva iz 2001 godine zatekao je Letice na šibenskom području: u Šibeniku i Vodicama po (jedna obitelj, pet duša) i Pirovcu (1, 4).

Druga (ne)srodna skupina Letica živi na Duvanjskom polju (danas područje općine Tomislavgrad), a starinom su iz Brišnika, iako je za sada najstariji poznati Letica zabilježen u nedalekom Mrkodolu. Naime u matici umrlih stare župe Duvno sa sjedištem u Seonici zabilježeno je bosančicom: „ Markodo, 28. listopadas 1827. godine pođe s ovog svijeta p(okojni) Ivan Letica od godina 89 i bi ispoviđem i pokopan u grebju istog sela.“[7] Dakle Ivan Letica je rođen 1738, godine.

Na starini duvanjskih Letica u Brišniku je fra Pavo Dragićević u svom popisu bosanskohercegovačkih Hrvata katolika iz 1741/1742. godine zabilježio dvije obitelji s prezimenom Letica (Letiza): Jakovljevu sa 17 i Martinovu s osam duša[8]

Godine 1768. biskup fra Marijan Bogdanović u sklopu svog pastirskog pohoda staroj Duvanjskoj biskupiji ostavio pisani spomen o izravnom susretu s jednim od Letica. „Nakon putovanja od sat i pol došli smo, zapisao je biskupski tajnik fra Jozo Tomić (vjerojatno iz brišničke obitelji hajduka Mijata Tomića) u selo Brišnik i tamo nas je katolik Ivan Letica primio u svoju staju; u jednoj njezinoj polovici nalazili su se konji a u drugoj smo ostali mi; i tu smo prenoćili.“[9] Osim obitelji biskupovog domaćina Ivana Letice, koja je imala 28 duša, u Brišniku se te 1768. godine upisane još tri obitelji s tin: Martinova s 14, Andrijina s 10 i Nikolina s osam duša.“[10]

Osim 60-ero brišničkih Letica 1768. godine zabilježeno je još 18 pripadnika tog starog duvanjskog roda, i to u susjednom selu Cebari: 18-člana obitelj Grge Letice.[11]

Sadašnje Letice u Kovačima pokraj Tomislavgrada potomci su nekadašnjih njihovih prezimenjaka iz Cebare.

Od duvanjskih Letica nastala su u Brišniku i dva nova roda: Prljevići i Ćukovići.

LITERATURA:

1. M. Nosić, Prezimena zapadne Hercegovine, Rijeka 1998., str. 211.
2. M. Ujdurović, Stanovništvo Makarskog primorja od 15. do 19. stoljeća, Gradac 2002.,
3. Matica umrlih župe Duvno iz 1827. Godine, Arhiv Franjevačke provincije u Mostaru
4. D. Mandić, Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743. et 1768. exaratis, Roma-Chicago 1962., str. 27.
5. I. Bagarić, Duvno-povijest župa duvanjskog samostana, Duvno 1989., str. 132.
6. I. Ostojić, Onomastika šibenskog kraja, podlistak, treći nastavak; Zbornik Kačić Split 1989/1990, sv. XXI-XXII.

Prezime Stipetić ima 1048 stanovnika Hrvatske i po učestalosti je 540. hrvatsko prezime.

Stipetića je najviše: u Ogulinu (141 obitelj, 376 duša), Zagrebu (94, 213), Splitu (8, 36), Karlovcu (12, 27), Hrvatskom Leskovcu pokraj Zagreba (6, 25), Rijeci (10, 24), Marindolskom Brdu pokraj Slunja (8, 21), Malom Vukoviću pokraj Slunja (5, 18), Velikoj Gorici (6, 18), Dugom Ratu pokraj Omiša (6, 17).

S jezičnog motrišta prezime je nastalo od ikavskog oblika imena Stipeta, izvedenog od imena Stipan odnosno Stjepan, koje je u Hrvata stiglo preko latinske prilagođenice Stephanus grčkog stephanos, što znači vijenac ili kruna (vidi prezime Stipić).

Istog su jezičnog postanja i prezimena: Stipeta, Stipetov, Stipetović, Stipetoski.

Prezime Stipetić prvi se put spominje u Senju 1551. godine (vojnik Jakob Stipetić), a 1590. godine u Bribiru je zabilježen sudac Ivan Stipetić.

U vrijeme turskih ratova u 16. stoljeću Stipetići napuštaju Primorje: jedni se naseljavaju u austrijsko Gradišće, u selo Rasporak (Drassburg), gdje se spominju 1589. godine, a drugi pak na ogulinskom području uključuju se u vojnu službu Ogulinske kapetanije.

General Petar Stipetić

U ogulinskom kraju Stipetići[1] se spominju 1630. godine u ispravi kneza Vuka Krste Frankopana (ogulinski građanin Martin Stipetić) i 1633. godine (ogulinski građanin Ivko Stipetić).
Popis vojnika u Ogulinu iz godine 1699. sadrži i imena petorice Ogulinaca: dvojica s imenom Mate, Ive, Miko i Pere.
U zemljišniku iz godine 1775. upisano je 16 ogulinskih obitelji s domaćinima: po trojica s imenom Ivan i Mate, po dvojica s imenima Anton i Paval te Filip, Franjo, Grgo, Josip, Martin i Toma.

U devet naselja ogulinsko-modruškog područja popis iz 2001. godine zabilježio je 151 Stipetića obitelj i 404 duše, što je više od trećine svih pripadnika tog roda u Hrvatskoj: u Ogulinu (141 obitelj, 376 duša), Puškarićima (2, 6) itd.

Ogulinsko-modruški Stipetići se nakon oslobođenja od Osmanlija naseljavaju na napuštena imanja na karlovačkom području.

U 12 mjesta tog dijela Hrvatske popis iz 2001. godine zatekao je 38 Stipetića obitelji s 89 duša: u Karlovcu (12, 27), Marindolskom Brdu (8, 21), Gornjim Nikšićima (tri obitelji, 10 duša), Malom Vukoviću pokraj Slunja (5, 8) itd.

Početkom 18. stoljeća dio ogulinskih Stipetića odselio je u južnu Ugarsku, u selo Kolut u Bačkoj, a početkom 19. stoljeća u Srijem: u Ilok (2001. godine tročlana obitelj) te u Hrtkovce (danas Srbija).

Nakon što je Austro-ugarska ušla u Bosnu (1878) godine Stipetići iz Cetingrada odseljavaju u Bosansku krajinu, u Veliku i Malu Kladušu, gdje im i danas žive potomci.
Pretežiti dio Stipetića zagrebačkog područja (prema popisu iz 2001. godine u 15 naselja žive 122 obitelji s 291 dušom) su ogulinskih i korijena,, ali i potomci doseljenika iz velikokladuškog kraja (Bosanska krajina), a najviše ih je: u Zagrebu (94 obitelji, 213 duša), Hrvatskom Leskovcu (6, 25), Velikoj Gorici (6, 18), Sesvetama (3, 6) itd.
Starina dalmatinskih Stipetića (28 obitelji, 90 duša 2001. godine), koji su drukčijeg krvnog podrijetla, je povijesna Poljička Kneževina, i to njezin primorski dio (od ušća rijeke Žrnovnice pokraj Stobreča do utoka Cetine u more pokraj Omiša). I danas je najviše Stipetića u Dugom Ratu, mjestu na sredokrači puta između Splita i Omiša (šest obitelji, 17 duša), a koji su odatle raseljavali u Nova Sela (danas dio Grada Trilja) i na otoke Brač i Hvar.

Naime Nova Sela su ustvari novo naselje u omiškom zaleđu, koje administrativnom podjelom danas pripada: dio Gradu Omišu s 286 stanovnika prema popisu iz 2001. godine, od kojih se 15 iz šest obitelji preziva Stipetić i dio Gradu Trilju (165 stanovnika, među kojima nema onih s prezimenom Stipetić).

Dakle iz Novih Sela pokraj Trilja potječu i preci današnje sedmočlane Stipetića obitelji u gradu Trilju, kao i dio današnjih Splićana s tim prezimenom (osam obitelji, 36 duša).
Istih su krvnog podrijetla i Stipetići s Brača (u Pučišću dvočlana obitelj) i Hvara (u Vrbnju: 2, 8).

Stipetići su nekoć prebivali i u Pražnici, selu u unutrašnjosti Brača, koje prema administrativnoj podjeli pripada općini Pučišća. Stipetići iz Pražnice najvećim su se dijelom zaputili preko Oceana, i to pretežito u Južnu Ameriku.

U 18. stoljeću Stipetići su zabilježeni: godine 1758. u Mrzoviću pokraj Đakova obitelj Marijana Stipetića.[2]

Prema popisu iz 2001. godine na slavonskom području Stipetići su zabilježeni u 14 naselja s 21 obitelji i 70 duša, a najviše ih je: u Ceriću (tri obitelji, osam duša), Novoj Gradišci (3, 6), Slatini (1, 6), Osijeku i Požegi po (2, 5), Rokovcima i Zvonimirovcu po (2, 5) itd.

Spominjemo i dvije manje skupine Stipetića: varaždinsku (tri mjesta, osam obitelji, 18 duša) i sisačku (5, 9, 17), a najviše ih je: u Varaždinu (šest obitelji, 13 duša), Petrinji (3, 6) itd.

Referencije:

1. Podaci o ogulinskim Stipetićima preuzeti su iz knjige H, Salopeka Ogulinsko-modruški rodovi, Zagreb 2007, str, 429-430.
2. M. Marković, op. cit., str. 229.

Korištena literatura:

1. H. Salopek, Ogulinsko-modruški rodovi, Zagreb 2007.
2. D. Vrsalović, Povijest otoka Brača, Supetar 1968.
3. M. Mišerda, Spomenici Gornjih Poljica, Priko 2003.
4. A. Ivanković, Podrijetlo hrvatskih rodova u Trilju i okolici, Trilj 2003.
5. M. Marković, Slavonija: povijest naselja i podrijetlo stanovništva, Zagreb 2002.

Osvajanje titule svjetske prvakinje u boksu, naše izuzetne sportašice i kako čitamo u medijima, izuzetno zanimljive mlade osobe, Ivane Habazin, pravi je poticaj da se na ovom portalu pozabavimo njezinim prezimenom.

Ivana Habazin. Izvor: dnevnik.hr

Kao što čitamo, naša svjetska prvakinja, potječe iz zagorskoga pitoresknog mjesta Zlatara ali već niz godina živi i školuje se u Zagrebu. Iz Zlatara potječe zapravo Ivanina mama Đurđa, rođena Rogina, također vrlo staroga zlatarskoga prezimena a Ivanin tata, koji je, nažalost nesretnim slučajem poginuo na motoru u travnju 1990. godine, bio je iz Poljanice Bistričke s područja Marije Bistrice.

Za prezime Habazin možemo s potpunom sigurnošću reći da potječe iz obližnje Marije Bistrice, mjesta poznatoga i izvan granica naše zemlje, kao hrvatskoga nacionalnog svetišta. Stoga možemo s potpunom sigurnošću reći da je svim Habazinima, ne samo u Hrvatskoj, već u cijelom svijetu, ishodište upravo s područja Marije Bistrice, od kuda su njihovi preci u davna ili bliža vremena, odselili.

Marija Bistrica se sastoji od deset sela: Marije Bistrice, Globočeca, Huma Bistričkoga, Laza Bistričkoga, Podgorja Bistričkoga, Podgrađa, Poljanice Bistričke, Selnice, Sušobrega i Tugonice. U čak pet sela, nalazimo izvorno osobe s ovim prezimenom gdje žive već nekoliko stoljeća. To su: Marija Bistrica, Hum Bistrički, Podgorje Bistričko, Poljanica Bistrička i Tugonica.

U samom mjestu Marija Bistrica, prezime Habazin se u prošlosti pojavljivalo kao udvojeno prezime – Hudek Habazin, iako u istom mjestu postoji također već stoljećima zasebno prezime Hudek. Prema svojedobnim običajima, dolazilo je radi praktičnih razloga do potrebe zadržavanja samo jednoga dijela prezimena pa su pojedine obiteljske grane zadržavale samo prezime Hudek ili samo prezime Habazin.

U ostalih četiri sela prezime se pojavljivalo samostalno osim što su se upravo na Poljanici Bistričkoj, mjestu podrijetla Ivaninih predaka bila dva zaseoka s prezimenom Habazin. Jedan zaseok se nalazio u predjelu Lackovićevih Vrha, ispod Vinskoga vrha, poznatog toponima vezano uz brojne vinograde pa su se pripadnici toga roda nazivali još Vrhovski Habazini. Drugi zaseok se nalazi na Poljanici Bistričkoj u pravcu mjesta Konjščine i nekoć se taj rod nazivao Habazin na Ležaićevom. Razlog tomu jest što se na razmeđu 18. na 19. stoljeće, jedan dio roda Habazina iz Tugonice, doselio na Ležaićev posjed pa su se dugo vremena i sve činjenice krštenja, vjenčanja i smrti tih stanovnika, nerijetko bilježile i kao udvojeno prezime Habazin Ležaić ali je kasnije, slično iskustvu iz susjednoga sela Marije Bistrice, također došlo do zadržavanja samo jednoga dijela prezimena.

Prve Habazine nalazimo, kao što je već i zabilježeno na ovim stranicama u članku o prvozabilježenim prezimenima Marije Bistrice od prije nekoliko godina u popisima crkvene desetine 1544. godine, kada je kao podložnik i obveznik vinske desetine na posjedu Stjepana Bradača (jednog od braće poznatih vlasnika područja Marije Bistrice), zabilježen Fabian Habazyn, a dvije godine kasnije zabilježen je i Math Habwzyn na brdu Lipča Gorica i Hum, što bi danas odgovaralo Humu Bistričkom.

Vrlo je dobro poznato da je jedan od načina nadjevanja prezimena, bio patronimski način, tj. da su se prezimena davala po osobnom imenu oca pa je ovdje upravo to slučaj jer prezime Habazin je u etimološkom smislu vrlo slično izvedenici osobnoga imena Fabijan, kao što se i dan danas iz toga osobnoga imena izvodi od milja nadimak Haba ili Habek te je evolucijom upravo ovaj spominjani Fabijan pretvoren u prezime Habazin. To i jest razdoblje (tijekom 16. stoljeća) gdje je moguće pratiti kako se pojedina osobna imena i nadimci pretvaraju u prezimena s nastavcima: -ić, -ec, -ek, -zin, i sl.

Ivana Habazin nije slučajno dobila svoje ime, jer su joj i tata i djed nosili muško ime Ivan. Za nadati se je da ćemo još dugo slušati o Ivaninim sportskim i drugim uspjesima. Sretno ti bilo Ivana, da nam još dugo vremena nosiš titulu svjetske prvakinje.

Ne događa se često da u Hrvatskom rodoslovnom društvu kao predavač gostuje punopravni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, što više, njen glavni tajnik. Predavanje akademika Pavla Rudana na temu „Antropologija, genetika i rodoslovlje“ bilo je stoga povod da potražimo malo podrobnije informacije o prezimenu Rudan i njegovoj rasprostranjenosti u Hrvatskoj i svijetu.

Web-stranice koje se bave tom vrstom istraživanja navode da u svijetu danas živi nešto više od dvije tisuće nositelja tog prezimena, s time da ih je najviše u Hrvatskoj. Pretraživačka aparatura „Forebearsa“ je npr. među 11 milijuna u svijetu zabilježenih prezimena 2014. godine registrirala 2128 Rudana, od čega u Hrvatskoj više od 800. Oko 280 ih je bilo u Srbiji, 200 u Ukrajini, 134 u Njemačkoj, 133 u SAD (plus još devedesetak čije se prezime piše Ruddan ), 131 u Mađarskoj, te 115 u Kanadi. U Francuskoj ih je bilo 61, u Rusiji 56, Australiji 48, Indiji 35, Indoneziji 34, Danskoj 20, a manje od 10 u Španjolskoj, Kirgiziji, Sloveniji, Latviji, Italiji, BiH, Kini, Engleskoj, Norveškoj itd…

Zanimljivo je da na internetu i drugim izvorima nema nekog ozbiljnijeg podatka o tome kako je to prezime nastalo. Tek se na jednom forumu može naći teza da je porijeklo prezimena grčko i da je izvorno bilo Rodanus i da je označavalo ljude porijeklom s otoka Rodosa, ali to se – s obzirom na gornje podatke o geografskoj rasprostranjenosti i na činjenicu da ga u Grčkoj i neposrednom susjedstvu uopće nema – čini malo vjerojatnim. Tu je možda vrijedno spomenuti da u svom radu pod naslovom „Nepoznata i manje poznata hrvatska osobna imena IX., X. i XI. stoljeća“, a pozivajući se na „Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije“ (JAZU, 1967.) Mate Šimundić uz ostala danas gotovo nepoznata osobna imena navodi i jedno identično prezimenu kojim se ovdje bavimo – Rudan…

Nakon ovog uvoda vratimo se informacijama o Rudanima u Hrvatskoj. Na internetskoj stranici „Acta Croatica“ posvećenoj tom prezimenu, kaže se da su Rudani u Hrvatskoj većinom Hrvati, i to pretežno s otoka Hvara, otkuda je porijeklom i akademik Rudan, i gdje se – prema u drugim izvorima dostupnim podacima – to prezime javlja uglavnom u Sućuraju i Bogomoljama, otkud je porijeklom i akademik Rudan, čija je obitelj – prema rodoslovu kojeg su sastavili – tamo zabilježena još u prvoj polovici 17. stoljeća.
No, već u sljedećoj rečenici navodi se da je u 20. stoljeću najviše Rudana rođeno u Puli i Karlovcu.

Većina „istarskih“ najvjerojatnije je porijeklom iz mjesta Rudani (općina Žminj, okolica Pazina), gdje je prema posljednja dva popisa stanovništva živjelo 108 stanovnika u 39 kućanstava. Godine 1948. bilo ih je 184, više od pola nosilo je prezime Rudan, pa nema dvojbe da je po njima i selo dobilo ime.
Kad je riječ o „karlovačkim“ Rudanima, taj podatak nedvojbeno proizlazi iz administrativne podjele popisne građe iz koje su ti podaci preuzimani, a – kako pokazuje uvid u digitalizirani dio matičnih knjiga preko „Family Searcha“ – to se prezime javljalo pretežno u široj karlovačkoj okolici – Cerovcu, Gornjem Dubovcu i Mrežnici. Zabilježeno je i puno sjevernije u Jalžabetu, Gornjoj Stubici, itd.

Tako zapravo i ne čudi podatak koji se može naći na spomenutoj, prezimenu Rudan posvećenoj stranici „Acta Croatica“, tj. da ih ima u većini hrvatskih županija, u 34 grada i 51 manjem naselju , pa se tako navodi da ih je u Zagrebu registrirano 65, u Splitu 35, u Puli 35, u Šibeniku 30. Zanimljivo je da se tu kaže da je Rudana u Hrvatskoj danas oko 570 u 240 domaćinstava, dok ih je sredinom 20. stoljeća bilo 640, tako da bi zacijelo bilo potrebno temeljitije istraživanje kako bi se utvrdilo kako je nastala razlika između tih brojeva i one koju daje na u početku spomenuti „Forebears“.

Iako, dio se iselio: na „Acta Croatica“ navodi se da je riječ o najmanje 16 iz Hrvatske iseljenih obitelji s ovim prezimenom, od čega 6 u SAD (neke već polovinom 19. stoljeća), 5 u Australiju, po dvije u Švedsku i Njemačku.

I na kraju, treba spomenuti i nekolicinu Rudana koji su – uz akademika Rudana, uglednog profesora i u međunarodnim razmjerima priznatog istraživača na području antropologije te njegova nećaka dr. Igora Rudana koji je kao prvi Hrvat nakon Ruđera Boškovića primljen za redovitog člana britanskog Kraljevskog društva – ostavili traga u javnom životu. To su prije svega književnica i novinarka Vedrana Rudan, kirurg i znanstvenik Nikola Rudan, sudac Mario Rudan, publicist Ive Rudan te pjesnikinja Lucija Rudan, a svakako je zanimljiv i podatak da je 1571. istarski svećenik Brnaba Rudan bio notar (javni bilježnik) u mjestu Mošćenice.

Posvećeno stogodišnjici završetka Prvoga svjetskoga rata

Bilježim pričanja svoga jape (djeda po majci) koja se odnose na njegove istinite doživljaje iz razdoblja Prvog svjetskog rata kada je bio ruski zarobljenik. Vrativši se živ i zdrav, sa sobom je donio niz zanimljivih uspomena koje su mu se urezale duboko u dušu i sjećanje te ih je pretočene u priče često pričao nama unucima. To su sjećanja iz svakodnevice, naoko nevažne stvari  koje su poznate samo neposrednim sudionicima i svjedocima. Kao takve vrijedno ih je sačuvati jer ih nema u povijesnim knjigama. Bilježim prema japinom kazivanju a svome sjećanju. Prvi svjetski rat bio je nezaobilazna tema među muškarcima u dugim zimskim večerima kada je vrijeme teklo sporo i mjerilo se od sveca do sveca, od običaja do običaja a živjelo se skromno. Ta kazivanja čula sam puno puta a odnose se na događaje otprije stotinu godina. Ovako zapisane želim ih prenijeti unucima.

Naravno da sam povijesne datume i činjenice provjerila u literaturi.

Na Dan svete Ane, 26. srpnja 1914., zapovijed o mobilizaciji za rat provela je i Šesnaesta varaždinska pješačka pukovnija sa sjedištem u Bjelovaru. Tada je među prvopozivcima mobiliziran i moj japo Filip Popović, star 32 godine. Nakon potrebnih priprema formirana je vojna postrojba od 2.322 opremljena vojnika. Pukovnija je zatim napustila grad i željeznicom otputovala prema mjestu Batar na Drini na austrijsko-srbijanskoj granici.

Bitka na Drini

Srpsko ratište imalo je dugačak front: od Bjeljine preko Loznice do Višegrada. Bitka na Drini vođena je od 6. rujna do 11. studenog 1914.

Šesnaesta regimenta stigla je u mačvansku nizinu 12. kolovoza.

„Došli smo do obale Drine. Meni i mnogim vojnicima krvarile su noge zbog novih nerazgaženih cipela! Kopali smo rovove. Drugu noć počela je žestoka pucnjava. Zrak se ljeskao a zemlja potresala od topovske paljbe. Čule su se strašne eksplozije. Bili smo u rovovima, bilo je stašno, bojao sam se jer takav užas nisam ni u snu doživio.

Oko nas su fijukali metci a ja sam molio Boga samo da  se živ nekako izvućem. Kada smo primili zapovijed da izađemo iz skloništa na otvoreno, Rusi su nas satjerali u kut između Drine i njene pritoke Krivaje. Drina je duboka i brza a neprijatelj za vratom! Vidimo da nam nema spasa. Počeli smo graditi živi most preko vode: 

Prvi je ušao u vodu i dao ruku drugome, ovaj trećemu i tako redom. Međutim, struja vode bila je toliko jaka da je one desete u tom živom lancu odnosila i utapala…   Nije nam bilo spasa, predali smo se i tako pali u rusko zarobljeništvo.

Pod pratnjom dovedeni smo na željezničku stanicu i ukrcani u stočne vagone. Po podu je bila rasprostrta slama. Čim smo ukrcani, vrata su se čvrsto zatvorila. Bio je pun vagon ljudi bez hrane i vode!“

Prema Ratnom dnevniku 14. kolovoza 1914. Šesnaesta regimenta je jako stradala u borbama te imala mnogo mrtvih i ranjenih. Ukupno je izgubila 1.004 pripadnika. Sudbina vojnika bila je različita: neki su poginuli, neki nestali, tj. zarobljeni a preživjeli su kasnije upućeni u Galiciju. 

Putovanje dugo 18 dana

Vlak sa zarobljenicima je krenuo. Zaustavljao se rijetko. Na  poljskoj granici svi su se morali iskrcati i prijeći u ruski vlak jer u Rusiji su pruge šire za 25 centimetara pa njihovi vlakovi nisu mogli prometovati sa Europom. Samo na rijetkim stanicama zarobljenici su skidani s vlaka te postrojeni u kolonu išli prema velikom vojničkom kazanu punom vrele vode procijeđene preko čaja. U svoje vojničke porcije mogli su dobiti taj „kipjatok“, naravno, bez šećera ! Ali nakon nekoliko dana gladovanja i to je bilo dobro.

Čaj im je poslužio da se malo ugriju i utaže žeđ. Na stanicama su ispitivali stražare kuda to idu, kuda ih vode. Grubi odgovor je glasio: „Ja nje znaju, job svoju mat!”.

Nakon 18 dana putovanja stigli su na odredište u grad Taškent, udaljen od Bjelovara 4. 900 km prugom a 4.200 km zračnom linijom.  Zarobljenici koji su među prvima zarobljeni upućivani su u najudaljenije krajeve Rusije, čak iza Urala, dok su oni kasnije zarobljeni smještani bliže frontu. Tako se Filip našao drugom, novom i nepoznatom svijetu u srcu Azije u sasvim drugoj kulturi. 

U Taškentu su podijeljeni u grupe. Filipova grupa radila je u mlinu. Gazda je zahtijevao da nose teške vreće žita po lojtrama iz prizemlja na kat što su kratko vrijeme i uspijevali. No, zbog iscrpljenosti i gladi više nisu mogli pa su se pobunili. Tada su ih postrojili i nadzornik je brojao: „raz, dva, tri…“ izdvojivši svakog desetog iz vrste.

„Ja sam požalio sto sam osmi pomislivši da će ovi izdvojeni tjerati nas ostale na rad.“

„Strjeljat ! „ glasila je zapovijed i bila je izvršena.

„V melnicu ! „ zapovjednički je zagrmio nadzornik.

„A mi smo potrčali i grabili sve po dvije vreće odjednom“.

Strah pred smrću bio  je toliko jak da su uplašeni i zaprepašteni zarobljenici nastavili posao zadnjim snagama. Kasnije su zarobljenici bili raspoređeni kao besplatni radnici po posjedima i vlastelinstvima kod imućnijih gazda, ljudi i trgovaca te su se na taj način prehranjivali bez državnog troška.                                               

Taškent (Uzbekistan)

Naselje postoji još u 5. st. pr. nove ere. U 8. st. osvojili ga Arapi i donijeli islam. U 9. st. uništio ga Džingis Kan. Kasije je često mijenjao vladare. Od 16. st. naziva se Taškent = kameni grad.

• 1865. pao je pod vlast Ruskoga carstva.
• 1899. uvedena je željeznica i počinje planska izgradnja.
• 1830. postaje gl. grad Uzbekistana (prije Samarkand). Otada stižu mnogi novi doseljenici, posebno okolna nomadska plemena. Broj stanovnika brzo raste. Sovjetske vlasti zabranile su nomadizam i trebalo se naseliti u stalna naselja. 
• 2010. ima preko 3 miliona stanovnika.

Carska palača dinastije Romanov

Carska palača 

U Taškentu je izgrađena i ova lijepa ruska carska palača dinastije Romanov .

Koliko puta je car boravio u njoj ?

Ali morala je biti i bila je !

15. ožujka 1917.  abdicirao je Nikolaj II. Romanov.

U noći sa 17. na 18. srpnja 1918. ubijeni su svi članovi carske obitelji.

Jedno vrijeme zarobljenici su išli na rad u šumu. Rušili su, sjekli i izrađivali drva. Kada je u grupi popustila  disciplina, postrojili su ih i svaki deseti van na strijeljanje! Naravno da su se takve stvari događale izvan svih kontrola i unatoč konvenciji o zaštiti zarobljenika. Iscrpljeni, izgladnjeli i premoreni neki su po noći umirali. Došlo je dotle da su se prije spavanja međusobno opraštali i pozdravljali s pitanjem: „Tko se ujutro bude probudio?“

Filip je imao sreću da je bio mlad, zdrav, otporan i u naponu životne snage!

Filipu je postalo mnogo lakše kada je kao sluga i pomoćna radna snaga bio dodijeljen na imanje jedne vlastelinke gdje je proživio dosta vremena. Kako je i Rusija sudjelovala u ratu i njeni su muškarci bili mobilizirani u upućivani na front. Zbog nestašice muške radne snage nije imao tko obrađivati i održavati gazdinstva, te su na njihova mjesta bili raspoređeni zarobljenici. Tu je Filip među ostalim poslovima radio i kao sokolar. Dobio je već posebno uvježbanog konja i pticu grabljivicu sokola. Kada su dojahali u polje, skinuo je sokolu sa glave zaštitnu kukuljicu i sokol bi poletio visoko u potrazi za plijenom. Lovili su fazane, prepelice i zečeve. Nakon nekog vremena sokol se sa plijenom vraćao na ruku svoga  sokolara. Kada su napunili vreću, mogli su ići doma. To je bio način prikupljanja hrane iz prirode za potrebe vlastelinskog stola.

Na vlastelinstvu bio je i veliki ribnjak. Filipov zadatak bio je baciti mrežu a zatim nakon nekog vremena s konjem izvlačiti punu mrežu riba!

U Rusiji Filipa su prozvali „Filja Lukičov“, tj. dodali su mu takozvano „otčestvo“, srednje ime, po ocu Luki.

Kasnije je Filip bio prebačen 450 kilometara dalje od Taškenta u mjesto Baygekum u Kazahstanu u smjeru današnjeg kozmodroma Bajkonur.

Plavom bojom označena je rijeka Sir Darja a žutom željeznička pruga uz koju ide servisni mekani put.                    

Zračna udaljenost:

• Taškent – Baygekum oko 450 km
• Taškent – Bajkonur oko 700 km
• Bjelovar – Taškent oko 4.900 km
• Bjelovar – Baygekum oko 5.350 km

Jedna od stvari na koje nas htjeli-ne htjeli podsjeti već sam spomen legendarnog filma „Tko pjeva zlo ne misli“ je i lik „gospona Fulira“ kojeg je glumio nezaboravni Relja Bašić. Nema ni najmanje dvojbe da većina onih koji su gledali taj Golikov film, snimljen prema Majerovom romanu „Dnevnik malog Perice“, vjeruje da je to prezime odabrano prema karakteristikama tog filmskog lika koji svim silama pokušava zavesti raspjevanu ljepoticu Anu, nesretnu u braku s mužem alkoholičarem. Naime, u zagrebačkom žargonu „fulirati“ znači „glumiti, zavoditi“, dok od tog glagola izvedena imenica „fulir“ ima značenje „zavodnik, kicoš“.

I autor ovih redaka bio je sklon tom tumačenju sve dok pretražujući matične knjige zagorske župe Zajezda u sklopu istraživanja povijesti prezimena Matek nije otkrio da je u tom zagorskom selu kroz posljednjih nekoliko stoljeća bilo poprilično nositelja prezimena Fulir.

U najavi svojevrsnog nastavka tog filma, koji će pod naslovom „Dnevnik velikog Perice“ biti na programu HTV-a od 8. ožujka, čuli smo da će ta tv-serija početi Fulirovim pogrebom. Teško da je drukčije i moglo biti budući da je od interpreta četiriju glavnih likova živa još samo Mirjana Bohanec-Vidović koju ćemo – opet u ulozi Ane Šafranek – vidjeti i u ovoj seriji, dok Relja Bašić, Franjo Majetić i Mia Oremović više nisu među nama. No, iz najava smo doznali da će se u seriji pojaviti i jedan novi lik – Fulirov brat, kojeg glumi Otokar Levaj.

Bio je to povod da u raznim dostupnim izvorima provjerimo što se – budući da nije izmišljeno nego stvarno – može otkriti o prezimenu Fulir.

Na internetskim stranicama „Acta Croatica“ tako doznajemo da su Fuliri Hrvati iz okolice Zlatara, te da ih u Hrvatskoj danas ima oko 340 u oko 140 domaćinstava (na webu „Prezime“ kaže se čak da ih je više od 400). Tu je i napomena da se ne tako davno u Zajezdi svaki šesti stanovnik prezivao Fulir, ali da su danas najbrojniji u Zagrebu, pa redom u Varaždinu, Zajezdi, Koprivnici i Jastrebarskom, kao i da su najmanje četiri obitelji iselile – dvije u Njemačku, te po jedna u Austriju i u SAD. Razne tražilice pokazat će nam da Fulira ima i u Slovačkoj, a u samo malo različitom obliku i u Njemačkoj i Francuskoj.

Povratak nalazima iz matičnih knjiga župe Zajezda (najstarije su iz 1760. godine) pokazat će da prezime Fulir u Zajezdi postoji najmanje od 1761. godine. Naime 25. studenoga te godine u Zajezdi su vjenčani Georgius, sin pokojnog Pavla Fulira i Magdalena, kćerka pok. Pavla Trušaka. Oni će 14. rujna 1762. dobiti prvo dijete, koje će biti kršteno imenom Mathiasa. Budući da su se u to vrijeme u matične knjige samo kod plemićkih vjenčanja upisivali opširniji podaci, dok je za običan puk bilo dovoljno navesti datum vjenčanja, imena mladenaca i njihovih očeva te imena kumova, o njima ne znamo čak ni koliko su bili stari kad je taj brak sklopljen. Budući da ni kod jednog od njihovih imena nije upisano da su udovac ili udovica (kad je to bio slučaj uvijek je bilo naznačeno) možemo zaključiti da su bili momak i djevojka. No, već o njihovu statusu u lokalnoj zajednici možemo samo nagađati. Moguće je da su bili kmetovi na nekom od vlastelinskih imanja (Zajezda je u to vrijeme još pripadala Patačićima, ali u Hrvatskom državnom arhivu u fondu obitelji Patačić nema ni jednog dokumenta koji bi se odnosio na njihove kmetove, op. a.), a ne može se isključiti ni da su bili slobodnjaci s nekim svima potrebnim zanimanjem.

S vremenom će – ovisno o svećeniku ili o njegovim pomoćnicima koji su njegove zapise prenosili u matične knjige, ali o pravilima korištenja latinskog ili narodnog jezika koja su u crkvi ili u državi vladati u određenom trenutku, prezime Fulir poprimati razne oblike. U nekim će zapisima da bi bilo sličnije njemačkoj varijanti postati Fulier, Fuller i Fullir, na nekoliko mjesta su upisani i kao Fulyer, odnosno Fuljer, čak i Fuljir. Njihovi se potomci na to očito nisu previše obazirali: na groblju u Zajezdi mnoštvo je nadgrobnih spomenika ispod kojih su pokopane generacije pripadnika te obitelji, ali na njima uvijek jasno piše FULIR.

Na web-stranicama „jezikoslovac.com“ prezime Fulir svrstano je u kategoriju prezimena koja su vezana uz profesiju koju je obavljao neki njihov davni rodonačelnik. U konkretnom slučaju izvorno je značenje – kažu – bilo „vojni pisar“. U njemačkom, ali i u francuskom, vojnom vokabularu zaista postoji srodna riječ koja označava dočasnika koji nekoj manjoj jedinici brine za njenu opskrbu i funkcioniranje. No, u toj riječi izvorno nije bilo slova „l“, nego je na njegovu mjestu bilo „r“, pa bi u izvornom obliku na njemačkom to zapravo bio Furier (čitaj: Furiir). Jezikoslovci kažu da se takva zamjena glasova događala dosta često. Dakle, sasvim je moguće da je neki drugi vojni ili drugi „ćato“ svojega kolegu pogrešno upisao kao Fulira.

To, naravno, ne isključuje mogućnost da je i taj prvi Fulir – baš poput našega omiljelog filmskog lika – bio kicoš i laskavac, ali je ipak gotovo sigurno da u takvom ponašanju ne treba tražiti korijene nastanka tog prezimena, nego da ga dugujemo burnoj povijesti ovih prostora na koje je austrijsko carstvo stoljećima dovodilo svoje službenike pa je više nego vjerojatno da je tako – u službi ili u svojevrsnoj mirovini – u naše krajeve dospio i neki Fulir.

Preslika (gore) najstarijeg zapisa s prezimenom Fulir u Knjizi vjenčanih župe Zajezda: dana 25. 11. 1761. godine vjenčani su Georgius, sin pokojnog Paulusa Fulira (danas bismo rekli: Juraj pok. Pavla Fulira) i Magdalena pok. Paulusa Truchaka. Kao kumovi su upisani Josephus Richko i Thoma Zajecz. Juraj i Magdalena su 14. rujna 1762. dobili sina koji je kršten imenom Mathias (slika dolje) (HR-HDA-883, MKV 1760-1811, br. 1564).

Župna Crkva uznesenja Blažene Djevice Marije u Zajezdi (15. st.) u kojoj su tijekom posljednja dva i pol stoljeća (a možda i od ranije) vjenčavani i kršteni ili nakon smrti oplakivani brojni hrvatski Fuliri.

Neumorni promotor hrvatskog nasljeđa i rodoslovnih istraživanja među našim iseljenicima u SAD-u i njihovim potomcima, autor njima namijenjenog priručnika „Searching Your Croatian Roots“ i administrator Facebook-stranice „Croatian Heritage and Genealogy“ i član našeg Društva g. Robert Jerin, i ovog je ljeta u Hrvatsku doveo skupinu od dvadesetak Amerikanaca hrvatskog porijekla zainteresiranih za obiteljske korijene.

Njihovo je putovanje počelo 14. srpnja 2021. godine u Zagrebu, da bi se zatim preko Opatije uputili do Istre i nakon toga brodom nastavili put duž jadranske obale, sa zaustavljanjima na Krku, Rabu, u Zadru, Kornatima, slapovima Krke i Trogiru, otkud će se preko Karlovca i Žumberka vratiti u Zagreb te krajem srpnja odletjeti natrag u SAD. Ne bude li problema s pandemijom, potkraj kolovoza trebala bi stići još jedna takva skupina…

U ponedjeljak, 19. srpnja 2021., kad su se ova srpanjska grupa nakon posjeta Pagu zaustavila u Zadru, na brodu kojim putuju skupinu je posjetio naš član Vladimir Matek, koji boravi u jednom obližnjem mjestu, im je u kraćem izlaganju ukratko predstavio rad Hrvatskog rodoslovnog društva i probleme s kojima se u svom radu na ovim našim područjima više nego burne povijesti susreću rodoslovni istraživači.

Kako je mogao konstatirati iz razgovora koji su prethodili izlaganju, dio pripadnika druge ili treće iseljeničke generacije ima problema s razumijevanjem povijesnih činjenica. Zbunjuje ih primjerice to da u američkim imigracijskim dokumentima koji se na njihove pretke piše da su došli iz Austrije, iz Italije, iz Jugoslavije ili iz Dalmacije, gotovo nikad iz Hrvatske, zašto su dokumenti koje eventualno uspiju dobaviti iz Hrvatske nerijetko na jezicima koje ne razumiju itd., zašto dokumenata iz nekih razdoblja nema, itd.

Drugi dio sudionika ovog putovanja ozbiljno je već uznapredovao u izradi svojih obiteljskih stabala i istraživanju pojedinih istaknutih ličnosti u njima, ali se sada našao blokiran time da iz daleka, s one strane oceana, ne mogu doći do informacija koje bi im pomogle da neke stvari razjasne ili spoznaje prodube.

Stoga je Matekovo izlaganje bilo usmjereno baš na razjašnjavanje tih poteškoća: ovisno o trenutačnim vlastodršcima ili crkvenim pravilima zapisi su u matične knjige unošeni na različitim jezicima (latinski, njemački, talijanski, mađarski, hrvatski). Ratovi, promjene vlasti, potresi među kojima su oni lanjski teško oštetili i zgradu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, imaju kao posljedicu nedostatak sredstava kojima bi se platilo istraživače, presnimavanje i/ili digitalizaciju pojedinih fondova, tako da je golemi dio građe koju se uspjelo sačuvati tek djelomično sređen i katalogiziran. Primjerice, u zaista sjajnom Državnom arhivu u Zadru sačuvani su spisi svih zadarskih javnih bilježnika od 13. stoljeća. U njima su sve nekretninske transakcije, nasljedstva i razni dugi ugovori, ali dosad nije bilo sredstava da netko iz njihova sadržaja izvuče iako imena stranaka i tematskih područja kako bi se namjernicima olakšalo pretraživanje. Stoga se svatko tko u tim stotinama fascikala i tisućama stranica spisa želi naći nešto što bi se odnosilo na njegovu obitelj mora naoružati golemom količinom strpljenja i slobodnog vremena i popratnih podataka, bez jamstva da će zaista naići na nekog od predaka…

S obzirom na burnu povijest ovih krajeva, svaki rodoslovac treba biti svjestan da u župnim, biskupijskim ili državnim arhivima nedostaju dokumenti iz pojedinih razdoblja: neki su od raznih okupatora uništeni ili otuđeni i nikad nisu vraćeni, a mnogi su pak propali od starosti i neadekvatne pohrane prije nego su prepisani ili snimljeni.

G. Robert Jerin (na slici lijevo) s V. Matekom na brodu kojim skupina koju vodi posjećuje jadranska mjesta i atrakcije

Isto tako, nije sigurno da je u mjestu rođenja koje je zapisano u nečijem osobnom dokumentu (posebno kad je riječ o američkim imigracijskim dokumentima) bilo i sjedište župe u kojoj ta osoba krštena i gdje bi se trebale nalaziti matice koje se na nju i njene pretke odnose. Ponekad je došlo i do promjena granica biskupija: neke su ukidane (poput Ninske 1826.) i pripajane drugima, neke nove su osnivane pa su u njih premještane i pojedine župe…. Nekim je sudionicima ove skupine novost bila i informacija da su župe od 1827. godine morale biskupijskim i podžupanijskim arhivima dostavljati i kopije te godine u matične knjige unesenih zapisa, tako da se – ako negdje iz prije navedenih razloga nema matičnih knjiga – može u Državnim arhivima pojedinih regionalnih centara ili u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, odnosno, u biskupijskim arhivima, provjeriti postoje li te parice i onda iz njih dobiti tražene izvode.
Na kraju svog izlaganja predavač je istaknuo i važnost suradnje pojedinih istraživača te naglasio kako je i sam do nekih za njegovu obiteljsku povijest jako bitnih podataka došao tim putem. Na web stranicama Društva bio je objavio dio svog istraživanja i neke dvojbe oko pojedinih osoba, nakon čega mu se javio jedan drugi član Društva koji je – istražujući na sasvim drugom mjestu nešto sasvim drugo – naišao na neke dokumente u kojima se spominjalo prezime Matek, što je pomoglo te dvojbe razjasniti.

Dodao je i kako je večer prije sudjelovao u Zoom-konferenciji na kojoj j bilo riječi o mogućnostima suradnje između Hrvatskog rodoslovnog društva i novoosnovanog hrvatskog ogranka Brazilskog rodoslovnog društva. Kao jedna od mogućnosti navedeno je i to da oni koji s tako velike udaljenosti ne mogu razriješiti pojedine probleme oko pronalaženja vlastitih korijena pošalju upit na Facebook-stranice našeg Društva, jer je vrlo vjerojatno da će se među članovima ili onima koji prate naše aktivnosti naći netko već istraživao pojedinu župu ili prezime (o mnogima su objavljeni i prikazi na web-stranicama Društva) i tko bi mogao pomoći pojedinim objašnjenjima ili usmjeravanjem prema najmjerodavnijim izvorima.

Naši sunarodnjaci iz SAD-a uz Facebook-stranice „Croatian Heritage and Genealogy“ koje vodi g. Jerin, u kojim sudjeluje i više članova našega Društva, i na kojima su mnogi slični upiti već dobili korisne odgovore, također imaju tu mogućnost. Prije toga bi ipak bilo korisno na web-stranicama društva provjeriti što je o pojedinim temama ili prezimenima već objavljeno…

Kad smo se uoči ljeta spremali u posjet Matuljima i tamošnjem Rodoslovnom centru Kastavštine i Liburnije, logično je bilo pogledati što članovi te vrlo aktivne udruge objavljuju na svojim internetskim stranicama. Uz ostale zanimljivosti moju je pozornost, s obzirom na to da se već godinama bavim temama povezanim sa životom i radom Marije Jurić Zagorke, privukla objava da je ona 20. rujna 1906. odsjela u opatijskoj Vili Zvonimir te da je na toj adresi bio upisan i njezin brat Leonardo Ivan Jurić, koji se istoga dana u Opatiji oženio s Rosom Herminom Večerom, kćerkom Mathiasa Večere i Catharine Šuls, pa je Zagorka bez ikakve sumnje bila gošća na bratovu vjenčanju.

Iako nije potpisana, nema dvojbe da je taj podatak o Zagorkinu boravku u Opatiji tijekom istraživanja povijesti „Kurorta Opatija“ pronašla gđa Marija Puharić-Harašlić, koja je sa sestrom i skupinom entuzijasta zainteresiranih za rodoslovlje i lokalnu povijest i osnovala Centar. To ju je ponukalo da na web-stranicama „Geni.com“ potraži neke dodatne informacije o Mariji Jurić Zagorki i njenoj obitelji i da otkrije da je netko tamo prvoj hrvatskoj novinarki i najpopularnijoj spisateljici pripisao čak tri sina – Nina Smolčića, Lea Cara i Miroslava Kratkovića!

Svakome tko nešto zna o zadnjim godinama života Marije Jurić Zagorke jasno je da je to potpuno netočno, jer su prva dvojica navedenih – Smolčić i Car – bili osobe koje koje je ona silom prilika u prvim godinama nakon II. svjetskog rata primila na stan da bi si osigurala nekakav prihod jer nije imala mirovinu, a prije toga su joj zbog nesuradnje ustaše rekvirirali svu imovinu. Osim toga su i poratne„narodne vlasti“ zaključile da je stan na Dolcu u kojem je živjela prevelik za samo jednu osobu, pa vjerojatno i nije imala izbora, pogotovo zato što su je neki aparatčici držali i ideološki sumnjivom.

No, ta su dvojica Zagorku s vremenom praktički zatočili u stanu, onemogućivši joj čak da prima posjete, a na kraju su na nejasan način postali i njeni univerzalni nasljednici dok je iz sefa Hrvatskog novinarskog društva u Perkovčevoj netragom nestala oporuka kojom je sve to, uključivši i autorska prava, trebalo pripasti toj profesionalnoj udruzi kojoj je Zagorka 1910. godine bila suosnivačica…

Smolčić je tvrdio da je Zagorkin „posinak“ i to je vjerojatno bio i motiv onima koji su kreirali te stranice (jedan zapisa potpisan je s Ivanka, a drugi s Branko) da ga upišu kao njenog „usvojena sina“. No, čak da je u nekom trenutku Zagorka i popustila pritisku te svjesno ili nesvjesno potpisala neki dokument o usvajanju Smolčića , to se ni u jednom trenutku ne spominje u vezi s Carom…

Nije bilo moguće utvrditi koje je godine snimljena ova fotografija mlade Marije Jurić, ali neizreciva tuga u njenom pogledu potvrđuje da je to razdoblje njena života bilo ispunjeno tragičnim i dramatičnim zbivanjima…

Istražujući što se zapravo događalo sa Zagorkinim nasljedstvom poznati novinar Josip Grbelja je utvrdio cijeli niz u najmanju ruku sumnjivih događaja: iz sudskih arhiva nestali su svi spisi koji se odnose na Zagorkinu ostavštinu, pa je bilo nemoguće ustanoviti na temelju čega je ona dodijeljena spomenutoj dvojici. Oni koji su nešto o tome znali, uključivši i glasovitog odvjetnika Politea koji je tu oporuku sročio, šutjeli su u uvjerenju da ti „podstanari“ imaju jake „političke, udbaške i policijske veze“.

Treća osoba koja se kao Zagorkin sin spominje na webu „Geni“ je Miroslav Kratković, koji s njom čak nije imao nikakve izravne veze, nego je uz Cara naslijedio Smolčića, koji je umro razmjerno brzo nakon što se domogao dijela Zagorkine ostavštine.

Uz pomoć još nekih rodoslovaca i ja sam na „Genima“ potražio spomenute zapise o Mariji Jurić i evo što sam utvrdio.

Ona je tu spomenuta na dva mjesta: jednom kao supruga Andrije Mattraya, a drugi put kao majka Marije Matraj, kćeri Andrije Matraja i Marije Jurić, rođene u Krapini 1891. godine, ali koja je živjela samo jedan dan. U tom drugom zapisu prije spomenuta trojica upisana su kao polubraća male Marije.

S obzirom na to da se ni u jednoj Zagorkinoj biografiji ne spominje podatak da je u njenom nesretnom braku s dvostruko starijim zadrtim mađaronom i šefom željezničke postaje u Zaboku Andrijom Matrajem rođeno neko dijete, a ni ona to ne spominje u nekom od svojih autobiografskih zapisa, odlučio sam i to provjeriti.

Ispostavilo se da je taj navod točan: u knjizi rođenih župe Krapina pod brojem 119, a uz datum 22. kolovoza 1891. upisano je rođenje djevojčice Marije Matraj kojoj su roditelji Andro Matraj, glavar željezničke postaje i Marija Jurić. Istoga dana je u knjizi umrlih, pod brojem 96 upisana i njena smrt od „životne nemoći“.

Budući da se i ovdje uz ime oca navodi da je „glavar željezničke postaje“, nema ni najmanje dvojbe da je zaista riječ o još jednom od tragičnih događaja iz Zagorkine mladosti, a koji bi možda mogao biti i jedno od objašnjenja njenog nervnog sloma radi kojeg je neko vrijeme provela i u sanatoriju što je njen muž kasnije koristio kao dokaz da je ona zapravo umobolna pa njemu treba pripasti njen miraz.

Preslike zapisa o rođenju i smrti jedinog Zagorkina djeteta – djevojčice Marije 22. kolovoza 1891. godine

Dodatni povod tom nervnom slomu moglo je biti i preseljenje u Mađarsku koje je uslijedilo ubrzo nakon toga. Naime, Matraju se njegovo mađaronstvo isplatilo: dobio je mjesto šefa kolodvora u Szombathelyju, važnoj željezničkoj raskrsnici na jugozapadu Ugarske, gdje se nastavila životna drama njegove mlade supruge.

Kao što je poznato, taj je brak praktički završen Marijinim bijegom od kuće 1895. godine, a pravno nešto kasnije, kad je ona stekla punoljetnost pa je mogla zatražiti i formalno razvrgnuće… Uslijedilo je njeno mukotrpno probijanje u novinarsku profesiju, tijekom koje je ušla i u književne vode, ali u tom dijelu njena života nema nepoznanica koje bi rodoslovno istraživanje moglo razjasniti, pa se njime ovdje nećemo ni baviti. Okolnosti u kojima su u njen život ušli u „Genima“ navedeni sinovi Smolčić, Car i Kratković, već su objašnjene pa ću stoga zaključiti ovaj napis ponavljajući da njih trojica ni po kojem rodoslovnom kriteriju ne mogu biti potomci Marije Jurić Zagorke.

U članku se ukazuje na evangeličke matične knjige iz Hrvatske, odnosno Slavonije, koje su potkraj Drugog svjetskog rata kada je njemačko stanovništvo izbjeglo u Austriju i Njemačku, pohranjene u Državnom crkvenom arhivu u Stuttgartu. Prikazan je popis tih matičnih knjiga po mjestima i ukazano je na njihov značaj za istraživanje, ponajprije rodoslovlja.

Autor: Renato de Lucca
Brazilsko udruženje istraživača povijesti i genealogije
Hrvatsko rodoslovno društvo “Pavao Ritter Vitezović”

Hrvatski prijevod: Maja Kvaternik M. Leite

I – Kontekstualizacija

Nedavno sam dobio zamolbu za pomoć od potomka hrvatskih doseljenika u Brazil, koji mi je mapomenuo da ne može naći podatke o rođenju njegovog djeda rođenog u Velimirovcu, Hrvatska. Moju pozornost izazvao je njegov navod da su ga službene institucije obavijestile o nepostojanju takve evidencije i nemogućnosti podnošenja zahtjeva za hrvatsko državljanstvo, iako je imao izvadak djedovog rodnog lista, izdanog 1920-ih, čitljiv i u dobrom stanju.

Nakon istraživanja provedenog u nacionalnim i regionalnim povijesnim arhivima, matičnim uredima, crkvama i muzejima u pojedinim hrvatskim krajevima, čiji službenici zaslužuju pohvalu, uspio sam dobiti samo neslužbenu obavijest (putem umrežavanja s istraživačicom s prebivalištem izvan Hrvatske) da su knjige najvjerojatnije u Njemačkoj.

U kontaktu s Rafaelom Fixom, čiji je djed hrvatski emigrant njemačke nacionalnosti, rodom iz Banovaca u Hrvatskoj i luteran, pronašao sam nakon toga dio slagalice koji je nedostajao. Njegov djed, koji je evidentiran u ovim “izgubljenim” knjigama, nakon emigriranja iz Hrvatske u Brazil, vratio se u Njemačku prije mnogo godina, i dobio rodni list iz Državnog crkvenog arhiva u Stuttgartu. Tamo je, kakosam doznao, danas pohranjeno više matičnih knjiga, i to ne samo iz Hrvatske, već i iz Srbije, Rumunjske i Slovačke.

Kako bih pojasnio zašto su ove knjige izvan zemalja nastanka, ukratko navodim što se dogodilo u Velimirovcu u Hrvatskoj, u nedavnoj prošlosti. Do kraja Drugog svjetskog rata¹ Velimirovac je bio naseljen uglavnom Nijemcima. Prema popisu² iz 1910. ovo selo je imalo 797 stanovnika, od kojih su 764 bili uglavnom Nijemci protestanti. Većina Nijemaca došla je 1880-ih iz Bačke (Vojvodina) na poziv grofa Pejačevića da na njegovom imanju posijeku šume i pretvore ih u oranice. Između dvaju svjetskih ratova, tj. od 1918. do 1941., zbog gospodarskoga stanja, ali dijelom i zbog vjerske i nacionalne netrpeljivosti mnogobrojni stanovnici Velimirovca su iselili. Potpuno iseljavanje i napuštanje zavičaja uslijedilo je potkraj Drugoga svjetskog rata, kada su njemački stanovnici Velimirovca, kao uostalom i drugi njihovi sunarodnjaci bez obzira na vjeroispovijest u većini izbjegli iz Hrvatske i Jugoslavije. Pogođene ovom surovom stvarnošću neke od ovih obitelji su se u poraću također doselile u Brazil.

Nakon zatvaranja³ evangeličke župe Velimirovac 1944. godine, njezini su predstavnici crkvene matične knjige odnijeli u Državni crkveni arhiv u Stuttgart, gdje se i danas čuvaju i mogu se koristiti.

Stanovnike koji su ostali u Velimirovcu odveli su u Radni logor Valpovo u ljeto 1945., jer su vlasti kolektivno okrivile sve etničke Nijemce za nacističke zločine. Nakon rata mnogi su također bili lišeni svojih posjeda i protjerani u Austriju i Njemačku.

II – Važnost dokumenata

Župni zapisi – matice/matične knjige primarni su izvori istraživanja genealogije i poželjno je da budu dostupni, po mogućnosti bez novčane naknade, olakšavajući istraživanje obiteljskih povijesti i širem krugu zainteresiranih, te da budu i osnova za različita istraživanja iz najrazličitijih znanstvenih područja.

Iako u manjem broju u odnosu na broj pripadnika drugih vjeroispovijesti, primjećuje se da je raspršenost ovih evangeličkih izvora proizvela zamjetne poteškoće za potomke, kako u pristupu informacijama potrebnim za obiteljske povijesne rekonstrukcije, tako i u ostvarivanju njihovih građanskih prava, bilo to u Brazilu, u Hrvatskoj ili u drugim dijelovima svijeta.

U jednoj od matičnih knjiga⁴ iz Državnog crkvenog arhiva u Stuttgartu, pronalazimo desetke obitelji koje žive u sljedećem zemljama: Austrija, Njemačka, Francuska, Sjedinjene Američke Države, Kanada, Meksiko, Australija i Hrvatska. Knjiga navodi mnoga prezimena, primjerice: Becker, Buchler, Benz, Kolb, Medel, Neumann, Hoffmann, Krebs, Stock, Werner, Schenkenberger, Toth, Hassmann, Heil, Szabo.

III – Popis evangeličkih matičnih knjiga iz Hrvatske u Državnom crkvenom arhivu u Stuttgartu

U nastavku donosimo popis evangeličkih matičnih knjiga iz Hrvatske, koji je moguće pregledavati i online putem mrežne stranice ARCHION⁵ ili izravnim kontaktiranjem Državnog crkvenog arhiva u Stuttgartu.

Evangelička reformirana crkva Szeliste⁶ – Velimirovac
(Ungarn, lutherische Gemeinde)

Mješovita knjiga 1886-1905 (Volumen 1)
Matična knjiga krštenih 1899-1924 (Volumen 2)
Matična knjiga krštenih 1924-1936 (Volumen 3)
Matična knjiga krštenih 1936-1954 (Volumen 4)
Matična knjiga vjenčanih 1887-1905 (Volumen 5)
Matična knjiga vjenčanih 1906-1938 (Volumen 6)
Matična knjiga vjenčanih 1939-1954 (Volumen 7)
Matična knjiga umrlih 1887-1905 (Volumen 8)
Matična knjiga umrlih 1906-1924 (Volumen 9)
Matična knjiga umrlih 1924-1933 (Volumen 10)
Matična knjiga umrlih 1934-1948 (Volumen 11)

Evangelička luteranska crkva Szeliste – Velimirovac
(Ungarn, lutherische Gemeinde)

Mješovita knjiga 1886-1907 (Volumen 1)
Mješovita knjiga 1904-1926 (Volumen 2)
Mješovita knjiga 1927-1944 (Volumen 3)
Mješovita knjiga 1940-1943 (Volumen 4)
Mješovita knjiga 1902-1926 (Volumen 5)
Matična knjiga umrlih 1939-1944 (Volumen 6)

Evangelička reformirana crkva Vinkovačko Novo Selo⁷, Hrvatska
Neudorf (Vinkovačko Novo Selo), Kroatien

Mješovita knjiga 1831-1860 (Volumen 1)
Mješovita knjiga 1860-1897 (Volumen 2)
Matična knjiga krštenih 1881-1903 (Volumen 3)
Matična knjiga krštenih 1904-1926 (Volumen 4)
Matična knjiga krštenih 1926-1944 (Volumen 5)
Matična knjiga krštenih 1897-1922 (Volumen 6)
Matična knjiga vjenčanih 1923-1944 (Volumen 7)
Matična knjiga umrlih 1881-1910 (Volumen 8)
Matična knjiga umrlih 1911-1944 (Volumen 9)
Matična knjiga umrlih 1914-1918 (Volumen 10)
Matična knjiga potvrda 1927-1944 (Volumen 11)
Razno 1902-1942 (Volumen 12)

Evangelička reformirana crkva Banovci⁸, Hrvatska
Sidske Banovce (Banovci, Novi Banovci, Sidski Banovci, Schider Banovci, Sidske Banovce, Banowce, Banowzi), Serbien, Reformierte Gemeinde.

Mješovita knjiga 1862-1905 (Volumen 1)
Matična knjiga krštenih 1899-1935 (Volumen 2)
Matična knjiga krštenih 1936-1944 (Volumen 3)
Matična knjiga vjenčanih 1904-1943 (Volumen 4)
Matična knjiga umrlih 1905-1944 (Volumen 5)

REFERENCIJE

1. BARWICH, Leopold Karl. Heimatbuch Welimirowatz: Menschen zwischen Welten, zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, dosta stranica.
2. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857.-2001., Državni zavod za statistiku, popis stanovništva  2011., istraživanje za Velimirovac, pristup 2. svibnja 2021., dostupno na stranici: https://www.dzs.hr/hrv/dbhomepages/naselja%20i%20stanovnistvo%20republike%20hrvatske/naselja%20i%20stanovnistvo%20republike%20hrvatske.htm
3. Kirchenbucher aus Jugoslawien fur die Gemeinden, stranica 1.
4. BARWICH, Leopold Karl. Heimatbuch Welimirowatz: Menschen zwischen Welten, zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien, str. 283.-293.
5. Website ARCHION, istraživanje za “Württemberg: Landeskirchliches Archiv Stuttgart” (Državni crkveni arhiv u Stuttgartu) i “Auslandsgemeinde” (iseljenička zajednica). Pojavit će se popis zemalja i njihovih matičnih knjiga.
6. Szeliste (na mađarskom) ili Selište (na hrvatskom) bio je naziv za Velimirovac do 1914. godine
7. Nekadašnje selo čije područje danas pripada Vinkovcima (u Vukovarsko-srijemskoj županiji).
8. Pripada Nijemcima (u Vukovarsko-srijemskoj županiji), a prije se zvao Šidski Banovci.

IZVORI ISTRAŽIVANJA

1. Državni crkveni arhiv u Stuttgartu (Landeskirchliches Archiv Stuttgart)
2. Evangelička crkva u Württembergu (Evangelische Landeskirche in Württemberg)
3. Mrežna stranica ARCHION (kataloško savjetovanje i digitalne kopije crkvenih matičnih knjiga), pristup 1. svibnja 2021.
4. Državni arhiv u Osijeku, Zagreb i razni matični uredi (Osijek, Slatina, Zagreb, itd.)
5. Gradska i Sveučilišna knjižnica u Osijeku.
6. Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857-2001, Državni zavod za statistiku, popis stanovništva 2011.
7. ASBRAP – Associação Brasileira de Pesquisadores de História e Genealogia
8. Facebook: Genealogia Croata (Hrvatsko rodoslovlje u Brazilu)

POPIS LITERATURE

• BARWICH, Leopold Karl. Heimatbuch Welimirowatz: Menschen zwischen Welten, zur Erinnerung an unser deutsches Dorf in Slawonien. Reutlingen, Njemačka: Heimatausschuss Welimirowatz, 1985. Dostupno u digitalnom obliku putem prijave Državnom crkvenom arhivu u Stuttgartu.
• Kirchenbücher aus Jugoslawien für die Gemeinden, Katalog jugoslavenskih crkvenih knjiga za župe Bečmen, Nemci, Szeliste-Velimirovac, Šidske Banovce, 1987, Državni crkveni arhiv u Stuttgartu. Dostupan u digitalnom obliku putem prijave.
• BEER, Josef. Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien Band I Ortsberichte. München: Donauschwäbische Kulturstiftung – Stiftung des privaten Rechts, 1997.
• SCHERER, Anton. Kratka povijest podunavskih Nijemaca. Osijek, Zagreb, Split: Pan Liber, 1999.
• LUCCA, Renato de. Registros Paroquiais Croatas localizados na Alemanha. São Paulo: Associação Brasileira de Pesquisadores de História e Genealogia, 2021, magazin broj 28.

Napomena:

Posljednja bibliografska referenca odnosi se na izvornu publikaciju na portugalskom.
Za ostale jezike (kao što su njemački, engleski, španjolski i talijanski) kontaktirajte autora ili posjetite grupu Genealogia Croata na Facebooku.

U prosincu 2021. godine student Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Luka Slišković obranio je diplomski rad “Genealoška literatura: bibliografija knjiga dostupnih u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, objavljenih od 1846. do 2020.” pod mentorstvom prof. dr. sc. Ane Barbarić.

Luka Slišković završio je kroatistiku i bibliotekarstvo u Zagrebu. Trenutačno je zaposlen u Knjižnicama grada Zagreba. Već nekoliko godina istražuje svoje obiteljsko stablo, odnosno obiteljsku povijest.

Uz dopuštenje autora, objavljujemo i PDF datoteku:

• Slišković Luka – Genealoška literatura – Bibliografija knjiga dostupnih u katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, objavljenih od 1846. do 2020 (508 kB).

Sažetak

Ideja ovoga rada bila je prikupiti građu i sastaviti bibliografiju publikacija o rodoslovlju, s naglaskom na publikacije vezane za Republiku Hrvatsku. Zato je kao izvor za tu bibliografiju odabran katalog upravo Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, koja je bibliografsko središte Republike Hrvatske. Na osnovi zakona o obveznom primjerku, logičan je zaključak da upravo Nacionalna i sveučilišna knjižnica posjeduje primjerke svih publikacija objavljenih u Hrvatskoj i da je to vidljivo u njezinu katalogu. No, u bibliografiju su uključene i publikacije koje su vidljive u katalogu Knjižnice, a nisu nužno objavljene u Hrvatskoj, jer Knjižnica posjeduje i takva izdanja. Radi opsega ovoga rada, u bibliografiju su uključene samo knjige, a ne i ostale vrste građe, npr. članci i serijske publikacije. Na početku je opisana metodologija izrade bibliografije: kriteriji za izbor građe koje smo upravo naveli. Nakon toga dana je definicija rodoslovlja i kratka povijest bavljenja rodoslovljem u svijetu i Hrvatskoj. Nakon toga definiran je pojam bibliografije i navedene vrste bibliografija prema slovenskom bibliografu Janezu Logaru. Zatim je opisana kratka povijest bibliografije u Hrvatskoj prema mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije. Nakon toga dolazi središnji dio, sama bibliografija knjiga o rodoslovlju, podijeljena u pet dijelova: rodoslovlja plemićkih i velikaških obitelji, rodoslovlja plemića Zrinskih i Frankopana, župne matične knjige i druge publikacije vezane za njih ili za popise pučanstva pojedinih župa, rodoslovlja pojedinih prezimena i rodoslovlja pojedinih mjesta. Takva podjela učinjena je radi sistematičnosti i radi lakšega snalaženja u samoj bibliografiji. Nakon toga dana je interpretacija bibliografije, navedena su i digitalizirana izdanja i prijevodi te prijedlozi što bi bilo korisno digitalizirati. Motivacija za sastavljanje bibliografije bila je autorovo zanimanje za vlastito rodoslovlje, a nadamo se da će ova bibliografija potaknuti one koji posegnu za njom na dalje istraživanje rodoslovlja i možda na neke veće i sveobuhvatnije rodoslovne projekte.

Naslovna fotografija: pexels.com

Hrvati ne spadaju u narode koji olako mijenjaju prezimena, makar bila ona što ih kolokvijalno zovemo nepristojnim ili čak i bezobraznim, stvaraju manje ili veće poteškoće. Bilo kako bilo nije lako ostati ravnodušan, pogotovo, ozbiljan na prezimena kao što su: Prdić, Prdavica, Prnić, Šupak, Mošnja,
U Hrvatskoj danas primjerice žive 83 osobe s prezimenom Šupak, 126 stanovnika preziva se Mošnja, 12 njih uz ime ima prezime Guzi, a Guzana i Guzanovića je 19 odnosno 10, Kenjalo se preziva 11 ljudi, Piški 14, a Glavić više od 600 ljudi.

Prezime Prnić

Najprije o događaju s početka školske godine 1958/59. u mom osmom A razredu splitske Gimnazije Ćire Gamulina. Profesor tjelesnog odgoja I. Eterović, inače iznimno duhovita osoba, kad je saznao kako se svih nas tridesetero prezivamo, obratio se učeniku Ž. Prniću, koji je sjedio pokraj prozora: – Prniću, otvori prozor, ova je sparina neizdrživa…

Zarazni smijeh cijelog razreda potvrdio je da smo shvatili profesora.

Inače prema popisu stanovništva iz 2001. u 13 naselja Republike Hrvatske živi 20 Prnića obitelji s 59 duša, a najviše ih je: u Zagrebu (tri obitelji, 11 duša), Splitu (3, 10), Potomju na Pelješcu (1, 8).

Upravo iz Potomja (Pelješac) je Božo Prnić (1963-2020), vrsni hrvatski automobilist koje je uspješno nastupao u svom bolidu Formula Opus Lotus. Bio je član AK Pelješac Racing.

Prezimena Prdić i Prdavica

Dakako u Hrvatskoj je još nekoliko prezimena, izvedenih od vulgarnog glagola prditi sa značenjem puštati vjetrove (plinove) iz crijeva, ali i lupetati gluposti, pričati besmislice. Prdić je ponajprije prezime lećevačko-mućkog područja u Dalmatinskoj zagori.

Prdići su zabilježeni u austrijskom zemljišniku iz 1835. godine, i to:

• u Lećevici je tada domove imalo šest Prdića obitelji (u izvorniku Perdić, a čitalo se Prdić), kojih su domaćini bili: Šimun na kućnom broju 20 naselja Lećevica, Nikola (21), Mijo (22), Nikola drugi (23), Luka (24) i Jure (25);
• u Ogorju Gornjem pokraj Muća 1835. zabilježene su tri obitelji Prdića roda: Barišina, Petrova i Šimunova (u izvorniku također Perdić).
  Prema popisu stanovništva Hrvatske iz 1948. u Lećevici je živjelo 10 Prdića obitelji s 44 duše, dok su u Ogorju Gornjem tada upisane dvije obitelji i njihovih 12 duša s tim prezimenom.

Te 1948. u Splitu je prebivala tročlana obitelj s preoblikovanim prezimenom Perdić, ali i jedan samac s prezimenom Prdić.

Naime, prezime Perdić sadržavalo je tzv. vokalno „r“, koje se pisalo kao „er“ i „ar“, a čitalo se kao „r“. Zamjena prezimena Prdić s oblikom Perdić je ustvari vraćanje na nekadašnji pisani oblik tog prezimena, što se pisalo Perdić, ali se čitalo Prdić.

Godine 1968. gotovo svi su se Prdići iz Ogorja Gornjeg opredijelili za novo prezime Barišić, izuzev dvočlane obitelji koja je ostala vjerna prezimenu Prdić.
Što se pak tiče promjena u Lećevici, stanje izgleda ovako: dvije obitelji sa šest duša opredijelile su se za novi oblik prezime Perdić; tri pak obitelji s 10 članova ostale su vjerne starom prezimenu Prdić; jedna dvočlana obitelj s prezimenom Prdić našla je treće rješenje: umjesto za Perdić odlučila se za preoblikovano prezime Per(d)ić = Perić.

R. Milićević među hercegovačkim navodi i prezime Prdavica u Konjskom (zubački kraj trebinjskog područja). Prezime su dobili nakon što se nekom njihovu davnom pretku „omaklo“ na nekom važnom skupu, i to “i glasno i dugotrajajuće“, pričaju nositelji tog prezimena. Dio zubačkih Prdavica nakon odseljenja u zapadnu Srbiju (valjevski kraj) pobrinuo se za promjenu u novo prezime – Jovanović.

Slična jezičnog postanja su i hrvatska prezimena: Prdelet (u Makarskoj sedam obitelji, 17 duša); Prđan (u dva naselja pokraj Svetog Ivana Zeline dvije obitelji sa šest osoba); Prđokaj (u Velikoj Pisanici tročlana obitelj); Prđun (u osam hrvatskih naselja 22 obitelji s 49 duša); a najviše ih je u dvama naseljima pokraj Novog Marofa: u Jelinščaku (8,13) i Donjem Makojišću (3, 10).

Prezimena Šupak i Šupek

U „nepristojna“ spada i prezime Šupak, istovjetno s vulgarnim nazivom otvora na kraju debelog crijeva, koji se naziva anus (analni otvor) i čmar.
Prema popisu iz 2001. u 15 naselja Republike Hrvatske živi 45 obitelji i 115 osoba s prezimenom Šupak. Najviše ih je, gotovo dvije trećina, na riječkom području: u Grobniku, općina Čavle (12 obitelji 34 duše), Rijeci (14, 34), Podčudniću, također u općini Čavle (3, 10), itd.

Šupek, kajkavski oblik tog prezimena, nosi 15 obitelji s 67 duša, koji su raspoređeni u 10 naselja: u Zagrebu (16 obitelji, 43 duše), Čavlima (1, 6), Rijeci (2, 4), itd.

Ovom prigodom ne treba zaobići ni prezime Šupe, najzastupljenije na šibenskom području; u 19 naselja Republike Hrvatske živi 129 obitelji i 371 duša s prezimenom Šupe: u Šibeniku (56 obitelji, 153 duše), Gradini pokraj Šibenika (21, 86), Radonićima pokraj Šibenika (7, 17), Zagrebu (21, 50), Zadru (5, 14) itd.
To prezime sadrži arhaični oblik pridjeva šup sa značenjem šupalj, praznoglav.

Slična jezičnog postanja su i hrvatska prezimena: Šupeljak, Šupeljaković, Šupeljinac, Šuper, Šuperak, Šuperba, Šuperina.

Prezime Guzina

Prezime Guzina i još 15 sličnih prezimena u Republici Hrvatskoj izvedeno je od riječi guzica, vulgarnog naziva dijela ljudskog tijela, na kojem se sjedi, a koje se još zove i stražnjica, zadnjica, rit, dupe, kanta.

S ovim prezimenom prvi put sam se susreo pedesetih godina prošlog stoljeća, kad sam kao petnaestogodišnjak od starijih saznao da je na svim papirnim novčanicama tadašnje Jugoslavije posve čitko otisnuto ime guvernera Narodne banke SFRJ Vojina Guzine (i latinicom i ćirilicom), koji je tu dužnost obavljao od 1953. do 1958. godine.

Osobu s prezimenom Guzina uživo sam upoznao u liku i djelu mog tadašnjeg (danas odavno pokojnog) kolege novinara TV Sarajevo Ilije Guzine, kojeg u početku nitko u redakciji nije oslovljao prezimenom, već su mu svi obraćali imenom. Jednom zgodom zazvoni telefon, najbliži Ilijinom mjestu sjedenja, on se javi i ubrzo sugovorniku objasni da s njim razgovara i glavom i bradom Ilija Guzina. On također potvrdi onom s druge strane žice da su oni stvarno zemljaci iz Fojnice pokraj Gacka, u istočnoj Hercegovini.

Malo kasnije Ilija je objasnio da je na prezime Guzina, koliko god nekom izgledalo nepristojno ili smiješno, iznimno ponosan, dodajući da su se njegovi preci prezivali Perovići, ali su nakon bijega zbog krvne osveta sklonili u Nikšić, koji je tada pripadao Hercegovini. Odatle su ih begovi Mušovići otjerali jer nisu htjeli prijeći na islam, a kad su isto odbili i sljedećem gospodaru Dizdar-agi, onda ih on „kazni“ tako da će u sve službene knjige biti upisivani s prezimenom Guzina.

Ljudi odista imaju različite razloge za ponos…

U Hrvatskoj prema popisu iz 2001. Guzine žive u šest naselja s isto toliko obitelji, od kojih je pet jednočlanih i jedna s dva člana (Velika Ludina u Moslavini).

• Prezime Guzalić: u Pofukima (sic!) pokraj Križevaca (osam obitelji, 21 duša) i Križevcima (2, 7).
• Prezime Guzan: u Strmcu pokraj Svete Nedjelje (2, 7), Zagrebu (2, 3) i Prhoću pokraj Jastrebarskog (1, 4).
• Prezime Guzanić: u Leknenom pokraj Velike. Gorice (5, 10), Trnju pokraj Velike Gorice (2, 5).
• Prezime Guzanović: u Dragi pokraj Velike (2, 6) i Kaptolu pokraj Požege (2, 5).
• Prezime Guzej: u Zagrebu (2, 3).
• Prezime Guzelj: u Gradišćaku pokraj. Svetog Martina na Muri (1, 1) i Rijeci (2, 2).
• Prezime Guz: u Koprivničkom Ivancu (2, 7) i Trnovcu Bartolovečkom (1, 3).
• Prezime Guzić: u Belom Manastiru (3, 10), Benkovcu (9, 31), Perušiću Benkovačkom (24, 68) i Zadru (6, 20).
• Prezime Guzijan: u Buzetu (1, 2) i Zagrebu (1, 1).
• Prezime Guzin: u Metohiji pokraj Stona (1, 4), Vrbovskom (1, 2) i Zagrebu (1, 1).
• Prezime Guzmić: u Požegi (4, 13) i Zagtebu (3, 10).
• Prezime Guzobad: u Lukoranu na Ugljanu (3, 5), Rijeci (2, 2) i Zadru (3, 12).
• Prezime Guzović: u Drenju Brdovečkom (1, 4), Rijeci (2, 3) i Velikom. Grđevcu pokraj Zagreba (1,1).
• Prezime Guzovski: u Osijeku i Vukovaru po jedna četveročlana obitelj.

Prezimena Dupalo i Dupanović

Drugi, također vulgarni naziv stražnjice je dupe. S jezičnog motrišta naziv je nastao od osnove dup imenice duplja sa značenjem „rupa u drvetu, stablu“, kao i još nekoliko izvedenica: dupašce, dupešce, dupence, dupetina, dupeško, dupeška. Mađari su pozajmili naziv dupe iz južnoslavenskih jezika.
Od imenice dupe izvedeno je sedam hrvatskih prezimena (popis iz 2001.).

• Prezime Dupalo: u Dvoru, Grmušanima pokraj Dvora i Blacu (neretvanskom) po (jedna obitelj, jedan član), Rujevcu pokraj Dvora (5, 8), Sunji (1, 5), Novom Selu Palanječkom pokraj Siska (1, 2), Sisku (2, 4), Sunji (1, 5), Vukovaru (2, 6) i Zagrebu (2, 3);
• Prezime Dupan: u Belišću i Novakima Bistranskim po (jedna obitelj, pet duša), Gatu pokraj Belišća (1, 1), Josipovu pokraj Sopja (2, 3), Osijeku (2, 4), Rezovcu pokraj Virovitice (1,3), Rušanima pokraj Gradine (5, 12), Slatini (2, 3), Strugi Nartskoj (1, 4) i Zagrebu (5, 15);
• Prezime Dupelj: u Daruvaru (jedna oobitelj, dvije duše), Dežanovcu (2, 5), Donjoj Stubici (2, 3), Gornjoj Podgori pokraj Stubice (10, 27), Hruševcu pokraj Stubice i Makarskoj po (1, 1), Matencima pokraj Stubice (1, 5), Milekovu Selu pokraj Stubice (3, 8) i Zagrebu (14, 34);
• Prezime Dupin: u četiri sela općine Krašić: u Čunkovoj Dragi, Rudama Pribićkim, Pribiću Crkvenom po (jedna obitelj, dvije duše) i Dolu (1, 5); Draganiću (1,3 ), Dugom Selu (2, 4), Karlovcu (3, 8). Kutini i Samoboru po (1, 1), Zagrebu (8, 17);
• Prezime Dupko: u Podstrani pokraj Splita (jedna obitelj, tri duše), Selnici pokraj Marije Bistrice (6, 18), Starom Petrovu Selu (1, 2), Veleškovcu pokraj Zlatar-Bistrice (1, 4), Velikoj Gorici (1, 5), Zagrebu (6, 17) i Zaprešiću (1, 1).

Ovoj skupini pripadaju i prezimena: Dupanović, Duparov, Duparova, Dupca, Dupček, Dupčić, Dupelnik, Duper, Dupić, Dupković, Dupor, Dupski, Dupuis i Dupoy.

U Valpovu je 21. listopada 2023. godine, u sklopu ovogodišnjeg Mjeseca hrvatske knjige, u kapeli Sv. Trojstva u Dvorcu Normann-Prandau, predstavljena knjiga Zdravka Birovljevića „Spomenica Vošćarkinih – Birovljevići kroz prošlost Valpova“.

Kako je dr.sc. Dinko Župan, kao recenzent, predstavljajući knjigu rekao „Spomenica Vošćarkinih – Birovljevići kroz prošlost Valpova“ izuzetno je vrijedna knjiga nastala kao inovativan model pisanja obiteljske povijesti, osvježenje je na historiografskoj sceni, ne samo na području Valpovštine.

S predstavljanja knjige Spomenica Vošćarkinih – Birovljevići kroz prošlost Valpova

Knjiga Spomenica Vošćarkinih – Birovljevići kroz prošlost Valpova koja je pred čitateljima plod je nedvojbeno najopsežnijega rodoslovnog istraživanja u Valpovu dosad. Zapravo, tek rijetki rodoslovci, ne samo valpovački, mogli bi ustvrditi da su ovako duboko proniknuli u svijet rodoslovlja. Zdravkova Spomenica je u samom vrhu i po kvaliteti podataka o mnogobrojnim valpovačkim starinačkim obiteljima, prvenstveno Birovljević, ali i o drugim davnašnjim i današnjim stanovnicima Valpova, o njihovim životima, radu i sudbinama.

Knjizi su prethodila dugotrajna i temeljita istraživanja u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Državnom arhivu u Osijeku i Župnom arhivu Župe bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije u Valpovu. Početak je bio u Župnom arhivu u studenome 2014. godine i do kolovoza 2019. godine, prema arhivskoj evidenciji korisnika, autor je u Arhivu boravio 129 puta.

S predstavljanja knjige Spomenica Vošćarkinih – Birovljevići kroz prošlost Valpova

Sadržaj knjige je raspoređen u tri dijela: tekstualni dio, rodoslovne tablice i prilozi (fotografije, inačice osobnih imena, kazalo prezimena). Tekstualni dio Priče o Vošćarkinima ima sedam poglavlja: prvo o prezimenu i obiteljskom nadimku, pet poglavlja o razdobljima od XVIII. do XXI. stoljeća (1. – 11. generacija) i sedmo poglavlje o obiteljskim zanimljivostima. Uvodno, autor nas upoznaje s nastankom prezimena Birovljević i obiteljskoga nadimka Vošćarkini. Slijedi sažeti prikaz demografske slike Valpova postosmanskog, a potom i drugih razdoblja te se daje opis pojave Birovljeva/Birovljevića u Valpovu u prvoj polovici XVIII. stoljeća. Nastavlja se s podacima o jedanaest generacija predaka odnosno potomaka Birovljevića i njihovom 300-godišnjem udjelu u povijesti Valpova. Pritom doznajemo mnogo o njihovim boravišnim mikrolokacijama, načinu života, stambenim prilikama, zanimanjima, gospodarskim aktivnostima, obrađivanju zemljišta, raširenosti, pismenosti, razvijenosti naselja i njegovom društvenom životu. U odjeljku Zanimljivosti autor vrlo domišljato prikazuje iz kojih obitelji su mlade udavane u obitelj Birovljevića. Također inovativan je i prikaz u koje obitelji su se udavale mlade iz obitelji Birovljević. Ovim je na primjeru obitelji Birovljević posebno naglašena isprepletenost i rasprostranjenost srodničkih veza mnogih valpovačkih obitelji, što je bilo donedavno gotovo nepoznato ili je bilo poznato tek djelomično i to manjem broju Valpovčana.

Nakon šahovskih knjiga Zdravka Birovljevića, monografija Sedma viteška vještina u Valpovu (2002.) i Čar prstena (2011.), knjigom Spomenica Vošćarkinih od istoga autora podaren nam je novi vrijedan doprinos lokalnoj povjesnici Valpova. Ovom knjigom Zdravko je uspio dati vjeran prikaz dijela rodoslovne zavičajne prošlosti kao značajan prilog rodoslovnim istraživanjima. Ujedno, budućim proučavateljima ove problematike ponudio je model kako treba studiozno pristupiti izradi rodoslovnoga stabla, a nama čitateljima omogućio je dragocjena saznanja o jednoj važnoj mikrohistorijskoj temi.

Milan Salajić, Dragan Milošević

Belišće, Valpovo, 29. listopada 2023. godine

Prezime Burburan endemsko je prezime. Kontinuirano se javlja u prezimenskom korpusu na cijeloj okomici cresko-lošinjske i riječke prošlosti te ga, osim u ovome arealu, nema ni u jednom drugom antroponimikonu. Ono je, dakle, dio tankog odnosno ekskluzivnog, a ne reprezentativnog sloja prezimenskog leksika Hrvatske.

Burburan je jedno od najrjeđe prisutnih prezimena u Hrvatskoj. Nosi ga veoma mali broj žitelja: svega kojih četrdesetak. Nešto više od polovice njih živi u gradu Rijeci, a ostali na području grada Kastva, zatim u mjestima Permani (općina Matulji) i Nerezine (otok Lošinj) te u naselju Porozina (otok Cres). Ovo su trenutno najtočniji podaci jer, nažalost, popis stanovništva Republike Hrvatske iz 2021. godine nije još u cijelosti obrađen.

Prema popisu stanovništva 1948. godine: u Rijeci je živjelo 9 osoba s tim prezimenom ( svi su se u taj grad doselili iz creskog naselja Dragozetići); u gradu Cresu 2, u Dragozetićima 31, u Osoru 4, a na otoku Lošinju: njih 8 u Nerezinama te 5 u Svetom Jakovu. Prema popisu 2001. godine: u Rijeci ih je bilo 20, u naselju Porozina 2, u Osoru 2, u Nerezinama 4 i jedna osoba u Malom Lošinju.

Nekoliko naraštaja više obitelji Burburan iz naselja Dragozetići, fotografija snimljena 80-ih ili 90-ih godina 19. stoljeća.

Panorama naselja Dragozetići (otok Cres)

Od ostalih zemalja u Europi, prezime Burburan postoji još samo u Italiji, Švedskoj i Velikoj Britaniji. Svi nositelji ovog prezimena u Italiji (njih oko 15) djeca su i/ili ostali potomci, sada već pokojnih iseljenika ( tzv. esuli ) koji su po završetku Drugog svjetskog rata s cresko-lošinjskog otočja izbjegli na Apeninski poluotok. Prema portalu cognomix.it (Diffusione del cognome Burburan), oni danas imaju prebivališta u sljedećim gradovima i regijama: Milano, Monza, Rim, Genova , Ancona , Rieti i Macerata.

U Švedsku se, krajem 70-tih prošlog stoljeća, odselio rođeni Riječanin Josip (sada se zove Josef) Burburan. Tamo je, oženivši se Šveđankom, zasnovao četveročlanu obitelj. U Londonu, prijestolnici Ujedinjenog kraljevstva, već nekoliko godina ( sa svojom obitelji) živi Viktor Burburan, rođeni Riječanin.

Po pretraživačkim alatima web-stranice forebears.io, prezime Burburan najčešće je u Sjedinjenim Američkim Državama (nosi ga oko 60 osoba). Najveći dio njih potomci su prvih doseljenika s otoka Cresa i Lošinja. Osim već navedenih zemalja Europe, prezime Burburan postoji i u Australiji (njih 4) te u Brazilu (4 osobe).
Prema dokumentima o imigracijama u Brazil, koje posjeduje Arquivo Publico do Estado de Sao Paulo (arquivoestado.sp.gov.br/web), Anton Burburan- rođen u naselju Dragozetići (otok Cres) – stigao je u Brazil 14. 01 1952. godine. On je u toj zemlji zasnovao obitelj sa suprugom koja je tamo prispjela kao emigrant iz Nizozemske. Današnji nositelji ovog prezimena u Brazilu, njihovi su potomci.

Moguća povijesna rekonstrukcija

Do ozbiljnijih i relevantnijih podataka o porijeklu ovog prezimena moguće je bilo doći tek na osnovu zabilježbi pronađenih u rijetkim povijesnim spisima. Na temelju proučavanja fonda Državnog arhiva u Rijeci pod nazivom „Zbirka matičnih knjiga s primorsko-goranskog područja, istočne Istre i kvarnerskih otoka“, koji ima oznaku HR -DARI – 275 (razdoblje 1564 – 1949) , utvrđeno je da se osobe s prezimenom Burburan najranije pojavljuju u matičnim knjigama u naselju Dragozetići.

U matičnim knjigama Grada Cresa i Osora (Osorske biskupije) ovo se prezime pojavljuje kasnije pa se pretpostavlja da su u taj dio otoka prvi od Burburana doselili upravo iz Dragozetića. Zbog nedovoljne istraženosti, a uslijed nedostupnosti eventualno drugih relevantnih pisanih dokumenata, navedenu tvrdnju ipak treba prihvatiti s određenom dozom rezerve.

Najstariji do sada poznati spomen prezimena Burburan datira s kraja 15. stoljeća. U zbirci službenih dokumenata, naslovljenoj: „Frammenti di Terminazioni ducali del Comune di Portole d’Istria“ (Odlomci duždevih završnih izvještaja Općine Oprtalj) – arhivske signature „BEE 16“ – koja se čuva u Diplomatičkom arhivu Gradske knjižnice „Attilio Hortis“ u Trstu, Italija (Biblioteca Civica „Attilio Hortis“ di Trieste, Sezione Archivio Diplomatico) nalazi se zapisnik s javnog skupa održanog pod svodom lože Općine Oprtalj (Istra), dana 15. studenog 1499. godine.
U tome je dokumentu zapisano kako je Mattio Burburan (inače rodom s otoka Cresa, a žitelj Oprtlja)) predvodio raspravu s predstavnicima duždeve i Oprtaljske općinske vlasti oko prijepora proizašlih vezano uz način i troškove ustroja posade mletačke galije „Giusti Napoletano“ u svibnju te 1499. godine.Ta se galija pripremala za Drugi rat Venecije protiv Osmanlija (rat je trajao od 1499. do 1503. godine) u borbi za prevlast na istočnom dijelu Mediterana.

U spomenutoj zbirci tršćanskog arhiva nalazi se i dokument datiran 10. studenog 1501. godine, naslovljen „Chiudere i denari in una cassa“ (Pohranjivanje novca u jedinstvenu blagajnu), a u kojem se ponovno spominje ime Mattio Burburan, kao prisutnog na sjednici Oprtaljske općine oko odlučivanja o financijama te komune. Iz toga možemo zaključiti da je taj Mattio, očigledno, bio uvaženi član tadašnje Oprtaljske zajednice.

Dragozetići na otoku Cresu

Iz izloženog proizlazi da je upravo naselje Dragozetići ishodišna točka nastanka prezimena Burburan. Dragozetići je središnje naselje cijelog sjeverozapadnog dijela otoka Cresa. Sjeverni dio otoka Cresa najviši je i kopnu najbliži dio otoka koji dominira nad dvama važnim pomorskim prolazima : Velim i Srednjim vratima. Smještaj na ulazu u Riječki zaljev, kontaktni prostor Mediterana i razvijenog europskog zaleđa, imao je oduvijek posebno važnu stratešku ulogu.

Župa Dragozetići (zaštitnici su sv. Fabijan i sv. Sebastijan) utemeljena je 1632. godine. Iznad naselja prolazi glavna prometnica Porozina – Dragozetići – Cres – Lošinj. Naselje još uvijek ima točno 104 kućna broja, ali danas broji svega kojih petnaestak stalnih stanovnika. Prema popisu iz 1927. godine zabilježen je najveći broj žitelja: ukupno njih 331.

Prema Andre Mohorovičiću, Dragozetići bi moglo biti jedno od najstarijih naselja na otoku Cresu; najbliže je istarskoj obali i sasvim izolirano od starih mjesta Beli i grad Cres. O samim počecima naselja nema sigurnih podataka. Prema nekim izvorima, prva kuća potječe iz 1200. godine, ali nije bilo moguće pronaći tragove njezine izgradnje. Nedaleko Dragozetića nalazi se brdo Halm (431 m) na kojem su pronađeni ostaci jedne od 29 utvrda-gradina na otoku Cresu iz brončanog i željeznog doba. Osim kao utvrde, gradine su se koristile i kao povremena naselja-stanovi za ispašu stoke.

Unutrašnji smještaj Dragozetića posljedica je u prvom redu nepovoljnih prirodnih uvjeta (brdovitost kraja, strme i slabije razvedene obale i oskudica obradiva tla) prema kojima je čovjek prilagodio svoju gospodarsku aktivnost i izgradio svoje naselje. Lokacija naselja, smještenog na prisojnoj padini iznad plodnog polja Sad- na visini od 279 metara nad morem, bila je uvjetovana prvenstveno mogućnostima iskorištavanja agrarnog zemljišta u tom polju kao i okolnim dolovima.

Uz poljodjelstvo, stoljećima su osnova egzistencije mještana Dragozetića bili još i eksploatacija bujne šume (izvoz ogrjevnog drva prema Veneciji, Chioggi i Ravenni bili su sve do Drugog. svjetskog rata veoma važan izvor prihoda za dio stanovništva; uvale Porozina i Pragajena bile su najvažniji izvozni punktovi creskog drva), zatim ekstenzivno ovčarstvo i stočarstvo te u nešto manjoj mjeri ribarstvo i pomorstvo.

Preslika jedne od stranica iz Matične knjige umrlih koja se vodila pri Župnom uredu Dragozetići: u predzadnjem redu popisa umrlih zabilježen je datum 13. lipnja 1836. kada je umro Gaetanno (Gaetanus) Burburan

Porijeklo prezimena Burburan, i što ono zapravo znači

Općenito se smatra kako su svi primjeri prezimena prvotno bili samo nadimci te kako su tek konverzijom preuzeli ulogu znaka za prezimensku identifikaciju. Između značenja kakvo se u prezimenima danas javlja u komunikaciji i značenja kakvo je u prezimenima bilo u trenutku njihova nastanka postoji vrlo velika razlika.

Danas ova vrsta jezičnih znakova nema značenja, osim, dakako, značenja „prezimena“. Priroda prezimena kao znaka jest, mogli bismo reći, „u značenju bez značenja“ jer se u korist osnovnog značenja, tj. značenja prezime , potiru sva ostala značenja.

Prezimena su stabilna i nasljedna. Zbog ovih se njihovih odlika njima najpotpunije ostvaruje identifikacija članova nekoga društva u odgovarajućem vremenu i prostoru. Prezimena su, kao i svi ostali antroponimi, prije svega, jezični znakovi. Bez jezične analize njihovih signala nije moguća analiza nejezičnih fenomena koji su odraz odnosa jezični znak, motiv njegova nastanka te vrijeme i prostor, u kojem je znak vršio svoju ulogu u komunikaciji.

Prezime Burburan nastalo je u jezičnom dodiru idioma talijanskog i hrvatskog jezika, u povijesnom okviru u kojem je jezično prožimanje bilo dugotrajan proces od značajnije simbioze romanskog i hrvatskog etnosa, u trajanju od XI stoljeća pa sve do naših dana. Svi dijalekti, narječja, varijeteti, idiomi, odnosno mjesni govori duž hrvatske jadranske obale i priobalja te na otocima, imaju patinu mediteranske civilizacije.

Prezime Burburan nema hrvatske jezične korijene u sebi. Porijeklo tog prezimena je talijansko (u jednom od dijalekata talijanskog govornog područja), što je u skladu s poviješću ovih krajeva, koje je bilo povezano s Serenissimom i regijom Marche. Mletačko višestoljetno vladanje dovelo je u blizak odnos s Italijom gotovo pa cjelokupnu obalu s otocima, od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga uzduž jadranske obale. (izuzev grada Rijeke) čime je došlo do simbioze romanskog i hrvatskog etnosa.

U jezičnom smislu prezime je izvedeno od talijanske riječi burburana, što znači isto što i tramontana , a u dijelu hrvatskog govora označava osobu koja dolazi sa sjeverozapadnog dijela nekog područja na kojem puše vjetar sjeverac odnosno tramontana. Ovaj je antroponim motiviran prirodnom /geografskom sredinom.

Leksem la burburana dio je rječnika arhaičnih dijalekata Apeninskog poluotoka, romanjolskog tipa, koji prevladavaju u regiji Marche (Ancona, Pesaro i Urbino, Montefeltro, općina Frontino) . Obzirom na tu arhaičnost, ovu riječ gotovo je nemoguće pronaći u suvremenim rječnicima talijanskog jezika.

Tijekom povijesti, postojali su vrlo intenzivni trgovački i pomorski odnosi između područja Rijeke i Riječkog zaljeva i regije Marche.Veliki broj riječi romanskog podrijetla može se protumačiti kao posljedica stoljetnoga intenzivnoga jezičnog i kulturnog kontakta čakavaca, odnosno cekavaca sjevernog dijela Cresa i govornika romanske jezične skupine. Uslijed toga mnogi su otočani bili bilingvalni, postojale su uzajamne posuđenice, pa su onda i najsiromašniji slavenski govori postupno bivali obogaćivani mediteranizmima i obrnuto.

Sva se prezimena etnonimskog podrijetla s talijansko-hrvatskim jezičnim odlikama nalaze u većem ili manjem dijelu areala kojemu protežitost možemo odrediti na otočnom pojasu od Cresa, Lošinja i Krka, preko Raba, Paga, Prvića, Brača, Hvara, Korčule pa sve do Visa i Lastova, a na kopnenom dijelu priobalja od gotovo svih istarskih gradova: od Umaga, Poreča, Rovinja i Pule na zapadnoj obali istarskog poluotoka, preko Opatije, Rijeke, Zadra, Šibenika, Trogira, Splita do Dubrovnika.

Prema zgodnom tumačenju talijanskih dijalektologa, vezano na leksem burburana radi se o onomatopejskoj tvorbi, tvorbi koja proizlazi iz zvuka BU kojim se oponaša i označava te ostavlja dojam cviljenja, kmečanja, hujanja vjetra, zatvorenim ustima, i UFF, ali više kao BRRR…, odnosno produljeno puhanje/dahtanje, kako bi se doživio dojam stvarne i prave hladnoće i ledenosti tog vjetra. U organskom idiomu govornika Dragozetića naglasak je na zadnjem slogu prezimena Burburan.

Na širem području naselja Dragozetići udomaćen je bio autohtoni cekavski govor (cekavica), koji spada u poddijalekt otoka Cresa – jedan od četiri utvrđena poddijalekata čakavskog ekavskog dijalekta. Taj se govor razvio kao posljedica raznih otočnih mijena, a zahvaljujući svome zemljopisnom položaju predstavlja možda najčišći idiom otoka Cresa, koji je najbolje očuvao svoje izvorne značajke i koji pokazuje najveće bogatstvo izraza. Nažalost, danas postoji još veoma mali broj živućih govornika tog varijeteta.

Prezime Burburan na Filipinima

Alat internetske web stranice forebears.io, za proučavanje i istraživanje rodoslovlja, prezimena i imena, sadrži podatak o tome da najveći broj ljudi s prezimenom Burburan (njih čak oko 500 ) živi na Filipinima. Ovo mi je saznanje u prvi mah djelovalo poprilično zbunjujuće, uslijed nemogućnosti da pronađem ikakvu logičnu poveznicu s prethodnim spoznajama. Zbog toga sam tu činjenicu ostavio za kraj ovoga prikaza. Naknadnim istraživanjima naišao sam na objašnjenje kako između nositelja prezimena Burburan u toj dalekoj azijskoj zemlji i onih u Europi, Brazilu i najvećem broju njih u Sjedinjenim američkim državama, zapravo ne postoji bilo kakva genetska veza.

Riječ burburan na jeziku filipinskog naroda Ilocano (Ilokano) doslovno znači dugodlaki pas. Dakle, prezime Burburan na Filipinima pripada skupini prezimena zoonimske motivacije. Osim metaforizacije (nadimak, profilaksa, praznovjerje) valja imati na umu i metonimijske odnose u imenovanju, a kojima se uspostavlja određeni odnos bliskosti čovjeka prema životinji. U najširem smislu to je zanimanje , odnosno lov, uzgoj, prodaja (primjerice stoke) i slično.

Vezano na prisutnost prezimena Burburan na Filipinima, nemoguće nam je sa sigurnošću utvrditi radi li se o motivaciji prema zanimanju ili o nadimačkom prezimenu koje je bilo motivirano nazivom za životinju (psa). Ako je to prezime na Filipinima nastalo prema zanimanju, onda se ono tek jednim svojim dijelom motivacijski oslanja na zoonim.

Ilocano (Ilokano) je jezik naroda Iloco (Iloko), treće po brojnosti i raširenosti među etničkim skupinama Filipina. Njihova najgušća naseljenost je na sjeverozapadnom dijelu obalnog područja najvećeg filipinskog otoka Luzon. Najveću skupinu Filipinaca koja je emigrirala u SAD čine upravo pripadnici naroda Iloco (Iloko), a najviše ih ima u Kaliforniji te na otočju Hawaii. Pojedinci iz te etničke skupine u državama SAD nositelji su i prezimena Burburan.

Izvori građe (uz one već navedene u tekstu):

1. Aurati Agostino, Vocabolario dialettale del contado Urbinate, Accademia Rafaello, Urbino, 1983
2. Bjelanović Živko, Onomastičke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2007
3. Fabijanec Florence Sabine, Trgovački promet Kvarnera na Jadranu krajem Srednjeg vijeka, HAZU, Zagreb, 2007
4. Spallacci Giulia, I commerci adriatici e mediterranei di Ancona nel XV secolo, CLUEB, Bologna, 2020
5. Stražičić Nikola, Otok Cres, Otočki ljetopis Cres-Lošinj br.4, Mali Lošinj, 1981
6. Rubinoi Carl Ralph Galvez, Ilocano Dictionary and Grammar, University of Hawaii Press , 1971
7. www.academiadlapula.it/vocabolarie
8. https://yodisphere.com/2022/09/Ilocano-People-history-Culture.html

Posljednjih nekoliko godina u medijima se razmjerno često pojavljuju članci o tome da su Ministarstvo uprave, Ministarstvo kulture ili neka od županijskih institucija nadležnim biskupijama vratili matične knjige koje su župnim uredima oduzete nakon II. svjetskog rata. Pojedinci zainteresirani za istraživanje obiteljskog rodoslovlja pitaju nas hoće li to i na koji način olakšati njihovu potragu za podacima o njihovim precima. Odgovoriti na to pitanje nije nimalo jednostavno. Evo i zašto: nakon preuzimanja vlasti 1945. godine komunističke su vlasti uz niz novih zakona donijele i neke koji su regulirali odnose države i crkve. Zakonom o državnim matičnim knjigama od 1. travnja 1946. određeno je da sve crkvene matične knjige (a drugih nije ni bilo, jer su taj dio obiteljske administracije u prethodnom razdoblju obavljale isključivo crkvene vlasti) moraju zaključiti i predati državnim matičarima, odnosno, novouspostavljenim matičnim uredima kako bi se uspostavili civilni registri.

Ideološka zaslijepljenost i zlorabljenje zakonskih odredbi

No, kako u impresivnom znanstvenom radu naslovljenom “Oduzimanje crkvenih matičnih knjiga u Hrvatskoj u vrijeme komunizma” objavljenom 2008. godine u časopisu “Croatica Christiana periodica” (dostupno preko poveznice https://www.croris.hr/crosbi/publikacija/prilog-casopis/144630) piše povjesničar Miroslav Akmadža, predstavnici državnih vlasti zaduženi za provedbu navedenoga Zakona, često su što zbog pogrešnog tumačenja, što namjerno, zlorabili navedeni zakon te oduzimali i one crkvene knjige koje su bile čisto crkvenog karaktera, kao npr. stališi duša, stare glagoljske knjige i sl., što je izazivalo oštre prosvjede crkvenih vlasti koje su zahtijevale povratak navedenih knjiga, ali i vjernika u pojedinim župama. Kronike primjerice bilježe da je u Novalji na otoku Pagu jedna skupina, sastavljena pretežno od žena, upala u Matični ured i slavodobitno vratila te knjige u župni ured, ali samo zakratko jer je policija ponovno odnijela te knjige, a najglasniji u tom prosvjedu osuđeni su na zatvorske kazne.

U siječnju 1949. objavljen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnim matičnim knjigama kojim je bilo predviđeno novčano kažnjavanje ili kažnjavanje popravnim radom vjerskih predstavnika koji izvrše nove ili naknadne upise u matične knjige koje su zaključene. Također je bilo zabranjeno krštenje djece ili pogreb obaviti prije nego se podaci o rođenom ili umrlom unesu u državne matične knjige. Predstavnici državnih i crkvenih vlasti različito su tumačili navedeni Zakon, što je dovodilo do problema u provedbi Zakona te vrlo čestih kažnjavanja svećenika, čak i retroaktivno. To je izazvalo negodovanje i prosvjede crkvenih vlasti, pa su navedene odredbe ukinute Krivičnim zakonom u srpnju 1951., te su se od tada krštenja ili pogrebi mogli obaviti i prije nego se rođenje ili smrt prijave državnom matičaru. Međutim, pitanje povrata oduzetih matičnih knjiga time nije riješeno te su se sporenja u svezi – piše Akmadža – nastavila i narednih godina.

Prije povrata dvostruka verifikacija

Problem je načelno riješen “Sporazumom o povratu crkvenih matičnih knjiga, knjiga stanja duša, ljetopisa i drugih knjiga koje su u vrijeme komunističkog režima nezakonito oduzete Katoličkoj crkvi poslije 1945.” kojeg su 31. listopada 2005. potpisali tadašnji predsjednik Hrvatske biskupske konferencije (HBK) kardinal Josip Bozanić i hrvatski premijer Ivo Sanader.

U tom se Sporazumu, sklopljenom slijedom zaključaka mješovita komisije predstavnika Katoličke Crkve i Republike Hrvatske, a na temelju članka 13. stavka 5. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 2/97), utvrđuje se (čl. 1) neprijeporno crkveno vlasništvo matičnih knjiga, knjiga stanja duša, ljetopisa i drugih knjiga nastalih djelovanjem Katoličke crkve, a koje su oduzete župama i drugim crkvenim ustanovama nakon 1945. godine, te se danas nalaze u državnim arhivima, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, knjižnicama, muzejima, matičnim uredima i drugim javnim ustanovama.

U nastavku se predviđa da će na pismeni zahtjev pojedine biskupije u Republici Hrvatskoj, a koji treba biti upućen Ministarstvu kulture, Središnjem državnom uredu za upravu i Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, svako od tih tijela najkasnije u roku od šest mjeseci identificirati i popisati navedene knjige (čl. 2). Ti će popisi zatim biti dostavljeni biskupijama na verifikaciju, nakon čega će nadležno državno tijelo dati naputak i nalog za njihov povrat biskupijama na čijem se području nalaze župe i druge crkvene ustanove kojima su oduzete spomenute knjige.

No, u čl. 3 Sporazuma se ističe da se knjige koje su još potrebne za rad matičnih ureda moraju prije povratka biskupijama digitalizirati radi omogućavanja rada matičnih ureda, s time da će jedna digitalizirana kopija s knjigama biti predana i biskupijama. Biskupije koje ne mogu osigurati odgovarajuće uvjete za čuvanje i davanje na korištenje spomenute građe ili one koje to žele, mogu (čl. 4) sklopiti s Ministarstvom kulture, Središnjim državnim uredom za upravu te Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti ugovor o njezinoj trajnoj ili privremenoj pohrani. U nastavku se (čl. 5) navodi da će Ministarstvo kulture na zahtjev pojedinih biskupija pomagati u očuvanju te arhivske građe u skladu s propisima Republike Hrvatske, kao i da se matične i druge knjige iz ovog Sporazuma na digitalnom i filmskom mediju, koje se nalaze u Državnim arhivima ili drugim ustanovama, a služe kao sigurnosna kopija, mogu davati na korištenje zainteresiranima samo uz znanje biskupije koja im je vlasnica.

Verifikacija je u tom procesu dvostruka: crkvene vlasti verificiraju popise matičnih knjiga, a matični uredi njihov sadržaj kako bi se – prije nego budu vraćene Crkvi – još jednom provjerilo jesu li svi relevantni podaci iz njih uredno prepisani u “civilne” matične knjige, odnosno, jesu li točno uneseni u uredska računala, što znači da se provjeravalo svaki zapis u maticama rođenih kronološki unatrag do 1910., u maticama vjenčanih do 1931. te maticama umrlih do 1945. godine.

Čak 390 matičnih knjiga iz druge polovice 19. stoljeća pa sve do 1946. godine vraćeno je 7. ožujka 2022. godine Porečkoj i Pulskoj biskupiji

Tisuće dragocjenih dokumenata

Kroz mrežne tražilice može se utvrditi da je u travnju 2022. Dubrovačko-neretvanska županija predala Dubrovačkoj biskupiji 210 crkvenih knjiga i 1 kazalo (a to nije bio i prvi povrat) koje su se nalazile u matičnim uredima na području županije, te je u tom trenutku preostalo dovršiti digitalizaciju još samo nekoliko knjiga, što je u međuvremenu zacijelo već privedeno kraju.

Povrat u poraću oduzetih matičnih knjiga Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji počeo je 2020. godine, kada joj je vraćen dio knjiga koji se nalazio u matičnim uredima, dok se na povratu ostalih, uključivši i one koje su bile u mjerodavnosti Ministarstva kulture jer su nalazile u raznim arhivima, još radilo. Prema obavijesti koju smo primili od arhivara Nadbiskupije, dr. sc. Vlatka Dolančića, vraćene se knjige najvjerojatnije neće prosljeđivati u župe u kojima su nastale, jer malo koja od njih ima odgovarajuće uvjete za čuvanje tako osjetljivih arhivskih materijala. S druge strane, Nadbiskupijski arhiv u Đakovu posjeduje i prostor i opremu, pa Nadbiskupija potiče župe da u njenom arhivu pohrane sve spise koji im ne trebaju u tekućem radu. Kad se po završetku povrata utvrdi da li neke od knjiga nedostaju, cjelokupni će popis biti objavljen na mrežnim stranicama Nadbiskupije. Zasad se na njima može vidjeti Privremeni popis arhivskoga gradiva Nadbiskupije te popis tzv. “parica” koje su kao sigurnosnu kopiju matičnih knjiga u jednom razdoblju župnici morali svake godine dostavljati Nadbiskupiji.

Splitsko–makarskoj nadbiskupiji vraćeno je u ožujku 2022. vraćeno je 211 knjiga. Tom prigodom su tadašnji splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić i splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban potpisali su sporazum o povratu oduzetih matičnih knjiga u kojem između ostalog stoji da zbog obima posla nije moguće odjednom vratiti sve oduzete matice, nego će se one vraćati u etapama, kako se za koji matični ured završi unos podataka u sustav i verifikacija. U tom je trenutku pri kraju bio završetak navedenih poslova za područje matičnog ureda Trogir.

Tom sporazumu prethodio je povrat 112 matičnih knjiga iz neretvanskog kraja koje su se nalazile u matičnim uredima Ploče, Opuzen i Metković, a koji su pod nadležnošću Dubrovačko-neretvanske županije. Zbog osiguranja adekvatnih uvjeta čuvanja i omogućavanja dostupnosti istraživačima starijih matica, poštujući zakonske odredbe o arhivskom gradivu, sve vraćene matice ostaju u Zbirci matičnih knjiga Nadbiskupskog arhiva u Splitu, koja je u tom trenutku imala 713 knjiga, a kroz započeti proces povrata zacijelo će se još uvelike povećati.

Požeška biskupija bila je među prvima koje su započele gore navedenim Sporazumom predviđenu proceduru tako da je 21. listopada 2022. susretom ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek i biskupa Antuna Škvorčevića, kojom je prilikom Biskupiji vraćena čak 651 matica, završen proces povrata crkvenih matičnih knjiga koje su se nalazile u područnim državnim arhivima (Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu te u Državnim arhivima u Bjelovaru, Osijeku, Slavonskom Brodu i Sisku). Vraćene matične knjige su pohranjene u Povijesnom arhivu Požeške biskupije i dostupne su javnosti za istraživanje i korištenje. Sumarni popis svih vraćenih matičnih knjiga s podacima o razdoblju i području koje obuhvaćaju trebao bi uskoro biti objavljen u službenom vjesniku Požeške biskupije.

U Riječkoj nadbiskupiji je 20. svibnja 2021. održan sastanak na kojem su ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica i riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić potpisali su Zapisnik o primopredaji ukupno 271 crkvene matične knjige i 58 evidencija, čime je dovršen povrat matičnih knjiga nastalih u župama na području te biskupije. Dan kasnije, 21. svibnja 2021. ministar Malenica je s krčkim biskupom mons. dr. Ivicom Petanjkom supotpisao zapisnik o primopredaji ukupno 172 matične knjige i dvije ostale evidencije iz državnih matičnih ureda u Krku, Malinskoj, Malom Lošinju i Cresu, odnosno iz matičnog ureda u Novalji za župe Lun i Novalja. Primopredaja knjiga koje su bile u Matičnom uredu u Rabu obavljena je iz tehničkih razloga nešto kasnije. U Biskupskom ordinarijatu u Gospiću, u petak 25. veljače 2022. gospićko-senjski biskup Zdenko Križić primio je u službeni posjet ministra Malenicu, koji je tom prigodom biskupu predao 125 crkvenih matičnih knjiga koje su bile u matičnim uredima na područjima čak triju županija (Karlovačke, Zadarske i Ličko-Senjske). Prvi dio knjiga, njih 157, bio je vraćen Gospićko-senjskoj biskupiji još u lipnju 2020. Na povratu knjiga koje su se nalazile u državnim arhivima još se radilo jer njihova restauracija i digitalizacija još nisu bile dovršene.

Sisačkoj biskupiji su u istom razdoblju vraćene ukupno 103 knjige koje su se nalazile u matičnim uredima Sisak, Sunja, Kutina, Popovača, Petrinja, Hrvatska Kostajnica, Dvor, Glina i Topusko, kao i 76 ostalih evidencija.

Neki dijelovi državne uprave imali su u pripremama za povrat višestruko kompliciranu zadaću jer se područja koja su pokrivali županijski upravni odjeli nisu poklapala s područjima pojedinih biskupija. Tako je Upravni ured za opću upravu Karlovačke županije morao razdvojiti postupke za 16 župa na svom području, jer neke od njih pripadaju Zagrebačkoj nadbiskupiji, a neke Gospićko-senjskoj. Gospićko-senjskoj biskupiji tako je 66 knjiga vraćeno još 2020. godine, dok je za povrat Zagrebačkoj nadbiskupiji trebalo digitalizirati i verificirati ukupno 193 knjige. Zagrebačkoj nadbiskupiji su nakon verifikacije vraćene i knjige koje su bile u matičnim uredima na području Krapinsko-zagorske županije.
U međuvremenu je zacijelo bilo i novih povrata u već spomenutim biskupijama kao i u onima koje ovdje nisu obrađene bilo zato iz nekih od njih nismo dobili odgovor na upućeni im upit, dok je u nekima njih ta procedura iz raznih razloga kasnila, odnosno, zato što se iz tehničkih razloga – potrebe restauracije i digitalizacije knjiga zatečenih u državnim arhivima ili nekim slabije ekipiranim matičnim uredima, odnosno, neodgovarajućim uvjetima u pojedinim biskupijskim arhivima, to još nije moglo provesti.
No, već se i iz ovdje izloženoga može zaključiti da će u većini nadbiskupija i biskupija vraćene matične knjige biti zadržane u njihovim arhivima i neće se vraćati u župe, jer – kao što je već rečeno – malo koji od njih ima uvjete potrebne za sigurno čuvanje tako dragocjenog arhivskog materijala. No, u župne će urede – gdje za to postoje uvjeti – biti proslijeđene njihove digitalizirane kopije.

Rodoslovcima koji se pitaju što taj proces konkretno znači za njihova istraživanja, odgovor je prilično jednostavan. Da slijedom Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture iz kojega je proizišao i Sporazum HBK i VRH nije bilo te obveze povrata matičnih knjiga Crkvi, proces digitalizacije njihova sadržaja zacijelo bi trajao puno duže pa se može kazati da je to bio i ozbiljna poticaj modernizaciji rada u državnim matičnim uredima. Ta je digitalizacija omogućila i lakše povezivanje podataka sadržanih u pojedinim matičnim knjigama. U potrazi za informacijama o nekoj osobi ne treba više pretraživati posebno knjige rođenih, pa vjenčanih i umrlih, nego se do njih dolazi pritiskom na gumb, pa to – usudim se to tvrditi na osnovu vlastitog iskustva – uvelike pozitivno utječe i na spremnost službenika u matičnim uredima da odgovore na upite koje im se uputi. To se, naravno, odnosi samo na razdoblje za koje se ta digitalizacija provodila i na informacije koje ne podliježu ograničenjima iz Zakona i Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka.

Pri tome treba imati na umu da do podataka o još živim osobama slijedom tih odredbi može doći samo onaj koji za to ima neki legitimni interes. Najčešće je to slučaj kad netko, primjerice, radi nasljedstva ili državljanstva, mora dokazivati srodstvo s nekom osobom i sl. Legitimni interes može biti i neko znanstveno istraživanja, ali će u tom slučaju trebati voditi računa o tome što se od tako dobivenih podataka može objaviti, odnosno, treba li od tih osoba ili njihovih obitelji tražiti prethodnu suglasnost.
Može se, naravno, pokušati i u samoj župi. No, samo one velike imaju dovoljno ljudi i opreme da bi mogle promptno odgovoriti na takve upite. Ako upit sadrži koliko-toliko precizne podatke, vjerojatno neće biti problem dobiti kopiju krštenice, vjenčanog lista ili smrtovnice. S druge strane, rodoslovci koji su se s takvim upitima obraćali župnicima u manjim mjestima, a oni su jer nema dovoljno svećenika nerijetko zaduženi i za više župa, pa zbog redovitih misa, raznih drugih obreda i vjeronauka cijel dane jure amo-tamo, ne bi se trebali čuditi ako ne dobiju odgovor: fizički je nemoguće da ti župnici stignu obaviti sve svoje obveze u nekoliko mjesta, a onda još pretraživati i stare knjige.

Sljedeći korak u takvim istraživanjima trebali bi biti posjeti državnim i/ili biskupijskim, odnosno, nadbiskupijskim arhivima. U većini državnih arhiva postoje presnimke matičnih knjiga na mikrofilmovima, neki su uspjeli prebaciti i na CD što omogućuje puno brže “listanje” stranica. U nima dosad nije bilo kadrova i sredstava da bi se te zapise prepisalo u programe koji dopuštaju pretraživanje po imenu, prezimenu, datumima, lokalitetima i sl. U većini(nad)biskupijskih arhiva danas postoje stručni arhivari. Neki od njih “posuđeni” su im iz državnih arhiva radi bržeg sređivanja materijala po pravilima struke. Povrat starih crkvenih matica stavit će ih pred nove i velike izazove pa će sasvim sigurno jedno duže vrijeme biti prezatrpani poslom.

Preporuka bi onima koji tragaju za nekim podacima stoga bila da prije nego se obrate nekoj od navedenih civilnih ili crkvenih službi da prikupe što je više informacija kako bi njihov upit bio što precizniji i tako olakšao pretraživanje tih baza podatak. Od pomoći u toj pripremi mogu biti svim rodoslovcima poznate baze podataka u koje pojedinci unose podatke o svojim obiteljima (za pristup nekima treba platiti, a neke onda to smatraju pretplatom pa je automatski obnavljaju), a tu je i besplatni “Family Search” preko kojeg se također može doći do velikog broja presnimki starijih matičnih knjiga za većinu župa. Neke su od njih osobno zainteresirani ili pak entuzijasti prepisali u digitalne oblike koji bitno olakšavaju pretraživanje. Kako su te prijepise ili upise nerijetko radili ljudi koji nemaju dovoljno poznavanje jezika na kojima su ti zapisi bilježeni u knjige ili se ne snalaze s čitanjem rukopisa, tu može biti pogrešaka, ali svejedno može poslužiti kao podloga za daljnje provjere.